Iz perepektive jednog kariranog stoljnjaka (sa čašom bevande komadićima tvrdog sira bez tanjirića i bez pepeljare)

tek što sam se odmakla od sebe samo par metara i svega tri minute vidim nema me
vidim neko nepoznato nebo se ne šali osjetim prostor kako se sužava sjenke lelujaju i bježe nebo osuto zvijezdama sa  rubovima od paške čipke čempresi umotani u vunene šalove mjestimično poderana budućnost odmakla sam se od sebe samo sekundicu i vidim nema me tamo gdje sam bila nisam nikad ni odrasla nikad nisam otišla u Nepal nikad svirala bas gitaru u garaži nikad se nisam vozikala naprijed nazad po Putu šezdeset šest niko me nikad nije ni volio čak i sa velike udaljenosti a odmakla sam se samo par koraka od horizonta mjesecu bi dobro došla transfuzija neke toplije krvi nego što je ova moja da li sam samo zaboravila sve mamine recepte za guste čorbe za jačanje imuniteta ili ih nikad nisam ni znala tek što sam otišla pišati i sve se zakompliciralo da li sam uopšte ikad imala onu malu sigurnosnu iglu zvanu ziherica od njemačke riječi ziher što znači sigurnost što znači čuvam ti leđa slobodno padaj što znači svi misle da si teška jer imaš te kosti i te stisnute vilice ali ja volim da budem naslonjen na tvoje zidove koji se klimaju samo na trenutak sam se odmakla  samo na par metara daljine i cijeli svemir se pomjerio kao da ga je arhimed napokon dohvatio dovoljno dugačkom polugom jasno sam vidjela iz perspektive kariranog stoljnjaka da vrijeme treba da se odgrize  i nikad nisam zaustavila saobraćaj na kružnom toku nikad trčala maraton nikad razbila gitaru dok je on pušio i pričao o neilu forever youngu sinoć si imala tamno plave čizme i kad se zatrčiš prema meni sa tim leđima koja ti škripe u tami ne postoji niko ko može da dokaže da sam obično promašeno kopile sa mudima od paučine zato što te niko nije volio kad je bilo sve u redu zato što te samo ja volim jer mjesec nikad nije bio cjepidlaka a te tvoje tužne oči djeteta iz sirije od pedeset godina i te tvoje ruke pune skorenih ožiljaka u pitanju je sinhronicitet sa samoćom i vjerovatno takozvana igra sudbine koja večeras nema nekog pametnijeg posla jer sporadičnost poljubaca u ovoj situaciji uvijek završava sa flekama koje se moraju hitro posuti morskom solju i ujutro će sve opet da bude kao što je bilo jučer a možda i neće pitanje je jebene perspektive i ničeg drugog

 

