Moj djeda feminista

1938.godina.

Stracin ,opstina Kumanovo,Makedonija,Kraljevina Jugoslavija.

Moja baka Bosiljka Ruzic,moj djed Risto Ruzic i moja mama Olivera.

Djed je bio  adminostrativni sluzbenik takozvani ccata u Zandarmeriji kraljevine. Zivjeli su skromno i Cesto su se selili za poslom. Tako se moja mama rodila u Makedoniji. Nisu tamo dugo ostali , jos narednih pola godine jer je djed obolio od malarije i hitno morao napustiti tu oblast.

Kada je baka ostala trudna,prica se da joj je djed rekao ovako: ako mi rodis curicu, ja cu biti najsretniji covjek na svijetu. Narucicu joj najljepsa kolica koja mogu da se kupe u Beogradu.

I talo je bilo. Kada je novembra 1937.moja mama rodjena , iz Stracina poredKumanova u Makedoniji poslata je depesa u centar Zandarmerije u Beogradu da se sluzbeniku Risto Ruzicu nabave i vozom dopreme najsluplja kolica za djecu.

I dosla su , par mjeseci kasnije,crna ,lakirana ,sa velikim tockovima i amortizerima koji su omogucavali lagano ljuljuskanje njegovoj djevojcici. Ljepsa su cak i od mojih kolica kupljenih u NAMI pocetkom ssezdesetih. Kolika je to bila stvar ,vidi se iz cinjenice da su mama i tetka u djetinjdtvu omale so jednu jedincatu kupljenu igracku,obicnu lutku od gume.

Risto je bio presretan. Vozikao je mamu u kolicima i nilad za nikad nije izrazio zelju da dobije muskog nasljednika.

Da se nije uskpro zaratilo i da djeda nije morao stalno da se sakriva od svih vojski koje su nailazile, vjerujem da bi svo svoje slobodno vrijeme provodio sa svojim curicama. Djed je bio feminista i pacifista a da toga uopste nije bio svjestan.

To postovanje koje je osjecao prema svim zenama , pokazivao je bez srama  i kada je dobio mene ,svoju najstariju i usidjujem se kazati,najdrazu unuccicu. Svojim je ponasanjem zauvijek postavio visoke standarde za sve muskarce u mom zivotu. Ni jedan mu nije bio ravan. Mozda je to najjednostavnije objasnjenje zasto sam  i sada sama .  Postovanje i podrska. 

Spremnost da uci sve sto se od jedne zene moze nauciti. A moze mnogo.

Advertisements

B

Biti ili ne biti – kazu da je za zdravlje bolje ovo prvo stanje . Drugo je jos u fazi ispitivanja na dobrovoljcima ili po pozivu. Kvaliteta bivanja je u direktnoj vezi sa sposobnoscu voljenja i nicim drugim.

Balkan – geopoliticka mozgalica za dokone da im se siva masa ne pretvori u salo . Regija naseljena jebo lud zbunjenog populacijom koja drzave nacije i politicke opcije mijenja kao gacce.  A onda prljavi vess pere u direktnim teve prijenosima.

Bosna – rezervna domovina.  Drzava broj  dva  nastala raspadom drzave broj jedan . Najrovitiji dio Balkana . Krasotica ljepotica  koja ne zna bil prdnula ili kahnula . U strahu da ne ostane usrana niti dise niti progovara. A nekad je bila ponosna. I bosa.

Bosa – vidjeti pod Bosna. Patti Smith koja je takodje bosa. I tako bosa ona plesse.

Bol – univerzalni jezik kojim se pisu pjesme ta kronicna nesposobnost laganja. Vjestina jednom naucena ne zaboravlja se nikad . Kao voznja bicikla ili plivanje. Pavlovljev refleks koji je spasio mnoge zivote. Dokaz da smo postali od vukova. Dobro ,malo i od majmuna.

Bolan ne bio – najnjeznija kletva na svijetu porijeklom iz moje zemlje. Znaci matertijebem ali  ipak ne zelim da budes bolestan.

