Mojim prijateljima

Dragi moji prijatelji,mozda ste primjetili da mi je fb nalog proteklih dana bio iskljucen. Vjerujem da sam neke od vas zabrinula jer ste upoznati sa teskom,preteskom situacijom u kojoj zivim. Ne brinite u redu sam mama je ziva i relativno dobro. Toplo nam je jer smo dobili finu termo pec koju vec obozavam.

Ali-desilo mi se nesto strasno,nesto za ne povjerovati,nesto izvan moje moci spoznavanja. To je sve sto mogu zasad i javno i privatno da vam kazem jer je policijska istraga u toku a zatim i adekvatan sudski postupak. Cim budem u mogucnosti svakom zabrinutome za mene cu ponaosob  napisati sta mi je oduzelo moc govora ,dah,ali i moje slomljeno srce jos dodatno izdrobilo kao njezni bozicni ukras zgnjecen teskom cizmom.

Prije nego sto mi se nemili dogadjaj desio bila sam napisala ovu cestitku-zahvalnicu koju sam namjeravala objaviti na danasnji  dan . Zasto danas? Zato sto je danas Sveta Lucija. Vi svi dobro znate da sam ja ateista ,ali i da sam nesputano blesasta i na svoju ruku. Zato volim ovaj praznik kada sveta Luca omogucava slijepima da progledaju i pokazuje put u mracnim vremenima. Onima koji su slijepi kod ociju daje mogucnost da spoznaju svoj urodjeni intuitivni vid. Moja draga ,najumiljatija,najmaznijai najpricljivija maca je po njoj dobila svoje ime. Luca Buca Debeljuca. Lucia Luccciiiiiaaaaaaaa ! Di si Picola mia? Lucce moje maloooooo.

Evo je cestitka koju sam zapisala u svoj notesscic prije tragedije:

Dragi  moji prijatelji-svi vi koji ste mi se nasli pri ruci , svi vi koji ste mislili na mene u protekloj godini koja je na mnoge nacine definitivno jedna od najtezih i najbolnijih u mom zivotu, u kojoj sam toliko puta izgubila dah i snagu a sa njima i volju da nastavim zivjeti ovo govno od zivota koje je zapalo mene.

Zelim da vam se zahvalim.

Na svemu sto ste cinili za mene.

Na vasoj podrsci, na vasim porukama punim razumijevanja i umirujucih rijeci, na ljubavi, na savjetima, na pricanju sa mnom.

Potom ,zahvaljujem se svima na svemu sto ste mi slali i poklanjali tokom protekle godine ; a spisak je podugacak : solje za kafu i nerukvice,torbe,majice sa sjajnim dizajnom,odjeca,gace (moram i to napisati jer je autenticnost i nesposobnost da lazem moja velika mana .urodjena.nepopravljiva.)

Potom : slali ste mi hranu za ljude i hranu za moje zivotinjice, igracke za njih ,kucice i zdjelice,knjige i cedeove, lijekove za mene, jedan laptop, suvenire,kablove za koje neke jos ne znam gdje ih trebam turiti,zvucnike, i na kraju – novac koji mi je omogucavao da prezivljavam od mamine penzije do penzije.

Posebno vam se zahvaljujem sto su mi vasa dobra djela omogucila da kraj godine i rodjendan docekam mnogo mirnija i sretnija nego sto sam mislila da mogu biti. 

Uz vasu sam pomoc uredila majusni ali topli i samo moj kutak u sobi u kojemu mogu u miru da napokon radim na mojoj zanemarenoj Knjizi broj jedan i tek zapocetoj Knjizi broj dva. Kupila sam uz vasu pomoc i nesto materijala pa cu moci da radim nove kolaze i slike -sto mi je sve uzasno potrebno na dnevnoj bazi i s cime polako postajem opet ja-ja. A ne frustrirana zlovoljna i ljutita baba roga  – ciji je uzrok samo i jedino onemogucenost da se bavi stvaranjem i umjetnoscu sto je njezina osnovna nasusna dnevna potreba kao zrak voda i hrana. Ljubav ne spominjem s razlogom. Ja sam naucila da zivim bez nje. 

I na koncu – ja volim kicastu novogpdisnju atmosferu, volim ssussur na ulicama, nadu u ljudima , cak mi ne smeta ni guzva u prodavnicama na koju sam inace alergicna.