abadzic

ONO KAO KAD

Ono kad se proljeće

Danima predomišlja

Kad si vjetar umisli

Da je simfonijski orkestar

Bez prve violine i dirigenta

Ono kad ptice

Onako bezveze

Onako savršeno soliraju

Ono kad ti se

Čelo oznoji

Pa ne znaš

Da li je sjeverac

Ili je kraj ono

Kad bi sitne slane mrvice

Na kuhinjskom stolu

Mogle biti sve

Što je od ljubavi

Ostalo

Ono kad ti koljena klecaju

Kad moraš da sjedneš

Ili ćeš pasti

Ono kad se proljeće

Danima predomišlja

Kad se visine odjednom spuste

I ne znaš da li je

Jugo ili je kraj

Ono kad ti nebo

Na kosu prospe

Par kapi kiše

Koja na more miriše

Kad nikog živog nije briga

Jer briga je ono

Kad kao misliš

Da je zrak odjednom nestao

I prazan prostor

Odjednom svi prazni prostori

Nagrnu u tvoja pluća

Ono kad ti se čini

Da jedino što znaš da

Jedino što si ikada znala

I jedino što ćeš ikada znati

Jeste da lagano

Oštrim nožem

Sjeckaš što tanje

Kolutiće mrkve

Zatim dodaš komadiće

Pileće jetrice

I mnogo bibera

U supu koja vrije na šporetu

Kao što je to radila baka

A zatim sjedneš i sjediš

Na klimavoj stoličici

U kuhinji

Okačiš platnenu krpu

Na ručku od šporeta

I čekaš da proljeće

Napokon dođe

Kao da je to jedino što znaš

I jedino što ćeš ikada znati

resize-img

Put putuje Božo Vrečo

Božo Vrečo u gradu sevdaha.
ili
Zašto nisam bila na koncetu koji je sinoć oborio grad s nogu?
Iako je Božo –  Božica Vrećo predivna.
Ne, neću vas daviti sa onim prizemnim razlozima kao što su, nije me imao ko odvesti, nisam mogla platiti kartu, nisam imala s kim otići i boljelo me moje bolovanje….ne to.
Ovo :
postoje umjetnici koji svojom pojavnošću nekako uspiju da pojedu vlastitu umjetnost. Nešto kao ono –  kad revolucije pojedu vlastitu djecu.
Božo ima predivan glas, i  jako mi je žao što ga ne možemo čuti u nekom prirodnom, nestiliziranom obliku.Kako je sevdah u pitanju, u nekoj zadimmljenoj maloj  sobi, na ćlimu, sjedeći oko kafe na podu, u raji koja lagano priča.  Osim toga, užasavam se koncerata koji se održavaju u Banskim dvorima. Kao i promocija knjiga ,i općenito, kulture koja  u današenjem vremenu takvom kakvo nam jeste ima pristup Banskim dvorima. Vjerujem da istinska kulturna scena, ako iole drži do sebe, ne bi trebala ni da se približi tom objektu preko puta predsjednikove palače. A ako to znači da punk treba vratiti iz mrtvih, onda ,dovraga,treba!
Oče naš koji jesi na nebesi, čuvaj nam kralja kraljjicu predsjednika i Božu.
Molimo ti se skrušeno mi nenavikli na molitve.
Vrečo zna da pjeva o tome nema priče. Vrečo sjajno izvodi sevdalinke u nekom novom ruhu  i o tome nema priče.
Vrečo je savršen, o tome  vam govorim. A kad je umjetnost u pitanju ja imam averziju prema savršenosti,  još veću kada se na društvenim mrežama pojavljuju i predstavljaju u savršenoj savršenosti savršeno savršeni  artisti  poput Bože.
I recite da sam stara škola i da nemam pojma kako sve to danas funkcioniše, ja i dalje mislim da ako već jesmo takvi…a nismo savršeni, niko nije savršen, to je matematička nemogućnost….onda o tome treba da priča neko drugi a ne mi sami.
Da se razmijemo, ništa ja nemam protiv što je Bozo Božica , ili nije, nisam  o tome baš dobro informisana jer mi nije važno,nemam ništa  niti protiv homoseksualaca niti ostalih šta god da jesu, niti imam protiv njegovog savršenog odnosa sa njegovom predivnom i predobrom mamicom, niti imam išta protiv njegovog talenta za kuhanje, njegovih savršeno razvučenih jufki i hurmašica , niti mi smeta što ima ormar pun savršenih kreacija, niti što ga ljudi masovno kuju u zvijezde , niti imam nešto protiv njegovog uspjeha, hordi obožavalaca koji se klanjaju novom savršenom božanstvu  – možda samo zato sto znaju da ga nikad neće moći ni u kojem smislu dostići.Niti mi smeta što je napokon voljen i voli, i što je tako artističan u svakom segmentu svog zivota.Što ga obožavaju urednici portala , tv i novina, tatoo majstori, izbjeglice iz Bosne  što ga sanjaju modni dizajneri i fotografi.
U slučaju osoba koje su sav svoj život posvetile umjetnosti, i stilizirale svaki svoj proživljeni momenat – postoji ta opasnost da sami sebe pojedu, prožvaču i progutaju. A kao rezultat gutanja svakog i najukusnijeg zalogaja, znate šta dolazi – kaka,kad već moram da budem tako slikovita.
Rijetki su oni, poput Davida Bowija ili Josipe Lisac koji su uspjeli da nekako izmaknu toj sudbini i izvuku najbolje iz svojeg stiliziranog postojanja, a da se ne pretvore u karikaturu. Mada su i oni  nekad bili na samom rubu  provalije.iNiko mi ne može kazati da Bowie ne bi sjajno zvučao i kad bi pjevao u pidzami, ili Josipa bez instalacija na svojoj glavi i tone makeupa.Da li su  tim stiliziranjem života oštetili ili nadogradili vlastito stvaralaštvo, to nije moj posao,o tome neka sude istoričari umjetnosti .
Ne, bez šale, sve te haljinice, sva ta vizualna prezentacija, sve te hurmašice, svo to ljubljenje i grljenje, javno izražavanje emotivnosti, sva ta gungula oko svetog i presvetog Bože zvanog Božica , sva ta drama oko njega, je umalo pojela njegov predivan glas.A na neki nacin i sevdah, kao izraz onoga nečega u bosanskome čovjeku što se riječima i pjesmom tako teško može iskazati. Sevdah je jad i čemer, sevdah je plakanje i pjevanje, sevdah boli. Na onome ko pjeva sevdah –  vidi  se da je bolestan.
I –  da sam makar negdje na božinoj stranici naišla na trag toj boli koju on, ne sumnjam, osjeti i poznaje, ne bih pisala ovaj tekst.Ali nisam.Savršeno stilizirana bol koja nema manu,nije sevdah.Sevdah je promašena intonacija jer ti je grlo puno suza.Sevdah je kad zaboraviš  cijelu strofu jer je neko naišao u tvoje misli.Sevdah treperi.Sevdah je Patti Smith na dodjeli Nobelove nagrade njenom prijatelju Bobu.Sevdah je kad si toliko sjeban da ne da  nekad ne možeš da pjevaš, nego ne možeš  da ustaneš iz kreveta, opereš zube i pozdraviš svoj nestilizirani lik u ogledalu.Sevdah je kad ti je svaki udah težak kao planina, i onda ipak, neodjeven, nenašminkan, neobuven i bez publike okolo, zacviliš neki stih samo da samome sebi dokazes da si živ.

VRTOGLAVICA

#

Ležala sam na leđima, a mutne lokvice svjetla na plafonu su lelujale.

Taj stari već dobro poznati osjećaj da je sva vidljiva stvarnost možda samo gomila srceparajućih izmišljotina iz jeftinog romana kupljenog u kiosku na uglu ulice.Prešećerena laž koja izaziva nagon za povraćanjem.Obamrlost u tijelu je šetala gore dolje,nepredvidivo.Pomjerila sam ruku.Sve što nije bilo utnulo,boljelo me je.Neko me je pitao kako se zovem.Odgovorila sam svoje ime i prezime.

Kada sam se ponovo probudila, bilo je više svjetla i više zraka za disanje.Mama je stajala iznad mene,pružila mi je sa smješkom ceduljicu koju je držala zgužvanu u ruci.

-Puštaju nas samo jedno po jedno.Sve je u redu.Beba je u redu,smješkala se.

Otvorila sam ceduljicu,u nju je bio zamotan moj vjenčani prsten od zlata sa izbrušenim rubovima koji mi se nikad nije sviđao,ali bili smo se vjenčavali na brzinu,a u cijelom gradu se nisu mogle pronaći jeftine obične burme od srebra koje sam željela.Vjenčanicu po mom ukusu sam jedva pronašla i to na gradskoj tržnici,za pedeset maraka.

Stavila sam ga na prst i zavrtila, za sreću.Na ceduljici je pisalo:

-Maća, dobili smo sina!

3250 g 52 cm

Prelijep je.

Volim te.

Mama je izašla i pričala s nekim iza velikog prozora sobe za intenzivnu njegu.Neko mi je rekao da mahnem nekome ko je stajao iza mojih leđa.Okrenula sam se na suprotnu stranu,pokrivena samo hladnom bolničkom plahtom,teškom kao da je sašivena od šatorskog krila,i isprekidano mahnula tom nepoznatom nekome koga nisam mogla da vidim.Plahta je skliznula sa mojeg golog tijela i ugledala sam velike nepravilne flastere preko cijelog trbuha, preko starih ožiljaka, preko novih ožiljaka i jarko žute fleke od sredstva za dezinfekciju svuda uokolo,kao da je neki pijani slikar mene koristio za poslijeponoćne napade inspiracije;žutila sam se sve do grudi u kojima je već krčkalo toplo mlijeko,kao na starom šporetu na drva.

Došla je sestra da mi priključi transfuziju.

  • Molim vas, prošaputala sam, mogu li da vidim mog sina?

