Noc je dobra prema meni.zvijer agorafobije je spustila glavu na sape i umorna zakunjala na sarenoj ponjavi pored mog kreveta.tiho sam se iskrala u hodnik i navukla dzins i vestu preko pidzame.jos sal sa tufnama i mogla bih proci kao stara modna blogerica .sta god to znacilo.izasla sam setati po mraku. Mrak je dobar prema meni.sav normalan svijet je vec u svojim sigurnim sklonistima.neko je popio bocu vina.neko se tusira .neko pravi kasnu veceru za nekog koga jako voli.djevojke mirisu na cvijece.ja smrdim na strah.moja stopala gacaju po tudjim mirisnim tragovima.skinula bih patike ali bojim se da ce iza prvog ugla izjuriti milicija sa rotirajucim svjetlima.nesto se nikako ne kontamo u zadnje vrijeme.ko zna zasto bi me okrivili bosonogu.

Ja ne pripadam nikome  i niko ne pripada meni. Tiho je. Plivam kroz maglicaste sjene neona.nasumicno preskacem s plocnika u vlaznu travu .sa trave na ulicu.volim biti djevojcica . Biti djevojcica!ne biti zena.ne biti majka.ostati zauvijek ta zaigrana mala mudrica kojoj nije  bilo lako dati sah mat.igram se kolacica sudbine. Hodam pravolinijski od svjetla do svjetla da niko ne pomisli da sam pijana.povezujem svjetlucanja nad usnulim gradom kao u onoj djecijoj igri povezivanja tacaka oznacenih brojevima i radoznalog cekanja sta ce na kraju ispasti od svega.

Ovaj prostacki grad.mozda bih mogla da ga opet zavolim kada bi mi ponocne setnje gospodskom ulicom bile blizze.davno je bilo. .proslo je.nikoga vise ne poznajem i ne volim . okrenuti cete glavu na drugu stranu i misliti kako je ova zena umisljena.

Tiho je. Niko ne pripada meni i ja ne pripadam nikome.ja sam taj vonj mokrog  i prljavog vucjeg krzna  koji vas je zapahnuo na uglu ispod narandzastog svjetla grada koji mirno spava. Ujutro  – sasvim cete zaboraviti da ja postojim.na moju srecu.

Advertisements

Oziljci

Preko pola stoljeca koracanja  zivotnim putevima,stranputicama,  i slijepim ulicama,  koprcanja u zivom blatu , gacanja po lokvama i bosonogih setnji kamenitim obalama moga mora- nakupila sam vrlo zavidan broj raznoraznih vidljivih i nevidljivih oziljaka na tijelu  i na dusi. Mogla bih oko svakog od njih da napisem pricu ili pjesmu.   Desilo se da oni vizuelno najimpozantniji budu jedan do drugog na mom trbuhu kao na nekakvoj raskrsnici mojih putesestvija.  Kazu ljekari – a to je vrlo pojednostavljeno objasnjenje – trbuh je kao drugi mozak. U njemu  bukvalno i metaforicno varimo ili ne dogadjaje i ljude, zivot i sve nase osjecaje. On na neki nacin i odlucuje o mnogim stvarima a da toga nismo ni svjesni. Koliko puta kazemo- ovu osobu ne podnosim i ne znam zasto ne volim biti u njezinoj blizini? Osjetim to u trbuhu.  Ili – sefa danas ne mogu da provarim .Ili- koliko smo puta promijenili vazne zivotne odluke – napustili osobu pred samo vjencanje ili pred zaruke ili napustili naizgled dobar posao jer smo imali taj osjecaj u trbuhu? Nisam to tada znala – sada znam . To nije samo puka stilska figura. Osjecaji u trbuhu nisu iluzije. Intuicija. Sspurius. Gut.

A moji osjecaji su uraganski vjetrovi koji su urlikali pod mojim prozorom i  bacakali me sad ovamo sad onamo , jedne strane ulice  na drugu pri cemu sam zadobijala  modrice  zive rane opekotine slomljene tragove   na dusi uglavnom nepopravljive . Sve dok se taj uraganski vjetar  jednom nije pretvorio u pijavicu koja je tlo dohvatila na mom trbuhu. Trbuh je po meni  najljepsi dio  zenskog tijela.  Kao nekakav izvor .kao jezero.miran topao i okrugao.sve sto ima veze sa zenskim zivotom je okruglo okruglasto valovito meko.