Iako sam ja tih dana uglavnom nostalgicna i tugaljiva-ne smeta mi.ove cu godine te dane provesti bez uzasnog straha od gladi kojeg sam navukla jos u ratu i nikad ga se nisam sasvim uspjela rijesiti. Svi koji me bolje poznaju znaju da u mojoj torbi uvijek ima suhe hrane,energetskih plocica,biokeksica,tamne cokolade a nekad bogami i sendvicaaaaaa ,zguzvanih pizzaaaaaa ili ko u Petra Kocica -komad suva ljeba ,parce sspeka i luk. Ako se uzme u obzir cinjenica da zbog moje bolesti idem na wc svakog dana cesce nego sto vi idete piskiti onda je moja panika zbpg gladi sasvim razumljiva. Ili -sto bi moj otac rekao kad ga uhvati napad duhovitosti : ko puno jede,puno i sere. A ja bih mu odgovorila u stilu sta je bilo prvo kokos ili jaje:ne caca, ko puno sere mora puno da jede 😄.

Uglavnom- da ne duljim- svima vama,dragi moji, svako dobro povodom bozicnih i novogodisnjih praznika zelim svim srcem.

Volim vas.

Vasa Mikili

Advertisements

Ja sam zavrsila s ovim gradom

Nedjeljno rano poslijepodne. Oblacno. Duva sjeverac. Posla sam u trgovinu u mom naselju i povela svojeg psa sa sobom jer joj u zadnje vrijeme posvecujem manje paznje i vremena nego inace. Misljah da malo procunjamo polupraznim gradom. Svi rucaju ili prezivaju na kaucima.

Ispred lokalne trgovine penzioneri – ja ih tako zovem ali ispostavilo se da su samo neki penzioneri, njih par, a da se ostatak dellarise kao borci rs invalidi i ranjenici koji su izgubili zdravlje i zivce u ratu a sad ih niko ne jebe ni za po kurca. Zajednicki  su im nazivnici alkoholni derivati raznih vrsta. Iznad sahovskih betonskih ploca i figura kojima su zabavljeni oblak alkoholnih isparenja.

Desetak metara od njih je mjesto na kojem posjetioci marketa mogu zavezati svoje pse. Ostavila sam moju Daisy i otisla u kupovinu. Zadrzala sam se koliko treba da kupim hljeb i jogurt, krpu i kantu za pranje podova i cetiri res pecena krilca pileca za moju lajaru. Daisy laje. Uvijek kad je ostavim samu laje. Zavija i kuka i zapomaze. Ljuti se sto sam je ostavila. Daisy zivi sa pet maca i najmanje jos toliko maca i macica je cuvala zajedno sa mnom dok nisu bili udomljeni. Ali nikad zapravo nije potpuno socijalizorana sa drugim psima. Idomljena je nabrzaka u zadnjem momentu pred eutanazoju iz bl azila. Traume od dva mjeseca zivota u njemu i tog u zadnjem momentu spasavanja su ostavile traga. Iako obozava da trci i njuska uglavnom je vodim na uzici da slucajno ne napadne nekog drugog mirnog psa. Uvijek je anksiozna sa drugim cukama. Inace nije. Mirna je i poslusna . Ja je zovem beba iako ima vec devet godina.

Elem neise.

Cujem na kasi da joj se lavez promijenio u histericne vosine. Pogledam. Jedan”penzioner” pijanac je vuce za uzicu a ona se ocajnicki pokusava iskobeljati. Bacim sve stvari. Istrcim vani. Uzmem psa. On kao nabacio neki polusmijesak ljubitelja zivotinja. Govori mi nesto. Ne razumijem ga. Pocinjem da se tresem. Jedan sa pozicije crnog laufera drzi u ruci pivsku flasu, rumen u licu , frljavog staklastog pogleda pocinje vrlo slikovitu paljbu i to ne da maknem psa jer mu smeta i ne moze da smisli sljedeci potez , nego:

Jebo me taj moj ludi pas! Da se odmah idem javiti na psihijatriju da oni tamo cuvaju krevete za ovakve slucajeve poput mene i da nas lijece besplatno! Lete mi misli kroz glavu. Okupio se narod oko nas. Pitam se sta sam mu kog kurca ja ucinila? I da cu na psihijatriji da pomenem njegovu izjavu ne bi li me jednom primili na besplatnu terapiju.

Dalje slijedi ni manje ni vise Hitler. Neka me i on pojebe! Pa onda ja se kao malo branim. Velim da je covjek mrtav i da mu kita vise nije upotrebljiva. Ukljucim telefon na snimanje i uperim ga prema alkoholiziranim igracima saha bivsim borcima rs. Poslije podugackog pikanja po vrazjim tipkama jer mi se mozak smrzao i nikako da usicam kameru. Jedva. Napad panike u njegovom najvelicanstvenijem izdanju.

