O rodjendanima,starenju,sabiranju,oduzimanju,imanju i nemanju

Ponoc je. 8.1.18. Sretan mi rodjendan.

Ja nikad nisam sa strepnjom brojala godine. Starost se mjeri nekim drugim parametrima. Bila sam od one djece koja se nekako vec rode odrasla da ne kazem starmala. Sto je izvedenica od stara i mala,jelte.

Rodila sam se -vrlo brzo se pokazalo -odrasla,ozbiljna,pretjerano odgovorna i puna briga. A prava starica sam postala kad sam se razboljela u cetvrtom gimnazije. Bila sam previse blixu i bliska sa raznim oblicima nestajanja i umiranja. Svjesna prolaznosti ljudskog zivota i njegove krhkosti . Svjesna dragocjenosti vremena,svake njegove sekunde. Bas svega onoga sto osjecaju  starci. Postala su mi bliska sva fizicka ogranicenja koje sa sobom donosi starost ,nemoc,bolest i usamljenost. Sa nepunih 29 godina sam postala starica . Izgledala sam tako. Prijatelji me nisu mogli prepoznati. Bjezali su od mene. Bila sam slika i prilika onoga sto ih jednom ceka. A nisam jos pravo bila ni pocela da zivim.

Kako se desilo da sam  poslije postajala sve mladja i mladja,ne znam. Cudnost onih koji su spoznavali patnju i bol. Misterija.Kazu da se to desava nekim posebno jogunastim horoskopskim jarcima. Postaju s vremenom sve mladji . I ludji.

Inace nisam manijakalni brojacc godina ni kilograma ni kalorija ni novca. Sto je bolna tacka da reccem,velikoj vecini zena. Nikad se ne vazem. Uopce mi nije vazno koliko kilograma imam nego kako se osjecam. Nikad ne pitam nekog novog  za godine . Ili cemo kliknuti ili necemo. Nije mi bilo vazno kolika je razlika u plusu ili minusu izmedju mene i ljudi sa kojima sam se druzila. Bilo je ozbiljnih dragih klinaca sa kojima sam vrlo zrelo provodila vrijeme. Zare je volio da  prica sa mnom i donosio mi na poklon kuyije od margarina pune cahura od automatskih pusaka. Rodjeni smo,doduse,istog datuma. Niti sam brojala koliko su mladji ljudi u koje sam se zaljubljivala. Ni koliko su kilometara vazdusne linije daleko. Vazne su mi neke druge stvari. Najvaznije,prvo ,komunikacija. Rano sam naucila da cijenim i ljubim svaki momenat u kojem je neko bice posegnulo u mom pravcu i dodirnulo me. Fizicki,duhovno,svejedno. Muskarac,zena,pas,macka,duh-svejedno. Cherrish the day. Cherry day.

Jucer mi se , bunovnoj i nenaspavanoj uz kafu , desilo nesto najljepse sto bi zenama mojih godina moglo da se desi za rodjendan. Zabrojala sam se. Poslije treceg pokusaja uz malo sabiranja i oduzimanja na prste za prvi osnovne-ispostavilo se da sutra punim cijelu cjelcatu godinu manje nego sto sam mislila. Samo pedeset sest. Masala. Uopste nije bilo namjerno. 😉

Jeste li primjetili da mnogi ljudi u trecoj zivotnoj dobi zaboravljaju koliko im je godina? Nije to samo staracka zaboravljivost nego i-sloboda. Vise im nije vazno. One ionako prolaze sve brze i brze. Ko bi se jos u toj situaciji mucio sa brojevima? Cherry days. 🍒

Raduju me dani kad se osjecam olimpijski. Jos uvijek ih imam. Kao maratonka koja je mislila da vise ne moze ni koraknuti a onda istrci jos tri kruga  u danu punom magle bolova u kostima ,nataste i bez kapi vode. Zivila ja. Sretan mi rodjendan.

##**##

Setala sam gradom danas. Sama. Nikad proljetniji rodjendan nisam dozivjela. Topkih 18,na suncu i 20celzija. Hodala sam sa mislima o pocecima. Novim a moze i starim . Druga ruka. Novi krug. Novo dijeljenje. Okrenula sam i drugi obraz. Koliko dovraga ,imam tih obraza za samaranje?

Narod – vecina osamucena od predbozicnog gladovanja i naglog bozicnog prezderavanja -obnevidjeli suncem, blenuli su u mene.  S razlogom. Odjevena u boju gradske cistoce sa veselim dodacima, licila sam na najsareniju tezgu na preverovoj pijaci ljubavi.

Dragi moji,zivot je -onoliko koliko mozes da izdrzis. Sve ostalo je gratis. Ne zaboravite da za to gratis trebate biti zahvalni. Mami tati strini tetki ljubavi prijatelju muzu puzu bogu i -ili- sebi. Ja sam to “sebi” nekako uvijek preskakala i zaboravljala. Nije mi se cinilo vazno. Sad vidim da sam tako samu sebe nesvjesno ponizavala. Dakle, jako je vazno da za sve ono iznad “onoliko koliko mozes da izdrzis” treba najvise da zahvalite sebi. Nesto malo onima gore pomenutima ali-najvise sebi samima.

Rodjendansko novogodisnja rezolucija: namjeravam da sva ta propustena zahvaljivanja nadoknadim,na dnevnoj bazi. Svaki dan u svakom ogledalu i izlogu-zagledacu se u svoj odraz lagano se nakloniti i kazati :hvala. Nema na cemu. I drugi put ,odgovorice mi obrnuto simetricna Ja.😉.
##**##

Uprkos svim problemima koje imam – prvi put,doista,iskreno – nisam tuzna na svoj rodjendan . Bicu sama. Mama je vec zaboravila na njega. Tata je zaboravio. Djeca. Prijatelji. Niko. Dobro. Bicu sama. Pa sta?

