Introducing the introvert (pobjeći)

negdje.ne bi trebalo biti tako teško.zavrnuti rukave.pljunuti u dlanove.raditi na žednoj zemlji.negdje gdje se poezija ne prodaje.svakako negdje gdje se poezija ne kupuje.pobjeći negdje.na neku nepoznatu obalu.da li ste znali da delfini mogu da drže dah samo sedam minuta?oceani su ustvari veliki zatvori bez čuvara.u dubinu.dublje od delfina.negdje gdje bih mogla ponovo sresti pravu sebe.uprkos realnosti,tvrdoglavo vjerujem da sam negdje unutra topla i dobra.iako mi činjenice ne idu na ruku.negdje.ne bi trebalo biti toliko teško.gdje život nije ovako jeftin.na neku obalu.zavrnuti nogavice.balansirati u plićaku na nesigurnim nogama.bacati pljosnate kamenčiće u daljinu.negdje gdje riječi nemaju težinu.ni naljepnicu sa cijenom.mijenjati pola kile pjesama za pecivo sa kremom od vanilije.pobjeći u šolju tople kafe sa motivom mora.ne bi trebalo biti komplikovano.otškrinuti vrata,samo malo.ispružiti jednu nogu.potom drugu.pustiti korake da odlučuju.ovaj traljavi pokušaj života ostaviti mačkama,možda će im jednom zatrebati.

263260_2105910179717_773024_n

Žuta pjesma

Obuzela me iznenada snažna želja za hodanjem,pa sam izašla vani,na kišu.Kiša je dobra.Pročisti ulice.Rastjera sa njih sve kukavice.I djevojke sa frizurama osjetljivim na vlagu u zraku.Kiša je korisna.Pomaže pri saniranju životnih statusa a razgledanje pokislih izloga svega i svačega je dobro protiv malodušnosti.Tako kažu.

Prošla sam pored velikih prozora banke u kojima se zrcalio odraz mene u gumenim čizmama kako gacam kroz svaku lokvu na pločniku.Virkala sam na taj odraz same sebe kao da sam ja neko koga možda poznajem.Službenici iza šaltera su takođe gledali mene kako gledam sebe kao da se poznajem. Putem sam ugacala u blato pored ograde dvorišta u Jevrejskoj ulici u kojemu sam se igrala kao djevojčica.Skupljala sam tamo prve zelene džanarike.Na jednoj je grani bila stara ljuljaška koja je stalno spadala sa nosača.Dvorište je nestalo.Na njegovom je mjestu nikla betonska petospretnica.Još raste. Hodam bez kišobrana.Iako ih imam nekoliko iza ormara.Podkišobranjeni prolaznici misle da sam nezrela stara blesača.Nisam ponijela telefon jer volim da budem nedostupna i nisam ponijela novčanik sa ličnom kartom i praznim platnim karticama jer volim da budem nepoznata.Mislim o tome kako nikad u životu nisam probala sladoled sa okusom kiše.Da ukradem jedan? Hm, ukrasti sladoled na točenje u duginim bojama i posuti ga šarenim mrvicama nasred glavnog gradskog trga nije nimalo jednostavno.Čeka me najmanje optužba za narušavanje javnog reda i mira.Prva u životu.U filmskom zapletu biću odvezena u muriju i zvaću mamu i tatu,ćerku i sina da me pokupe otud.Baš me zanima da li bi iko od njih uopšte došao po mene. Umjesto drame sa elementima komedije stojim i gledam taj pokisli odraz jeftine gotovo bezvrijedne sebe u velikim prozorima banke.Gledaju me opet isti oni službenici iza istih šaltera.Sa znakom pitanja iznad glava.

Valjalo bi uskoro nabaviti žute cipele za hodanje.Doći će proljeće.Bit će toplo.Nalijepiti na njih žute tratinčice od tkanine.Hiljadu žutih tratinčica. Mislim kako je žuto definitivno potcijenjena boja.Dobra boja.

U predsoblju brišem mokru kosu peškirom.Mama koja je prekunjala cijelo nevrijeme kaže da ću se jednom od tih šetnji po kiši razboljeti. Poslije tople čokolade i dva leksilijuma, sanjam: umjesto ritam mašine koju mrzim udaram neujednačen nervozan ritam u Radioheadu.Suta ću prekinuti sa tebletama za smirenje i poći u potragu za nečim drečavo žutim.Ako ne za cipelama,onda makar za novom šoljom za kafu.Ili ću napisati žutu pjesmu za novu knjigu.Ove stare pjesme se ionako odavno brinu same za sebe.Nezahvalnice.Toliko sam ih voljela.Osim Žutoj pjesmi, kome bi drugome uostalom ja ovakva mogla biti majka?

