Subota 14.7.18.

Plakala sam kratko. Osjetim kako se adrenalin zakotrljao u venama. Srknula sam preostalih par gutljaja kafe iz moje solje od francuskog porculana -neunistivog, sa kravicom koja melja u ustima lijeno travu a ispod nje impressum “ma vache qui regarde passer les trains” i izasla da trazim mamu. Ona uvijek izadje kad se nas dvoje posvadjamo misleci da ce nas natjerati da stanemo i rastrcimo se okolo trazeci je. Povela sam psa sa sobom . Koljena mi klecaju. Mislim – dovraga, ja doista nemam kud odavde do u ludaru na oporavak. Tamo cu makar imati tri obroka na dan -valjda- i necu morati da moljakam nikoga za njih. Pokusao je nogom da udari u moju solju sa kafom ali se zaustavio i udario rukom , kafa je pospricala moju odjecu sslozenu u cipelaru. Ormara nemam. Nisam uopste reagovala. Nisam zeljela da reagujem . Nista me od njega vise ne iznenadjuje . Nista mu vise odavno ne vjerujem. Dok je on ppet bjesnio i redao sve moje lose osobine zbog kojih moram biti kaznjena, vrijedjana, maltretirana , lisena lijekova , hrane- jer maminu penziju opet on dize a ja svakog jutra , otprilike do popodneva, kuckam na njegova vrata i moljakam da ode u kupovinu… napravila sam spisak potrebnih stvari sa preciznim objasnjenjima gdje se kupuju i koliko kostaju. Od svega sam dobila samo dio , predavanja, drobljenja i naklapanja o “sve se vraca sve se placa” sudbini.

Sta da radim dovraga? Da ga tuzim za prevaru? Da opet idem u muriju? Da molim ludaru da me prime na odmor i oporavak?

Ostao mu je usb u mom laptopu- izvadila sam ga, opet kuckala na vrata i rekla : daj mi novac za kupovinu pa cu ti vratit usb. Na momenat sam pomislila : boze gdje sam to ja? Cega se igram u pizdu materinu? Zasto?

Naravno izvrnuo mi je ruku uzeo svpj stapic i odgovorio sikcuci kroz zube : e sad neces dobit nista. Sve dok ne prestanes svojim prijateljima pricati kakav sam sta sam uradio imaces probleme. Pretpostavljam da su neki moji prijatelji mozda pisali mom sinu i da ga je to razbjesnilo. Nemojte. Uvijek mi se zbog toga osveti. Ali nema tog boga koji ce mi zabraniti da o svemu pisem i govorim javno. Da razgovaram sa sobom i trazim odgovore na pitanje koje godinama postavljam. Sta se desilo? Gdje sam u kurac pogrijesila? Sta sam toliko pogrijesila da stvorim ovo cudoviste? Da osjecam se krivom i odgovornom . Da sa mnom je provodio najvise vremena. Da – sad mislim da se nisam trebala upustiti u tu ludost : biti invalid i roditelj. Ko mi je garantovao da cu uvijek imati potrebnu pomoc i novac? Ko mi je garantovao obicnu egzistencijalnu nuznost? Sta sam kog kurca mislila? Gdje mi je pamet bila? Kao nek se on rodi sve cemo ostalo lako. Samo nam je ljubav dovoljna. Valjda sam mislila da sve o tome kakav roditelj ne treba biti znam i da mi je to dovoljna kvalifikacija da budem roditelj. Tuka.

Stidi se svega sto radis. Svega sto jesi! Stidim se rekla sam mu. Stidim se samo tebe. I toga sto si postao. Bubnuo je nogom po zraku rukom u zid. Pa nekoliko puta ponovio. Evo pvdje uzmi svoju olovcicu i napisi sta ti treba za rucak. Evo ovdje – okruzio je dio zida koji se ionako raspada rukom i ponovo sakom udario po njemu. A najvise se stidi kako zicas novac po internetu i kukas stalno kako ti ga uzimam. Stidi se! Vristao je. Stidim se. Istovremeno se beskrajno zahvaljujem svim prijateljima koji su mi slali novac. Da nije bilo vase pomoci ja zaosta ne znam sta bih. Ni sad ne znam ali makar sam ziva. Nastavice se. Sve dok mi monstrum ne razbije telefon za kaznu.