Tuga je dobra. I suze su dobre. Prociscavaju krvne zile i plucne alveole. Ali ja danas nisam tuzna. Mozda sutra, ali danas nisam . I necu da budem. Setala sam gradom. Sama. Osjecala sam se kao da mi se je rodjendan preselio u proljece. Novi rodjendan nova ja. Nema feste nemam raje da se nadjemo na kafi nemam gdje da zovnem raju koju nemam jer nemam sto ni kuhinju ni stolic za kafu- samo studentski sobicak sa krevetom razbijenim prozorom zivotinjama(i dlakama!)koji dijelim sa dementnom mamom. Nemam nikog ko bi me uvece nekom krntijom  odvezao na kolac i dovezao nazad. Nema ni  porodicnog rucka ni kurca ni palca.  Ni selfija sa gostima puhanja u upaljenie svijecice u  zaher torti.  I – znate sta? Prvi put u zivotu zbog toga uopste nisam tuzna. Nimalo. Ni za crno ispod nokta. Mozda sutra.  Ali ne danas. Danas cu ja da budem svoje najbolje drustvo. svi prijatelji koje sam iz raznoraznih razloga pogubila u zivotu znaju – ja mogu da budem jebeno dobro drustvo. Nisam naporna i najbolji sam slusalac na svijetu. Svaka tema koju nacnete mi je dovoljno zanimljiva . Svaki problem mogu da zbog vas analiziram satima.cak i ako mi uopste nije zanimljiv. Znam i raznorazne dobre savjete. Iz zivota ne sa interneta.  Nisam neki zabavljac priznajem . Ali to nadoknadjujem odanoscu.

Danas sam postala svjesna da mi je uvijek najdrazi zivotni rodjendanski novogodisnji poklon bilo -necije drustvo. San djevojcice sa zigicama. Neko da bude sa mnom uz mene do mene pored mene -dovraga koliko slicnih prijedloga ima , moze se i pjesma sloziti- neko ko me moze dohvatiti sapatom . Sve sto mi se ikad ucinilo da je to to bilo je varka . Slika u iskrivljenom cirkuskom ogledalu. Bilo je na silu iznudjeno i neiskreno. Da li mi to  starenje nudi moc da posaljem u neku stvar zivotne ceznje i pljunem razocarenjima  u facu? Zivjela starost. Zivjela ja. Zivio moj cherry day. Danas sam ja svoj najdrazi poklon. Sa buketom mojih najdrazih cvjetova koji sam sama sebi poklonila. U narandzastom kaputu . Sa pijanim visnjama u cokoladicama griotte koje sam natrpala u dzep torbe da mi budu pri ruci. ( prvotno uguranima u dzep kaputa ali -na ovoj toplini bi se uskoro pretvorile u ljepljivu katastrofu).  Kuci me ceka improvizirana tortica od manjinih cokoladnih coooookija naredanih jedan na drugog i zalijepljenih dzemom od ananasa  koji sam dobila od Sarite .  I ako ne budem preumorna , veceras cu sve sama poklopati u krevetu sve mrveci uokolo. Princeza Mikili na zrnevlju kakaovca. Zulja? Ma jok.

##**##

Mene mnogi dozivljavaju kao osobu koja nema dlake na jeziku. A mnogi se iznenade kad skontaju da znam bit fina i pazljiva. Ali kad sam bez dlake – sto je u mom slucaju zapravo nemoguce jer zivim sa sest zivotinja i nemam kucnu pomocnicu  ni pomocnika- onda sam bez nje i brutalno rascesljavam i svoju vlastitu i vasu stvarnost. Zbog toga sam vec izgubila nekoliko poznanima par komsijskih kontakata i nesto sitno internetskih. Uopste mi nije zao.  Nisam uvijek bila takva. Kao djevojcica i mlada zena vrlo sam pazila da nekog slucajno ne povrijedim . Govorila sam ono sto sagovornici zele citi i gladila im ego. Pazila sam da uvijek budem diskretna. Mislite da su primjetili? Mislite da su rekli hvala ? Ma jok. Pravila sam se da ne znam da me muz laze onda kad sam bila sigurna da laze i jos gledala da se to ne primjeti.  On vjerovatno i dan danas vjeruje da sam ja osoba kojoj se lako laze. I vjerovatno pojma nema da sam u momentu kad je kasljuckajuci zapocinjao laz znala da je prpoznam. Zasto sam cutala? Jer je rasprava o njegovoj lazi uvijek zavrsavala tako da je on ispadao bezgresan sveti Muz a ja lazljiva krava kojoj nije ostalo nista neko da povuce optuzbe. Tuka glupa reko bi onaj sveprisutni genije egoman i kukavica bez jajaca aktualni hrvatski zupan.

” THE FEAR IS A REACTION. THE COURAGE IS A DECISION.”  WINSTON S CHURCHILL

Dakle , decisions. Resolutions.

Ma jok. Necu vise. Obzirnost i pazljivost ostavljam mladim damama koje tek osvajaju teren. Jutros sam ladno rekla : hvala, ali doista niste trebali. Prvo -uopste me ne poznajete. Jer biste inace znali da ja ne volim bajadere.. Umjesto limene bajadera konzerve mogli ste mi kupiti deset cokolada sa puno kakaa kakve volim. Plus  ta solja za kafu. Ja ih skupljam ali pazim da solju nikad ne platim vise od par maraka. Nisam ludi kolekcionar. I ne plivam u parama ni svojim ni tudjim.A solju od 12 maraka bih kupila samo ako bi je bio licno nassarao Ben Baby Blue Howard. Ili David Curly Shaw. Ili tuzni i predivni Keaton Henson. Kontate? Znaci hvala al ste fulali.

Neugodno? Nisam trebala? A ne . Trebala sam. Sa pedeset sest kuka mogu zadrobiti kome mi se god hoce. I reci sto mislim u svakoj jebenoj situaciji. Napokon. Pa to je divno!  I biti neprijatna. Ili biti neocekivano prijatna. Ja biti ja. I svoja. Ne vasa. Nikad vise. Nicija. Hallelujah!