Kada sam lezala u bolnici u Beogradu sa trbuhom totalno prekrivenim flasterima i zavojima mislila sam samo o tome kako cu ako prezivim da nadjem nekog dobrog majstora za tetovaze da moj bolni mali trbuh prekrije poljskim cvijecem margaretama i tratincicama maslaccima i ljiljanima. Da ga napokon zavolim i da ga stalno gledam . Da sebe zavolim. Da si oprostim.  Da se ponosim sobom.

Jer znala sam – niko ne moze znati kroz sta sam prosla cak ako jednog dana skupim snagu i sve opisem do najsitnijeg detalja . Opet ce to biti samo vrlo nemusta vrlo povrsna slika uzasa. Do dana danasnjeg jos uvijek pregovaram sama sa sobom da li da to uradim ili ne. Silno zelim da ispricam sve te price. Nazvacu ih price o mom trbuhu.  Poslije sam prezivjela. Sta sad dovraga? Mislila sam da je najgore proslo. Budala. Tek je pocinjalo. Rat se zahuktavao. Sve je i dalje vonjalo na smrt.

Naravno-  prvo sam se trebala dobro odmoriti. Sacekati da rane zacijele i koza se oporavi. Iz nekog razloga,  cini mi se da su rekli genetske prirode , ja imam tanju i njezniju i osjetljiviju kozu od drugih ljudi. Sto se uopste ne da naslutiti kad me covjek pogleda u ovu moju namrgodjenu facu. Ispod moje koze uvijek bolno zeljne dodira suncevih zraka naziru se svi krvni sudovi i veliki i mali. Zbog njene preosjetljivosti sam dobijala-bilo je to pred sam rat i u bolnicama je ponestajalo osnovnih stvari za rad-dobijala sam neke posebne velike americke prozracne tanke flastere. Izgledali su kao da su napravljeni od same morske pjene ali opet kad bi ih sestra skidala-  gulio se sa njima i dio koze a na trbuhu je ostajao crveni bolni uzorak neke “americke” paske  cipke.

Rekli su – sad mozes sve da jedes? Sta bolan? Kako – sve da jedem? Jeste vi normalni? Pa ja godinama sanjam omlet sa puno dimljenog sira i obicnu salatu od paradajza volovsko srce! Halo ?!

Rekli su da bi bilo dobro da idem na neki odmor . Ako bas toliko volim biti na moru , u Igalo ili na Pag da se zabeljam u ljekovito blato. Ako ne tamo onda u neku banju. Imate vi krasnu ljekovitu banju u vasoj Bosni,  u Srebrenici , rekli su.Znam rekla sam . To je banja sa zeljeznom vodom i mirisnim sumama sa ljekovitim izvorima i  sve to je stalno u svim mogucim  nijansama zute narandzaste i crvene. I zemlja i kamenje i drvece. I ujesen i u proljece.  Poslije rata uvijek sam se pitala – mozda crvene stijene i krvavo crvena  zemlja  i crvenkasta voda iz Srebrenice uopste nisu bile  takve  zbog  oksidiranih spojeva zeljeza nego od nekog prokletstva iz proslosti ili  od neobjasnjive tuge koja je slutila uzasnu ratnu tragediju. Mozda. Ko moze kazati da nije bilo tako?

Na toj geografskoj karti mojih uraganskih vjetrova sa lijeve strane trbuha proteze se dugacki neravni oziljak rastegnut skroz od ispod lijeve dojke pa sve do duboko od ruba gacica. Na gornjem je dijelu nekako naboran kao da me je sivala neka bivsa losa snajderica koja je preko veze zavrsila kao sestra u operacionoj sali. Vjerujem da nisam jedina koja ima njen  nacigovaani oziljak koji je tako cvrsto  srastao i godinama poslije njene sivace intervencije uopste nisam mogla da legnem na trbuh i ispravim ledja bez razdiruceg bola na kozi. Tek mi je druga trudnoca razvukla taj dio trbuha dovoljno dobro da sam poslije poroda mogla opet da nesmetamo legnem na moj  ranjavi trbuh. Odozgo  oziljak vijuga sve do stidne kosti izmedju nekoliko benova i pupka. Dovoljno je dugacak da su moje sicusno tijelo moji spasioci mogli rascereciti – oh da, bas tako se to radi – i reckali i  rezali  i prekrajati moju utrobu ne bi li nastao nekakav upotrebljivi a zivuci  proizvod tog masakra. Nekakva miss frankestajn.