17965133_10211246622033728_608369429_n

O piscu

 

Rođena jednog davnog januara pod čudnim okolnostima koje su započele za vrijeme projekcije komedije Jerry Lewisa u kinu Palas.Bila nevjerovatno dugačka beba pa su joj komšinice predvidjele košarkašku slavu.Što se kasnije pokazalo netačno.

Atipični horoskopski jarac kojega istinski poznaje samo nekolicina najbližih.Najvjerovatnije ni oni.

Vrlo rano razvila sklonost da zajebe sve čega se dohvati.Ambicioznost prezire.

Mjesec dana prije zemljotresa operisala krajnike,na prevaru.Uslijedio je niz sumnjivih bolničkih anamneza kojemu se ne vidi kraj.Negdje u isto vrijeme sladoled je postao simbol naknade za pretrpljeni strah i izdaju.Nikad užitak nikad zabava.

Panično se boji zemljotresa,krvi,doktora i iznevjerenih obećanja.

Kada je napunila deset,mama i tata su se podijelili na mamu i na tatu.

Omiljena boja:ultramarin.Pariško plava.Tirkizno plava.Deep sea plava.

I crna.Crna kao nemir i kao potpuni nedostatak boje.

Imala prve sličure u gradu bez klizališta.Bijele,broj 36.

Nikad nije zapamtila razliku između ustaša i četnika.Zato je zaradila permanentni minus iz istorije.Sa tačkom pored.Koji još uvijek nije ispravila.

Omiljeno jelo:cušpajz.Plus sve ostalo što se jede kašikom.

U dvorištu iza garaža davno je primjetila bujanje nepoznatog korova iz kojeg će u doglednoj budućnosti ižđikljati nezaustavljiva mržnja a potom i rat,ta divlja nepredvidiva zvijer ta nekontrolisanost tektonskih gibanja istorije.

Jako rano otkrila da ispisivanje riječi sa ili bez uočljiog reda i značenja ima sposobnost utišavanja svakog bola.

Prvu talijansku pizzu pojela u tek otvorenoj Skenderiji i posije toga pola sata povraćala.

Prvi put poljubljena ispod jednog svjetionika na obali o koju se razbijalo nemirno more.Vlada je bio iz Beograda.Imao je košulju sa odrezanim rukavima.I imao je kosu.Ona je imala noge koje su joj klecale u crvenim klompama.

Poslije se pokazalo da su crvene klompe zgodne ako slučajno u stanu na desetom spratu nebodera živiš sa kolonijom na sve rezistentnih žohara.

Nikad nije bila član literarnih klubova,sekcija i sličnih organizacija pisaca,mladih ili starih,što je posljedica neambicioznosti i socijalne neprilagođenosti.Ili loših pjesama.

Posjeduje sposobnost da bude nevidljiva.

U gimnaziji su joj predviđali sjajnu akademsku budućnost koju je također uspješno sjebala.

Rano je shvatila da jedino ljubav može da stvara,popravlja, liječi i uništava sve čega se dohvati i da joj sve to ipak bude oprošteno.

Osamdeseta je bila loša godina za sve sanjare.

Hronološki:

Prvo je umro drug Tito.Šesnaestog maja je Banjalukom vitlala i hučala snježna oluja.Bio je zadnji dan škole,Ivo Nakić je dirigovao.Pjevali su Gaudeamus igitur i plakali rastajući se.

Oboljela je tada od najdoživotnije doživotne doživotnosti od koje naravski nikad neće uspjeti pobjeći,ma koliko spretno i brzo trčala.Ma koliko bila dobra i posebna.

Zato je odlučila da više nikad ne bude dobra.Ionako gubi.

Onda je nepravedno skončao Lennon.Za njim i njena fakultetska diploma.

Sanjala je da će jednom imati mogućnosti da snima dokumentrace i bavi se primjenjenom umjetnošću.Prestala.Osim olovke i papira,ne oslanja se više ni na šta.Sad sanja samo lagane krimiće koji joj ne remete rem fazu.

Istog mjeseca kad je potpisala privremeno primirje sa bolešću,počeo je rat.Kako do dana današnjeg nije pronađen pravi razlog njegovom nastanku,smatra se djelomično odgovornom i krivom,jer nikad ništa strašno nije počelo a da se nešto strašno prije toga nije završilo.