  • Strpite se još samo malo, uskoro ćemo vas prevesti u sobu pa ćete ga tamo vidjeti.Presladak dječak, zdrav i miran.

Kada sam se sljedeći put probudila, ležala sam na desnom boku,nikoga nije bilo,sat na zidu je kloparao preglasno,a moja desna ruka sa iglom za transfuziju je bila posve utrnula i otekla.Jauknula sam.Neko mi je dodao malo gaze umočene u hladnu vodu i oblog za ruku.Prsten koji sam nesmotreno prije vremena stavila na ruku mi se zaglavio oko nateknutog prsta,pa sam ga jedva ponovo skinula.

Uhvatila me je panika.

  • Užasno se bojim toga da mi se prstenje ne zaglavi na ruci, rekla sam sestri koja me je čudno pogledala kada sam počela da vježbam odavno naučene vježbe disanja za slučaj napada panike.

  • Zato uvijek kupujem.Za broj veće prstenje.Koje onda ne mogu da nosim nikako drugačije.Nego kao privjesak.Na dugačkoj ogrlici.Oko vrata,objašnjavala sam zbunjenoj djevojci.

Bilo je to prvih nekoliko rečenica koje sam isprekidano izgovorila poslije carskog reza kojim je na svijet došao moj dječak.

#

A prije toga.

Ranije tog jutra,kada sam na dugačkoj metalnoj tacni, na kojoj sam ličila na veliku debelu ćurku spremnu za pečenje na Dan zahvalnosti negdje u Americi,otkotrljana u salu za operacije, doktor koji mi je vodio trudnoću,po svim parametrima vrlo rizičnu, razgovarao je sa mojim suprugom.

  • Nemojte da se iznenadite ako danas nekoga izgubite,rekao mu je.Morate biti spremni na sve.

Disala sam teško.Svi strahovi sa kojima sam bila uspostavila primirje cijelo vrijeme moje druge trudnoće,odjednom su se vratili i igrali bilijara sa mojim osjećajima,na zelenom operacijskom stolu bez rupa, čekajući da predam partiju.

Rekli su mi da se skinem i dovezli metalni krevet do vrata.Gola,nezaštićena,ranjiva, tresla sam se od straha i hladnoće.Nikako nisam htjela da skinem svoje plave reebock patike sa nogu.

  • To su moje sretne patike, govorila sam,ošamućena strahom i sedativima.Ne smijem da ih skinem.To su patike koje mi uvijek donose sreću, ponavljala sam.

  • Vratićemo vam ih, ne brinite se, gurala me je sestra hodnikom, do linije na podu preko koje više niko nije mogao da me prati.

Dalje moram sama.

Mislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi i otrčati unazad u park moga djetinjstva, na moju klupu ispred fontane u kojoj su u moje vrijeme ljeti plivale crvene ribice.Jednom sam tamo sjedila i gledala kako se moja kćerka Sara igra u ispražnjenoj fontani, bila je zima poput ove,siva i blatnjava,a onda se iznenada zrakom prolomio vrisak od kojeg mi se srce smrzlo.Potrčala sam do nje,koja je i dalje neutješno plakala,praćena pogledima ostalih roditelja koji su brižno pazili na svoju djecu u igri,otvorivši četvore oči,a ne kao ja, sanjareći.

  • Mamice,otpalo mi je dugme!Izgubila sam bakino veliko dugme! Ajaoooooj,ispalo mi je moje najdraže dugmeeeeeee, derala se Sarita kao da joj je život a ne dugme visio o koncu.

  • Ajoj,dugme!naći ćemo ga,mila,ne plači,grlila sam je.

Voljela sam da joj šijem odjeću.Od starog maminog kaputa od tvida,maslinasto zelene boje,sa dva lica,sašila sam joj kaputić u engleskom stilu; karirana strana bila je kao pošpricana žućkastim i narandžastim čvorićima.Uz kaput je išao i kukičani šeširić,ali je on najčešće ostajao kod kuće da čuva bijelog zeca sa najvećim zečjim ušima na svijetu.Zvao se Panonac,Sara ga je dobila u novogodišnjem paketiću kada sam ja bila u bolnici u Beogradu,i otud joj pisala najblesavija pisma koja je neka mama ikad pisala svojoj kćeri.Panonac je najrađe spavao u sarinom kukičanom šeširiću koji je tako dobro išao uz kaputić od maslinasto zelenog tvida ali je još bolje grijao meke ružičaste zečije šapice,a Sara nikako nije voljela da ga budi kada bismo krenule u park.

I tako je jedno veliko dugme iz šezdesetih, boje meda, nestalo u praznoj fontani koja će i sama nekoliko godina poslije u vrijeme rata da nestane iz parka u nepoznatom pravcu,a nju niko neće staviti na neki spisak nestalih osoba,jer fontana nije osoba,ali će baš zato biti pažljivo sačuvana u djelićima sličnih priča svuda u svijetu gdje su god dospjeli ratni prognanici moga grada.

Prokleta sjećanja.Ona ne nestaju.

#

A onda.

Dala sam im svoje patike i molila bogove da se nekako što prije onesvijestim.Ko će dočekati da anestezija počne da djeluje.Kako sam nabrijana i kakav sam baksuz neće ni djelovati na mene.

Nisam se onesvijestila.Polegli su me na novu tacnu, podmetnuli mi pod vrat zelene čaršafe,priključili me na instrumente.Uboli su mi iglu u venu.Sa strane, sestra je u veliku debelu knjigu zapisivala moje podatke.

  • Kako vam se zove otac?

  • Ejub Mustafić.

  • Kako vam se zove muž?

  • Adis.

Odjednom sam se razbudila.

  • Ali, zašto me ne pitate kako mi se zove mama? pokušala sam da zvučim šaljivo.

  • Znate, imam ja u porodici i pravih srpskih imena,evo na primjer,mama mi je Olivera.Napišite i to molim vas.Da ne naiđem na nekog pretjerano nacionalno osvještenog medicinara,pa da ne nagrabusim sad kad sam dogurala skoro do kraja.

Šta im ga znam ja, rat se tek nedavno završio,a budala ima svugdje.

Neslana la.Ionako se niko nije ni nasmijao.

Anesteziolog je pustio tekućinu u moju venu, bolećivo sam ga pogledala i zamolila:

  • Da li biste htjeli da me držite za ruku, molim vas?Bojim se.

Pružio mi je ruku.Uhvatila sam se za nju kao da visim sa njujorškog nebodera,a njegova mi je ruka jedina šansa za spas.