I nastala je.

Nova, sasvim drugacija ja. Izvana i iznutra.

Sa desne je strane, pak, ostatak nekadasnje ileo stome. Mjesta ma kojemu je zarezana stijenka trbuha i  vani izvucen jedan dio crijeva na koji mi je  izlazila kaka u finu zgodnu malu kesu od cvrste plastike obrubljenu finim zgodnim zatvatacem kao na  teglama sa hermetickim zatvaranjem i sirokom ljepljivom povrsinom od tankog materijala nalik ma gumu kojim se cijela instalacija ljepila za trbuh. U takve sam kese kakala dva mijeseca. Nisu mi se gadile. Bila sam sretna i ponosna sto sam ziva. Niceg se nisam bojala. Adrenalin me je dohvatio  pod svoje.

Ali moja koza nije podnosila ni te ljepljive instalacije iako su bile napravljene od njezne – danas bi rekli bio organske smjese sa pcelinjim voskom. Skidanje i stavljanje bile se muke isusove. Bez anestezije naravno.

Kada su mi na drugoj operaciji bucnuli nazad moje crevce u trbuh  vladala je valjda je vec  ozbiljna kriza sa hirurskim potrosnim materijalima. Samo su mi stijenku trbuha zasili a ostalo je zjapilo  rasireno kao crni prolaz za had . Moj licni i personalni ulaz u pakao.  Moja holivudska nagrada za najbolju filmsku masku. Zvala sam je rossa. Komotno smo se mogli igrati klikera sa njom. Previjanje svaki dan. Neka biljna krema nalik na maslinasto zeleno blato. Stalno sam mislila o cvijecu koje cu nacrtati oko nje.  Ljubicaste cciccke jasmin sitnu neuglednu lavandu  i jednu tamno crvenu ruzu. Vijugavo i isprepleteno kao vijenac pobjednice. Olimpijska maratonska  medalja.

Jedna autisticna djevojcica izbjeglica(  prve ratne godine srele smo se u tatinoj vikendici koju smo ih posudili na koristenje i koja je odlucila da sa mnom moze pricati)  rekla mi je- ti si jedina teta koja ima dva pupka. I ja te volim.

Hvala duso. Nikad mi niko nije rekao tako nesto lijepo. Apravo da ti kazem jako mi je hitno i vazno da me neko bas sad voli.

Treci oziljak je na aritmeticnoj sredini izmedju ova dva. Tacno od pupka prema dolje , uspomena na jedan neobican carski rez kojim je na svijet dosao moj sin. Inace carske rezove stavljaju nisko i vodoravno da se mogu sakriti u kupacim kostimima ili rublju. Ali  moj nije mogao ici tim putem . Dr Milenkovic se nije usudio rezati preko starih oziljaka. Vec samo vertikalno. Oko njega sam mislila isplesti jednu ruzicasto zutu granu bugenvilije. Ali ne lezi vraze . Samo sest dana po povratku sa druge operacije poceo je rat u hrvatskoj . Moja putovanja na odmor su propala . Umjesto da se sladim svim vrstama dotad zabranjene klope , gladno sam mazala margarin iz humanitarne da hljeb i zobala rizu sa kecapom i sanjala maminu pilecu juhicu sa griz knedlicama.

Mislim da sam cijeli rat prezivjela iz cistog inata. Crtala sam flomasterima tetovaze koje cu jednom uraditi. A u tekicu sa linijama izmedju pjesama i poluludackih dnevniskih zapisa , recepte za jela koja cu jednom kad ovo prodje praviti. Jos cekam.

