Before google

Nije ljubav sve što sija

( stari tekst, objavljen u Novom prelomu, 1996.god.)

Uprkos naslovu – u ovoj priči, iako smo se opasno približili izborima, nećete naći ništa o njima, ništa o politici,ni Daytonu; u njoj nema ni slovceta o masi „velikih, pametnih“ i svakavih ljudi kojima smo opsjednuti sa svih strana  približavanjem 14.septembra. Ovo je mala ljubavna priča o jednom Čovjeku Pjesniku iz inostranstva.O Đorđu Balaševiću, a povodom njegovog novog albuma, nazvanog „Naposletku“.

Još ga niste čuli? Greška.

#

Bio je januar devedeset druge.Sad mi se čini da su svi dobro znali šta se dešava i šta nas čeka. Svi osim mene.Jer, ja sam se upravo bila vratila  iz jednog malog, mog privatnog rata i – kao što je uvijek slučaj sa takvim bitkama, iz nje sam izašla jedva na jedvite jade, sva izbubetana, opustošena i prazna.

Zar postoje pobjednici, ikad, igdje?

Trebao mi je odmor.Očajnički sam čeznula za nekim pitomim mjestom u kojem ću moći da sama, lagano, vidam svoje ožiljke.Ali ja sam došla ravno u rat koji se upravo zahuktavao.

Izgledala sam kao izbjeglica.Tako sam se i osjećala. Ničija, beznačajna, potrošena, u nekoj duševnoj anesteziji.Igrom sretnih okolnosti, pukim slučajem, božjom voljom, kako god – vratila sam se kući držeći u naramku kesu sa nešto svojih ličnih stvari, vratla sam se u svoju sobu sa prašinom po knjigama, sa poznatim sjenkama na zidovima, bakinim zavjesama i  prljavom šoljom kafe na noćnom ormariću. Kad sam odlazila, bilo mi je jako važno da me ta šolja, neoprana, čeka na istom mjestu, kao da sam samo izašla u kuhinju po sendvič,i vraćam se nazad.

Baš niko nije vjerovao da ću se ipak vratiti.Nisam ni ja.

Ali, vratila sam se.I – kao prava pravcata ratna izbjeglica, uopšte nisam znala šta sad – kuda, kako, ni zašto.Mjesecima sam živjela u nekakvom vakuumu između dva života, koja sam pokušavala da povežem fragmenitima nekih stihova, nekim sjećanjima, nekim licima u magli. Mislila sam da je stvarnost, ono ovdje i sad, za mene zauvijek izgubljen luksuz. Još gore – mislila sam da poslije jednog sranja,od kojeg nisam bila ni odahnula, nisam zaslužila da odmah s vrata upadnem u drugo.Samo šest dana poslije mog povratka, počele su frke u Sloveniji, potom i u Hrvatskoj,i dalje, redom…

Bližio se moj trideseti rođendan.Bilo mi je stalno hladno. Na jednom obližnjem ratištu, u meni potpuno nerazumljivom ratu, poginuo je moj dragi prijatelj iz gimnazijskih dana.Volio je muziku  Boba Marlija,i crno-bijele fotografije.Kad ga je ostavila cura koju je obožavao, cijelu sam mu noć pravila društvo, čekajući da zaspe.

A sad, odjednom, morala sam da ponovo učim hodati,voljeti,sanjati.Gledala sam s prozora prolaznike.Ništa nisam očekivala, to mi je bilo najteže.

U vremenu u kojem  više niko nije mario za rođendane, dobila sam poklon – Đoletovu kasetu“Marim ja“. Znala sam da neću moći da biram, prvo sam plakala, pa se smijala, onda oboje istovremeno.

Bol zbog Stajine smrti u mukama,bila je prva razdiruća  bol koji sam poslije dugo godina mogla da osjetim.I suze.Godinama nisam plakala.A onda je  Đorđe, lagano, sa rukama u džepovima, otškrinuo vratašca između smisla i besmisla u mom životu.

Mlatarala sam kuhačom po zraku kao dirigentskim štapićem i radovala se što opet mogu nešto, bilo šta – da osjetim.Stari, veliki grundigov kasetofon je stajao na podu u kuhinji.Na njega sam stavljala noge da ne dodirujem hladne keramičke pločice. Grijanja nije bilo. Kupićemo peć na drva. Izmislićemo toplu vodu, ponovo, ponovo i ponovo.