Burek – pravi za hadzije   i ccoravi sa vise krompira za srednju klasu. Raju cekaju mrvice. Mora zadoboljavati tri kriterija od kojih je najmanje vazna nacionalna pripadnost kuhara . Potom dobra rerna sa ujednacenom temperaturom gornje i donje ploce. Mnogo luka. Jos vise bibera.

Bre i badava – badava vam sikiracija.turcizmi posrbljeni u balkonskim ratovima. Vidjeti pod Balkan i balkon.

Boja – ja sam ono sto osjecam. A osjecam u boji. Znacci boja je sve i svasta. Znacci ja sam boja. Jednobojna jednakost i jednoobraznost je komunizam na djelu. Losa ideja. Neizvediva. Boja je  sloboda.

Bijela – boja koju je progutala praznina. U njoj nema nista i ona je nista. Ako volite da se odijevate u bijelo to ne znaci da vam je savjest cista. Bijelo ne znaci da je nesto cisto i nevino. Bijelo znaci da je do zla boga dosadno.

Bog – srela sam ga par puta. Nista naroccito. Neorganiziran  smotan na momente odsutan zabezeknut. Ne bih mu ostavila na cuvanje ni svoje macke.

Budala – ili dobar. Isto.

A

Antifashizam –  krucijalna vjestina prezivljavanja u bliskoj buducnosti kojoj treba uciti klince vec  u osnovnim skolama uporedo sa matematikom i abecedom
Abeceda – vidjeti pod antifashizam

Amebe – bica koja su zapocela cijelu pricu zivot koji misli samo na sebe ljigavost nekih ljudi iz mog komsiluka siguran znak prepoznavanja topli i vlazni dlanovi bolest koja se lako  prenosi obicnim rukovanjem
Azil  – kada nekim vlasnicima vlasti postanes ozbiljna opasnost onda moras da se strateski spasavas to jeste bjezis azil je jedan od nacina

problem moze da nastane ako si ozbiljna opasnost svima onda ti preostaje samo Gene Hackman
Amerika –  privlacnost obecane zemlje to sarenilo ljepote izazova mogucnosti i gluposti ta vjecna igra kauboja i indijanaca snovi o boljem zivotu na rasprodaji
Kada bi svi koji zele mogli da se usele u ameriku zemljino teziste  bi se znatno pomjerilo sto bi dovelo do eventualnog prevrtanja zato do daljeg zaustaviti pomenute procese
Anfas – jer sve sto imam da ti kazem reci cu ti u lice
Amore – strana rijec kojom se ljubav na drustvenim mrezama razvodnjava
Ako – veznik sa kojim zapocinje svaki san
Akshamluk – rijec koja vise ne zivi u mom gradu ali je ostao pisani trag i pjesma kao dokaz da je jednom ne tako davno bila ovdje
Akcenat – ono kada naglasis sise jer ne znas sta bi drugo iz svoga uma naglasila a da pri tom naglasavanju zadrzis njihove poglede na sebi
Aleluja- Leonard Cohen

Perestrojka

I am survivor
Napisala  o sebi u jutrosnji status

Savrseni statut

Za neku privatnu perestrojku

I na engleskom za siroku internetsku publiku

A onda obrisala

Zapravo opstanak je vrlo intimno iskustvo

Pa sam napisala jasno i prilicno glasno

Na nasem

Ko sam to ja?