 

2017-09-11 19.03.18.png

GG bijela krem corba

Ja ne volim kuhati.  Ne samo da ne volim nego mislim da je i kuhanje i jedenje gubljenje vremena. Znam da bi me sad  hedonisti , goli i odjeveni kuhari  kao i ostala fina raja kojoj je uzivanje u ovim radnjama ravno uzivanju u umjetnosti- spalili bi me na lomaci i pepelom potpalili dobar rostilj ;ali ja imam opravdanje i vjerujem da je dovoljno uzasno. Moj zivotni put me rano  doveo  u situacije suocavanja sa vlastitom smrtnoscu te promissljanja i odlucivanja  sta uraditi sa vremenom koje sam dobila i kako ga najkorisnije ili najpametnije ili najradosnije iskoristiti.

Sve sto sam tako racunajuci dobila kao rezultat je stalo u samo dvije rijeci: umjetnost i kreativnost. I sav svoj zivot ne radim nista drugo doli se borim da otmem malo vremena za bavljenje umjetnoscu.

Kada si razapet izmedju borbe za goli opstanak i borbe da tako prezzivljen uradis neke instalacije koje nikom ne trebaju osim tebi – i to samo za glavu zzivu – moras se odluciti: ili cu glancat podove .pa malo srat pa kuhat rucak pa malo srat pa ici u nabavku pa se usput usrat pa prat ves i peglat pa opet malo srat …ili cu spasavat zivu glavu.

Ja jos uvijek vrlo neuvjerljivo balansiram izmedju te dvije mene sasvim nesposobna da ipak egoisticno sasvim odustanem od odrzavanja cistoce i kuhanja i odem u svoj svijet gdje sam sretna – bez goleme kolicine griznje savjesti u kojoj se davim.

Drugi razlog sto ne volim kuhati jesu Gilmore girls. Cak i da ne mislim da je to jedna od najdrazih serija koje sam pratila u zivotu . Cak i da nije u njoj sve ono sto lovim u vlastitom zivotu i sve sto zelim da mislim o njemu – bila bi mi najdrazza jer pobogu Lorelai uopste ne kuha i ne namjerava da nauci , plus uopste joj ne pada na pamet da se zbog toga osjeca manje vrijednom ili nedajboze krivom. Jok.Ni ja ne zelim da kuham . Ali moram . Kako sam iskombinirala te dvije suprotstavljene situacije? Nekako. Uglavnom se mrzim kad kuham i uvijek  prebrojavam koja bi to po redu mogla biti slika , kolazz ili prica umjesto pite koja ce u konacnici biti obicno govno. Ne mislim da ce biti neukusna , nego – pojesce se , odradice svoj posao i ostatke cemo izbaciti van.na slobodu.

Nije ni meni lako ljudi. Ko nikad nije cuo ili bio prijatelj sa nekim oboljelim od chronove bolesti taj ce misliti da sam luda. Dobro mozda i jesam. Malo.

Ja svuda vidim govna. Profesionalna deformacija. Osim sto ih oko lamela u boriku i na obali vrbasa cak i u mom stubistu redovno vidjam – ne ne prividjaju mi se : to posjetioci obliznjih kafana zapisavaju i zaseravaju sve uokolo. Toliko , da sam jednom napisala grafit na ulazu: molimo prolaznike i posjetioce kafana da se vrate odakle su izasli i u wc -u obave sve nuzde a onda mirno i rajat laganim korakom produze kuci!

Jednom sam prolazila uskom stazicom pored obale mora, dolje do plaze samo za one koji znaju da ona tu postoji- i svako malo- govno. Moj dragi je krepavao od smijeha jer sam preskacuci sve te kake u hodu postavljala dijagnoze:  ovaj je samo obicno neurozan, ovaj ima sindrom  nervoznog crijeva,ovaj je  skrt, zao mu bacit hranu cak i kad prodje kroz njega i zeli van ,ovog bole zubi ili prica previse kad jede jer je kaka puna nesazvakane hrane, ovaj je masala zdrav kao dren,ima  pravo fino govno ko iz udzbenika savrsena konistencija debljina i duzina….itd…   Bilo je to davno. Ali zivo se sjecam kao danas-taj me je covjek volio. Verujem , mozda najvise zbog nacina kako sam brutalnim salama secirala vlastiti strah od smrti. Voljela sam i ja njega. Ali svakog ko me tako volio u namjeri da ih spasim sudbine zivota sa zenom koja nikad nece ozdraviti sve dok ne umre i koja nece uvijek biti superheroj olimpijac  ni wonderwoman  sa trackom duhovitosti oslikanim u gorepomimjanoj seriji – svakoga sam otjerala od sebe u suzama znajuci da im cinim dobro. Tako sam ostala sama.  Pitam se sta bi sa Lorelai bilo da je ona ostala sama i da je dobila dijabetes ili hipertenziju i kako bi se nosila sa bolescu? Ponekad mi je to jedini putokaz u zivotu. Hvala do neba , Amy Sherman Palladino na ne jerovatnom scenariju koji mi je neiscrpna inspiracija  u svemu vec godinama.