Jedva usporavam hiperventilaciju i drmusanje proletih ruku. Dejzi sam vratila na mjesto za pse i zavezala je , pokupila razbacane stvari i nastavila da ih snimam . Uplasena isprovocirana i isprepadana ona laje jace nego ikad u zivotu. Boji se za mene. Hoce da me spasi. Da sam je odvezala ona nakva malena bi ih sviju redom izgrizla po nogama. I rukama. Moze ona visoko da skoci. Misli da sam u opasnosti.

Kamera ih je malo smirila. Kao okrenuli su mi ledja i nastavljaju sa mozganjem . Lovac pojeo topa. Onda onaj sto me hoce nazor smjestiti na psihijatriju , sjeti se dodika. Pa poslije hitlera i moga malog psa koji me takodje trebao pojebati. Na red dodje i predsjednik. Snimaj to . Pokazi dodiku. On ce ti povjerovati. Neka te i on pojebe kad nece niko drugi!

Komentar koji je dosao sa strane od nekog veselog clana alko druzine glasi ovako: da je makar neki lijepi pas pa da joj ga ukrademo i prodamo!

Onda se jedan fini penzionercic koji je svo vrijeme drzao ruke na ledjima i gledao u sahovske figure mrmljajuci nerazumljivo nesto meni u svoju bradu, naglo okrenuo prema meni i udario me po ruci. Ispao mi je telefon. Podigla sam ga. Stavila u dzep. Popila svoje tablete za srce i smirenje  pokupila psa  i kolica sa robom i otisla.  Cula sam jos komentara o svojoj ruznoci i kako me onaj protivdodikovac ne bi jebao ni mrtav. Ne daj boze. Cirkus zavrsen. Narod se razisao. Sjela sam na betonsku zardinjeru iza ugla i gorko zaplakala. Daisy mi je skocila u krilo i brisala suze koje su lile.

Tjerali su mene iz ovog grada. Iz starog stana. Pljuvali su po meni i pisali po meni sa svojih cetnickih balkona. Napadali su me i zbog mog psa. Jer je neukrotivo lajava. I ima zvonki koloraturni sopran.

Ali nikad ovako zestoko. Ne. Prvo sam pomislila da cu zvati policiju. Odustala sam jer sam ih prosle sedmice zvala vec dvaput zbog porodicnog nasilja i rekli su mi da ih vise ne zovem ako nemam po zivot ozbiljne povrede. Tako da sam odustala od policije.

Onda sam mislila da sve snimke kako me vrijedjaju zbog psa koji uplasen laje i kako me starac udara objavim na drustvenim mrezama. Cak sam mislila snimke poslati i na neku televiziju.

Onda sam sve to obrisala.

Necu se spustati na njihov nivo. Ja sam dama. Doduse ruznjikava i krezava u odrpanom jeansu . Ali dama. Ja sam ponosni djak zadnje generacije ucenika legendarnog profesora latinskog jezika  banjalucke  gimnazije Ive Nakica.

Ja sam  duzna da odrzim tu vatru. Nema nas jos puno u Banjaluci.

Za profesora Nakaru i njegovu veliku crnu kravatu na tufne . Umjesto fotografije  pobjesnjelih boraca za slobodu srba  ide slika mog voljenog psa.

Noc je dobra prema meni.zvijer agorafobije je spustila glavu na sape i umorna zakunjala na sarenoj ponjavi pored mog kreveta.tiho sam se iskrala u hodnik i navukla dzins i vestu preko pidzame.jos sal sa tufnama i mogla bih proci kao stara modna blogerica .sta god to znacilo.izasla sam setati po mraku. Mrak je dobar prema meni.sav normalan svijet je vec u svojim sigurnim sklonistima.neko je popio bocu vina.neko se tusira .neko pravi kasnu veceru za nekog koga jako voli.djevojke mirisu na cvijece.ja smrdim na strah.moja stopala gacaju po tudjim mirisnim tragovima.skinula bih patike ali bojim se da ce iza prvog ugla izjuriti milicija sa rotirajucim svjetlima.nesto se nikako ne kontamo u zadnje vrijeme.ko zna zasto bi me okrivili bosonogu.

Ja ne pripadam nikome  i niko ne pripada meni. Tiho je. Plivam kroz maglicaste sjene neona.nasumicno preskacem s plocnika u vlaznu travu .sa trave na ulicu.volim biti djevojcica . Biti djevojcica!ne biti zena.ne biti majka.ostati zauvijek ta zaigrana mala mudrica kojoj nije  bilo lako dati sah mat.igram se kolacica sudbine. Hodam pravolinijski od svjetla do svjetla da niko ne pomisli da sam pijana.povezujem svjetlucanja nad usnulim gradom kao u onoj djecijoj igri povezivanja tacaka oznacenih brojevima i radoznalog cekanja sta ce na kraju ispasti od svega.

