Srijeda 4.7.18.

Razjebala sam sve planove za danas. Necu raditi nista. Sjedicu sa mackama pored velikog razbijenog prozora sa pogledom na bagrem i rijeku iza ugla i gledacemo kisu. Slusacemo grmljavinu. Moze nam se.

Advertisements

Utorak 3.7.18.

Istusirala sam se . Na prevaru. Ugurala sam ovo mlitavo tijelo u kadu i pustila vodu. Voda je nase osnovno ljudsko pravo. I obaveza. Ja nisam moja mama. Ja nisam moja mama. Ponavljala sam ispod mirisne kisice. Placuci. Tesko kmezu rasplakati. Poljubila sam u usta spuzvu u obliku ribe sa duginim bojama. Ti si moja obojena revolucija rekla sam joj. Pocupala sam obrve. Cak sam i zapjevala. Da provjerim koliko sam daleko od same sebe odlutala. Odoka- tri morske struje i  dvije rijecne. Kanal izmedju braca i hvara otprilike.  Prepissat. Miris bergamonta limuna i cedra me je ucinio gladnom zivota. Da potrcim . Da stanem. Da volim svoju lokvu u dvoristu. I svoju bisernu usamljenost. Da lovim minijature kao krijesnice. Da disem svjetlost. Mislim da sam prvi put u zivotu iza sebe ostavila neuredno  mokro kupatilo. Sve ponavljajuci ja nisam moj tata ja nisam moj tata ja nisam.

Ponedjeljak 2.7.18.

Sanjala neku klaonicu sa mnogo krvi i mljevenog mesa. Uzasnuta preplakala oluju koja me probudila. Jedan i po napad panike srednje jacine sa mrsavim ishodom. Buka traktora koji odnosi krupni otpad. Misli na nesto dobro na one davne momente kad si i ti bila sretna. Vjezbaj koncentraciju. Djed je sjedio u svojoj fotelji i slusao vijesti. Daj mi tu kosulju deko zamolila sam ga. Srknuo je malo turske kafe iz soljice boje slonovace sa zlatnim rubom . Malena – taman za zenski dlan- u obliku polulopte sa ruckom izvijenom poput macjeg repa; i skinuo kosulju. Bijela sa crvenim prugicama . Nosila sam je dok se tkanje nije samo od sebe pocelo raspadati. Najmanje jos desetak godina nakon dedine smrti. Bakin jedini servis za kafu je nestao kad smo se na brzinu selili iz toga stana. Osim sest soljica sa pripadajucim tanjiricima u servisu je bila i posuda za kafu u obliku prave mackice koja mirno sjedi zagledana negdje u daljine pune duhova. Sjedim na suncu i gulim kozu sa jagodica prstiju jer sam predugo bila u plicaku na valovima , izbubetala se o kamencice i izgrebala prste i koljena. Trceci po kamenim stepenicama sam svom snagom skocila na staklo polomljene pivske flase i jedan komad mi se zabio u petu do kosti. Tada smo jos hodali bosi po plazama. Jugoplastika iz splita je uskoro pocela proizvoditi one gumene sandale za hodanje po plazi i u vodi. Moje su imale sliku ananasa. Svi su imali plava peraja za plivanje a ja zelena iz trsta. I veliki peskir na tufne. Mozda otuda moja fasciniranost tackicama svih boja i velicina. Jednom je lubenicu koja se hladila u plicaku plima odnijela u dubinu pa smo je ribarskom mrezom izvlacili na kopno. Ali kroz napuklinu je u lubenicu usla slana voda tako da bi bilo jednostavnije da smo samo kupili novu. Ali ovako je bilo zabavnije.  Poslije je cirin sin otisao u rat i na stepenicama svoje -nase-kucice na plazi izlagao svoje trofeje , sve ranate sa kojima je baratao na ratistu. Cika boris je iza kredenca u kuhinji i dalje drzao titovu sliku. Isla sam hraniti koze u napusteno selo gore preko magistrale . Nikad u zivotu nisam vidjela bijelju bijelu boju nego sto je bila njihova meka dlaka. Zalasci sunca me uopste nisu zanimali. Tada jos nisam bila pjesnik. Bila sam sretna.  Svakoga jutra cekala sam  budna i odjevena da gledam kako sunce izranja ponad biokova i kako se svjetlosna granica polako pazljivo krece po kamencicima na plazi. Pravili smo pepeljare od izronjenih jezeva i ukrase za zid od morskih zvijezda. Jedva sam cekala da porastem  pocnem da pusim i otresam pepeo u moje izronjene pepeljare.  Na odlasku me je bolio trbuh i uvijek sam  plakala kao da se vise nikada necemo vidjeti. I nismo. U prvoj turi desetak godina. U drugoj osam. Puno. Previse.

Nedjelja 1.7.18.

