jutrom

Svaki dan isto ponavljamo,rekla sam joj najmirnijim glasom kojim  sam smogla snage govoriti. Iznutra sva sam bila izdrobljena. Moje tijelo je davno steklo naviku da fizicki reaguje na galamu i dernjavu na mene. Sva sam se zgrcila , misici su mi treperili ,dah se prekidao.

Udahnula sam duboko. Izdahnula polako dugo.

Pokusacu ponovo.

Mama sjecas li se kako si s ljubavlju pricala o svome ocu,mome djedu,kojeg obje toliko volimo kako te je uvijek slusao. Sve sto bi doktor rekao da treba da jede da treba da radi ,koje lijekove da pije,sve je cinio onako kalo bi mu ti rekla. Govorila si -mama me nikad nije slusala ,ona je bila nemoguca o tvrdoglava ali mon tata….uvijek bi se zaplalala na tom mjestu. Sjecas li de mama? Ja hocu da me slusas kao sto je Rosto slusao tebe . Hoces li moci? Molom te.

Od jutros smo se tri puta posvadjale. Morala sam da je molim da doruckuje.

Nisam gladna , vikala je.

Posebno mi tesko pada to vikanje. Kada kazem da ne volim galamu niko mi ne vjeruje. Smiju mi se. Kako je moguce da poznata porodicna galamdzija ne voli da galami? Pa moguce je. Nije to neka misterija. Ja nikad ne galamim ako nisam izazvama ili prisiljena da se branim . Niksd mi nije u raspravama uspjrlo da svoje argumente koji su ocigledno tacni iznesem mirno i tiho i da ucinim da budu odslusani. Nema sanse. Morao bi i sugovornik da  jeruje u tezu istini nije potrbna dreka da bi bila uvjetljiva.

Ja sam tiha. Disem necujno. Zvacem tiho. Ne volim da slusam ljude kako prozdiru hranu u moru beljvih zvukova. Moje mace mljackaju kad jedu ali to je posebna prica. Uzivam da ih slusam.

Ja hodam necujno. Nekada sam voljela da vodim ljubav. Tiho. Ja govorim tiho. Uglavnom me ne cuju iz prve. Lada me na silu tjeraju da povosim glas ,zalim se da ne mogu ako nisam isprovocirana.

Otkako su mi oba roditelja izgubila veliki postotak sluha , na mukama sam zivim . Ni njima nije lako ,a kao i svima starima sa slabim sluhom,krivi smo im mi drugi i ni pod razno ne zele da se priviknu na slusne aparate .

Glasnije govori. Polako govori!

Zasto tako mumlas?

Sta ces sad za zube,niko te me razumije nista?

Kada pokusam da govorim dovoljno glasno da me cuju,onda-zasto se deres? I dok ustimam potrebne decibele ,potpuno zaboravim sta sam htjela da kazem.

Pozeljela sam se sa njom ispricati , onako neobavezno. Red ogovaranja red brbljanja red porodicnih traceva. Ali ne ide. Posebno mi nedostaje tata. Nije on co jek od velike price ali znali smo razmjenjivati ponekad vrlo zanimljive  price. Sad ne mozemo. Zovi smo tu smo pricamo -a ne pricamo. Ni o cemu. Svaki pokusaj razgovora zavrsi  nesporazumima i pogadjanjima gluvotelefonskih rebusa.

Odjutros je mama vikala na mene tri puta. Svaki put kad sam je molila da uradi neku od uobicajenih dnevnih stvari koje svi radimo. Mama molim te istusiraj se , hajde da ti napra imo neku blesavu ljetnu frizuru!

Necu!

Mama jesi li popila lijekove? Ajde da doruckujes!

Necu nisam gladna!

Mi zivimo sa sest zivotinja. Kuca bi morala biti cisca i urednija zbog njih i zbog naseg zdravlja. Ali nije. Samo mace imaju tri posipa i cesto se uhvatim kako cesce cistim njihove kutije sa pijeslom nego ostatak stana.

Mama pomozi mi malo , pokupi kakice ,osjetim odavde da smrde!

Ne smrde! Nisu kakile! Ja nista ne osjetim ! Sta kog vraga samo pisaju i seru! Stalno ih hranim i prebrojavam,dosta mi je i njih vise!

izvela sam psa vani prije velike vrucine. Primjecujem da je i ona ostarila i nekako bezvoljna. Bole je zubi. Brzo se umori. Brzo zeli da se vrati kuci i sjedne pored mame i cuva je. Ne mrda od nje.

Mama sjedni pored mene. Da ti nesto kazem, rekla sam .

Dodji.

Vec se namrstila. Zasto ona mora da dodje da joj nesto opet popujem?

Mama ja znam zasto si ljuta i bijesna.

Zasto sam? Zato sto sam luda ,zato sto sam djubre,zato sto sam bezobrazno pasce, zato sto treba da umrem pa da me se rijesite!