Sad makar znate. Ako sam iskreno vasa ionda i jesam vasa. Ne sumnjajte. Ako sam progutala neki neugodan komentar to znaci da vas volim . Ako sam precutala nesto   to znaci da vas puno puno volim . A ako vas ne volim vjerovatno ni ne komuniciramo ni na jedan intermrezni nacin. Ni uzivo. Mozda samo formalno klimanje glavom u prolazu.

Nikad nisam voljela praviti novogodisnje ili rodjendanske odluke.  Nikad nisam odlucila nesto promijeniti u svom zivotu -od ponedjeljka ili od iduceg mjeseca ili od naredne godine. Ako bih sracunala ( poslije dugackih za i protiv lista) da nesto treba uraditi il promijeniti ja sam to zapocinjala odmah. Istog casa cim bi se misao iskristalizirala u glavi. Sizila bih zapravo ako se to nije moglo odmah realizirati. Smanjila bih cigarete vec 29.decembra.  Novu godinu sam cekala vjezbajuci jogu pred ponoc. Neustrasiva sporadicnost mojih odluka bila je znak da se krecem. Kad se krecem ja sam dobro. Kad sam dobro odluke nisu ni vazne. Jedino taj osjecaj da sam biti dobro naucila i ucinila sama.

Kosa. Bojim se frizera.  Smijesno. Istinito. Eto – sanjam da u ovoj godini odem i posvijetlim kosu za dvije nijanse. Mozda mini val . Kada bi postojao salon koji radi na Silvestrovo i u kojem se moze pusiti i piti kafa ja bih sigurno bila sretna musterija.

A zubar koji bi mi dozvolio da pusim i pijem kafu dok se on muci sa ostacima mojih osmjeha na rasprodaji dobio bi izvidjacku medalju za prvo ucinjeno dobro djelo u novoj godini.

I da  – iskrenost.  Bojim se bolesti doktora i njihove neobrazovanosti i nezainteresiranosti. Bojim se sebe. Bojim se bolesti u samoci. Bojim se smrti. I taj strah taj strah od straha. I ta koracnica u kojoj zivim. Bojim se mrznje  gluposti politicara . Bojim se lustera koji mi svjetle iznad glave. Nekad se bojim da disem . Nekad se bojim da previse disem i da cu se onesvjestiti nasred ulice. Sama.Uvijek sama. Onaj visoki mrki covjek sa sjevera je bio moja zadnja zaljubljenost. Nesto kao snazan udarac bure u lice. Nisam mu bila dorasla. Poskliznula sam se. Pala. Ustala. Mogla sam mozda ponovo uciti da volim . Ali neki strahovi nikad nece nestati. Moram nauciti da zivim s njima. Pripitomljavanje strahova i lavova by  Mikki Lee. I eto tako. Kao sto rece sir Churchill. Strah je reakcija. Hrabrost je odluka.

Advertisements

Mojim prijateljima

Dragi moji prijatelji,mozda ste primjetili da mi je fb nalog proteklih dana bio iskljucen. Vjerujem da sam neke od vas zabrinula jer ste upoznati sa teskom,preteskom situacijom u kojoj zivim. Ne brinite u redu sam mama je ziva i relativno dobro. Toplo nam je jer smo dobili finu termo pec koju vec obozavam.

Ali-desilo mi se nesto strasno,nesto za ne povjerovati,nesto izvan moje moci spoznavanja. To je sve sto mogu zasad i javno i privatno da vam kazem jer je policijska istraga u toku a zatim i adekvatan sudski postupak. Cim budem u mogucnosti svakom zabrinutome za mene cu ponaosob  napisati sta mi je oduzelo moc govora ,dah,ali i moje slomljeno srce jos dodatno izdrobilo kao njezni bozicni ukras zgnjecen teskom cizmom.

Prije nego sto mi se nemili dogadjaj desio bila sam napisala ovu cestitku-zahvalnicu koju sam namjeravala objaviti na danasnji  dan . Zasto danas? Zato sto je danas Sveta Lucija. Vi svi dobro znate da sam ja ateista ,ali i da sam nesputano blesasta i na svoju ruku. Zato volim ovaj praznik kada sveta Luca omogucava slijepima da progledaju i pokazuje put u mracnim vremenima. Onima koji su slijepi kod ociju daje mogucnost da spoznaju svoj urodjeni intuitivni vid. Moja draga ,najumiljatija,najmaznijai najpricljivija maca je po njoj dobila svoje ime. Luca Buca Debeljuca. Lucia Luccciiiiiaaaaaaaa ! Di si Picola mia? Lucce moje maloooooo.

Evo je cestitka koju sam zapisala u svoj notesscic prije tragedije:

Dragi  moji prijatelji-svi vi koji ste mi se nasli pri ruci , svi vi koji ste mislili na mene u protekloj godini koja je na mnoge nacine definitivno jedna od najtezih i najbolnijih u mom zivotu, u kojoj sam toliko puta izgubila dah i snagu a sa njima i volju da nastavim zivjeti ovo govno od zivota koje je zapalo mene.

Zelim da vam se zahvalim.

Na svemu sto ste cinili za mene.

Na vasoj podrsci, na vasim porukama punim razumijevanja i umirujucih rijeci, na ljubavi, na savjetima, na pricanju sa mnom.

Potom ,zahvaljujem se svima na svemu sto ste mi slali i poklanjali tokom protekle godine ; a spisak je podugacak : solje za kafu i nerukvice,torbe,majice sa sjajnim dizajnom,odjeca,gace (moram i to napisati jer je autenticnost i nesposobnost da lazem moja velika mana .urodjena.nepopravljiva.)

Potom : slali ste mi hranu za ljude i hranu za moje zivotinjice, igracke za njih ,kucice i zdjelice,knjige i cedeove, lijekove za mene, jedan laptop, suvenire,kablove za koje neke jos ne znam gdje ih trebam turiti,zvucnike, i na kraju – novac koji mi je omogucavao da prezivljavam od mamine penzije do penzije.