Evo zato – samo za ljubitelje Gilmore girls

zdrava hranjiva lagana mirisna gusta juhica na Lorelai naccin

Ukljucite veliku serpetinu punu vode da uzavre

ubacite kasiku morske soli tek kad provre

tako se stedi struja jer voda sporije prokljuca kad je posoljena

ubacite potom

nasjeckanog krompira dosta

pola vece isscceprkane glavice opranog karfiola

ssicnete zatim  nasjeckanih nekoliko ccesnjeva a u mom slucaju to je cijela glavica bijelog luka

Oguljena naravno

malo se zaprljate usput ali nije nepodnosljivo

potom u sve to sto kljuca frknete jednu supu iz kesice za malo aditiva i hemije

cisto zbog bogatijeg ukusa ali ne mora

mnoooogo bibera

Bosiljka

djumbira u prahu i dva lista lovora

saku do dve zobenih pahuljica

Odokativno vrhnja za kuhanje

skuhano samljeti u blenderu.

pranje sudova ljubazno preskociti.

ako imate nekog da vam napravi sendvic od sira sa poprzenim lukom dobro jeste.

ako nemate

jebiga

sta cu vam ja pomoc? Da mogu pomogla bih  prvo sebi.

prijatno.

Jam for jamming

ili

Dzem zvani nostalgija

Dobila sam jucer na poklon dvije velike tegle najboljeg dzema na svijetu. Da ne cjepidlacim , u istoj je kategoriji sa pekmezom od smokava na  mojoj rang listi.

Zasto se zove “nostalgija” ? Pa odgovor je banalan i dosadan  jer vec cijeli internet zna kako sam tuzna jer mi ne daju da odem u svoju Bastu sljezove boje na odmor od zivota sa mojom , maminom bolescu, i borbe za puko prezivljavanje iz dana u dan. I mojeg jadnog i cemernog nastojanja da u tom vrtlogu bijesa , tuge, bespomocnosti, ocaja, zavrsim ne jednu nego dvije cudne knjige koje bi ponegdje trebale biti pune nade. A ne daju mi jer selo tako kaze. A selo tako kaze jer sam prljava. A prljava sam jer zivim sa psom. Koji je najdivnije i najiskrenije radosno bice koje ja poznajem . I koji voli ne samo mene i mamu do bola , nego isto tako voli i one koji je ne vole i jednako im se raduje.

Taj dzem zvani nostalgija mogao bi se zvati i na primjer,sekularni dzem. Ili antifasisticki dzem. Ili psihosomatski pekmez- pravi se od samo jednog jedincatog sastojka: krusaka popadalih u travu u Basti sljezove boje. Moze i u basti neke druge boje, ali ne garantujem autenticnost dozivljaja na nepcu. Potrebna je izvjesna kolicina emotivne involviranosti.

Kruske viljemovke se samelju u kasu, potom se sami gusti sok procijedi i u velikoj serpi prokuha bez ikakvih dodataka. Ni mrva secera ni kap konzervansa.

Sve je gotovo za pola sata, zavisno od kolicine. Rezultat- gusti, ljepljivi, mirisni med sa okusom kruske. Plus – tanki trag nostalgije prozete suzama svetog Lovre. Zasto bas njega?  Iz inata.

C

Cipele – predanost koraccanju. Biti znaci hodati. Biti covjek znacci hodati uspravljen. Odanost prema cipelama koje je pregazilo vrijeme. Slabost u koljenima.Jebiga, zensko sam.