Ne mama. Nije zato. Bijesna si i ljuta jrr si bolesna,mama. Pa valjda znas da od svih ljudi nsjbolje mogu da znam zasto si takva.  Razumijem te. Pa znas da sam ja bolesna evo oko cetrdeset godina. Vise se odavno ne sjecam kako je to bilo kad nisam bila bolesna. Pa znas da sam ja cesto bila ljuta i nakurcena. Bijesna i agresivna. Sjecas se?

Gledala me potpuno praznim maglicastim pogledom oka sa glaukomom iz kojeg su kapale suze. Uzela sam je za ruku . Osjecala sam grubu osusenu kozu i kosti pod prstima. Ta zena u kojoj zivi mpja mama vise ne mari za kreme za lice protiv starackih pjega za ruke. Nista.Nije to ruka moje mame. Moja mama je imala vrele dlanove i ako sam bila jako bolesna i ako bih je zamolila , znala je da me miluje ako treba satima, dok ne zaspim. Sama se tpga nikad nije sjetila. Sjecam se da me nikad nije mazila kada sam bila mala. Mazio me je tata . Rijetko. Ja sam proizvod dva sisara ljudske vrste koji nisu znali da se dodirivanjem prenosi na mladunce osjecaj da je voljeno pazeno i mazeno da je cuvano i da je sigurno da nije samo i da nikad nece biti samo sve dok ne odraste. Ja sam mali nemazeni skart kkoji nikad nije odrastao. Dobro sam i ispala.

Znas ,mama, pokusaj da zapamtis ovo ,a to sam u ovih cetrdeset godina bolovanja dpbro naucila: niko, ali bas nik niko te nece razumijeti. Niko ti nece oprostiti taj bijes i niko ali bas niko nece reci : zaboravi, sve je u redi, oprostila sam ti ,razumijem te. Ni tvoji najblizi. Niko.

Ja te razumijem ali ne mogu sebi pomoci. Dernjava me boli . Kad me okrivljjju nepravedno -boli me. Plakala sam .

Lucija se uvukla izmedju nas dvije ,svaku u  svojim uplakanim svijetovima ,  i pocela da prdde,gura glavom moju pa maminu ruku , okrece mi ledja i prevrce se na stomak trazeci da je pomilujem.

Pogledaj , mama, u Lucu. Vidi kako je uporna . Trazi da se mazi. Zasto je ne pomazis? Pogledala me smrknuto. Sad jos treba i nju da mazim!

Poslusaj me majko molim te. Poslusaj me makar jednom u zivotu.

Zapamti molim te : svaki put kada se izbecis na mene, svaki put kada napravimo dramu sa groznicavim recenicama isprekidanim bolnim uzdasima, svaki jebeni put je bolest pobijedila. Ona se hrani nasim bijesom .i svaki put je sve jaca.

Svaki put kad umjesto toga ucinis neku dobrptu , neku najmanju minijaturnu dobroticu, bilo kome,strancu na ulici, nekoj nepoznatoj zivotinjici, nekome ko uopste nikad nece to moci da ti vrati – svaki put i samo tada -bolest je izgubila. Bice ti bolje. Osjecaces kako si uspjela. Osjetices kako ti se koza najezila od srece i kako su ti se ledja ispravila. Osjetices kako si i dalje, uprkos toj podmukloj zlici – ti sefica u svom zivotu. Ti si gazdarica. Mozda taj osjecaj nece trajati dugo ali pozeljeces da ga osjetis ponovo. I navuci ces se na te male dobrote. I svima ce biti bolje ,zajecala sam.

Mama je dohvatila debelu Luciju i gladila je rukom po ledjima a Luca je pricala nesto na macjem jeziku , vrlo ozbiljna. Sta kaze sta kaze ,pitala je mama.

Kaze mrnjau i ceka da joj odgovoris velim joj ja.

Prsten

Postoje dvije vrste stvarnosti . Ona vjerovatna i ona nevjerovatna ;ona vidljiva i ona nevidljiva. Medju njima ne postoji nikakva veza osim umjetnosti.Nemoguce je prelaziti iz jedne u drugu. Umjetnici su carobnjaci i naucnici,putnici kroz vremena i prostore. Sva moja  dugogodisnja nastojanja da shvatim svijet i zivot ,makar jedan vrazji aspekt po kojem se ravnaju,zavrsio je u vecem neznanju nego kad  sam  pocinjala. Samo kada sam stvarala -nesto,bilo sta-brljavu sliku,nemustu pjesmu,scenario za nikad snimljen kratki film…samo sam tada pripadala suprotstavljenim svijetovima u kojima postojimo i samo sam tada-znala.

Hodala sam nocas medju prolaznicima na ulici ,odjevena u laganu ljetnu haljinicu sa otstampanim srebrnim ruzzicama ,sa kosom svezanom u konjski rep, i mislila o tome kako nikad nosam i nikad necu zivjeti u Francuskoj. Ni u Lisabonu. Ni na Siciliji. Skitala sam dosadnim prljavim i bezivotnim gradom i sanjala Pariz. 