Dvadeset drugo jutro zarobljenistva. Probudila me kisa. Prvi put kafa mi mirise na kafu a ne na zubarsku ordinaciju. Sve ce biti dobro. Jucer sam zajedno sa svojim zatvorom koji me prati u stopu sjedila na klupi na djecijem igralistu i pila kafu koja je tada jos smrdila na zubara. Izula sam patike i stopalima dodirivala travke i pjesak. Sunce je bas zaprzilo. Ko da smo se dogovorili. Zatvorim oci i pjevusim. Ask my neiborwhat time is it time you know you cant get back…it s so peaceful here no one to fuck it up….umakala sam keksice od smokve u kafu.  Jedna sasvim obicna scenografija jedne sasvim obicne plaze u podne kad se savjesni gradjani sklanjaju od sunca . A samo budale i kradljivci novcanika i mobitela sjede ko fol boli ih kita. Mame su s djecicom zaobilazile igraliste sa klupom na kojoj se razljepila nepocesljana sumnjiva osoba .mozda je drogerasica. Sigurno je los primjer za djecu. Slusa muziku i bosa pije kafu. Hrani ptice keksom od smokve. Lujka. Zakljucila sam jucer oko podneva kako je divno biti star i nepozeljan. Odlucila sam da se ni ovaj put ne ubijem. Hvala dedo. Znam da je to tvoje djelo jer medju zivima i mrtvima nema ama bas nikoga kome je jos do mene stalo. Idemo jos koji krug. Samo za mog Ristu. Digla sam zastavu visoko obema rukama i poslala poljubac u nebo. Cuda postoje. Rade ih oni koji nas vole. Zato jutros kafa mirise na kafu. Kisa na kisu. Jedu mi se breskve. Prezrele vrele pune soka. A bogami kad protegnem ruke i stavim ih ispod glave pazuh mi kako je i red  smrdi na znoj.  Okupacu se. Mozda i depilirati. Kosu cu mozda morati odsjeci jer lici na gnijezdo neke ptice bez gradjevinske dozvole. Sve ce biti u redu.

Srijeda. 27.6.18.

Kisa sipa. Ustala sam uprkos kisi i pokupila djubre po sobi u veliku  crnu vrecu . Moram praviti pauze izmedju koraka . Osjecam se kao kreatura nacinjena od paucine. Veslanje je jako naporan sport kazem sama sebi. Ako si mogla veslati mozes i hodati kravo glupa kazem sama sebi opet. U zadnje vrijeme mnogo pricamo ja i ja. Kisa sipa. Sav mi je ves opet pokisnuo. Imam tu ozbiljnu manu da svoje kucanske poslove nikako ne uspijevam uskladiti sa mahnitanjem prirode. Pizda ti materina kazem prirodi. Silazim niz stepenice sve kloparajuci vrecom djubreta kao da je melodijska bas linija u rege ritmu. Probudila sam komsijske pse i uplasila macana koji ne vjeruje u cistocu. Jebes cistocu kazem mu njezno. Otvorim vrata i cupavac smugne u travu ispod stabla hrasta trazeci bube. Kod kontejnera srecem komsinicu. Sa sesiricem na glavi i nepromocivim cegerom u ruci pita me kako mi je mama..sasvim je poludjela kazem joj ljubazno. Na trenutak je ostala bez rijeci a onda je oblacic iznad njene glave poceo da se puni ljutitim i prijekornim slovima koja su se gurala i padala jedno preko drugog. Nisam ni pokusala da ih povezem. Oblacic samo sto nije eksplodirao pa svom snagom zamahnem onom crnom vrecom za djubre i pogodim tacno usred kontejnera. Trica! Kazem komsinici sa sesiricom na glavi. Izvinte zurim sinoc je Nicolas Cave svirao u Zagrebu. Kazu da je bilo vrlo dramaticno. Oblacic se ispirio. Kisa sipa i dalje. Mater ti jebem mokru kazem joj njezno. Ustvari . Volim je.

Utorak 26.6.18.