Cipelariti – ili shutati nogama. Znaci isto ali postoji razlika. Shutiraju se uglavnom razne vrste lopti. A cipelare se ljudi ili zivotinje. Jeziva asocijacija koju ni vrijeme ni razni opijati ne mogu obrisati. Cipelarenje mrtve zene na ulici u Bijeljini za vrijeme rata.  Fotografisanje .Nagon na povracanje. Opet ta slabost u koljenima. Dozivotna posttraumatsko stresna poremecenost.

Cista Provo – jedno malo mjesto iz kojeg ravna uzarena fatamorganiccna   cesta izbija direktno na jadransku magistralu. Tu pazarim smokve i maslinovo ulje i kad dolazim i kad odlazim.  Tu se preobrazavam. U kafani sa drvenim stolicama  bez jastucica koje ostavljaju bolan prugasti trag na  nogama i dupetu pijem najbolju tursku kafu na obali, protezem noge i ruke, odlazim u klozet,ispiskim se i na izlasku pogledam u krnjavo ogledalo. To vise nisam ja nego neka mirna pitoma zenica. Zabezeknuta preobrazbom uvijek zaboravim oprati ruke.

Cigla – sjediti na ciglama poredanim uokolo , piti mlako pivo na zvizganu ,oznojeni i umorni kao gradjevinski radnici. Dati zivotu smisao.

Ciglrot – vrlo popularna boja sezdesetih godina u vrijeme crno bijelih televizora i Milke Babovic. Ciglrot dolccevite napravljene od dvjestopostotne sintetike koje su tada bile u modi . Na putovanjima u Rusiju prodavale su se kao halva. Zvakace gume i najlon carape  Polizela iz Jugoslavije. Jadni mali Rusi mislila sam. Bas mi ih je nesto  bilo zao. Ali ne lezi vraze. Evo nas u nusproizvodu upropastene tranzicije . Vratite mi moje dolcevite!

Cice – ah te zlijezde koje vise, koje se cijede protiv nase volje ,koje sluze za gledanje , za smetanje ako trcite ili vjezbate , za hranjenje  ili igranje. Vikanje muskih strucnjaka za dojenje,muzzenje i mastektomije na novopecene mame.Probadanja na mjestu ranijih povreda. Ti fetishizirani objekti obozavanja ali samo ako su drustveno diktiranog i prihvatljivog oblika. Ako nisu onda nista. Dovesti u vezu fashizam  i ponizavajucu standardizaciju oblika tijela  ljudskih sisara zenskog roda. Evo. Dovodim.

Crna – boja sa kojom volim da se smijem i druzim. Moja zona komfora ,sigurnosti i pripadanja. Nikad niko nije vidio toliko sarenila u crnoj boji kao ja. I nece.

Cilj – imaginarna tacka u beskonacnom nizu dvodimenzionalnih tacaka na liniji zivota.  Plus nasumicno bauljanje izazvano spoznajom o postojanju jos mnogo neotkrivenih dimenzija. Najbolji ciljevi su oni koji se uopste ne vide. Cilj  to postignuce za koje nije potrebno niti jedno sredstvo da bi ga opravdalo.

Cijena – kada je rijecc o pravdi ne pitam za cijenu. A sve ostalo je ionako besplatno.

Moj djeda feminista

1938.godina.

Stracin ,opstina Kumanovo,Makedonija,Kraljevina Jugoslavija.

Moja baka Bosiljka Ruzic,moj djed Risto Ruzic i moja mama Olivera.

Djed je bio  adminostrativni sluzbenik takozvani ccata u Zandarmeriji kraljevine. Zivjeli su skromno i Cesto su se selili za poslom. Tako se moja mama rodila u Makedoniji. Nisu tamo dugo ostali , jos narednih pola godine jer je djed obolio od malarije i hitno morao napustiti tu oblast.

Kada je baka ostala trudna,prica se da joj je djed rekao ovako: ako mi rodis curicu, ja cu biti najsretniji covjek na svijetu. Narucicu joj najljepsa kolica koja mogu da se kupe u Beogradu.

I talo je bilo. Kada je novembra 1937.moja mama rodjena , iz Stracina poredKumanova u Makedoniji poslata je depesa u centar Zandarmerije u Beogradu da se sluzbeniku Risto Ruzicu nabave i vozom dopreme najsluplja kolica za djecu.