Ja sam prezivljavacc poliglota

Na svim svjetskim  jezicima i sire

Onda sam odabrala opciju privatno

Da vas ne opterecujem tmurnim mislima

Ali sta ce mi onda status o meni

Bez vas

Pa sam se malo predomisljala obrisala privatno i stavila javno

Jer privatnost ne postoji

To je samo ilizija programera bez ideja

I umisljenih boraca za slobodu

Svega i svaccega

Evo je sloboda

Umalo  sam jutros napala

I opljacckala dvije mlade cigancice

Sto su nosile sa trznice

Pune kese tresanja asslama

Banana jagoda kivija i narancci

Kakva sjajna vocna salata

Sa svim preporucenim dnevnim dozama vitamina minerala

I elemenata u tragovima

Ali nisam imala petlje

Eto vam sloboda partizani internetski

Jebla vas sloboda

I to sve u mom danasnjem statusu

Koji je trebao biti privatni

Samo za moje occi

Ali nije jer za razliku od vas eticcari i esteticcari

Ja sam istinski slobodna

Jos od moje osamnaeste

Kad sam otisla na prvu

Od milion buducih rektoskopija

Jer

Poslije toliko vremena

Kaze dr Ruzza

Koja ne gleda ljude u occi

Pa joj pogled vrluda kao jaje

na ulju u tavi

Ali ih zato  gleda u guzice

Strogo i profesionalno bez emocija

Poslije toliko vremena

To bi trebalo da ti bude normalno

I obicno kao odlazak po hljeb

ali nije vikala sam skupljena

u polozaj fetusa na stolici

Plavookoj profesionalnoj zavirivaccici

U nase mrakove

Nije nikad

Samo mi je sloboda postala lagana

Kao sto je lagan

friski hljeb ispod saca

Sjecam se jutros

Dok  umacem budjave korice starog hljeba

U teglu sa pekmezom od kajsije

Ja sam prezivljavacc s manjkom vitamina

U ovoj privatnoj objavi koja nema smisla

Ako nije javna

Jer privatnost  postoji samo u vama samima sve izvan je javno dobro

Samo u vasim guzicama

Samo

Ako cutite i mislite

I onda opet cutite samo

Ako kakite u sebi a

Mozda vas bas zbog nedostatka javnosti

Muce kronicne opstipacije

Pitam vas

Da li bi onda ista ikad u svijetu bilo napisamo

Naslikano

Otpjevano

Odsvirano

Ili

Ispricano u kameru

Ako nam slusaoci ne trebaju?

Ako treba da komuniciramo

Samo sa isfeniranim frizurama

I fotosopiranim istinama

Bez tagovanja

Ako  nam drugi ne trebaju

Cak i samo zato

Da podijele s nama tu

Piljevinastu koricu starog hljeba

Jednog od onih dana

Kada se nebo rusi

A voda nosi sve pred sobom

Cak i samo zato da

Plivaju s nama kroz

Tu  budjavu katastrofu

Koja je trebala biti privatna

Ali nije

 

IMG_20170703_012751_369

 

Te teccnosti

taj dijalekticni materijalizam u svom najizvornijem obliku

Ili samo ta  dijalekticnost bez materije kad je rijec o mijenama duse

Na primjer te rijeke mora i oceani

Poceci pocetaka

Prakticno nezaobilazni u svakom prestanku i svakom postanku

ta sinhroniziranost ratova i revolucija

ta nepodnosljivost ljubavi

najduze i najhirovitije rijeke na planeti

Pa onda suze te obicne neccistoce pune prolaktina koje teku a nekad fluorescentno  svjetle u mraku ukrasene ssljokicama ta

Voda koju pijemo sto u prolazu sapira sav nas  mulj i erodira nam dane probijajuci se

Kroz nasa tijela kao kroz kanjone i klisure  kao kroz pecine i ponornice

Kao na pozornice to

Pivo to  vino i ostali izgovori kojima uvijek ponestane ideja usljed prezasicenosti i kotrljanja protiv nase volje

Rastopljeni asfalt koji me stalno podsjeca kako ne zivim tamo gdje pripadam

a pripadam  tamo gdje me nema na ovoj kamenoj obali  koju sapira bura ta

Beskonacnost rijeci koje nisam zapisala jer nekad naprosto ne mogu da pisem i plivam istovremeno te

Vremenske razlike izmedju mene i mojih ljubavi

kao da ih je licno  sam  Dali  usukao  i brkovima naslikao a priznajem

Neke  su bile bas krasne

I bas mi nekako nedostaju

sva ta slana iskustva moje neupucenosti u tokove radnje jer

pravila postoje samo da bismo ih svom snagom zafrljacili u zid a tek poslije se dvoumili da li je trebalo ili ne

