Ima oko mjesec dana otkako mi je kcer odrzala predavanje o necemu sto se zove let it go, ili, po naski, zaboravi,odjebi,pusti,otpusti,jebes to…ima mnogo u nasem jeziku sinonima, vjerojatno ima i strucnih naziva, uglavnom, svodi se na ovo:” ja mogu da se iskljucim i iskopcam emocije, ti ,ti to ne mozes. Ali to je tvoj problem.”
I ,da, u pravu je. Ne mogu. Vjezbam,treniram,pokusavam. Nekad mi ide,uglavnom,ne. Otad se nismo cule. Nije me zvala. Nisam ni ja nju. Blokirana sam ili obrisana sa drustvenih komunikacijskih mreza. I vjezbam pustanje niz vodu.
Danas je godisnjica tatine smrti. Ona velika tuga je minula. Ostala je tuga, i cijeli kufer nerasprtljanih emocija, kojeg i dalje nosam okolo sa sobom, na ledjima, u rancu, u dzepu, kako kad. Ne mogu da ih pustim. Necu da ih pustim. Ne zelim da ih zaboravim. Pisacu o njima, znam i kako,znam i gdje.
Ne, ja ne znam tu lekciju koju mi je pokazala kcerka. Prvog sam avgusta, prosle godine, bjesomucno ,gotovo histericno,nazivala broj na kojem bi trebao biti tata, jos jedina veza koju sam imala sa njim. Gospodja slavica se nije javljala. Znala sam da tata odlazi, da ne pati, ne muci se, ali nikako nisam mogla da si oprostim sto je sam. Sto ja, njegova jedinica, njegova zenska, nonkorfomisticna,revolucionarna, kontraprotivna, kopija, nisam uspjevala da budem s njim, da mu pomognem, pravim mu drustvo, budem blizu. Nista sto sam cinila nije mi bilo dovoljno dobro. Uredila sam ga za bajram. Osisala pletenicu, obrijala bradu, podrezala nokte, presvulla. Uzasno ga je mucilo kad je neuredan. Cak i u tom nepokretnom stanju. Hranila sam ga pufingom, hurmasicama. Ali tata je odlucio da ode. Sapnuo mi je to kad smo bili sami. Ne mogu ja ovako, mirela,rekao mi je. Necu. I prestao je skoro sasvim da jede. Nista nije pomagalo. Ni moja krem zelena supa, sa mileramom u sredini, bas onako kako su mu servirali u palasu, nije pomogla. Jecala sam grleci ga. Molim te tata, ne ostavljaj me. Jedi. Molim te.
Te sam mu veceri , kad se gospodja slavica javila, poslala poruku. Rfcite mu da sutra dolazim, makar biciklom,ako ne nadjrm drugi prevoz recite mu da ga mnogo volim i da mu nosim hurmasice, iako nisu onakve kakve je pravila njegova mama. To je bila nasa interna sala. Niko nikad nije uspio da napravi hurmice poput neninih, iako je tata svima dijelio originalan hankin rrcept, dzaba. Uvijek im je nesto falilo. Makar , boja. Zlatno zuta, ni previse svijetla, ni previse tamna, boja starog zlata. Zagrlite ga od mene, jako, snazno, rekla sam gospodji. Hocu, obecavam, evo,idem iz ovih stopa.
Ata je te noci preminuo . U snu, miran . Vjerujem da je mislio o tome da cu doci da budem jos malo s njim i da je u tim mislima, umiren, otisao.
Da iskljucim emocije? Ah. Ne znam ko bi to bio, ali to ne bih nikad mogla biti ja. Nakon godinu dana, cesto se uhvatim kako mislim o danima koje smo provodili zajedno, o nekim luckastim, veselim momentima, nije ih bilo puno, nas smo dvoje toliko slicni, dve namrgodjene zloguke kreature, ostecene zauvijek nedostatkom paznje i njeznosti , koje smo oboje vrijednu bajdvej, i smjeskam se. Zao mi je jedino i samo, sto nismo vise vremena provodili zajedno. To si nikad necu oprostiti.