Posebno vam se zahvaljujem sto su mi vasa dobra djela omogucila da kraj godine i rodjendan docekam mnogo mirnija i sretnija nego sto sam mislila da mogu biti. 

Uz vasu sam pomoc uredila majusni ali topli i samo moj kutak u sobi u kojemu mogu u miru da napokon radim na mojoj zanemarenoj Knjizi broj jedan i tek zapocetoj Knjizi broj dva. Kupila sam uz vasu pomoc i nesto materijala pa cu moci da radim nove kolaze i slike -sto mi je sve uzasno potrebno na dnevnoj bazi i s cime polako postajem opet ja-ja. A ne frustrirana zlovoljna i ljutita baba roga  – ciji je uzrok samo i jedino onemogucenost da se bavi stvaranjem i umjetnoscu sto je njezina osnovna nasusna dnevna potreba kao zrak voda i hrana. Ljubav ne spominjem s razlogom. Ja sam naucila da zivim bez nje. 

I na koncu – ja volim kicastu novogpdisnju atmosferu, volim ssussur na ulicama, nadu u ljudima , cak mi ne smeta ni guzva u prodavnicama na koju sam inace alergicna.

Iako sam ja tih dana uglavnom nostalgicna i tugaljiva-ne smeta mi.ove cu godine te dane provesti bez uzasnog straha od gladi kojeg sam navukla jos u ratu i nikad ga se nisam sasvim uspjela rijesiti. Svi koji me bolje poznaju znaju da u mojoj torbi uvijek ima suhe hrane,energetskih plocica,biokeksica,tamne cokolade a nekad bogami i sendvicaaaaaa ,zguzvanih pizzaaaaaa ili ko u Petra Kocica -komad suva ljeba ,parce sspeka i luk. Ako se uzme u obzir cinjenica da zbog moje bolesti idem na wc svakog dana cesce nego sto vi idete piskiti onda je moja panika zbpg gladi sasvim razumljiva. Ili -sto bi moj otac rekao kad ga uhvati napad duhovitosti : ko puno jede,puno i sere. A ja bih mu odgovorila u stilu sta je bilo prvo kokos ili jaje:ne caca, ko puno sere mora puno da jede 😄.

Uglavnom- da ne duljim- svima vama,dragi moji, svako dobro povodom bozicnih i novogodisnjih praznika zelim svim srcem.

Volim vas.

Vasa Mikili

Ja sam zavrsila s ovim gradom

Nedjeljno rano poslijepodne. Oblacno. Duva sjeverac. Posla sam u trgovinu u mom naselju i povela svojeg psa sa sobom jer joj u zadnje vrijeme posvecujem manje paznje i vremena nego inace. Misljah da malo procunjamo polupraznim gradom. Svi rucaju ili prezivaju na kaucima.

Ispred lokalne trgovine penzioneri – ja ih tako zovem ali ispostavilo se da su samo neki penzioneri, njih par, a da se ostatak dellarise kao borci rs invalidi i ranjenici koji su izgubili zdravlje i zivce u ratu a sad ih niko ne jebe ni za po kurca. Zajednicki  su im nazivnici alkoholni derivati raznih vrsta. Iznad sahovskih betonskih ploca i figura kojima su zabavljeni oblak alkoholnih isparenja.

Desetak metara od njih je mjesto na kojem posjetioci marketa mogu zavezati svoje pse. Ostavila sam moju Daisy i otisla u kupovinu. Zadrzala sam se koliko treba da kupim hljeb i jogurt, krpu i kantu za pranje podova i cetiri res pecena krilca pileca za moju lajaru. Daisy laje. Uvijek kad je ostavim samu laje. Zavija i kuka i zapomaze. Ljuti se sto sam je ostavila. Daisy zivi sa pet maca i najmanje jos toliko maca i macica je cuvala zajedno sa mnom dok nisu bili udomljeni. Ali nikad zapravo nije potpuno socijalizorana sa drugim psima. Idomljena je nabrzaka u zadnjem momentu pred eutanazoju iz bl azila. Traume od dva mjeseca zivota u njemu i tog u zadnjem momentu spasavanja su ostavile traga. Iako obozava da trci i njuska uglavnom je vodim na uzici da slucajno ne napadne nekog drugog mirnog psa. Uvijek je anksiozna sa drugim cukama. Inace nije. Mirna je i poslusna . Ja je zovem beba iako ima vec devet godina.

Elem neise.

Cujem na kasi da joj se lavez promijenio u histericne vosine. Pogledam. Jedan”penzioner” pijanac je vuce za uzicu a ona se ocajnicki pokusava iskobeljati. Bacim sve stvari. Istrcim vani. Uzmem psa. On kao nabacio neki polusmijesak ljubitelja zivotinja. Govori mi nesto. Ne razumijem ga. Pocinjem da se tresem. Jedan sa pozicije crnog laufera drzi u ruci pivsku flasu, rumen u licu , frljavog staklastog pogleda pocinje vrlo slikovitu paljbu i to ne da maknem psa jer mu smeta i ne moze da smisli sljedeci potez , nego:

Jebo me taj moj ludi pas! Da se odmah idem javiti na psihijatriju da oni tamo cuvaju krevete za ovakve slucajeve poput mene i da nas lijece besplatno! Lete mi misli kroz glavu. Okupio se narod oko nas. Pitam se sta sam mu kog kurca ja ucinila? I da cu na psihijatriji da pomenem njegovu izjavu ne bi li me jednom primili na besplatnu terapiju.

Dalje slijedi ni manje ni vise Hitler. Neka me i on pojebe! Pa onda ja se kao malo branim. Velim da je covjek mrtav i da mu kita vise nije upotrebljiva. Ukljucim telefon na snimanje i uperim ga prema alkoholiziranim igracima saha bivsim borcima rs. Poslije podugackog pikanja po vrazjim tipkama jer mi se mozak smrzao i nikako da usicam kameru. Jedva. Napad panike u njegovom najvelicanstvenijem izdanju.