Taj dijalekticki materijalizam u kojemu ima samo pola istine

Ta materijalnost bola koji se ponavlja

Prolazi vraca se nestaje i  ostaje

Taj fizicki zakon proticanja svega

Ta vodena konstantnost od koje smo sacinjeni ta vodenost koja samo zeli biti stopljena

Grljena i gledana ta kristalna jasnost poljupca

Ta pojednostavljenost koja stalno pokazuje potpuno isti rezultat pretrage

Necciju  ruku koja cvrsto stisce neku drugu ruku

a okolo vjetar zvjezdana prasina

Neizbjezne promjene pejzaza i istorijskih artefakata

 

2017-06-24 13.24.52

 

 

jutrom

Svaki dan isto ponavljamo,rekla sam joj najmirnijim glasom kojim  sam smogla snage govoriti. Iznutra sva sam bila izdrobljena. Moje tijelo je davno steklo naviku da fizicki reaguje na galamu i dernjavu na mene. Sva sam se zgrcila , misici su mi treperili ,dah se prekidao.

Udahnula sam duboko. Izdahnula polako dugo.

Pokusacu ponovo.

Mama sjecas li se kako si s ljubavlju pricala o svome ocu,mome djedu,kojeg obje toliko volimo kako te je uvijek slusao. Sve sto bi doktor rekao da treba da jede da treba da radi ,koje lijekove da pije,sve je cinio onako kalo bi mu ti rekla. Govorila si -mama me nikad nije slusala ,ona je bila nemoguca o tvrdoglava ali mon tata….uvijek bi se zaplalala na tom mjestu. Sjecas li de mama? Ja hocu da me slusas kao sto je Rosto slusao tebe . Hoces li moci? Molom te.

Od jutros smo se tri puta posvadjale. Morala sam da je molim da doruckuje.

Nisam gladna , vikala je.

Posebno mi tesko pada to vikanje. Kada kazem da ne volim galamu niko mi ne vjeruje. Smiju mi se. Kako je moguce da poznata porodicna galamdzija ne voli da galami? Pa moguce je. Nije to neka misterija. Ja nikad ne galamim ako nisam izazvama ili prisiljena da se branim . Niksd mi nije u raspravama uspjrlo da svoje argumente koji su ocigledno tacni iznesem mirno i tiho i da ucinim da budu odslusani. Nema sanse. Morao bi i sugovornik da  jeruje u tezu istini nije potrbna dreka da bi bila uvjetljiva.

Ja sam tiha. Disem necujno. Zvacem tiho. Ne volim da slusam ljude kako prozdiru hranu u moru beljvih zvukova. Moje mace mljackaju kad jedu ali to je posebna prica. Uzivam da ih slusam.

Ja hodam necujno. Nekada sam voljela da vodim ljubav. Tiho. Ja govorim tiho. Uglavnom me ne cuju iz prve. Lada me na silu tjeraju da povosim glas ,zalim se da ne mogu ako nisam isprovocirana.

Otkako su mi oba roditelja izgubila veliki postotak sluha , na mukama sam zivim . Ni njima nije lako ,a kao i svima starima sa slabim sluhom,krivi smo im mi drugi i ni pod razno ne zele da se priviknu na slusne aparate .

Glasnije govori. Polako govori!

Zasto tako mumlas?

Sta ces sad za zube,niko te me razumije nista?

Kada pokusam da govorim dovoljno glasno da me cuju,onda-zasto se deres? I dok ustimam potrebne decibele ,potpuno zaboravim sta sam htjela da kazem.

Pozeljela sam se sa njom ispricati , onako neobavezno. Red ogovaranja red brbljanja red porodicnih traceva. Ali ne ide. Posebno mi nedostaje tata. Nije on co jek od velike price ali znali smo razmjenjivati ponekad vrlo zanimljive  price. Sad ne mozemo. Zovi smo tu smo pricamo -a ne pricamo. Ni o cemu. Svaki pokusaj razgovora zavrsi  nesporazumima i pogadjanjima gluvotelefonskih rebusa.

Odjutros je mama vikala na mene tri puta. Svaki put kad sam je molila da uradi neku od uobicajenih dnevnih stvari koje svi radimo. Mama molim te istusiraj se , hajde da ti napra imo neku blesavu ljetnu frizuru!