Nikad u zivotu nisam bila u grdjoj depresiji nego sto sam sad. Uvijek sam, cijelog zivota, balansirala na nekom rubu ili tonula ali uvijek sam se prije ili kasnije dizala. Sad nista. Ne mogu da opisem osjecaj uzasa beznadeznosti koji me preplavi kada se probudim i shvatim gdje sam. Drhtim cim otkrijem dekicu. Kazem sama sebi . Hladno je. Neki dan je snijeg sipao u sloveniji. Pogledam u pravcu mame koja tako bezbrizno hrce da me istog momenta uhvati novi uzas nad njenom nedodirljivoscu. Da li je sretna? Da li , kad se razbudi., sjedne, odjevena u istu pidzamu, sa istim izgledom kao kad je legla, nedodirnuta snovima, da li uopste nesto ili o necemu misli? Da li ista osjeca? Znam da zna bit gladna. Zna se otsuljat u kuhinju i jesti neke ostatke . Cujem je. Danima nisam skuhala rucak. Stalno mi se nesto jede. Padaju mi na pamet recepti iz bakine kuhinje- ali nista sto sam dosad pokusala da jedem ne ide niz grlo. Dva zalogaja i kapak. Neces se tako dignuti na noge ruzim sama sebe. Znas to dobro. Jedi. Na silu. Na silu. Ne ide. Kad bi mi neko napravio rizzoto. Ili cusspajz sa tikvicama. I kad bi me neko pitao : jednu za mene, jednu za tebe, jednu za izbjeglice, jednu za mir u svijetu….ako mi neko sad kaze da sam razmazena ugriscu ga kad se sretnemo tako da ce mu prs otpasti s ruke i niko mu ga vise nece moci pritandariti nazad. Da li mi trebaju lijekovi? Pijem neke. Psihijatar? Ma sad je i on nepotreban. Znam ja sta mi je. Ne mogu vise. Preumorila sam se. Moja bolest, porodicno nasilje, svadje pritisci i stresovi, mamina bolest. Potreban mi je odmor. Sedam dana. Deset dana. Pet godina bez prestanka pratim i zivim s alchajmerom. Ma kamen bi prolupao a kako da ja ne prolupam ovakva kad imam dokaze raznih vrsta da sam sama od sebe preosjetljiva. Trebala bih se okupati. To bi me osvjezilo na momenat mi se vraca nada. Mirisati na maline ili cvijet jasmina- to je utjesno. Ali nemam niti jednu citavu grijalicu niti jedan cisti peskir niti fen. Razbila sam ga neki dan ocajna sto je toliko hladno da koljena i prste grijem fenom. Kosu necu moci nicim rascesljati toliko se uplela i spetljala. Na sredini kreveta je rupa u spuzvi koju cceprkam kad se okrenem na stranu. Uvece vise ne mogu da izdrzim mirovanje ustanem i bjesnim. Hodanje pomaze. Ali nemam snage ni da bjesnim. Obidjem par puta cijelo djubriste od stana i sjednem nazad placcuci. Ok. Budi konkretna i prakticna. Znas da ti treba samo jednz jedina mala slamccica da se za nju uhvatis. Nista vise. Sitnica koju obicni ljudi ne bi ni primjetili.

Nadji je naredjujem si. Uhvati je. Zgrabi je. Uzmem ogledalce za popravljanje pudera i gledam se. Tako mi je lakse pricati sama sa sobom. Pogled me plasi. Izgledam tako istroseno iscrpljeno. Oci su mi upale. Pogled daleko. Tudji. To nisam ja. Plasim se mamine bolesti. Boze koliko se plasim. Jesam li to vec priznala nekome? Ako nisam -eto. Jeziva je. Ne mogu da je svarim nikako. Zato sam i prestala jesti. Pet godina je proslo otkako sam je postala svjesna. Vjerovatno to traje i duze samo ja nisam primjetila. Koza mi se oko ociju osusila i ljuska se pod prstima od silnog plakanja. Svo vrijeme dok ovo kuckam ona sjedi i spava. Osprva je gledala u mene. Vec sam navikla da me prati pogledom iako je vrlo iritantno. Sta? Sta ? Zmala sam da podviknem. Uspavalo ju je to gledanje i zakunjala je. Oh pa neka spava reci ce neki genije. Da. Da. Neka spava. I ja sam se sklupcala na suprotnoj strani sobiccka u olozaj fetusa. I lezim. Trebace mi cudo. Sva cuda svijeta da se podignem ponovo.

Zvizgan

Kako sam postala sretna napisem naslov

Tako ce se zvati cetvrta i najbolja moja knjiga nakon koje vise nista necu imati da vam.kazem

Ispod idu slova redovi slova

Dvjestopedesetsest rijeci o zrikavcima

Seststotinadvanaest rijeci o suhim borovim iglicama

Ja sam obicni ronilan na dah

Hvatam kiseonik i cuvam ga pod vodom

Volim so

Izranjam mnogo novih slova u obliku skoljki

Petnaest hiljada rijrci o skoljkama i jos toliko rijeci o kamencicima koji lice na skoljke

Ne postoji prazan hod

Svako kloparanje dvotaktnog motora iz stsre peglice znaci : voce!

Kako san postala sritna popravljam naslov i mislim da li da stavim upitnik ili nista ili uzvicnik

Oh interpunkcija je tako besmislena ovdje gdje treperenje postoji ali nije strah ne nije jebeni strah

Dograbim macku iz krila i cmacem je do besvijesti svuda tepam joj i grlim je macka ko macka otima se staroj mahnitoj budali

Pijesak u japankama me golica stotinu do dvije stotine rijeci o bosim nogama na vrelom asfaltu i mackama koje me pustaju da ih nosam okolo da ne opeku ssapice

Vrela smokva na grani galeb leti kraul dva kruga i onda se opusti na ledjima svijet je naopacke krive su macke biti sretan kako i zasto naslov je moje cetvrte knjige poslije nje necu vise imati sta da vam pricam