Posljednjih godina maminog zivota, buduci da sam po cijeli dan zivjela sa njom, njezinom demencijom i tugom koju ona prostire u predjele oko sebe unedogled, cesto sam razmisljala o njenom zivotu. Ponekad bih je nesto upitala, da mi pokusa objasniti, ponekad iz zelje da mi isprica neke nepoznate detalje. Uglavnom nisam nailazila na odgovore jer je mamino sjecanje naglo kopnilo i nestakalo u magli zaborava. Ono sto mogu da potvrdim, ono sto znam, jeste da mama nije bila sretna osoba. Otkad? Ne znam. Sjecanja su tako klizava, zacas se iskoprcaju iz misli i otplivaju svojim putem. Da, mama je bila nesretna, isfrustrirana, tegobna osoba, takvu je pamtim. A zapravo, nije imala nekih objektivnih razloga za to. Zdravlje joj je bilo dosta dugo prilicno dobro, imalo se za zivjeti pristojno, prozivjela je godine neimastine i nakon njih period u kojem smo nas dvije mogle otici na ljetovanje, kupiti ficu, namjestaj za sobu, sve od njezine plate gradjevinskog tehnicara ili na kredit. Ali mama je uvijek bila tuzna. Nevesela. Nikad je nisam vidjela da su je obuzele neke snazne emocije, da nesto radi, bilo sta, strasno , s ljubavlju.
Dugo, dugo vremena, pa cak i sad, mislim da sam ja tomu kriva. Odnosno moja bolest. Koja nije ja. Al se najcesce racuna kao ja. Mislila sam da je mama prestala zivjeti ili, nadati se boljem zivotu , onda kad sam se ja razboljela od hronicne, dozivotne, teske, jedva poznate, bolesti. Imam osjecaj da je mama tada upalila automatskog pilota i nije ga nikad ugasila. Sce dok alchajmer demencija nije pobrkala neuronske veze, obrisala cipove, pogasila zaruljice. Da, dugo sam, i sad mislim, da je mama prestala da zivi onda kad sam se ja razboljela. Ja sam glavni krivac. Zivjeti sa osjecajem da nisi dovoljno dobar i da su se roditelhi rastali zbog toga, ne ubijedivsi te u suprotno, i zivjeti sa osjecajem da si unesrecila neciji zivot, tesko je . Nisam se ni pocela suocavati sa bolescu a vec sam unistila dva zivota. Ili, mogucnost da budu izvor necije srece i radosti.
Uh. Bice ovo teska prica.
OFF THE ROOF 