Advertisements

Korjenje, njih dvoje, ja i fiat 1300

Nepovjerenje. Kljucni osjecaj koji su njih dvoje od samog pocetka svijeta uzgajali u mome srcu. Sve drugo je vremenom ostalo u tragovima ili nevidljivo a nepovjerenje se razgranalo uvis i u sirinu a korjenje je rastocilo niti mojeg srca i rasparalo mi dusu gdje god da je ona bila tada.

Vec sam neko vrijeme patila od kronicnih napada panike . Precizno od oktobarskih zemljotresa 69. Naravno tada o tome niko nista znao nije tako da sam tek mnogo godina kasnije saznala sta mi se zapravo desavalo. Mnogih stvari iz tog perioda se sasvim dobro sjecam ali najvise straha. Bila sam neprestano uplasena djevojcica koja je skrivala svoje osjecaje a strah je bivao sve nepodnosljiviji jer su napadi dolazili iznenada, bez nekog konkretnog razloga, nenajavljeni. Zivjeti u grcu postalo je dio moje svakodnevnice. I nikad nije prestalo biti.

70-te smo novim fiatom 1300 tamno sive boje koja je meni licila na crnu isli na ljetovanje. Pravac Budva. Mama se vec u Tijesnom ispovracala po novom novcatom autu i po haljini. Tata je sizio. Morali smo stati u Jajcu da se mama preodjene. Kupila je u Nami haljinu na crvene kockice stegnutu u struku. Fino je izgledala u njoj . Tata je tada bio debeo i prgav kao i uvijek. Ja sam najcesce lezala na zadnjem sjedistu i slusala njihove glupe svadje. Ili sam samo gledala nebo kako prelece iznad prozora pokusavajuci uhvatiti obrise oblaka koji su mi stalno bjezali.

U Budvi nije bilo niti jedne slobodne sobe pa smo fiat 1300 parkirali i setali obalom dok se nisam umorila i molila tatu da me nosi. Na nekoj terasi je pjevao neki lik pjesme Vice Vukova i ja sam zaspala usred buke. Sutradan smo krenuli nazad magistralom prema Makarskoj. Tamo su stric i strina. Na jednom dijelu magistrale tata je prilicno brzo uletio u zavoj na kojemu je bila fleka od ulja i sekunda je trebala da se strmoglavimo u duboku provaliju s druge strane puta. Mama je vrisnula. Oblaci su poskocili i nestali sa prozora. A naglo skretanje udesno nas je odbacilo na kamenjar s desne strane puta. Na sigurno. Iza nas su se na istu fleku okliznula jos tri auta i napravila lancani sudar i prilicnu zbrku u kojoj se vise nije razaznavalo ko vozi u kojem pravcu. Nije bilo zrtava. Ja sam jedva disala prozivljavajuci gadan napad panike. Sjecam se da sam prodisala tek kad me je neka mlada Talijanka i njen suprug uzela u narucje smjestila u svpj fiat i pri ala sa mnom njeznim glasom nudeci mi gutljaje nekog gaziranog pica koje sam probala prvi put u zivotu. Cijeli dan smo tu proveli dok sam ja uzivala u paznji mojih talijanskih staratelja zamisljajuci da su mi oni pravi roditelji , prelistavajuci casopise sa lijepo odjevenim nepoznatim zenama i slusajuci uspavljujuce vokale jezika koji prvi put cujem u zivotu i koji i dan danas na mene ima cudotvorno umirujuce djelova je.

Ljetovanje smo nastavili u Tucepima. U povratku smo namjeravali da posjetimo maminu rodbinu u Hercegovini. Ja sam i dalje bila u grcu. Stalno uplasena. Vozili smo se po nekom sporednom putu , makadamom , prasina je vitlala iza nas , zvizgan upekao, a tata je i dalje nemilosrdno stiskao papucicu gasa pokusavajuci da dokaze meni , svojoj jedinici, isprepadanoj i zbunjenoj, ko je glavni. U nasem fiatu 1300 i u nasoj malenoj posranoj porodici. Molila sam ga da uspori. Ponovo sam ga molila da uspori. Rekla sam tata molim te moram piskiti. Ponovila sam tata molim te nije mi dobro. Stani molim te. Uspori molim te. Bojim se . Molim te molim te molim te. Ostala sam bez daha. Opet. Mama je svo vrijeme cutala. U jednom sam momentu povikala u svom ocaju osmogodisnje djevojcice : stani! Hocu da izadjem odavde!