Necu!

Mama jesi li popila lijekove? Ajde da doruckujes!

Necu nisam gladna!

Mi zivimo sa sest zivotinja. Kuca bi morala biti cisca i urednija zbog njih i zbog naseg zdravlja. Ali nije. Samo mace imaju tri posipa i cesto se uhvatim kako cesce cistim njihove kutije sa pijeslom nego ostatak stana.

Mama pomozi mi malo , pokupi kakice ,osjetim odavde da smrde!

Ne smrde! Nisu kakile! Ja nista ne osjetim ! Sta kog vraga samo pisaju i seru! Stalno ih hranim i prebrojavam,dosta mi je i njih vise!

izvela sam psa vani prije velike vrucine. Primjecujem da je i ona ostarila i nekako bezvoljna. Bole je zubi. Brzo se umori. Brzo zeli da se vrati kuci i sjedne pored mame i cuva je. Ne mrda od nje.

Mama sjedni pored mene. Da ti nesto kazem, rekla sam .

Dodji.

Vec se namrstila. Zasto ona mora da dodje da joj nesto opet popujem?

Mama ja znam zasto si ljuta i bijesna.

Zasto sam? Zato sto sam luda ,zato sto sam djubre,zato sto sam bezobrazno pasce, zato sto treba da umrem pa da me se rijesite!

Ne mama. Nije zato. Bijesna si i ljuta jrr si bolesna,mama. Pa valjda znas da od svih ljudi nsjbolje mogu da znam zasto si takva.  Razumijem te. Pa znas da sam ja bolesna evo oko cetrdeset godina. Vise se odavno ne sjecam kako je to bilo kad nisam bila bolesna. Pa znas da sam ja cesto bila ljuta i nakurcena. Bijesna i agresivna. Sjecas se?

Gledala me potpuno praznim maglicastim pogledom oka sa glaukomom iz kojeg su kapale suze. Uzela sam je za ruku . Osjecala sam grubu osusenu kozu i kosti pod prstima. Ta zena u kojoj zivi mpja mama vise ne mari za kreme za lice protiv starackih pjega za ruke. Nista.Nije to ruka moje mame. Moja mama je imala vrele dlanove i ako sam bila jako bolesna i ako bih je zamolila , znala je da me miluje ako treba satima, dok ne zaspim. Sama se tpga nikad nije sjetila. Sjecam se da me nikad nije mazila kada sam bila mala. Mazio me je tata . Rijetko. Ja sam proizvod dva sisara ljudske vrste koji nisu znali da se dodirivanjem prenosi na mladunce osjecaj da je voljeno pazeno i mazeno da je cuvano i da je sigurno da nije samo i da nikad nece biti samo sve dok ne odraste. Ja sam mali nemazeni skart kkoji nikad nije odrastao. Dobro sam i ispala.

Znas ,mama, pokusaj da zapamtis ovo ,a to sam u ovih cetrdeset godina bolovanja dpbro naucila: niko, ali bas nik niko te nece razumijeti. Niko ti nece oprostiti taj bijes i niko ali bas niko nece reci : zaboravi, sve je u redi, oprostila sam ti ,razumijem te. Ni tvoji najblizi. Niko.

Ja te razumijem ali ne mogu sebi pomoci. Dernjava me boli . Kad me okrivljjju nepravedno -boli me. Plakala sam .

Lucija se uvukla izmedju nas dvije ,svaku u  svojim uplakanim svijetovima ,  i pocela da prdde,gura glavom moju pa maminu ruku , okrece mi ledja i prevrce se na stomak trazeci da je pomilujem.

Pogledaj , mama, u Lucu. Vidi kako je uporna . Trazi da se mazi. Zasto je ne pomazis? Pogledala me smrknuto. Sad jos treba i nju da mazim!

Poslusaj me majko molim te. Poslusaj me makar jednom u zivotu.

Zapamti molim te : svaki put kada se izbecis na mene, svaki put kada napravimo dramu sa groznicavim recenicama isprekidanim bolnim uzdasima, svaki jebeni put je bolest pobijedila. Ona se hrani nasim bijesom .i svaki put je sve jaca.