Ovaj prostacki grad.mozda bih mogla da ga opet zavolim kada bi mi ponocne setnje gospodskom ulicom bile blizze.davno je bilo. .proslo je.nikoga vise ne poznajem i ne volim . okrenuti cete glavu na drugu stranu i misliti kako je ova zena umisljena.

Tiho je. Niko ne pripada meni i ja ne pripadam nikome.ja sam taj vonj mokrog  i prljavog vucjeg krzna  koji vas je zapahnuo na uglu ispod narandzastog svjetla grada koji mirno spava. Ujutro  – sasvim cete zaboraviti da ja postojim.na moju srecu.

Oziljci

Preko pola stoljeca koracanja  zivotnim putevima,stranputicama,  i slijepim ulicama,  koprcanja u zivom blatu , gacanja po lokvama i bosonogih setnji kamenitim obalama moga mora- nakupila sam vrlo zavidan broj raznoraznih vidljivih i nevidljivih oziljaka na tijelu  i na dusi. Mogla bih oko svakog od njih da napisem pricu ili pjesmu.   Desilo se da oni vizuelno najimpozantniji budu jedan do drugog na mom trbuhu kao na nekakvoj raskrsnici mojih putesestvija.  Kazu ljekari – a to je vrlo pojednostavljeno objasnjenje – trbuh je kao drugi mozak. U njemu  bukvalno i metaforicno varimo ili ne dogadjaje i ljude, zivot i sve nase osjecaje. On na neki nacin i odlucuje o mnogim stvarima a da toga nismo ni svjesni. Koliko puta kazemo- ovu osobu ne podnosim i ne znam zasto ne volim biti u njezinoj blizini? Osjetim to u trbuhu.  Ili – sefa danas ne mogu da provarim .Ili- koliko smo puta promijenili vazne zivotne odluke – napustili osobu pred samo vjencanje ili pred zaruke ili napustili naizgled dobar posao jer smo imali taj osjecaj u trbuhu? Nisam to tada znala – sada znam . To nije samo puka stilska figura. Osjecaji u trbuhu nisu iluzije. Intuicija. Sspurius. Gut.

A moji osjecaji su uraganski vjetrovi koji su urlikali pod mojim prozorom i  bacakali me sad ovamo sad onamo , jedne strane ulice  na drugu pri cemu sam zadobijala  modrice  zive rane opekotine slomljene tragove   na dusi uglavnom nepopravljive . Sve dok se taj uraganski vjetar  jednom nije pretvorio u pijavicu koja je tlo dohvatila na mom trbuhu. Trbuh je po meni  najljepsi dio  zenskog tijela.  Kao nekakav izvor .kao jezero.miran topao i okrugao.sve sto ima veze sa zenskim zivotom je okruglo okruglasto valovito meko.

Kada sam lezala u bolnici u Beogradu sa trbuhom totalno prekrivenim flasterima i zavojima mislila sam samo o tome kako cu ako prezivim da nadjem nekog dobrog majstora za tetovaze da moj bolni mali trbuh prekrije poljskim cvijecem margaretama i tratincicama maslaccima i ljiljanima. Da ga napokon zavolim i da ga stalno gledam . Da sebe zavolim. Da si oprostim.  Da se ponosim sobom.

Jer znala sam – niko ne moze znati kroz sta sam prosla cak ako jednog dana skupim snagu i sve opisem do najsitnijeg detalja . Opet ce to biti samo vrlo nemusta vrlo povrsna slika uzasa. Do dana danasnjeg jos uvijek pregovaram sama sa sobom da li da to uradim ili ne. Silno zelim da ispricam sve te price. Nazvacu ih price o mom trbuhu.  Poslije sam prezivjela. Sta sad dovraga? Mislila sam da je najgore proslo. Budala. Tek je pocinjalo. Rat se zahuktavao. Sve je i dalje vonjalo na smrt.