Jedva usporavam hiperventilaciju i drmusanje proletih ruku. Dejzi sam vratila na mjesto za pse i zavezala je , pokupila razbacane stvari i nastavila da ih snimam . Uplasena isprovocirana i isprepadana ona laje jace nego ikad u zivotu. Boji se za mene. Hoce da me spasi. Da sam je odvezala ona nakva malena bi ih sviju redom izgrizla po nogama. I rukama. Moze ona visoko da skoci. Misli da sam u opasnosti.

Kamera ih je malo smirila. Kao okrenuli su mi ledja i nastavljaju sa mozganjem . Lovac pojeo topa. Onda onaj sto me hoce nazor smjestiti na psihijatriju , sjeti se dodika. Pa poslije hitlera i moga malog psa koji me takodje trebao pojebati. Na red dodje i predsjednik. Snimaj to . Pokazi dodiku. On ce ti povjerovati. Neka te i on pojebe kad nece niko drugi!

Komentar koji je dosao sa strane od nekog veselog clana alko druzine glasi ovako: da je makar neki lijepi pas pa da joj ga ukrademo i prodamo!

Onda se jedan fini penzionercic koji je svo vrijeme drzao ruke na ledjima i gledao u sahovske figure mrmljajuci nerazumljivo nesto meni u svoju bradu, naglo okrenuo prema meni i udario me po ruci. Ispao mi je telefon. Podigla sam ga. Stavila u dzep. Popila svoje tablete za srce i smirenje  pokupila psa  i kolica sa robom i otisla.  Cula sam jos komentara o svojoj ruznoci i kako me onaj protivdodikovac ne bi jebao ni mrtav. Ne daj boze. Cirkus zavrsen. Narod se razisao. Sjela sam na betonsku zardinjeru iza ugla i gorko zaplakala. Daisy mi je skocila u krilo i brisala suze koje su lile.

Tjerali su mene iz ovog grada. Iz starog stana. Pljuvali su po meni i pisali po meni sa svojih cetnickih balkona. Napadali su me i zbog mog psa. Jer je neukrotivo lajava. I ima zvonki koloraturni sopran.

Ali nikad ovako zestoko. Ne. Prvo sam pomislila da cu zvati policiju. Odustala sam jer sam ih prosle sedmice zvala vec dvaput zbog porodicnog nasilja i rekli su mi da ih vise ne zovem ako nemam po zivot ozbiljne povrede. Tako da sam odustala od policije.

Onda sam mislila da sve snimke kako me vrijedjaju zbog psa koji uplasen laje i kako me starac udara objavim na drustvenim mrezama. Cak sam mislila snimke poslati i na neku televiziju.

Onda sam sve to obrisala.

Necu se spustati na njihov nivo. Ja sam dama. Doduse ruznjikava i krezava u odrpanom jeansu . Ali dama. Ja sam ponosni djak zadnje generacije ucenika legendarnog profesora latinskog jezika  banjalucke  gimnazije Ive Nakica.

Ja sam  duzna da odrzim tu vatru. Nema nas jos puno u Banjaluci.

Za profesora Nakaru i njegovu veliku crnu kravatu na tufne . Umjesto fotografije  pobjesnjelih boraca za slobodu srba  ide slika mog voljenog psa.

Noc je dobra prema meni.zvijer agorafobije je spustila glavu na sape i umorna zakunjala na sarenoj ponjavi pored mog kreveta.tiho sam se iskrala u hodnik i navukla dzins i vestu preko pidzame.jos sal sa tufnama i mogla bih proci kao stara modna blogerica .sta god to znacilo.izasla sam setati po mraku. Mrak je dobar prema meni.sav normalan svijet je vec u svojim sigurnim sklonistima.neko je popio bocu vina.neko se tusira .neko pravi kasnu veceru za nekog koga jako voli.djevojke mirisu na cvijece.ja smrdim na strah.moja stopala gacaju po tudjim mirisnim tragovima.skinula bih patike ali bojim se da ce iza prvog ugla izjuriti milicija sa rotirajucim svjetlima.nesto se nikako ne kontamo u zadnje vrijeme.ko zna zasto bi me okrivili bosonogu.

Ja ne pripadam nikome  i niko ne pripada meni. Tiho je. Plivam kroz maglicaste sjene neona.nasumicno preskacem s plocnika u vlaznu travu .sa trave na ulicu.volim biti djevojcica . Biti djevojcica!ne biti zena.ne biti majka.ostati zauvijek ta zaigrana mala mudrica kojoj nije  bilo lako dati sah mat.igram se kolacica sudbine. Hodam pravolinijski od svjetla do svjetla da niko ne pomisli da sam pijana.povezujem svjetlucanja nad usnulim gradom kao u onoj djecijoj igri povezivanja tacaka oznacenih brojevima i radoznalog cekanja sta ce na kraju ispasti od svega.

Ovaj prostacki grad.mozda bih mogla da ga opet zavolim kada bi mi ponocne setnje gospodskom ulicom bile blizze.davno je bilo. .proslo je.nikoga vise ne poznajem i ne volim . okrenuti cete glavu na drugu stranu i misliti kako je ova zena umisljena.

Tiho je. Niko ne pripada meni i ja ne pripadam nikome.ja sam taj vonj mokrog  i prljavog vucjeg krzna  koji vas je zapahnuo na uglu ispod narandzastog svjetla grada koji mirno spava. Ujutro  – sasvim cete zaboraviti da ja postojim.na moju srecu.