Svaki put kad umjesto toga ucinis neku dobrptu , neku najmanju minijaturnu dobroticu, bilo kome,strancu na ulici, nekoj nepoznatoj zivotinjici, nekome ko uopste nikad nece to moci da ti vrati – svaki put i samo tada -bolest je izgubila. Bice ti bolje. Osjecaces kako si uspjela. Osjetices kako ti se koza najezila od srece i kako su ti se ledja ispravila. Osjetices kako si i dalje, uprkos toj podmukloj zlici – ti sefica u svom zivotu. Ti si gazdarica. Mozda taj osjecaj nece trajati dugo ali pozeljeces da ga osjetis ponovo. I navuci ces se na te male dobrote. I svima ce biti bolje ,zajecala sam.

Mama je dohvatila debelu Luciju i gladila je rukom po ledjima a Luca je pricala nesto na macjem jeziku , vrlo ozbiljna. Sta kaze sta kaze ,pitala je mama.

Kaze mrnjau i ceka da joj odgovoris velim joj ja.

Prsten

Postoje dvije vrste stvarnosti . Ona vjerovatna i ona nevjerovatna ;ona vidljiva i ona nevidljiva. Medju njima ne postoji nikakva veza osim umjetnosti.Nemoguce je prelaziti iz jedne u drugu. Umjetnici su carobnjaci i naucnici,putnici kroz vremena i prostore. Sva moja  dugogodisnja nastojanja da shvatim svijet i zivot ,makar jedan vrazji aspekt po kojem se ravnaju,zavrsio je u vecem neznanju nego kad  sam  pocinjala. Samo kada sam stvarala -nesto,bilo sta-brljavu sliku,nemustu pjesmu,scenario za nikad snimljen kratki film…samo sam tada pripadala suprotstavljenim svijetovima u kojima postojimo i samo sam tada-znala.

Hodala sam nocas medju prolaznicima na ulici ,odjevena u laganu ljetnu haljinicu sa otstampanim srebrnim ruzzicama ,sa kosom svezanom u konjski rep, i mislila o tome kako nikad nosam i nikad necu zivjeti u Francuskoj. Ni u Lisabonu. Ni na Siciliji. Skitala sam dosadnim prljavim i bezivotnim gradom i sanjala Pariz. 

Mozda uopce nije potrebno nista shvatiti. Mozda je potrebno samo ici. Tamo gdje te noge vode. Zvukovi . Boje . Mirisi. Ne razmisljati ni o cemu . Mozda je dovraga zivot i sve u njemu samo pitanje obicne srece.  Vidljivost ili nevidljivost je bolest od koje oboljevaju samo umjetnici opsjednuti pitanjima .Na njih slobodno mozete svaliti svu krivicu i sav teret vlastitih realnosti. 

Imam jednu tanku srebrnu burmu koju sam sama sebi kupila kada sam se rastajala od drugoga supruga. Sasvim je obicna. Tek kad se pazljivije pogleda moze se primjetiti da nije sasvim ovalna nego je sastavljena od nekoliko glatkih ravnih stranica. Nosim je ponekad da me podsjeti koliko sam jaka kad sam sama. I kako je moja samoca moja najveca dragocjenost a ne nesto lose . Bolest za koju sam sama kriva.

U nocima poput ove – kada je vazduh topao i ljepljiv a svi prolaznici  stranci svejedno je da li je moja stvarnost vidljiva ili nevidljiva. Ni meni ni vama. Svijet je sigurno mjesto samo u blazenom  neznanju i vlastitoj nevidljivosti. Novi dan je tu  dolje ispod mog kreveta. Objasnjenje ne postoji. Ili imas srece ili nemas. U svakom slucaju  samo prolazis. Dorucak je toplo predskazanje na  rubu stola . Kafa jos spava na rasirenim  vecernjim novinama od sinoc .Vijesti nikad nisu dobre. Zivot je otvorenost. Vidljivost. Dobrovoljna ranjivost.