Naravno-  prvo sam se trebala dobro odmoriti. Sacekati da rane zacijele i koza se oporavi. Iz nekog razloga,  cini mi se da su rekli genetske prirode , ja imam tanju i njezniju i osjetljiviju kozu od drugih ljudi. Sto se uopste ne da naslutiti kad me covjek pogleda u ovu moju namrgodjenu facu. Ispod moje koze uvijek bolno zeljne dodira suncevih zraka naziru se svi krvni sudovi i veliki i mali. Zbog njene preosjetljivosti sam dobijala-bilo je to pred sam rat i u bolnicama je ponestajalo osnovnih stvari za rad-dobijala sam neke posebne velike americke prozracne tanke flastere. Izgledali su kao da su napravljeni od same morske pjene ali opet kad bi ih sestra skidala-  gulio se sa njima i dio koze a na trbuhu je ostajao crveni bolni uzorak neke “americke” paske  cipke.

Rekli su – sad mozes sve da jedes? Sta bolan? Kako – sve da jedem? Jeste vi normalni? Pa ja godinama sanjam omlet sa puno dimljenog sira i obicnu salatu od paradajza volovsko srce! Halo ?!

Rekli su da bi bilo dobro da idem na neki odmor . Ako bas toliko volim biti na moru , u Igalo ili na Pag da se zabeljam u ljekovito blato. Ako ne tamo onda u neku banju. Imate vi krasnu ljekovitu banju u vasoj Bosni,  u Srebrenici , rekli su.Znam rekla sam . To je banja sa zeljeznom vodom i mirisnim sumama sa ljekovitim izvorima i  sve to je stalno u svim mogucim  nijansama zute narandzaste i crvene. I zemlja i kamenje i drvece. I ujesen i u proljece.  Poslije rata uvijek sam se pitala – mozda crvene stijene i krvavo crvena  zemlja  i crvenkasta voda iz Srebrenice uopste nisu bile  takve  zbog  oksidiranih spojeva zeljeza nego od nekog prokletstva iz proslosti ili  od neobjasnjive tuge koja je slutila uzasnu ratnu tragediju. Mozda. Ko moze kazati da nije bilo tako?

Na toj geografskoj karti mojih uraganskih vjetrova sa lijeve strane trbuha proteze se dugacki neravni oziljak rastegnut skroz od ispod lijeve dojke pa sve do duboko od ruba gacica. Na gornjem je dijelu nekako naboran kao da me je sivala neka bivsa losa snajderica koja je preko veze zavrsila kao sestra u operacionoj sali. Vjerujem da nisam jedina koja ima njen  nacigovaani oziljak koji je tako cvrsto  srastao i godinama poslije njene sivace intervencije uopste nisam mogla da legnem na trbuh i ispravim ledja bez razdiruceg bola na kozi. Tek mi je druga trudnoca razvukla taj dio trbuha dovoljno dobro da sam poslije poroda mogla opet da nesmetamo legnem na moj  ranjavi trbuh. Odozgo  oziljak vijuga sve do stidne kosti izmedju nekoliko benova i pupka. Dovoljno je dugacak da su moje sicusno tijelo moji spasioci mogli rascereciti – oh da, bas tako se to radi – i reckali i  rezali  i prekrajati moju utrobu ne bi li nastao nekakav upotrebljivi a zivuci  proizvod tog masakra. Nekakva miss frankestajn.

I nastala je.

Nova, sasvim drugacija ja. Izvana i iznutra.

Sa desne je strane, pak, ostatak nekadasnje ileo stome. Mjesta ma kojemu je zarezana stijenka trbuha i  vani izvucen jedan dio crijeva na koji mi je  izlazila kaka u finu zgodnu malu kesu od cvrste plastike obrubljenu finim zgodnim zatvatacem kao na  teglama sa hermetickim zatvaranjem i sirokom ljepljivom povrsinom od tankog materijala nalik ma gumu kojim se cijela instalacija ljepila za trbuh. U takve sam kese kakala dva mijeseca. Nisu mi se gadile. Bila sam sretna i ponosna sto sam ziva. Niceg se nisam bojala. Adrenalin me je dohvatio  pod svoje.

Ali moja koza nije podnosila ni te ljepljive instalacije iako su bile napravljene od njezne – danas bi rekli bio organske smjese sa pcelinjim voskom. Skidanje i stavljanje bile se muke isusove. Bez anestezije naravno.

Kada su mi na drugoj operaciji bucnuli nazad moje crevce u trbuh  vladala je valjda je vec  ozbiljna kriza sa hirurskim potrosnim materijalima. Samo su mi stijenku trbuha zasili a ostalo je zjapilo  rasireno kao crni prolaz za had . Moj licni i personalni ulaz u pakao.  Moja holivudska nagrada za najbolju filmsku masku. Zvala sam je rossa. Komotno smo se mogli igrati klikera sa njom. Previjanje svaki dan. Neka biljna krema nalik na maslinasto zeleno blato. Stalno sam mislila o cvijecu koje cu nacrtati oko nje.  Ljubicaste cciccke jasmin sitnu neuglednu lavandu  i jednu tamno crvenu ruzu. Vijugavo i isprepleteno kao vijenac pobjednice. Olimpijska maratonska  medalja.