Oziljci

Preko pola stoljeca koracanja  zivotnim putevima,stranputicama,  i slijepim ulicama,  koprcanja u zivom blatu , gacanja po lokvama i bosonogih setnji kamenitim obalama moga mora- nakupila sam vrlo zavidan broj raznoraznih vidljivih i nevidljivih oziljaka na tijelu  i na dusi. Mogla bih oko svakog od njih da napisem pricu ili pjesmu.   Desilo se da oni vizuelno najimpozantniji budu jedan do drugog na mom trbuhu kao na nekakvoj raskrsnici mojih putesestvija.  Kazu ljekari – a to je vrlo pojednostavljeno objasnjenje – trbuh je kao drugi mozak. U njemu  bukvalno i metaforicno varimo ili ne dogadjaje i ljude, zivot i sve nase osjecaje. On na neki nacin i odlucuje o mnogim stvarima a da toga nismo ni svjesni. Koliko puta kazemo- ovu osobu ne podnosim i ne znam zasto ne volim biti u njezinoj blizini? Osjetim to u trbuhu.  Ili – sefa danas ne mogu da provarim .Ili- koliko smo puta promijenili vazne zivotne odluke – napustili osobu pred samo vjencanje ili pred zaruke ili napustili naizgled dobar posao jer smo imali taj osjecaj u trbuhu? Nisam to tada znala – sada znam . To nije samo puka stilska figura. Osjecaji u trbuhu nisu iluzije. Intuicija. Sspurius. Gut.

A moji osjecaji su uraganski vjetrovi koji su urlikali pod mojim prozorom i  bacakali me sad ovamo sad onamo , jedne strane ulice  na drugu pri cemu sam zadobijala  modrice  zive rane opekotine slomljene tragove   na dusi uglavnom nepopravljive . Sve dok se taj uraganski vjetar  jednom nije pretvorio u pijavicu koja je tlo dohvatila na mom trbuhu. Trbuh je po meni  najljepsi dio  zenskog tijela.  Kao nekakav izvor .kao jezero.miran topao i okrugao.sve sto ima veze sa zenskim zivotom je okruglo okruglasto valovito meko.

Kada sam lezala u bolnici u Beogradu sa trbuhom totalno prekrivenim flasterima i zavojima mislila sam samo o tome kako cu ako prezivim da nadjem nekog dobrog majstora za tetovaze da moj bolni mali trbuh prekrije poljskim cvijecem margaretama i tratincicama maslaccima i ljiljanima. Da ga napokon zavolim i da ga stalno gledam . Da sebe zavolim. Da si oprostim.  Da se ponosim sobom.

Jer znala sam – niko ne moze znati kroz sta sam prosla cak ako jednog dana skupim snagu i sve opisem do najsitnijeg detalja . Opet ce to biti samo vrlo nemusta vrlo povrsna slika uzasa. Do dana danasnjeg jos uvijek pregovaram sama sa sobom da li da to uradim ili ne. Silno zelim da ispricam sve te price. Nazvacu ih price o mom trbuhu.  Poslije sam prezivjela. Sta sad dovraga? Mislila sam da je najgore proslo. Budala. Tek je pocinjalo. Rat se zahuktavao. Sve je i dalje vonjalo na smrt.

Naravno-  prvo sam se trebala dobro odmoriti. Sacekati da rane zacijele i koza se oporavi. Iz nekog razloga,  cini mi se da su rekli genetske prirode , ja imam tanju i njezniju i osjetljiviju kozu od drugih ljudi. Sto se uopste ne da naslutiti kad me covjek pogleda u ovu moju namrgodjenu facu. Ispod moje koze uvijek bolno zeljne dodira suncevih zraka naziru se svi krvni sudovi i veliki i mali. Zbog njene preosjetljivosti sam dobijala-bilo je to pred sam rat i u bolnicama je ponestajalo osnovnih stvari za rad-dobijala sam neke posebne velike americke prozracne tanke flastere. Izgledali su kao da su napravljeni od same morske pjene ali opet kad bi ih sestra skidala-  gulio se sa njima i dio koze a na trbuhu je ostajao crveni bolni uzorak neke “americke” paske  cipke.

Rekli su – sad mozes sve da jedes? Sta bolan? Kako – sve da jedem? Jeste vi normalni? Pa ja godinama sanjam omlet sa puno dimljenog sira i obicnu salatu od paradajza volovsko srce! Halo ?!

Rekli su da bi bilo dobro da idem na neki odmor . Ako bas toliko volim biti na moru , u Igalo ili na Pag da se zabeljam u ljekovito blato. Ako ne tamo onda u neku banju. Imate vi krasnu ljekovitu banju u vasoj Bosni,  u Srebrenici , rekli su.Znam rekla sam . To je banja sa zeljeznom vodom i mirisnim sumama sa ljekovitim izvorima i  sve to je stalno u svim mogucim  nijansama zute narandzaste i crvene. I zemlja i kamenje i drvece. I ujesen i u proljece.  Poslije rata uvijek sam se pitala – mozda crvene stijene i krvavo crvena  zemlja  i crvenkasta voda iz Srebrenice uopste nisu bile  takve  zbog  oksidiranih spojeva zeljeza nego od nekog prokletstva iz proslosti ili  od neobjasnjive tuge koja je slutila uzasnu ratnu tragediju. Mozda. Ko moze kazati da nije bilo tako?

Na toj geografskoj karti mojih uraganskih vjetrova sa lijeve strane trbuha proteze se dugacki neravni oziljak rastegnut skroz od ispod lijeve dojke pa sve do duboko od ruba gacica. Na gornjem je dijelu nekako naboran kao da me je sivala neka bivsa losa snajderica koja je preko veze zavrsila kao sestra u operacionoj sali. Vjerujem da nisam jedina koja ima njen  nacigovaani oziljak koji je tako cvrsto  srastao i godinama poslije njene sivace intervencije uopste nisam mogla da legnem na trbuh i ispravim ledja bez razdiruceg bola na kozi. Tek mi je druga trudnoca razvukla taj dio trbuha dovoljno dobro da sam poslije poroda mogla opet da nesmetamo legnem na moj  ranjavi trbuh. Odozgo  oziljak vijuga sve do stidne kosti izmedju nekoliko benova i pupka. Dovoljno je dugacak da su moje sicusno tijelo moji spasioci mogli rascereciti – oh da, bas tako se to radi – i reckali i  rezali  i prekrajati moju utrobu ne bi li nastao nekakav upotrebljivi a zivuci  proizvod tog masakra. Nekakva miss frankestajn.