  • Hoćete li da vam i pjevam nešto usput?pitao je i nije čekao odgovor,nego je zapjevušio tiho,mrmljajući,samo za moje uši.

Kako je to divna gesta,raznježila sam se.I ako se više ne probudim na ovome svijetu, otići ću sa njega uz nekog kome je u tom momentu doista bilo stalo do mene,iako se uopšte ne poznajemo.Htjela sam mu se zahvaliti,ali već nisam mogla da govorim,a stara sevdalinka koju je pjevao samo za mene je bivala sve dalja i dalja.

Ni dan danas ne znam kako se zove.Nikad mu nisam stisla ruku za to što je učinio za mene i bebu.Zato,evo,sad:hvala nepoznatom anesteziologu sa prekrasnim baritonom kao stvorenim za pjevušenje u operacionim salama.

#

A četiri dana prije toga.

Stajala sam nasred svoje sobe,sa trbuhom do zuba i vikala:

  • Neću i neću i neću!Ne želim da rodim! Ne možete da me nagovorite da idem u bolnicu!Oooooh,kako mrzim ovaj osjećaj! Mrzim bolnice,mrzim vas,mrzim sve!Ne idem i tačka!Nama dvoma je dobro i ovako!pokazivala sam na bebu u trbuhu i na sebe u ogledalu pa na bebu pa na sebe,pa sam odjednom naglo stala.

Zafrljacila sam svom svojom mahnitom snagom šolju punu kafe sa mlijekom u zid,šolja se razbila u paramparčad,a fleka kremkaste boje se razlijevala sporo prema ćilimu.

Sručila sam se na krevet loveći ravnotežu što mi baš i nije išlo od ruke sa ovim tankim nožicama na koje je bilo natovareno bure sa mnom i bebom – to jeste,ja trudna.Trebalo mi je još vremena za pripremu,više nego što sam očekivala,trebalo mi je još makar par mjeseci.

Taman sam se bila navikla na trudnoću.Taman sam pristala na strah i na neizvjesnost,taman sam uhvatila ritam sa bebom u trbuhu i našla način kako da postojimo,samo nas dvoje,sami i mimo svijeta,bez ikoga ko bi mogao da nam kaže kako da to radimo.

Sve ljekarske strepnje nad mojom trudnoćom su bile samo falična teorija,u praksi,moj mali dječak i ja smo morali da se snalazimo sami.Već sam bila jako umorna.Svaki dan u posljednja dva mjeseca plakala sam od napora i bola,ali nisam željela da mislim šta će dalje da bude.

Usrala sam se od straha.Napokon i Mireli da se to desi.

Bilo mi je dobro ovako, bilo mi je poznato, a ako sad izađem iz kuće i odem u porodilište,otvoriće se vrata kroz koja možda neću znati da prođem.Možda ni ne želim da prođem.Možda neću moći da prođem.Možda ću se zaglaviti.

  • Dovraga!dreknula sam, zafrljacila u jadni zid i limenu kutijicu za čaj u kojoj sam držala kockice smeđeg šećera, idemo!

Zaletila sam se prema vratima i onako u hodu zgrabila svoju toplu pernatu jaknu i izašla na stepenice, čula sam muža kako naziva taksi, mamu kako se razletila da ponese već pripremljene torbe, svi su se sjurili da što prije izađu za mnom, da se ne bih predomislila i vratila nazad u svoj dragi krevet,među moje knjige i teke razbacane po njemu,da završim svoju nepopijenu kafu i da se nikad više ne rastanem od svoje bebe.Jer svi znaju kako Mirela mrzi rastanke.Nepredvidiva, bandoglava, nekontrolisano agresivna lujka koja mrzi rastanke.Inače,u slobodno vrijeme piše neke pjesme.Ja.

#

A poslije toga.

Padao je snijeg.Bila sam gladna kao vuk.Jele su mi se naranče.Na postelji, pored mene,spavao je moj dječak.Izvadila sam ga iz njegove metalne kolijevke,stavila pored sebe i gledala ga.Nisam mogla da ga se nagledam.Sa rukama prekriženim na grudima, izgledao je kao lutka u izlogu prodavnice sa dječijim igračkama.Tako je lijep, mislila sam.Sve mu je pravilno, kao nacrtano.Okare koje se još nisu razbudile.Kosica koja se,oprana,razletila uokolo.Žućkasti nosić.Kažu da će ta boja proći.Kažu da nam fali sunca i de vitamina.Znala sam to i bez njih.

Probudio bi se povremeno,otpjevao neku nanana pjesmicu od dvije strofe na mačjem jeziku i ja bih ga nahranila.Uopšte nije plakao.Ali svejedno – čim bih mu čula glas,niz moje se grudi samo od sebe slijevalo mlako,ljepljivo mlijeko.Stalno sam bila mokra.I gladna.Priviđali su mi se uštipci sa kajmakom, flekice sa kupusom i mileramom, voćni kupovi sa sladoledom, torta od sira sa komadićima ananasa posuta kokosom.To su mi bila tri najteža gladna dana u životu.

Iako imam zavidno iskustvo u bolničkom životu,nikad se zapravo nisam naučila kućnom redu u bolnicama.Na noćnom mi je ormariću uvijek vladao haos.Ovaj put sam ga zatrpala poklonima;žuto cvijeće,crvena ruža,dvije čestitke,plava duda varalica sa prozirnom silikonskom zamjenom za mamu,koja Maka uopšte nije zanimala pa sam ju kasnije zavezala za ćošak velike crvene marame sa kineskim slovima koja mi je služila kao pokretna lepršava tenda na polovnim kolicima potpuno izblijedjele svjetlo plave boje u kojima sam izvodila sina u šetnju,a tetka,Sarajka još uvijek istraumirana nedavnim ratom,zapitkivala:

– Mirela, da li je pametno da hodaš gradom sa tom maramom sa arapskim slovima,znaš da je i ovdje sve još friško od rata?

  • Nisu arapska nego kineska slova,tetka,a sa Kinezima smo prijatelji.