Jedna autisticna djevojcica izbjeglica(  prve ratne godine srele smo se u tatinoj vikendici koju smo ih posudili na koristenje i koja je odlucila da sa mnom moze pricati)  rekla mi je- ti si jedina teta koja ima dva pupka. I ja te volim.

Hvala duso. Nikad mi niko nije rekao tako nesto lijepo. Apravo da ti kazem jako mi je hitno i vazno da me neko bas sad voli.

Treci oziljak je na aritmeticnoj sredini izmedju ova dva. Tacno od pupka prema dolje , uspomena na jedan neobican carski rez kojim je na svijet dosao moj sin. Inace carske rezove stavljaju nisko i vodoravno da se mogu sakriti u kupacim kostimima ili rublju. Ali  moj nije mogao ici tim putem . Dr Milenkovic se nije usudio rezati preko starih oziljaka. Vec samo vertikalno. Oko njega sam mislila isplesti jednu ruzicasto zutu granu bugenvilije. Ali ne lezi vraze . Samo sest dana po povratku sa druge operacije poceo je rat u hrvatskoj . Moja putovanja na odmor su propala . Umjesto da se sladim svim vrstama dotad zabranjene klope , gladno sam mazala margarin iz humanitarne da hljeb i zobala rizu sa kecapom i sanjala maminu pilecu juhicu sa griz knedlicama.

Mislim da sam cijeli rat prezivjela iz cistog inata. Crtala sam flomasterima tetovaze koje cu jednom uraditi. A u tekicu sa linijama izmedju pjesama i poluludackih dnevniskih zapisa , recepte za jela koja cu jednom kad ovo prodje praviti. Jos cekam.

 

2017-09-11 19.03.18.png

GG bijela krem corba

Ja ne volim kuhati.  Ne samo da ne volim nego mislim da je i kuhanje i jedenje gubljenje vremena. Znam da bi me sad  hedonisti , goli i odjeveni kuhari  kao i ostala fina raja kojoj je uzivanje u ovim radnjama ravno uzivanju u umjetnosti- spalili bi me na lomaci i pepelom potpalili dobar rostilj ;ali ja imam opravdanje i vjerujem da je dovoljno uzasno. Moj zivotni put me rano  doveo  u situacije suocavanja sa vlastitom smrtnoscu te promissljanja i odlucivanja  sta uraditi sa vremenom koje sam dobila i kako ga najkorisnije ili najpametnije ili najradosnije iskoristiti.

Sve sto sam tako racunajuci dobila kao rezultat je stalo u samo dvije rijeci: umjetnost i kreativnost. I sav svoj zivot ne radim nista drugo doli se borim da otmem malo vremena za bavljenje umjetnoscu.

Kada si razapet izmedju borbe za goli opstanak i borbe da tako prezzivljen uradis neke instalacije koje nikom ne trebaju osim tebi – i to samo za glavu zzivu – moras se odluciti: ili cu glancat podove .pa malo srat pa kuhat rucak pa malo srat pa ici u nabavku pa se usput usrat pa prat ves i peglat pa opet malo srat …ili cu spasavat zivu glavu.

Ja jos uvijek vrlo neuvjerljivo balansiram izmedju te dvije mene sasvim nesposobna da ipak egoisticno sasvim odustanem od odrzavanja cistoce i kuhanja i odem u svoj svijet gdje sam sretna – bez goleme kolicine griznje savjesti u kojoj se davim.

Drugi razlog sto ne volim kuhati jesu Gilmore girls. Cak i da ne mislim da je to jedna od najdrazih serija koje sam pratila u zivotu . Cak i da nije u njoj sve ono sto lovim u vlastitom zivotu i sve sto zelim da mislim o njemu – bila bi mi najdrazza jer pobogu Lorelai uopste ne kuha i ne namjerava da nauci , plus uopste joj ne pada na pamet da se zbog toga osjeca manje vrijednom ili nedajboze krivom. Jok.Ni ja ne zelim da kuham . Ali moram . Kako sam iskombinirala te dvije suprotstavljene situacije? Nekako. Uglavnom se mrzim kad kuham i uvijek  prebrojavam koja bi to po redu mogla biti slika , kolazz ili prica umjesto pite koja ce u konacnici biti obicno govno. Ne mislim da ce biti neukusna , nego – pojesce se , odradice svoj posao i ostatke cemo izbaciti van.na slobodu.