Stao je. Izbacio me je iz auta. Mama je cutala. Dodao je gas. Ja sam ostala u mojoj crvenoj kariranoj haljini protiv povracanja u oblaku nevesinjske prasine. I dobila novi napad panike. Suze su mi lile niz lice i istog momenta se pretvarale i blat jave prugice na obrazima. Sve cega se sjecam nakon toga jeste da sam nastavila da hodam u pravcu prasnjavog oblaka. Hodala sam i hodala i plakala. Suze su mi olaksavale disanje. Vec tada sam naucila da je za napade panike o kojima ja tad nista nisam znala ; dobro koracanje. Dobro je pomaketi se s mjesta. Hodati. Nasilu. Po svaku cijenu. Premjestati konfuzno tijelo iz tacke a u tacku b.

Ne znam sta se dalje desilo. Parcijalna amnezija. Bice da zu se ipak vratili po mene jer sam i sad njihova cerka i nije me posvojila nikakva cerga cirkuskih cigana niti bogati talijanski bracni par bez djece.

Steta. Stolac je biotih pun carolije bajki i neke vode koja je stalno odnekud zuborila iako nevidljiva. Tisina je vladala s ijetom smokve su bile vrele pu e meda. A dedina kuca u daljini porusena zarasla u visoku travu ukojoj su zamisljala sam vladale samo zmije. To je moja kuca rekla sam im. Doci cemo deda i ja i popravicemo je. Nista me u vezi nje ni oko nje nije plasilo. Nista me nigdje nije plasilo osim njih dvoje i njegov fiat 1300 u kojemu se nije smjelo povracati.

Srijeda 11.7.18.

Razum mi govori da se krecem . Polako. Koracic po koracic. Naprijed. Zasto se onda stalno osjecam kao da padam? Prolecem nosena gravitacijom i zamotana u vjetar sa jugozapada pored vasoh fotografija. Destinacije. Skoljke. Japanke u plicaku. Osmjesi . Siroki uski nategnuti iskreni . Zubi. Ovoliki. Bljestavi. Dvorci. Opet destinacije. Mahnem ponekad nekome. Iz cistog reda. I osjecaja duznosti. Jos u krevetu nerazbudjena sasvim pocnem groznicavo da placem. Poslije nekog vremena prestanem jer je plac oblik komunikacije. Ja nemam slusaoce. Samo ponekad nekoliko citalaca i to je to. Licem prema prozoru. Koliko fleka od mojeg teskog tmurnog cela! Vjerovala sam da znam zasto sam tu. Vjerovala sam da moje prokleto tijelo zna ako razum nije nacisto. Kako sam mogla da budem tako glupa i vjerujem u podzemno znanje ove zbrckane hrpe organske materije koju na zivotu drzi samo moja tvrdoglavost?

Srela sam malocas Charlija. Charli je macak kojega sam ja othranila jedne hladne zime sakrivajuci ga u zbunju od hladnoce i hraneci ga potajno svakog dana suljajuci se ispod balkona komsija kpji su bili spremni da ga ubiju cim im se ukaze prilika. Vjerujem sam da bi bili i mene s njim pokosili rado. Maleni Charlie ima brkove poput poznatog komendijasa , izrastao je i udebljao se ali je ostao vrlo nepovjerljiv prema ljudima. Trebalo mi je pet mjeseci da ga cuceci ispred parkiranog automobila pod kojim se skrivao nagovorim da izadje i dozvoli mi da ga malko pomazim. Cim bi se primakao mome dlanu pocinjao je da prede. Mora da je proslo otad vec pet godina. Lijepa je to brojka za jednog obicnog ulicnog nicijeg macka.