I nastala je.

Nova, sasvim drugacija ja. Izvana i iznutra.

Sa desne je strane, pak, ostatak nekadasnje ileo stome. Mjesta ma kojemu je zarezana stijenka trbuha i  vani izvucen jedan dio crijeva na koji mi je  izlazila kaka u finu zgodnu malu kesu od cvrste plastike obrubljenu finim zgodnim zatvatacem kao na  teglama sa hermetickim zatvaranjem i sirokom ljepljivom povrsinom od tankog materijala nalik ma gumu kojim se cijela instalacija ljepila za trbuh. U takve sam kese kakala dva mijeseca. Nisu mi se gadile. Bila sam sretna i ponosna sto sam ziva. Niceg se nisam bojala. Adrenalin me je dohvatio  pod svoje.

Ali moja koza nije podnosila ni te ljepljive instalacije iako su bile napravljene od njezne – danas bi rekli bio organske smjese sa pcelinjim voskom. Skidanje i stavljanje bile se muke isusove. Bez anestezije naravno.

Kada su mi na drugoj operaciji bucnuli nazad moje crevce u trbuh  vladala je valjda je vec  ozbiljna kriza sa hirurskim potrosnim materijalima. Samo su mi stijenku trbuha zasili a ostalo je zjapilo  rasireno kao crni prolaz za had . Moj licni i personalni ulaz u pakao.  Moja holivudska nagrada za najbolju filmsku masku. Zvala sam je rossa. Komotno smo se mogli igrati klikera sa njom. Previjanje svaki dan. Neka biljna krema nalik na maslinasto zeleno blato. Stalno sam mislila o cvijecu koje cu nacrtati oko nje.  Ljubicaste cciccke jasmin sitnu neuglednu lavandu  i jednu tamno crvenu ruzu. Vijugavo i isprepleteno kao vijenac pobjednice. Olimpijska maratonska  medalja.

Jedna autisticna djevojcica izbjeglica(  prve ratne godine srele smo se u tatinoj vikendici koju smo ih posudili na koristenje i koja je odlucila da sa mnom moze pricati)  rekla mi je- ti si jedina teta koja ima dva pupka. I ja te volim.

Hvala duso. Nikad mi niko nije rekao tako nesto lijepo. Apravo da ti kazem jako mi je hitno i vazno da me neko bas sad voli.

Treci oziljak je na aritmeticnoj sredini izmedju ova dva. Tacno od pupka prema dolje , uspomena na jedan neobican carski rez kojim je na svijet dosao moj sin. Inace carske rezove stavljaju nisko i vodoravno da se mogu sakriti u kupacim kostimima ili rublju. Ali  moj nije mogao ici tim putem . Dr Milenkovic se nije usudio rezati preko starih oziljaka. Vec samo vertikalno. Oko njega sam mislila isplesti jednu ruzicasto zutu granu bugenvilije. Ali ne lezi vraze . Samo sest dana po povratku sa druge operacije poceo je rat u hrvatskoj . Moja putovanja na odmor su propala . Umjesto da se sladim svim vrstama dotad zabranjene klope , gladno sam mazala margarin iz humanitarne da hljeb i zobala rizu sa kecapom i sanjala maminu pilecu juhicu sa griz knedlicama.

Mislim da sam cijeli rat prezivjela iz cistog inata. Crtala sam flomasterima tetovaze koje cu jednom uraditi. A u tekicu sa linijama izmedju pjesama i poluludackih dnevniskih zapisa , recepte za jela koja cu jednom kad ovo prodje praviti. Jos cekam.

 

2017-09-11 19.03.18.png

GG bijela krem corba

Ja ne volim kuhati.  Ne samo da ne volim nego mislim da je i kuhanje i jedenje gubljenje vremena. Znam da bi me sad  hedonisti , goli i odjeveni kuhari  kao i ostala fina raja kojoj je uzivanje u ovim radnjama ravno uzivanju u umjetnosti- spalili bi me na lomaci i pepelom potpalili dobar rostilj ;ali ja imam opravdanje i vjerujem da je dovoljno uzasno. Moj zivotni put me rano  doveo  u situacije suocavanja sa vlastitom smrtnoscu te promissljanja i odlucivanja  sta uraditi sa vremenom koje sam dobila i kako ga najkorisnije ili najpametnije ili najradosnije iskoristiti.

Sve sto sam tako racunajuci dobila kao rezultat je stalo u samo dvije rijeci: umjetnost i kreativnost. I sav svoj zivot ne radim nista drugo doli se borim da otmem malo vremena za bavljenje umjetnoscu.

Kada si razapet izmedju borbe za goli opstanak i borbe da tako prezzivljen uradis neke instalacije koje nikom ne trebaju osim tebi – i to samo za glavu zzivu – moras se odluciti: ili cu glancat podove .pa malo srat pa kuhat rucak pa malo srat pa ici u nabavku pa se usput usrat pa prat ves i peglat pa opet malo srat …ili cu spasavat zivu glavu.

Ja jos uvijek vrlo neuvjerljivo balansiram izmedju te dvije mene sasvim nesposobna da ipak egoisticno sasvim odustanem od odrzavanja cistoce i kuhanja i odem u svoj svijet gdje sam sretna – bez goleme kolicine griznje savjesti u kojoj se davim.

Drugi razlog sto ne volim kuhati jesu Gilmore girls. Cak i da ne mislim da je to jedna od najdrazih serija koje sam pratila u zivotu . Cak i da nije u njoj sve ono sto lovim u vlastitom zivotu i sve sto zelim da mislim o njemu – bila bi mi najdrazza jer pobogu Lorelai uopste ne kuha i ne namjerava da nauci , plus uopste joj ne pada na pamet da se zbog toga osjeca manje vrijednom ili nedajboze krivom. Jok.Ni ja ne zelim da kuham . Ali moram . Kako sam iskombinirala te dvije suprotstavljene situacije? Nekako. Uglavnom se mrzim kad kuham i uvijek  prebrojavam koja bi to po redu mogla biti slika , kolazz ili prica umjesto pite koja ce u konacnici biti obicno govno. Ne mislim da ce biti neukusna , nego – pojesce se , odradice svoj posao i ostatke cemo izbaciti van.na slobodu.