Jednom smo, u trstu, rucali u restoranu nakon sopinga. Vlasnik restorana, glavom i bradom, dogurao je do nas veliki lonac sa domacom mesnom supom i trazio da sami odaberemo koji komad leso teletine cemo jesti. Tata je blenuo u njega. I ponavljao mi,,mirela, pitaj ga, sta mu je, jel on zaista vlasnik restorana? Jeste tata, rekao mi je da on to radi svim gostima. Takav je obicaj. Tata je blenuo u njega. Prevedi mu: u redu, ali nemoj meni da vadis na tanjir te kuhane krompire, to su jeli partizani u sumi, shvacas, par ti za niiii, suuuu maaaa! Bum bum bum!rat!tito!
Oh, stari blesane, kako mi nedostajes!
Sutradan smo obilazili dvorac miramare u okolici trsta. Jeli smo uvece na obali mora. Tata je kao fred kremenko narucio veceru: molim vas, dvije porcije onoga sto jefu oni tamo, uperio je svoj prst, diskretno ,u pravcu postarijeg para preko puta nas. Vecrra je bila bajna. Neka velika riba filetirana pred nasim ocima i servirana na modrim tanjirima, onako bijela poput oblaka…..hm. cijena. Racun smo morali provjeravati na svim mogucim poznatim i nepoznatim jezicima. Uglavnom , bilo je to toliko lira, gotovo isto koliko smo potrosili na put, sobu, benzin,i soping ,sve skupa. Nikad vise nije narucivao klopu bez moje pomoci. Kao da sam ja garant precizne komunikacije. Svi znaju da nisam . Ha.
Jednom nam se brodica pokvarila nasred pucine. Motor ni da upali , ni makac. Nesto smo kao popravljali, malo se svadjali, kad nailazi druga brodica i njemacki turista u njoj. Pitanas trebamo li pomoc. Ja kazem da trebamo, i zamolim starog da mu objasni sta je problem sa motorom. Blep! Stari se uvijek hvalio svojim poznavanjem njemackog jexika. U nekim nicim potaknutim situacijama znao je naglas, tecno, izrecitovati jedno pet, sest, recenica na njemackom, za koje sam ja mislila da imaju neko znacenje. Medjutim, dragi bog zna gdje je i otkud on naucio terecenice, jer nista vise od toga nijeznao kazati. Niti je razumio ista. To mi je priznao tu, na zvizdanu, pred zbunjenim svabom kojemu sam ja obecala tatinu recitaciju na njemackom. Motor nismo popravili. Veslali smo, povremeno se svadjajuci, do obale, sve do sumraka.
Izgorila sam po ledjima i ostatak noci provela natracana jogurtom. Njemu nista. Samo se tu i tamo cerekao kad me pogleda.
Drugi put smo u trstu kupili slicne kaubojske cizme, koje su bile bas fora, i odmah ih navukli na noge. Losa i glupa odluka. Nove cipele treba prvo razgazati prije nego u njima obavljate cijelodnevni soping. Uskocili smo u tatinu bijelu argentu, nakupovaligrickalice za puta, i izdrzali do ljubljane. U sred ljubljane stari parkira,izadje vani, zguli one kaubojke sa nogu i kaze, tapkajuci onako po parkiralistu u carapama, nisu ove cizmeza voziti automobil. One su samo za konje i za korzo. Eto. Pljune, protegne se, i do banjaluke je pjevusio sevdalinke, vozeci u prljavo bijelim carapama, dok su kaubojke mirno spavale na sjedistu.
Da iskljucim emocije? Da iskopcam stvarnost, proslost,ljubav? Cak i kad je mozda nije bilo? Nema sanse. Nedostajes, smore jedan vuckovacki!
Ćaća 6.3.34 -2.8.19.
OFF THE ROOF 