Moji kokuzni recepti

„Nikada nemojte da žalite zato što ste nekoga voljeli.Čak i kad tog nekoga više ne volite.Čak i kad ga, gluhobilo, mrzite. Pogotovo tad nemojte da žalite.

Jer svaka ljubav je u svojoj suštini uvijek postignuće, uvijek dobitak. Ljubav je uvijek nagrada. Nema ljubavi koja može da svojim postojanjem učini štetu. Ljubav je, prije svega mogućnost. Zatim sposobnost. Treba je naučiti koristiti za svoje dobro.Ljubav je način života. Svaki osjećaj koji ste zbog nje proživjeli, svaka tuga, strah, bijes, veselje, ushit, svako zadovoljstvo i svako razočarenje, samo će, prije ili kasnije,nahraniti vašu vlastitu dušu ljepotom i bogatstvom koje je samo vaše.Ničim se ono ne može uništiti, nikada ne može nestati. Pa i onda, kada biste i sami voljeli da je tako.

Svaka ljubav koja je jednom procvjetala u vašem srcu,ostavila je svoj trag. Možda ga sad ne vidite, možda vam sad smeta, možda vas žulja kao kamenčić u cipeli, ali on je tu. Na koncu,kada u nekoj usamljenoj večeri budete treperili u groznici,i pitali se kada je sve pošlo naopako, ugledaćete ga. Sitni, mali, jedva vidljivi tragovi na vašem putu, istetovirani biljezi u vašem sjećanju, biće ono bitno čega ćete se na kraju sjećati sa osmjehom na licu.

Ukratko – ljubav je uvijek i svakome samo čisti ćar.“

Post Scriptum.

Ova je mudrolija našvrljana na jednoj stranici moje karirane teke sa receptima, između recepta za bakinu tortu od pudinga (jeftina, debela,dobra), i recepta za domaće kekse na mašinu( nikad nisu ispali kao bakini, džaba recept). Na praznom prostoru pored nje je moj trogodišnji sinčić nacrtao okrugli saobraćajni znak, a u njemu prekriženu čašu sa vodom.Prvo sam mislila da je moj mali pametnjaković nacrtao znak upozorenja: Ne pijte dok vozite!Ali, ne.To je valjda trebalo da bude upozorenje meni da dijete ne voli da pije vodu, i da ga prestanem gnjaviti sa tom zdravom navikom. Kada sam ga upitala da mi pročita šta je ispod napisao, zagledao se u uvrnutu, isprekidanu, tarabastu lniju i ozbiljno izdeklamovao:“Zabranjeno Maku stalno nuditi vodu!“Dobro.

Ovaj kuharsko – dnevnički zapis je toliko star da je  sav umrljan kremama od torti, nekim tamno ljubičastim sokom, uljepljen je mrvicama keksa i flekama od kafe.Ja sam vam od onih osoba čije se kretanje može lako i bez većih problema pratiti po flekama od kafe, uzduž i poprijeko cijele planete.To nam dođe kao najsigurniji identifikacijski dokument.

Prepisala sam si te rečenice poodavno, kad sam se razvodila od prvog muža i pokušavala da se ponašam po polupatetičnim polusmiješnim savjetima neke popularne knjige za samopomoć.Bilo mi je suviše bolno stalno pisati u svoj dnevnik, a kuharica je bila nekako neobavezna, puna recepata i topline, pa sam jedno vrijeme samo u nju zapisivala svoje katastrofe.

Izjedala me je,figurativno i sasvim bukvalno – što će se uskoro i pokazati na mom posve urušenom zdravlju – mržnja, razočaranost, obeshrabrenost,tuga. Imala sam tek nešto više od dvadeset pet godina, malenu kćerkicu na svojoj brizi, tešku bolest, koja je ubrzano napredovala,i nikakav oslonac, nikakvu podršku. Imala sam prevelika očekivanja od sebe,od drugih i od ljubavi,o kojoj naposljetku, ništa drugo nisam ni znala, osim da boli.Svaki dan mi je bilo potrebno po jedno totalno  spašavanje, po jedno istinsko čudo, samo da postojim. Moja želja da budem mama vrijedna ljubavi, i moj urođeni inat,vukli su me kroz minsko polje moga bola kao nekog izmrcvarenog zarobljenika u lancima; iz dana u dan kroz košmare pune osjećaja krivice i promašenosti. Priznajem, bilo mi je nepodnošljivo naporno samo da ustanem iz kreveta, a kamoli išta drugo.

Godinama i godinama poslije, povremeno sam navraćala na ovu stranicu,i sa nježnošću  dopisivla na margini malu zvijezdu petokraku, kojom obilježavam recepte za jela koja sam probala i koja su mi dobro ispala, ili malo buckasto srce, kojim obilježavam jela koja mi se posebno sviđaju. Svo moje potonje životno iskustvo može se mirno podvesti pod taj srceparajući citat iz moje mladosti.Nema recepta za život, osim ljubavi, nema načina osim davanja, nema boljeg lijeka osim voljenja.I ne postoji začin koji će bilo kakvu životnu papazjaniju učiniti ukusnom, osim strasti.

Nemoj sad da mi neko priča kako se sve ovo već odavno zna. Znam to i ja, ali stalno iznova zaboravljam.

Zato su mamine kuharice posebno dragocjena literatura.Provjerite sami.

photo by David Heath

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s