U samo tri kratke godine postala je prvi put mama,zatim invalid,potom penzioner i napokon izbjeglica iz jednog običnog polovnog života.Iako se svo to vrijeme s mjesta nije pomakla.

Poslije dvije stotine dvadeset i nešto uništenih pjesama shvatila je da joj je talenat krepao na hirurškom stolu.Ostao joj je samo goli život.I rat u kojem nije imala šta da radi.Osim da postoji.Što nije baš uvijek imalo smisla.

Tek u tridest i nekoj je naučila da razvija pitu.Da jede stojećke ili pužući po podu.Također:da cijepa drva i da više nikad ne treba da vjeruje ni vlastitoj sjeni.Spavala je sa kompletom krojačkih makaza ispod kreveta.Lakirala je nokte protiv uroka.Iz ovog ugla gledano,

rat je možda stvarno bio,a možda i nije.Hodala je od balkona s istočne strane do balkona sa zapadne strane,usput psovala sve po spisku.Što i nije neki važan biografski podatak.

Znakovito:kao muzikoljubac,iliti muzikero = predani slušalac muzike bila je u induciranoj komi punih desetak godina.U njenu izbjegličku dušu se uselila praznina koja ćuti.Ukrali su joj te godine života za vrijeme kojih nije mogla da sluša muziku.Niti jednu vrstu.Ni cajke radodajke.Nekome će taj grijeh jednom doći na naplatu.

Kada se nađeš u ratu kojem ne pripadaš i u kojemu ne želiš da živiš,sposobnost logičkog razmišljanja je najveća dragocjenost.Ona je nije imala.Osim ako nisu u pitanju neki intrigantni naučni problemi.Kao što znamo,rat nema nikakve veze sa naukom,ali bježanje od njega ima sa logikom.

Tako je ona zbog nedostataka logičke spretnosti ostala u sredini kojoj ne pripada da vidi šta će se dalje dešavati.

Dva neuvjerljiva braka,dvoje djece.

Ljubav,prijateljstvo,odanost,laž,izdaja.

Najdraži film:La vita e bella.Omiljeni muzičari:svi sa ranjenom dušom.Posebno,Joni Mittchel i Neil Young od stare garde i Ben Howard od mlađarije.

Opsesivno odbija da bude domaćica sve dok se ozbiljno ne zabrine za zdravlje ukućana.Ali to ne traje dugo.

Simpatija:nema.Simpatično smješkanje ima.

Nekoliko dana mjesečno ne vjeruje ni u šta i mrzovoljno reži.Ako je sezona ciklona koje se vrte uokolo,to stanje zna da potraje.

Nekad je skupljala longplejke,knjige,šolje za kafu i narukvice.Ali skupljanje podrazumijeva imanje.Onda je prestala da ima.Kada nemaš ništa,ništa ne možeš ni da izgubiš,kako ono ide ona pjesma?

I tako.Radi na tome da nema ništa.

Ono što je željela imati davno je prestalo da bude mogućnost.Nešto što se zove porodica u kojoj se svi skupe oko jednog velikog stola po kojemu su se raštrkale neuredne gomile predmeta,nedjeljom ili nekim drugim danom po izboru,jedu džank hranu i kolače od višanja,piju i pričaju jedni sa drugima.Brinu jedni o drugima.

Post scriptum:

Skraćena verzija O piscu:rođena,živi i ne radi u Banjoj Luci.

 

14717160_10209468455500676_6591265567381120852_n

 