Eto. Sretna sam sto sam ga srela danas kako se izlezava u travi. Sretna sam sto me prepoznao. Uvijek kada ga zovnem, zastane,zagleda se u mene i tako stoji. Kao da se predomislja prebirajuci po sjecanju da li da dotrci da ga zagrlim ili da bjezi. Rekla bih cak da ce ta sreca mozda da mi potraje do kise. Koja ce popodne. A iza kise ce mrak. Mrak je dobar. Mrak mi sluzi kao cirkuska mreza ispod trapeza na koju svaki dan padam i koja me sama od sebe odbaci ponovo uvis. Mrak misli da cini dobro. Ja vise nisam sigurna da je tako.

Ponedjeljak 9.7.18.

Tim Robbins je u Shawshenk redemption imao vise ljudskih kontakata i interakcija nego ja u ovih pet godina. A to je samo film. Na snimanju je sigurno imao vise komunikacije s ljudima nego sto ja mogu i da zamislim.  Bilo je sigurno vraski zabavno i vrlo emotivno snimati taj film. Cak i kad je bio u samici on je  imao  vise interakcije od mene ikad. Tim Robbins je sretan covjek. Sretan covjek je spasen covjek. Muzika je plava. Knjige su pune mrvica od kroasana. Zivot je onoliko koliko mozes da izdrzis. To vrijedi samo za budale poput mene. Inace, za ostale, zivot je zabava. Zagrabis kuhacom pretrpas tanjir i deres se mami u kuhinji : repeteeeee! Jos!

Nedjelja 8.7.18.

“Ne tucem te” rekao je pritiscuci svoju ogromnu momacku saku na moj obraz”kad te budem tukao, znaces.”

Vjetric je skrenuo iza ugla. Cak mi se i on sklanja sa puta. Nepozeljna. Nepotrebna. Beskorisna. Nevalidna. In validna. Neiskoristiva. Nisam slusala ostatak govorancije. Djecak svaku priliku iskoristi da mi sat vremena prica zasto sam ja govno i najvece djubre na svijetu. Cak me ne pusta ni da odem. Stavila sam neke novine na mokri rub kade i sjela. Jos sam slaba na nogama. Njegovo je lice crvenjelo i bjesnilo dok sam mislila boze kad cu biti dovoljno jaka da operem ovo usvinjeno kupatilo. U zivotu isam bila u prljavijem . Cak i u klozetima na zaljeznickim stanicama. Fuj. Muka mi je od sveg tog djubreta.

Niko nije toliko dugo bolestan. Lazes i pretvaras se. Samo da ne bi morala nista da radis.

Ispod balkona je nikla ambrozija. Vrijeme je da se pomirim sa vjetrom. Bas je lijepo stajati i pustiti ga da vileni. Miluje me. Grli me. Dodiruje me. I ne ide prati ruke nakon toga kao sto to on radi.

Ne zelim vise nikad da te vidim dok sam ziv rekao mi je unoseci mi se u lice. Da li sam nesto osjetila? Ne znam . Ja sam ga rodila. Ali to nije mjera nicega. I bila sam spremna da umrem da bi se on rodio. Ali ni to nije mjera nicega.

Ispod koze koja i dalje cuti bijesni moje more. Udara snazno u zidove mojeg zatvora. Rusi sve oko sebe. Tanjire solje za kafu slike sa zida knjige uspomene skoljke iz drasnica pepeljare sve. Nogama razbija vrata i prozore. Krv lipti na sve strane. Suze takodjer.

Izvana. Stojim na vjetricu koji me miluje i grli. Prolaznici me zaobilaze u sirokim potezima. Mora da izgledam zastrasujuce od svpg tog bola koji nema kud da otece.

Cetvrtak 5.7.18.

Nad travom sarena hladovina. Slijeva kamioni tutnje preko rebrovackog mosta. Iza mene proslost . Ispred mene kurac od ovce. Dolje na samoj obali rijeke devet patkica se susi u travi poslije plivanja. Oblacic od vilinih konjica ima svoju ulogu u plavetnilu planete. Ultramarin ulogu. Da pijem sad bih se napila i legla na zemlju ispod jablana kojeg jos nisu posjekli . A hoce kakve su budale. I njega ce ubiti. Naslonila bih uho na travu kao stari indijanski ratnik i osluskivala vibracije zivota koji se raduje sam sebi. Jos je rano za novi rat. Za ovaj eksperiment vam ne treba nista posebno .  Samo zivot. I jedna vrckava  rijeka pride.