Preživjećemo.

Stajina smrt me je blago, prijateljski, gurnula nazad, ravno u moj život, kakav god bio.

#

„… i onda, ne volem

Šizove i nervne bolesnike

Pre ih puštali za vikend

Sad ih puste ravno pred kamare

Ne volem

Raketirku na teget mantilu

Šestu ličku

Sedmu silu

Opa cupa, preko oKučana

Ne volem

Izbore, televizor, plakate

Dosta ako boga znate

Ludnica je, kanda, otključana

Širom ostala

Proverte , molim vas…“

#

Nova godina.Pardon, Nove godine. Sad ih najednom, ima više: čirilična, latinična, na kineskom, arapskom, hebrejskom…Slave.Praznici.Euforija nacional-šovinizma.

Ne snalazim se.Usamljena sam.Družim se samo sa klincima iz komšiluka.Odrasli su puni šizofreničnih priča koje me plaše. Biram da ostanem mala djevojčica koja se boji mraka.To mi je osjećanje poznato:tu se snalazim.

Pišem neka odvratna, čemerna pisma prijateljima koji su otiši, i koji mi nedostaju do bola. Većini ni adrese ne znam. Sakrivam se od stvarnosti u pomno razrađene sisteme.Život svodim na detalje,sitnice, koje onda umotavam u veliki topao san.Kao što ramena umotavam u meko ćebe dok sjedim u mraku i pišem.

Mrak je jedina realnost u ovoj novogodišnjoj noći, tako bjelosvjetskoj, i nesrpskoj.U kuhinji je toplo i miriše na neki siromašan kolač.Baka je napokon došla na svoje i po sjećanju nam pravi jela  kojima je ona za vrijeme drugog svjetskog rata prehranjivala svoju porodicu.Tiho se šuljajući, gotovo ilegalno, komšinica dolazi posuditi mikser i sa sobom  slučajno nosi „ Tri posleratna druga“, koliko ja znam, jedini, dosad, Balašev roman.Posudiće mi ga na par dana, jer i ona uskoro odlazi…

Prekosutra joj na stepenicama zahvaljujem i nudim kiflice sa pekmezom za put.Nekako nespretno i zbunjeno joj objašnjavam kakve osjetljive baterije imam, i kako ovdje teško pronalazim punjenje za njih.Neslana šala. Znam. Ali nekako, još mi je teže da joj poželim sretan put i svako dobro, kao da ide na godišnji odmor.Pravim se kao da sam to već rekla: obe dobro znamo da ne ide na odmor, nego da bježi sa djecom, jer su joj prijetili smrću. Nisam imala hrabrosti da je zamolim da mi knjigu pokloni.

#

„…al tebe volem

To je fakat

Ti si mi ljubav jedina

Prodaću onu našu kućerdu na lakat

Pa nek je stoput dedina

Da kupim čamac na dva vesla

I onaj šešir rogozan

Pa tebe, di nas niko ne zna

Odvozam…“

#

Jednom sam bila čvrsto odlučila da odem i ja.Bez ikakvog prethodnog upozorenja,jednog sam se jutra samo slomila.Prijatelji su mi pisali o tome kako su u Čikagu đurđevci nevjerovatno veliki, takve nikad nisu vidjeli, pričali su mi o visibabama i labudovima u Danskoj, malim crnim haljinama u Beču,o božanstvenom okusu talijanskog sladoleda,o kućicama na plaži u Australiji…Nisam bila posebno impresionirana.Šta će mi veliki đurđevci, naši su mali, i šta im fali?

Tog sam jutra dobila paket od rodice iz Njemačke; ugrijala sam vodu na šporetu, odnijela  stari plavi lonac sa vodom u kupatilo, okupala se nježnom pjenom sa mirisom maline koji mi je poslala, obukla njenu tamno crvenu haljinu sa sitnim bijelim cvjetićima po rubu, koju mi je poslala, namirisala sam se mirisom koji mi je poslala, sjela sam za sto u kuhinji i počela da plačem.Nebo se otvorilo.Plakala sam ja u životu i prije, ali ovo…ovo nije ličilo na plač, nego na režanje obliveno suzama, na molitvu bogu u kojeg više ne vjeruješ, na mitraljesku paljbu po prijateljima.