Nije ni meni lako ljudi. Ko nikad nije cuo ili bio prijatelj sa nekim oboljelim od chronove bolesti taj ce misliti da sam luda. Dobro mozda i jesam. Malo.

Ja svuda vidim govna. Profesionalna deformacija. Osim sto ih oko lamela u boriku i na obali vrbasa cak i u mom stubistu redovno vidjam – ne ne prividjaju mi se : to posjetioci obliznjih kafana zapisavaju i zaseravaju sve uokolo. Toliko , da sam jednom napisala grafit na ulazu: molimo prolaznike i posjetioce kafana da se vrate odakle su izasli i u wc -u obave sve nuzde a onda mirno i rajat laganim korakom produze kuci!

Jednom sam prolazila uskom stazicom pored obale mora, dolje do plaze samo za one koji znaju da ona tu postoji- i svako malo- govno. Moj dragi je krepavao od smijeha jer sam preskacuci sve te kake u hodu postavljala dijagnoze:  ovaj je samo obicno neurozan, ovaj ima sindrom  nervoznog crijeva,ovaj je  skrt, zao mu bacit hranu cak i kad prodje kroz njega i zeli van ,ovog bole zubi ili prica previse kad jede jer je kaka puna nesazvakane hrane, ovaj je masala zdrav kao dren,ima  pravo fino govno ko iz udzbenika savrsena konistencija debljina i duzina….itd…   Bilo je to davno. Ali zivo se sjecam kao danas-taj me je covjek volio. Verujem , mozda najvise zbog nacina kako sam brutalnim salama secirala vlastiti strah od smrti. Voljela sam i ja njega. Ali svakog ko me tako volio u namjeri da ih spasim sudbine zivota sa zenom koja nikad nece ozdraviti sve dok ne umre i koja nece uvijek biti superheroj olimpijac  ni wonderwoman  sa trackom duhovitosti oslikanim u gorepomimjanoj seriji – svakoga sam otjerala od sebe u suzama znajuci da im cinim dobro. Tako sam ostala sama.  Pitam se sta bi sa Lorelai bilo da je ona ostala sama i da je dobila dijabetes ili hipertenziju i kako bi se nosila sa bolescu? Ponekad mi je to jedini putokaz u zivotu. Hvala do neba , Amy Sherman Palladino na ne jerovatnom scenariju koji mi je neiscrpna inspiracija  u svemu vec godinama.

Evo zato – samo za ljubitelje Gilmore girls

zdrava hranjiva lagana mirisna gusta juhica na Lorelai naccin

Ukljucite veliku serpetinu punu vode da uzavre

ubacite kasiku morske soli tek kad provre

tako se stedi struja jer voda sporije prokljuca kad je posoljena

ubacite potom

nasjeckanog krompira dosta

pola vece isscceprkane glavice opranog karfiola

ssicnete zatim  nasjeckanih nekoliko ccesnjeva a u mom slucaju to je cijela glavica bijelog luka

Oguljena naravno

malo se zaprljate usput ali nije nepodnosljivo

potom u sve to sto kljuca frknete jednu supu iz kesice za malo aditiva i hemije

cisto zbog bogatijeg ukusa ali ne mora

mnoooogo bibera

Bosiljka

djumbira u prahu i dva lista lovora

saku do dve zobenih pahuljica

Odokativno vrhnja za kuhanje

skuhano samljeti u blenderu.

pranje sudova ljubazno preskociti.

ako imate nekog da vam napravi sendvic od sira sa poprzenim lukom dobro jeste.

ako nemate

jebiga

sta cu vam ja pomoc? Da mogu pomogla bih  prvo sebi.

prijatno.

Jam for jamming

ili

Dzem zvani nostalgija

Dobila sam jucer na poklon dvije velike tegle najboljeg dzema na svijetu. Da ne cjepidlacim , u istoj je kategoriji sa pekmezom od smokava na  mojoj rang listi.

Zasto se zove “nostalgija” ? Pa odgovor je banalan i dosadan  jer vec cijeli internet zna kako sam tuzna jer mi ne daju da odem u svoju Bastu sljezove boje na odmor od zivota sa mojom , maminom bolescu, i borbe za puko prezivljavanje iz dana u dan. I mojeg jadnog i cemernog nastojanja da u tom vrtlogu bijesa , tuge, bespomocnosti, ocaja, zavrsim ne jednu nego dvije cudne knjige koje bi ponegdje trebale biti pune nade. A ne daju mi jer selo tako kaze. A selo tako kaze jer sam prljava. A prljava sam jer zivim sa psom. Koji je najdivnije i najiskrenije radosno bice koje ja poznajem . I koji voli ne samo mene i mamu do bola , nego isto tako voli i one koji je ne vole i jednako im se raduje.