Mozda uopce nije potrebno nista shvatiti. Mozda je potrebno samo ici. Tamo gdje te noge vode. Zvukovi . Boje . Mirisi. Ne razmisljati ni o cemu . Mozda je dovraga zivot i sve u njemu samo pitanje obicne srece.  Vidljivost ili nevidljivost je bolest od koje oboljevaju samo umjetnici opsjednuti pitanjima .Na njih slobodno mozete svaliti svu krivicu i sav teret vlastitih realnosti. 

Imam jednu tanku srebrnu burmu koju sam sama sebi kupila kada sam se rastajala od drugoga supruga. Sasvim je obicna. Tek kad se pazljivije pogleda moze se primjetiti da nije sasvim ovalna nego je sastavljena od nekoliko glatkih ravnih stranica. Nosim je ponekad da me podsjeti koliko sam jaka kad sam sama. I kako je moja samoca moja najveca dragocjenost a ne nesto lose . Bolest za koju sam sama kriva.

U nocima poput ove – kada je vazduh topao i ljepljiv a svi prolaznici  stranci svejedno je da li je moja stvarnost vidljiva ili nevidljiva. Ni meni ni vama. Svijet je sigurno mjesto samo u blazenom  neznanju i vlastitoj nevidljivosti. Novi dan je tu  dolje ispod mog kreveta. Objasnjenje ne postoji. Ili imas srece ili nemas. U svakom slucaju  samo prolazis. Dorucak je toplo predskazanje na  rubu stola . Kafa jos spava na rasirenim  vecernjim novinama od sinoc .Vijesti nikad nisu dobre. Zivot je otvorenost. Vidljivost. Dobrovoljna ranjivost.

Dracca

Ja sam cudo opstanka. Vjecna enigma darvinizma. Nekada davno nesto ili neko u paramparcad je zdrobilo moju dusu. Nikad nisam otkrila sto ali znam da ju je smrvilo  divljacki skacuci po njoj kao nemirno dijete na trampolini. 

Ostaci moje duse su ipak nekako srasli. Na mjestu nepravilnih oziljaka i tragova boli izrasla je velicanstvena  bodljikava dracca.

Svaki bozji udah mora da prodje pored nje. Svaki izdah mora da pobjegne brzo vani. Njen je miris u nekoliko kratkih sedmica mjeseca maja moja jedina nagrada.

Izmedju svakog udaha i svakog izdaha provedem samo par sekundi na slobodi. Ako ste negdje vec sreli osobu koja tesko dise drzi se za trbuh i izgleda kao da je upravo pobjegla coporu gladnih vukova ,mozda sam to bila ja.

Ponekad. Ponekad prodju dvije ili tri godine dok skupim snagu da udahnem ponovo.

Darvinu bi ovo moje iskonsko iskustvo o  prezivljavanju sigurno bilo zanimljivo.

I am not blue 

I am The Blue
Ovih dana pusim cikove.  Sreca da pepeljaru rijetko istresam pa ih se nakupilo podosta. Svaki put zapalim malo vlastitog nosa. I malo ponosa.  Da nije te komplikacije mogla bih komotno da kazem da sam sretna. 

Sjetilo me sve to na vrijeme kada sam u domu na Savi skupljala prljavi vess pa kad ponestane cistog istresala bih korpu na pod i odijevala najmanje prljavu majicu. I tako sve dok ne bih skupila novac za autobus do kuce.

Ali to je bilo drugacije vrijeme. 

Samo sam ja bila jednako cudna.

Kada bih pozeljela da cujem mamu morala sam obrisati suze odjenuti se otici do telefonske govornice imati novca za karticu i nadati se da je mama kod kuce i da ceka moj poziv.

Dani su bili plavlji.

I Lennon je jos bio zziv.

Samo sam ja bila jednako cudno tuzna a prljavi ves jednako prljav.

Drasnice

Obzirom da poznaje moju cudnu opsesivno kompulsivno posesivno bolnu ljubav prema Jadranskom moru , moja kcerka Sara mi sa svakog putovanja na obalu donese flasu ili dvije pune mora uhvacenog na prevaru ,daleko od obale i uskomesane gomile veselih zaigranih turista. Ne znam da li sam joj to ikad rekla ali ti su mi pokloni medju najdrazima koje sam dobila u zivotu. Ako ne racunam nju i njezinog brata – kao poklone sudbine, svemira ,bozice ili velikog boga slucajnosti.

Svakog se jutra umivam hladnom morskom vodom iz flase i  ostavljam slanu vodu da se sama osusi na mom licu. Znam da cu jednom ovako ili onako zivjeti dolje. Mozda ne u Drasnicama , malom mjestascu na makarskoj rivijeri u kojem sam provela dobar dio djetinjstva. Koje je ime dobilo po nasadima bodljikave dracce oko magistrale i niz suhozide sve do mora. Mozda na nekoj drugoj obali. Mozda na brodu.

O  mojoj misterioznoj opsjednutosti morem pise  vise u knjzi koju radim.Ako je uspijem isccupati iz slupanog laptopa. Drugo ccupanje.

Hvala bebo za more.