Moram priznati da smo ponekad izgledali kao da smo upravo pobjegli iz cirkusa ili iz neke hipi komune u Kaliforniji.Kao šareni pokretni štand za kojim se prodaje sreća.Uživala u svakoj sekundi vremena koje sam provodila sa mojim malenim.Maki bi se zagledao u dudu koja je visila sa jednog kraja marame iznad njegove glavice, ljuljuškala se kao neka plavkasta žaruljica sa stropa,i začas bi zaspao.Ostatak šetnje bi proveo u snu,povremeno samo glasno cmokćući usnama kao što je radio kada bi pio mlijeko iz bočice.

Bolnički noćni ormarić.Na njemu još i neke knjige,kutija keksa koju sam pokrila majicom da ih ne pojedem,i novinarski diktafon.Nije baš neka kvaliteta reprodukcije zvuka,ali, poslužilo je.Slušala sam Pretenderse.Poslao Bobi.S nama u sobi je bio samo još mali phillipsov televizor,koji je siromah,svašta sa mnom proživio seljakajući se po bolnicama bivše nam države i praveći mi društvo u danima bez nade.Negdje na tom putu je ostao bez antene,pa je sad Makov tata pokušavao nekako pletaćom iglom zabodenom u grlo jadnog televizora da namjesti sliku.

Pola sata kasnije, uhvatili smo jedan neindetificirani kanal,sa mnogo krčanja i još više snijega.Snijeg na teveu,snijeg vani,nekako mi je bilo logično.

Trećeg dana su mi dozvolili da pojedem nešto lagano pa sam poželjela maminu pileću supicu sa domaćim knedlama.Ah – naravno da sam nekad iskorištavala svoju trudničko invalidsku situaciju.

Mama je otišla,a suprug ostao da nas čuva.Ne podnosim svjetlo koje mi gori iznad glave. Ne ulazim u prostorije sa lusterom nasred plafona i žaruljama od 100 wati.Kad se zateknem u takvoj prostoriji,a ne biste vjerovali kako su ljudi nemaštoviti što se tiče osvjetljenja,odmah izlazim.Jer mi jedno užasno sjećanje oduzme dah.Jer sam se jednom probudila usred operacije i to jako blješteće svjetlo iznad glave mi je ostavilo dubok, precizan,laserski ugraviran trag u sjećanju.Tako je Adi skupio svu žutu štampu sa odjela i od raširenih novina napravio nekoliko sjenila za ledeno hladnu bolničku rasvjetu koja je morala da gori svu noć.

Svako malo izlazio je da zapali cigaretu,a da bi to mogao,uspostavio je prijateljske odnose sa dežurnim sestrama na odjelu i to već prve večeri kada je mamurajući donio tri prepune gajbe paradajza i voća.Vjerujem da je to bio plijen iz neke vesele pijanske krađe povodom Makovog rođenja.Više je bio tamo s njima nego sa mnom,ali iskreno, meni je bilo svejedno.

Bilo mi je svejedno i kad sam jednom ostala uplakana,jer nije znao kako da mi pomogne da obavim nuždu u krevetu u pljosnatu bolničku tutu.Sestara naravno nikad nema u blizini kad vam hitno trebaju.On je otišao,a došla je moja mama.Moja Olivera koja je skupa sa mnom prošla sve moje bolesti i bolnice i ni jedna bolnička gadost i prljavština joj za mene nije bila teška.

On i ja nikad nećemo profunkcionisati kao par,kao partneri koji jedno drugo podržavaju i pomažu si, postalo mi je kristalno jasno baš tog prvog jutra poslije poroda.

Dotad sam se još i nekako nadala ali tog dana kada sam sebi i njemu poklonila najveći poklon koji jedna žena može ikome da pokloni – djetešce,naš zajednički nastavak u budućnost,pravi živi život kojeg ćemo skupa odgajati i u tom odgoju skupa uživati,znala sam da tako neće biti,da ću prije ili kasnije ostati sama u svemu.

I bilo mi je svejedno.

Malog sam Maka sama presvukla i obukla mu njegovu prvu majičicu sa rukavima.Ručice su mu napokon bile slobodne i razmahao se njima u svim pravcima onako smiješno i bespomoćno kao što to rade sve zdrave male bebe na svijetu.Pokušavala sam ga zamisliti odraslog.Imaće velike šake.Ogromne.

  • Mali,ovo ti se zove sloboda!rekla sam mu uhvativši njegove dlanove u svoje a on je snažno stisnuo moje kažiprste i to je uvijek radio kada bih ga hranila.A potom bi se vratio hvatanju nevidljivih leptira po zraku.

Sloboda počinje kada novorođenčetu odmotate pelene stegnute preko prsa i ruku.Posmatrajte njihovu reakciju.Ne stežite djecu ni tada a ni kasnije u životu.Pustite ih da love svoje snove.

Ali dovraga,ko sam ja da vam dijelim savjete?Falična,pogrešna mama,i to dva puta.

Napokon sam dobila naručenu supu u narandžastoj širokoj termosici za hranu koja me je,kao i televizor pratila u svim bolnicama u kojima sam stanovala.

Od Borika do Paprikovca,u autobusu,supa se pretvorila u pileću kašicu od griza,ali je meni ipak imala taj pobjednički,divljački,hajdučki okus skupo plaćene slobode.

#

A prije toga.

Leđa su me boljela, bila sam trudna tek oko šest mjeseci i jedini položaj u kojem mi je bol bio podnošljiv bio je leći na pod,na leđa i umiriti disanje.

Tako sam i tog popodneva radila, pored mene na podu je bila šolja sa kafom,a preko puta na trosjedu su se poredali tata,mama,budući suprug.Planirali smo vjenčanje,dok ja još mogu da povremeno hodam bez grimase na licu.

Zapravo,ja sam planirala vjenčanje jer sam ja sama odlučila da se udam,a onda sam samo navela njega da to i prihvati.Iskreno,nemam pojma zašto sam tako htjela.Šta mi bi?

Trudnoća je doista drugo i čudno stanje.Ne prepoznajete sami sebe,ne samo fizički.Sve se u vama promijeni,dan po dan, pa te promjene uglavnom ne primjećujete.Ja sam već jednom jedva izašla iz lošeg braka,imala sam iskustvo lošeg roditeljskog braka i uopšte nisam željela da se više ikad udajem.Pa,zašto onda? Ni danas nemam odgovor.

Sjećam se dana kada sam mu rekla da mislim da sam trudna.Bili smo u jednoj turbulentnoj ratno – poratnoj vezi koja je čak i svakom površnom posmatraču ličila na propalu priču.

  • Ta vaša kombinacija jarca i vodenjaka je toliko nemoguća da vas jedino ludost može držati skupa,rekao mu je Nikola.