Čuvaj se martovskih ida

Ne nije to vjetar

To je duboko disanje usnule nevolje

Trenutno bezopasne

To je obična balkanska tuga

Koja se samo premješta

Sa mjesta na mjesto

Kao nervozna ćorava mačka

U dvorištu preko ulice

Izvan dometa svjesnog

To samo promiče

Još jedan običan dan

U nizu običnih dana

Koji zovemo život

Sa prozora pogled puca

Sve do brda u daljini

Nebom proleće blistav

Savršeno izdresiran

Bijeli golub prevrtač ta

Voda koja se provlači između

Redova slova i sve razara

To režanje ranjene životinje

Ne nije to ljubav

Ljubav je pretrčavanje ulice

Na najopasnijim mjestima

Obična koincidencija razloga

Uprkos logici kugle

Za proricanje sudbine

To proticanje svega

Izvan dometa svjesnog

To pažljivo planiranje katastrofa

Od kojih će neke proći nezapamćene

Neke će procvjetati i okotiti se

Neke izgorjeti

Sve je moguće

I matemetika je bespomoćna

Ne nije to martovski vjetar

To se samo pustinjski pijesak

Premješta sa mjesta na mjesto

Praveći otiske koje ćemo

Uzalud

Utiskivati na dlanove

Na kalendare

Na korice knjiga

Pretvarajući ih u dane

Mjesece i godine

Obične balkanske tuge

Sa okusom piljevine

I zemlje

Kojoj odavno

I nepovratno više ne pripadamo

17439901_10210984380717859_846480834_n

Sejdefa

Taj osjećaj

Da sam trebala znati

Sve sa svojim diplomama

I analitičkim umom sve sa svojim

Kamenim genima ispod

Vodootporne kabanice

Taj osjećaj da sam

Trebala biti spremna

Skoncentrisana i mirna

Kao vječnost kao izvor kao nebo kao bor

Taj mutni osjećaj da sam zajebala

Sve čega sam se dohvatila

Da sam uništila sve

Što sam voljela

Taj teško opisivi osjećaj

Da me u grlu davi planina

Na kojoj sam se rodila

Koja me dojila i nosila

Svuda sa sobom

Kao čedo kao dragulj kao obećanje

Koje se ne smije prekršiti

Taj osjećaj da sam

Samo obična hrpa kostiju mišića i vode

Sa nešto malo hemije i fizike

Taj algoritam mene i vas taj

Matematički obrazac

Po kojem sam razapela svoja skrpana jedra

To more ta so ta karirana

Siva košulja

Koju uvijek gledam samo sleđa

Taj odlazak ta so

To more

Ta nemirna voda što treperi

Od mene do mene

I nazad

Ta promašenost koja grebe po papiru

Ta ludost koja piše lijevom

Rukom i grafitnom olovkom ti

Kameni geni taj papir koji cvili

Ta posjekotina od pjesme ta rana

Iz koje teče polako

Smireno

Skoncentrisano

Zatalasana slana

Morska struja moje duše

Dok neko u daljini pjevuši

Moju najdražu sevdalinku

Niz planinu do mora taj

Plavi osjećaj siva košulja krvava cesta

Sve u moju malu šaku stane

Da se baš u njoj sve

Zgruša sve izblijedi

Kao ožiljak na dlanu

Iz vremena koje se ponavlja

Neumorno

Taj osjećaj koji ni sam sebe više

Ne poznaje i ne pozdravlja

Ujutro za dobar dan

Uveče za laku noć

Taj

Osjećaj

obra_gr_fica_de_oswaldo_guayasamin_en_the_gallery_barcelona

ilustracija, Oswaldo Guayasamin

Skully ničiji mačak

Hodam besciljno.Nasumično.Hodam ko luda.Kao muva bez glave.Danima hodam ovim sumornim gradom sa samo jednom željom:da kad jednom stanem i sjednem,budem toliko umorna da više ništa ne osjećam.Samo trnce u nogama i bol u leđima.

Hodam jer sam mislila da će mi sa godinama sve biti jasnije.Hodam jer ipak više ništa ne razumijem.Hodam za Palestinu i Gazu.Znojim se mazohistički i smrdim ko tvor.Ljeto je. Prevruće je.Blagajnica na kasi u robnoj kući me mrsko pogledala sa gadljivim izrazom na licu.Rekla sam joj ljubazno odvrćući poklopac sa boce vode sa okusom šumskog voća:Vi draga,sjedite u ovoj klimatiziranoj prostoriji cijeli dan,a ja sam upravo prehodala deset kilometara po žegi usred dana,za mir u svijetu.I to uzalud.Imajte malo razumijevanja.

Hodam za moje ljubavi.Za sve moje ljubavi koje su prošle.Hodam i ništa mi nije jasnije ali,neka.Hodam protiv svih bivših i budućih ratova.Isto uzalud.

Hodam za Tomašicu,za Aleppo,za Sarajevo,za Ivana Gorana Kovačića koji je imao najplavlje oči od svih plavih očiju na ovom planetu.Nije tačno da žuljevi nastaju od neudobne obuće.Ljepim flastere po kvrgavim stopalima.Pravim se da sam primabalerina u penziji.Metafizičkim metodama,transcedentiram nerješiva filozofska pitanja u znoj koji smrdi.Hodam za sva moja propuštena ljetovanja.Koliko košta jedno obično nedostajanje bez čokoladnog preljeva?