Ako se praznina ne računa, u mojim danima nije bilo više skoro ničega, osim čekanja.To je bio onaj period kad smo pristali da mislimo da je život ono kada dišeš.Stalno sam sa sobom nosala jednu veliku ručnu torbu, u koju sam spremila zalihu vitamina za neodređeni period,neke stare fotografije i par svesaka,nešto preostalih dokumenata koji ne važe,kćerkinu najdražu potkošuljicu, jer miriše na sreću, Ex ponto i Nemire u kožnom povezu…Ta mi je torba okačena o rame pružala utjehu i osjećaj sigurnosti. Kao – upravo sam krenula, baš ovog momenta, sad, tamo negdje, u neki bolji život…

Onda je jednog dana – baš se pravio ajvar, mala mjera, kao sjećanje na neka prošla vremena i kao tvrdoglavi pokušaj da se ta vremena ponovo vrate – došao moj Razlog.Onaj isti, stari dobri razlog o kojem Đole stalno priča. Uzela sam svoj špil karata, promiješala i isprve izvukla damu herca.

Zašto sam ipak ostala? Pa – zato.

#

„ ..tajne su tu zato da ih neko nasluti

Postoji reč koja vredi tek kad se oćuti

Bogu je kanuo čaj, svud je prsnuo sjaj

Jedan platan će ostati zlatan…“

#

U ljeto devedeset četvrte sam desetak dana boravila u Beogradu,ilegalno, sa skupo plaćenom i loše urađenom ličnom kartom, iz nekih privatnih i uglavnom vrlo neprijatnih razloga.Priznajem,razmišljala sam da li da iskoristim priliku i odem dalje.Beograđani su se upravo uspješno riješili inflacije, imali su struje, po kafićima su se pričale uobičajene priče, o utakmicama, krpicama, teniskim reketima,ljetovalištima…To što smo ne tako davno bili braća po domovini kao da nikog više nije zanimalo.Osjećala sam se kao Zigi Stardast, došljak sa neke daleke planete( tačno 324 km udaljene od mog rodnog grada, mjereno nekadašnjim Autoputem bratstva i jedinstva).

Najveći dio slobodnog vremena sam  provodila buljeći u televizor ili slušajući muziku na nakom starom kasetofonu, kao da prvi put vidim pomenuta čuda tehnike.Jela sam sladoled,toga kući nema.Kupila sam dugu pletenu zelenu haljinu, nevjerovatno jeftino – kao turista na laganom proputovanju.Da nije bilo moje bolesti i da nije bilo rata, tamo odakle sam došla i gdje se namjeravam vratiti, bilo bi to baš jedno obično putovanje, kao u nekadašnjem životu.

Sa tetkom i njenom komšinicom sam gledala snimak Đoletovog koncerta u Sava centru.Meni, tek prispjeloj iz zemlje ratnika, junaka,nepobjedivih rodoljuba, Đorđe Balaš izgledao je nebeski moćno na pozornici osvjetljenoj hiljadama svijeća, sa horom Collegium musicum u pozadini, a u zraku sitni vez – samo priča koja liječi. Gospođa sa kojom sam gledala ovaj koncert, ljutito je siktala:“Nije on nikakav Srbin,nikad nije ni bio….Izdajica!“ Ustala je i Isključila televizor.Sklupčala sam se u krevetu kao beba i zaspala sa upaljenim svjetlom.Na kraju ovog  mog izleta u civilizaciju, jedva sam čekala da pođem kući.

Razorene kuće na putu za Banjaluku, nigdje nikog usput,dobro poznati mrak koji smiruje.Na jednom sam mjestu pogrešno skrenula,i poslije nekog vremena izgubila pravac. Neki starac, kojeg sam upitala za put,rekao mi je zabrinuto:“Zalutali ste među Turke, bježite odavde, ovuda…izginućete…“

I dok peglica poskakuje iz rupe u rupu, zapisujem u svoju teku: šta bi drugo moglo da bude rodoljublje, osim ovog golemog osjećaja sreće što me obuzima dok se zlopatim na putu u rodni grad u kojem me beznađe čeka tačno tamo gdje sam ga ostavila kad sam pošla ?

„ joj što ne volem kad se ovako završi pesma….ko racija, jebote….ko da je upo neko…“