Taj dzem zvani nostalgija mogao bi se zvati i na primjer,sekularni dzem. Ili antifasisticki dzem. Ili psihosomatski pekmez- pravi se od samo jednog jedincatog sastojka: krusaka popadalih u travu u Basti sljezove boje. Moze i u basti neke druge boje, ali ne garantujem autenticnost dozivljaja na nepcu. Potrebna je izvjesna kolicina emotivne involviranosti.

Kruske viljemovke se samelju u kasu, potom se sami gusti sok procijedi i u velikoj serpi prokuha bez ikakvih dodataka. Ni mrva secera ni kap konzervansa.

Sve je gotovo za pola sata, zavisno od kolicine. Rezultat- gusti, ljepljivi, mirisni med sa okusom kruske. Plus – tanki trag nostalgije prozete suzama svetog Lovre. Zasto bas njega?  Iz inata.

C

Cipele – predanost koraccanju. Biti znaci hodati. Biti covjek znacci hodati uspravljen. Odanost prema cipelama koje je pregazilo vrijeme. Slabost u koljenima.Jebiga, zensko sam.

Cipelariti – ili shutati nogama. Znaci isto ali postoji razlika. Shutiraju se uglavnom razne vrste lopti. A cipelare se ljudi ili zivotinje. Jeziva asocijacija koju ni vrijeme ni razni opijati ne mogu obrisati. Cipelarenje mrtve zene na ulici u Bijeljini za vrijeme rata.  Fotografisanje .Nagon na povracanje. Opet ta slabost u koljenima. Dozivotna posttraumatsko stresna poremecenost.

Cista Provo – jedno malo mjesto iz kojeg ravna uzarena fatamorganiccna   cesta izbija direktno na jadransku magistralu. Tu pazarim smokve i maslinovo ulje i kad dolazim i kad odlazim.  Tu se preobrazavam. U kafani sa drvenim stolicama  bez jastucica koje ostavljaju bolan prugasti trag na  nogama i dupetu pijem najbolju tursku kafu na obali, protezem noge i ruke, odlazim u klozet,ispiskim se i na izlasku pogledam u krnjavo ogledalo. To vise nisam ja nego neka mirna pitoma zenica. Zabezeknuta preobrazbom uvijek zaboravim oprati ruke.

Cigla – sjediti na ciglama poredanim uokolo , piti mlako pivo na zvizganu ,oznojeni i umorni kao gradjevinski radnici. Dati zivotu smisao.

Ciglrot – vrlo popularna boja sezdesetih godina u vrijeme crno bijelih televizora i Milke Babovic. Ciglrot dolccevite napravljene od dvjestopostotne sintetike koje su tada bile u modi . Na putovanjima u Rusiju prodavale su se kao halva. Zvakace gume i najlon carape  Polizela iz Jugoslavije. Jadni mali Rusi mislila sam. Bas mi ih je nesto  bilo zao. Ali ne lezi vraze. Evo nas u nusproizvodu upropastene tranzicije . Vratite mi moje dolcevite!

Cice – ah te zlijezde koje vise, koje se cijede protiv nase volje ,koje sluze za gledanje , za smetanje ako trcite ili vjezbate , za hranjenje  ili igranje. Vikanje muskih strucnjaka za dojenje,muzzenje i mastektomije na novopecene mame.Probadanja na mjestu ranijih povreda. Ti fetishizirani objekti obozavanja ali samo ako su drustveno diktiranog i prihvatljivog oblika. Ako nisu onda nista. Dovesti u vezu fashizam  i ponizavajucu standardizaciju oblika tijela  ljudskih sisara zenskog roda. Evo. Dovodim.

Crna – boja sa kojom volim da se smijem i druzim. Moja zona komfora ,sigurnosti i pripadanja. Nikad niko nije vidio toliko sarenila u crnoj boji kao ja. I nece.

Cilj – imaginarna tacka u beskonacnom nizu dvodimenzionalnih tacaka na liniji zivota.  Plus nasumicno bauljanje izazvano spoznajom o postojanju jos mnogo neotkrivenih dimenzija. Najbolji ciljevi su oni koji se uopste ne vide. Cilj  to postignuce za koje nije potrebno niti jedno sredstvo da bi ga opravdalo.

Cijena – kada je rijecc o pravdi ne pitam za cijenu. A sve ostalo je ionako besplatno.