U torbi ponesem ručak.Bocu hladne mineralne vode,veliki ajskapućino domaće izrade,i smoothie od voća i jogurta sa pokojom zobenom pahuljicom.I cigarete.I upaljač.Knjigu koju trenutno čitam,ako nije preteška.U tom slučaju biram neku od mojih tekica svaštara,najviše zbog oslonca na leđima i osjećaja sigurnosti.

Hodam da sa sebe i iz sebe saperem osjećaj krivnje što me više od svih svjetskih ratova,previranja,protesta,svih Židova, antižidova,svih nacista i antinacista, monetarnih politikanata,dilera oružja,nacional mafija,pedera i antipedera, feministkinja i sponzoruša koje su dvadesetšestoj već zaradile jahtu, nekretnine na moru i dva beemvea,više od vrlo konkretnog kolapsa ljudske civilizacije,globalnog zatopljenja,više od mene i njega,više od svega – boli smrt jednog starog i neuglednog uličnog mačka kojem sam pokušavala pomoći da ozdravi posljednjih mjesec dana.

Ničiji mačak ionako ne bi poživio dugo;bio je star,deset godina na ulici je duboka starost za uličnu mačku,bio je umoran i bolestan,a ja sam silno željela da poživi makar još neko vrijeme u osjećaju da je i on jednom,makar na kraju svog života bio voljen.Da je nekome pripadao.Meni,baki, dvjema mačjim sestricama,psiću,bratu. Porodici.

Deset kilometara po žegi,to je skoro dva puta uzduž i poprijeko cijelih Drašnica.Zamišljam da sam tamo dolje na obali,gdje je moje srce odraslo u mirisu soli nošenoj vjetrom,uvjereno da cijeli svijet počinje i završava u petnaest dana avgusta koje provedem tamo.A idućeg ljeta ponovo vaskrsne iz ničega,još bolji još mirisniji nego prije.

Hodam da se ne mrzim.Hodam da shvatim zašto mi svi ti ranjeni i usmrćeni ljudi na svim vjestima,u svim novinama,nisu toliko važni kao zahvalan pogled sa jednog mačjeg rascijepljenog lica,kada mu ujutro očistim skorene rane oko očiju,namažem raspadnute ostatke obraza kremom koja hladi.Polako mu otvorim zaljepljene očne kapke,posušim krhko tijelo u groznici,stavim ga na čisto suho i toplo i okrenem tako da može da gleda u dvorište sa bagremom,vrapčićima koji bjesomučno cvrkuću,sa djecom koja ciče i vrište u igri.

Hodam da ga zaboravim.

Da zaboravim kako sam ga gladila po raščupanom krznu,po uljepljenim krastama, ispod kojih su se slutile samo bolne stare kosti.Mora da je to bio u mladosti jako lijep dugodlaki mačak sa krznom boje bronhi karamele.Kako je samo bio miran i zahvalan dok sam sa njega sapirala desetogodišnju prašinu sa banjalučkih ulica.

Hodam da ga ne zaboravim.Pjevušila sam mu stare dječije uspavanke i nazivala ga svakakvim smiješnim nadimcima,tepala sam mu kao tek rođenoj bebi,sjedila pored njega na suncu,osjećajući jasno kako svaku kap vode koju popije uradi to samo meni za ljubav.Jer tamo gdje sam ga našla,kako leži nasred ulice,bilo je očito da je odlučio da završi svoj život.Čekao je nepomično da naiđe prvi automobil.Nije se trzao na zvuk opasnosti, nije bježao.Da li životinje mogu da počine samoubistvo?Mogu.

Svaki korak koji učinim posvećujem njegovim slabašnim nožicama,koje jedva da su mogle da ga podignu.Hodam jer vjerujem da me čuje i vidi.Hodam da mi oprosti.Hodam da mu poklonim sve korake koji postoje.Hodam kao prvi i jedini Forest Gump.Kao sva beskorisna dobrota na našem planetu.

Jer – između života i smrti samo je mrežica od paučine na ogradi pored puta u koju stane tek jedan vreli ljetni dan,nekoliko dugih gutljaja prošeka,dvije tri prezrele smokve i par mrva soli na kriškama tvrdog paškog sira.Koji udah i izdah između,i to je to.

Ako pritom još možete da birate to vam je onda čista sreća.

10552632_10203596577107386_8380276040992641689_n