I dosla su , par mjeseci kasnije,crna ,lakirana ,sa velikim tockovima i amortizerima koji su omogucavali lagano ljuljuskanje njegovoj djevojcici. Ljepsa su cak i od mojih kolica kupljenih u NAMI pocetkom ssezdesetih. Kolika je to bila stvar ,vidi se iz cinjenice da su mama i tetka u djetinjdtvu omale so jednu jedincatu kupljenu igracku,obicnu lutku od gume.

Risto je bio presretan. Vozikao je mamu u kolicima i nilad za nikad nije izrazio zelju da dobije muskog nasljednika.

Da se nije uskpro zaratilo i da djeda nije morao stalno da se sakriva od svih vojski koje su nailazile, vjerujem da bi svo svoje slobodno vrijeme provodio sa svojim curicama. Djed je bio feminista i pacifista a da toga uopste nije bio svjestan.

To postovanje koje je osjecao prema svim zenama , pokazivao je bez srama  i kada je dobio mene ,svoju najstariju i usidjujem se kazati,najdrazu unuccicu. Svojim je ponasanjem zauvijek postavio visoke standarde za sve muskarce u mom zivotu. Ni jedan mu nije bio ravan. Mozda je to najjednostavnije objasnjenje zasto sam  i sada sama .  Postovanje i podrska. 

Spremnost da uci sve sto se od jedne zene moze nauciti. A moze mnogo.

B

Biti ili ne biti – kazu da je za zdravlje bolje ovo prvo stanje . Drugo je jos u fazi ispitivanja na dobrovoljcima ili po pozivu. Kvaliteta bivanja je u direktnoj vezi sa sposobnoscu voljenja i nicim drugim.

Balkan – geopoliticka mozgalica za dokone da im se siva masa ne pretvori u salo . Regija naseljena jebo lud zbunjenog populacijom koja drzave nacije i politicke opcije mijenja kao gacce.  A onda prljavi vess pere u direktnim teve prijenosima.

Bosna – rezervna domovina.  Drzava broj  dva  nastala raspadom drzave broj jedan . Najrovitiji dio Balkana . Krasotica ljepotica  koja ne zna bil prdnula ili kahnula . U strahu da ne ostane usrana niti dise niti progovara. A nekad je bila ponosna. I bosa.

Bosa – vidjeti pod Bosna. Patti Smith koja je takodje bosa. I tako bosa ona plesse.

Bol – univerzalni jezik kojim se pisu pjesme ta kronicna nesposobnost laganja. Vjestina jednom naucena ne zaboravlja se nikad . Kao voznja bicikla ili plivanje. Pavlovljev refleks koji je spasio mnoge zivote. Dokaz da smo postali od vukova. Dobro ,malo i od majmuna.

Bolan ne bio – najnjeznija kletva na svijetu porijeklom iz moje zemlje. Znaci matertijebem ali  ipak ne zelim da budes bolestan.

Burek – pravi za hadzije   i ccoravi sa vise krompira za srednju klasu. Raju cekaju mrvice. Mora zadoboljavati tri kriterija od kojih je najmanje vazna nacionalna pripadnost kuhara . Potom dobra rerna sa ujednacenom temperaturom gornje i donje ploce. Mnogo luka. Jos vise bibera.

Bre i badava – badava vam sikiracija.turcizmi posrbljeni u balkonskim ratovima. Vidjeti pod Balkan i balkon.

Boja – ja sam ono sto osjecam. A osjecam u boji. Znacci boja je sve i svasta. Znacci ja sam boja. Jednobojna jednakost i jednoobraznost je komunizam na djelu. Losa ideja. Neizvediva. Boja je  sloboda.

Bijela – boja koju je progutala praznina. U njoj nema nista i ona je nista. Ako volite da se odijevate u bijelo to ne znaci da vam je savjest cista. Bijelo ne znaci da je nesto cisto i nevino. Bijelo znaci da je do zla boga dosadno.

Bog – srela sam ga par puta. Nista naroccito. Neorganiziran  smotan na momente odsutan zabezeknut. Ne bih mu ostavila na cuvanje ni svoje macke.

Budala – ili dobar. Isto.