Nije ni meni lako ljudi. Ko nikad nije cuo ili bio prijatelj sa nekim oboljelim od chronove bolesti taj ce misliti da sam luda. Dobro mozda i jesam. Malo.

Ja svuda vidim govna. Profesionalna deformacija. Osim sto ih oko lamela u boriku i na obali vrbasa cak i u mom stubistu redovno vidjam – ne ne prividjaju mi se : to posjetioci obliznjih kafana zapisavaju i zaseravaju sve uokolo. Toliko , da sam jednom napisala grafit na ulazu: molimo prolaznike i posjetioce kafana da se vrate odakle su izasli i u wc -u obave sve nuzde a onda mirno i rajat laganim korakom produze kuci!

Jednom sam prolazila uskom stazicom pored obale mora, dolje do plaze samo za one koji znaju da ona tu postoji- i svako malo- govno. Moj dragi je krepavao od smijeha jer sam preskacuci sve te kake u hodu postavljala dijagnoze:  ovaj je samo obicno neurozan, ovaj ima sindrom  nervoznog crijeva,ovaj je  skrt, zao mu bacit hranu cak i kad prodje kroz njega i zeli van ,ovog bole zubi ili prica previse kad jede jer je kaka puna nesazvakane hrane, ovaj je masala zdrav kao dren,ima  pravo fino govno ko iz udzbenika savrsena konistencija debljina i duzina….itd…   Bilo je to davno. Ali zivo se sjecam kao danas-taj me je covjek volio. Verujem , mozda najvise zbog nacina kako sam brutalnim salama secirala vlastiti strah od smrti. Voljela sam i ja njega. Ali svakog ko me tako volio u namjeri da ih spasim sudbine zivota sa zenom koja nikad nece ozdraviti sve dok ne umre i koja nece uvijek biti superheroj olimpijac  ni wonderwoman  sa trackom duhovitosti oslikanim u gorepomimjanoj seriji – svakoga sam otjerala od sebe u suzama znajuci da im cinim dobro. Tako sam ostala sama.  Pitam se sta bi sa Lorelai bilo da je ona ostala sama i da je dobila dijabetes ili hipertenziju i kako bi se nosila sa bolescu? Ponekad mi je to jedini putokaz u zivotu. Hvala do neba , Amy Sherman Palladino na ne jerovatnom scenariju koji mi je neiscrpna inspiracija  u svemu vec godinama.

Evo zato – samo za ljubitelje Gilmore girls

zdrava hranjiva lagana mirisna gusta juhica na Lorelai naccin

Ukljucite veliku serpetinu punu vode da uzavre

ubacite kasiku morske soli tek kad provre

tako se stedi struja jer voda sporije prokljuca kad je posoljena

ubacite potom

nasjeckanog krompira dosta

pola vece isscceprkane glavice opranog karfiola

ssicnete zatim  nasjeckanih nekoliko ccesnjeva a u mom slucaju to je cijela glavica bijelog luka

Oguljena naravno

malo se zaprljate usput ali nije nepodnosljivo

potom u sve to sto kljuca frknete jednu supu iz kesice za malo aditiva i hemije

cisto zbog bogatijeg ukusa ali ne mora

mnoooogo bibera

Bosiljka

djumbira u prahu i dva lista lovora

saku do dve zobenih pahuljica

Odokativno vrhnja za kuhanje

skuhano samljeti u blenderu.

pranje sudova ljubazno preskociti.

ako imate nekog da vam napravi sendvic od sira sa poprzenim lukom dobro jeste.

ako nemate

jebiga

sta cu vam ja pomoc? Da mogu pomogla bih  prvo sebi.

prijatno.

Jam for jamming

ili

Dzem zvani nostalgija

Dobila sam jucer na poklon dvije velike tegle najboljeg dzema na svijetu. Da ne cjepidlacim , u istoj je kategoriji sa pekmezom od smokava na  mojoj rang listi.

Zasto se zove “nostalgija” ? Pa odgovor je banalan i dosadan  jer vec cijeli internet zna kako sam tuzna jer mi ne daju da odem u svoju Bastu sljezove boje na odmor od zivota sa mojom , maminom bolescu, i borbe za puko prezivljavanje iz dana u dan. I mojeg jadnog i cemernog nastojanja da u tom vrtlogu bijesa , tuge, bespomocnosti, ocaja, zavrsim ne jednu nego dvije cudne knjige koje bi ponegdje trebale biti pune nade. A ne daju mi jer selo tako kaze. A selo tako kaze jer sam prljava. A prljava sam jer zivim sa psom. Koji je najdivnije i najiskrenije radosno bice koje ja poznajem . I koji voli ne samo mene i mamu do bola , nego isto tako voli i one koji je ne vole i jednako im se raduje.

Taj dzem zvani nostalgija mogao bi se zvati i na primjer,sekularni dzem. Ili antifasisticki dzem. Ili psihosomatski pekmez- pravi se od samo jednog jedincatog sastojka: krusaka popadalih u travu u Basti sljezove boje. Moze i u basti neke druge boje, ali ne garantujem autenticnost dozivljaja na nepcu. Potrebna je izvjesna kolicina emotivne involviranosti.

Kruske viljemovke se samelju u kasu, potom se sami gusti sok procijedi i u velikoj serpi prokuha bez ikakvih dodataka. Ni mrva secera ni kap konzervansa.

Sve je gotovo za pola sata, zavisno od kolicine. Rezultat- gusti, ljepljivi, mirisni med sa okusom kruske. Plus – tanki trag nostalgije prozete suzama svetog Lovre. Zasto bas njega?  Iz inata.