Odlučila sam da je prekinem,po ne znam koji put.Osjećaj promašenosti,pogrešnog izbora,usamljenost.Ali moja usamljenost nije nalik ni na jednu drugu usamljenost na svijetu.Zato mi je tako teška.

A onda sam shvatila da sam trudna.Izbezumljeno sam tražila odgovore na koje ni on ni iko drugi nije mogao da mi odgovori.Onda sam shvatila da sam sama.Opet sama.

Bio je Sarin rođendan,kuća je bila puna dječurlije.U staroj bakinoj sobi smo joj upravo bili zidove obojili u plavo, nacrtali oblake,vjetar,sunce i ptice.Odvela sam ga u praznu špajzu i rekla mu:

  • Mislim da sam trudna.Ne govori ništa dok ne završim.Voljela bih ponovo biti mama.Ali ne želim da ponovo budem mama djetetu koje će rasti bez oca.To ne znači da se želim udati za tebe.To su dvije potpuno različite stvari.To znači da mislim da su djeci potrebna oba roditelja i to bez obzira u kakvom oni međusobnom odnosu bili.Već sam jedno dijete odgajala sama,ne želim još jednom to proći.To nema nikakve veze sa brakom.Da li me pratiš?

On je čvrsto ščepao svoju flašu piva, dječurlija su vrištala u kuhinji oko stola igrajući se ledenog čiče.Mačak je spretno izbjegavao napade nježnosti djevojčica na početku puberteta.

Zaplakala sam.Željela sam porodicu više od ičega,još otkako sam davno,poslije zemljotresa,ostala bez nje.Nisam si mogla pomoći.Nisam mogla prestati da se nadam da sam poslije svega što sam prošla,kao da u životu išta dolazi po zaslugama, i ja trebala dobiti malo sreće.A porodica u kojoj se partneri podržavaju i pomažu si,u kojoj dječica rastu kao iz vode,u kojoj vlada pozitivna energija bila je moj san o sreći.

Istog momenta kad sam mu izbiflala sva ta pitanja,postalo mi je jasno da nam neće ništa od toga uspjeti.Pa ipak sam ostavila trudnoću ubjeđena da je to bio samo moj loš predosjećaj.

I tako,ja sam ležeći na podu organizirala kućno vjenčanje.Tada to nije bilo tako lako izvesti pa sam morala da potegnem neke veze, porodične i prijateljske,da bismo mogli već istog tog mjeseca pristati da se instituišemo.Da nisam ja sve to odradila, možda se ne bismo nikad ni vjenčali,i da budem sasvim iskrena,možda bi to bila mnogo bolja opcija od ove moje bajkovite verzije sretnog kraja.

  • Ups, uzviknula sam, bebac me ritnuo u rebro!

Tata je prišao i pitao da li može da dodirne moj trbuh,koji se sasvim izvitoperio udesno, kao vrlo, vrlo krivi toranj u Pizzi.

Stavio je ruku na trbuh i zagledao se u njega kao da mene,sebe,cijeli svijet vidi prvi put u životu.Oči su mu se caklile od čuđenja.

Tata je odrastao u sredini u kojoj su djeca, od majčinog trbuha pa sve do odrasle dobi, ženski posao.Nikad u životu sigurno nije doživio ništa slično,a ja sam prepoznala divljenje u njegovom pogledu,kakvo nikad ni prema kojoj ženi nije pokazao.

Mora da mu je bilo teško živjeti na taj način,s jedne strane ja,njegova jedinica koju je silno želio voljeti,ali nije smio, nije znao kako,nije pokazivao.S druge strane planina patrijarhalnih propisa uz koju se teško uspinjati.Nikad ga tako ushićenog nisam vidjela u životu.

  • Sad ćeš vidjeti kad se ovo čudo Mireli osladi,pa kad iz nje krenu frcati dječica kao đaci iz škole na velikom odmoru! šalio se.

Mislio je da sam hrabra i ponosio se mojom hrabrošću,kao kad bi pričao o mojoj operaciji koja je trajala šest i po sati, ali on je toj priči uvijek dodavao po potrebi pola sata ili petnaestak minuta više,da naglasi moju hrabrost i volju za životom,tako da smo svi na kraju i zaboravili koliko je operacija zaista trajala.

#

A prije toga.

Sjedili smo u kafiću iza naše kuće i pričali o nečemu.Sad kad je sve to toliko daleko, uglavnom ne mogu da se sjetim naših razgovora.Sjećam se kako sam se osjećala,to znam.Beba je bila u mom trbuhu,još malena i nezahtijevna a on je ponekad znao da me navede da pomislim da sam pronašla svoj mir.Svoju drugu polovicu,svoj broj.

Lipe su opojno mirisale,a narod u mom gradu nije pri zdravoj pameti kada gradom mirišu lipe.Svi su u nekom svom filmu i svakoga se na sve može nagovoriti iako nikome nije jasno zašto je tako.

Lutala sam pogledom okolo,dozvoljavajući si da ne mislim ništa.To je taj čarobni osjećaj koji sam obožavala i u prvoj trudnoći, osjećaj da napokon mogu da uzmem odmor,da odem na godišnji,da ne mislim apsolutno ništa.Priroda će da uzme stvar u svoje ruke i ja sam joj bila beskrajno zahvalna na tome.Kad sam sve stavila na svoje mjesto, nestale su dvojbe, nestao je strah.Samo ta prepuštenost i predavanje životu,kakvu nikad poslije ni u čemu nisam osjetila.

Izvadila sam iz torbe oveći komad bakinog medenjaka (u mojim su torbama uvijek zalihe grickalica i suhe hrane) i jela ga polako,umačući dio po dio u kafu.

  • Ja ne znam kako ćemo da se snađemo i šta će dalje biti, bilo bi glupo da kažem da znam,ali imam ime za našu bebu.I to samo jedno jedino koje mi je palo na pamet.Hoćeš da ti ga kažem?

  • Reci.

  • Ako ti se ne sviđa, tražićemo dalje polako, nije frka.

  • Reci.

  • Mak,po Maku Dizdaru.Da li ti se dopada?

  • Savršeno.Dogovoreno.Mak,dakle.Bolje ime ni sama ne bih pronašla.

  • Šta ćemo ako bude curica?

Mislila sam Olivera,ali sam rekla:

– Pa, logično: Makovnjača!

Mislio je da se dvoumim jer sam zaćutala, ali ja sam u mislima već bila daleko, u Hercegovini,u Stocu,ušuškana u veliki topli zagrljaj moga djeda.Kojemu je baš na taj dan bila ne znam koja po redu godišnjica smrti.

#

A poslije toga.

Tek kad je sve prošlo u redu, doktor koji mi je vodio trudnoću i operisao me prvi put mi se nasmiješio.I to tako da sam ga jedva prepoznala.

  • Sve sam usput pregledao i očistio u vašem trbuhu,biće sve u redu,malac je dobro.

Već mi se to jednom prije desilo.Ljekari uopšte nisu znali šta da očekuju kad im budem na operacijskom stolu.Gotovo istu je rečenicu rekao doktor koji se spremao da me operiše osam godina prije u Beogradu.

  • Ko zna šta ćemo mi tu naći kada je otvorimo.

Pravila sam se da spavam za vrijeme vizite.Niko nije primjetio da sam ih čula.A vjerujem da nikome nije to bilo ni važno.Hirurzi su posebna ljudska vrsta.Njima smo svi mi samo pokvarene mašinice od živog mesa koje postanu osobe tek kada odu od njih.Žive i popravljene,zakrpane,ili mrtve.Dovesti sebe u takvo stanje duha i imati takvu kontrolu nad emocijama nije ni malo lako.Hirurzi su rudari koji kopaju po našem smeću,nastojeći da se izbore sa bogovima,svemirom,proročanstvima,urocima,naukom i sve to u jednom malom djeliću vremena omeđenom doručkom s nogu i kafom u prljavoj čajnoj kuhinjici na odjeljenju,dok im se njihov vlastiti život polako pretvara u kamenu gromadu u kojoj je nekada kucalo već i njima samima neprepoznatljivo srce.

Spakovala sam svoje stvari u torbu,Maka zamotala u prekrivač koji sam sama za njega sašila od raznih šarenih materijala,plavih kockica,žutih i ružičastih cvjetića,tufnastih volančića,ljuljuškala sam ga u krilu,gledala vani u budućnost prekrivenu zaleđenim snijegom,koja mi se tog jutra činila boljom od svega što sam sanjala o njoj.

Banjaluku je u tih petnaestak dana koje sam provela u porodilištu zatrpao snijeg u tolikim količinama da je proglašeno stanje elementarne nepogode.Odsutno sam pogledala u kesu koja je visila sa vanjske strane prozora.U kesi je bila bočica sa sokom,koji sam pila kao smrznutu poslasticu sa užitkom djeteta.Uzimala bih je svana,treskala je snažno sve dok se zaleđeni dio ne bi pretvorio u slatke komadiće pomiješane sa tečnošću i pila bih ga kao ne znam kako ukusan koktel na plaži usred ljeta.

Stvarno nisam bila pri sebi.Inače uopšte ne volim hladna pića.Ljeti uopšte ne koristim led niti pijem išta direktno iz frižidera.Ojećala sam kako mi je od samog pogleda na tu smrznutu ušećerenu vodu hladno u kostima.

Vraćala sam se polako sebi.Završeno je povlašteno stanje,gotovo je sa privilegijama hrabre trudnice,sokom od ledenica. Dobrodošla nazad u stvarnost.Morali smo skuckati novac za taksi jer se tata nije mogao probiti automobilom na Paprikovac.Kući me je čekala gozba:bakina rukom razvučena krompiruša i jogurt,loše grijanje,kupatilo bez bojlera.

Doktor je lično došao da mi preda otpusnu listu.Pozdravili smo se.Ne sjećam se da li sam mu se propisno zahvalila.Ispratio me do lifta sa zabrinutim osmijehom na licu i duboko uzdahnuo:

  • Sretno i molim vas, nemojte da rađate više djece.Ni slučajno.Obećajte mi.

#

A poslije toga.

Kasno je noću,svi spavaju.U uglu moje sobe su kolica koja služe kao kolijevka,a u njima spava i moj dječak sa smiješkom na licu,miran.Grijalica koja inače klopara kao lokomotiva,radi tiho kao da se i ona trudi da ne remeti san novom članu naše male porodice.U kolicima mu prave društvo jedan plavi mali Štrumf i naša zajednička igračka, medvjedica Uška,poklon od Djeda Mraza još dok je malac bio u mom trbuhu.

Svjetiljka na stolu je prigušena,na televizoru je film La vita e bella.Prvi put ga gledam i plačem kao kišna godina.

Ali,sretna sam.

Cijeli grad,cijeli svijet je disao tako mirno kao da više nikad nigdje neće biti rat.

Pušila sam i pila ohlađenu slatku kafu sa čokoladnim mlijekom,navika još iz studentskih dana,kojoj se uvijek vraćam u momentima kada mi se čini da bi mi stvarnost mogla izbjeći kontroli i koja nekim čudom, sve nekako posloži na svoje mjesto.To je to,dakle.Dosta je bilo godišnjih odmora i prepuštanja talasima.

Sad sam ponovo sama u ovoj karikaturi od života.Bilo je tu još posla kojeg će trebati obavljati za malenoga.Radovala sam mu se.

Bila sam tiho sretna,mirno sretna,te prve večeri u našem domu;u kolicima koja su služila kao kolijevka spavao je moj mali cvrčak koji uopšte nije znao da plače.

Kada bih ga presvlačila,uvijek smo brbljali o svemu.Kocenuo se od smijeha mojim vokalnim imitacijama životinja.Ili kada bih mu majicom polako prešla preko lica.Sad nas ima,sad nas nema!

Dozvoljavala sam mu mnoge stvari koje dobri normalni roditelji ne bi svojim potomcima.Jednom smo napravili tvrđavu ispod kuhinjskog stola i u njoj vitešku gozbu,sve sa bijelim šećerom serviranim na tacni od rostfraja i pečenim listovima toalet papira koji je glumio pohovane šnicle.Trava iz dvorišta je bila zelena salata.Igrali smo se Betmena i Robina sa bakinim svilenim maramama,kuhačama i oklagijama.Sjedili smo jedne zime na smrznutom balkonu,noću,uz svijeću na koju smo se grijali i pričali strašne priče,pjevušili pjesmice vrlo širokog repertoara od Los Lobos do Vlade i Gileta;pravili smo Snješka Bijelića,unosili ga na mojim starim sankama u kuću i gledali kako se topi na pod u predsoblju.

Padali smo i dizali smo se.Uvijek smo bili tu jedno za drugo.Imali smo cijelu kolekciju Mućki i Allo, allo,gledanje kojih smo pretvorili u pravi porodični ritual.Prije spavanja smo redovno čitali ili pričali o onome šta smo doživjeli toga dana.Bili smo najbolji prijatelji i ja sam jedno vrijeme mislila o tome kako moram da postanem lošija mama nego što jesam i tako napravim prostor u kojeg će moj dječak da smjesti neke svoje nove buduće najbolje prijatelje.

#

A poslije toga.

Onda je jednom sve nestao.Prestalo.Vrijeme je izgubilo važnost.Prljavim ulicama sam hodala poput duha.Ništa više nije imalo vrijednost, ništa mi više nije bilo važno.Preživljavala sam od dana do dana, od sata do sata,od cigarete do cigarete.A onda mi je i to postalo nevažno.

Tačno osamnaest godina poslije.

Gotovo da uopšte ne pričamo.Jedva da se poznajemo.Prošlo je mnogo puta po sedam godina u kojima su naše stare ćelije umrle i zamijenile ih nove.Više to uopšte nismo isti dječak i ista ja koji smo te davne zime grijali jedno drugo toplom privrženošću kojom život sam ,bez pitanja,obezbjeđuje nastavak svoje priče bez obzira na sve usputne kolateralne štete i nevolje.

Više ne znam ko je on.On više ne zna ko sam ja.U jednom smo se momentu prestali družiti i on je to podnio mnogo bolje od mene.

Ja sam počela skupljati,liječiti i hraniti ranjene i napuštene mačke po gradu.

On je zaključao svoju sobu kao i svoju dušu za svoju nekadašnju najbolju prijateljicu,a mamu je ostavio između stranica neke od knjiga koje smo čitali,kao osušenog maslačka za herbarijum,zaklopio ju i negdje zaturio.Možda sam u podrumu.Možda u kontejneru.

Jedino što i dalje dijelimo jeste par kvadrata zajedničkog predsoblja,kupatilo i nekoliko identičnih nizova dezoksiribonukleinske kiseline u hemijskom sastavu iste krvne grupe.Be minus.Osamnaest godina poslije,on pred spavanje ćuti ili se ruga brbljavim osobama poput mene,a ja pred spavanje pričam sa mačkama.Ne žalim se.I to je nešto.

#

A prije toga.

Bila sam sretna.Preživjela sam.Moći ću da gledam svoga sina kako raste.Moći ću da mu se radujem.Trbuh me je bolio,

ali bol meni nije mogao ništa.Na krevetu pored mene je ručicama lovio nevidljive viline konjice moj dječak,moja pobjeda.

Obukla sam ga u najljepšu opravicu koju je dobio,sa dinosaurusom na grudima,preciznije,sa brontosaurusom koji je u usta zagrabio cijelu cjelcatu lisnatu granu,i tepala sam mu o tome koliko mi znači.Gledao me onim smiješnim bebećim mrkim pogledom ispod naboranog čela.

  • Ti si moj bingo! škakljala sam ga posvuda a on je vrištao od dragosti.

– Ne smiješ da se braniš,ti si moj bingo i ja sa svojim bingom smijem da radim šta god mi se hoće!

Zagrcnuo se i lupao ručicama po brontosaurusu.Mislim da se i brontosaurus zagrcnuo s onim lišćem u gubici.

  • Ti si…Znaš li šta si ti?…Ti si moj Risto!Ti si moj hercegovački kamenjar! Ti si moj vreli hercegovački kamenjar na podnevnom suncu!

Podigla sam ruke i naglo ih raširenih prstiju spuštala prema njegovom licu a on je cičao od radosti svaki put kad ga je minuo strah i kad bi osjetio škakljavi mamin dodir.

Sretna sam bila.

  • Hej, Hercegovino moja, ljubavi moja, smijala sam se s njim glasno.A ja se nikad ne smijem glasno.Toliko se rijetko ja smijem glasno da to uopšte nije vrijedno pomena.

  • Hoćete li više jednom da prestanete, vas dvoje? zagrmio je sa svoga dijela kreveta,malčev otac .

  • Ne može niko živ da spava pored tolike buke!Začepite!

A ja sam i dalje bila sretna.

Dobila sam svoj bingo,pobijedila sam u ovoj trci i neko je vrijeme cijela vrela Hercegovina sa svojim kamenjarima,svojim zvizdanima,sa strelicama od čempresa uperenim u nebo, slatkim prezrelim smokvama na granama i treperavim podnevnim zrakom koji miriše na more,sa kolačima od rogača i limuna,oh,da – cijela je djedova i Makova Hercegovina jedno kratko vrijeme bila samo moja.

16521795_10210571909446335_2117578680_n

o kaubojima, indijancima i Vedrani Rudan

kad smo bili klinci, svi smo se igrali kauboja i indijanaca, vjerujem , u cijelom svijetu….ja nikad nisam htjela da budem kauboj, ni kaubojka, uvijek indijanac ili makar, ako ne moze poglavica, onda neka pametna skvo. nesto me je vec tada privlacilo njihovoj kulturi , iako nisam imala bas neko znanje o istoriji usa, niti o faktima, sjecam se da sam kad sam naucila da citam,  iz stare bl biblioteke  kod parka mladena stojanovica posudjivala cijelu ediciju o buffalo billu….
buduci etnolog u meni je vec tad uhvatio korjenje…
vrtim se jutros po hladnom kupatilu, i mislim se….postoji li nekakva pravna mogucnost da jedan buduci americki predsjednik bude porijeklom indijanac …hmmmmmm, nije mi zamjeriti na takvim mislima, imam opravdanje, mozak mi je djelomicno smrznut vec vise od mjesec dana…otkako nas je spopalo ovo globalno zatopljenje…
da li sam normalna? jok ja….ali kad moze trump da ne bude, zasto ne bih ne bila i ja….osim toga , kad trump moze da dogura i dogurao je do predsjednika amerike, zasto ne bi to mogao i jedan indijanac?
ajd, sad , zaozbilje….zamislite, kolio bi cijelom svijetu bilo bolje i kako bi svi od toga imali koristi kada bi umjesto narandzastog insana, na predsjednickoj fotelji sjedio indijanac i rekao : haug!
molim sve prisutne da sjednu u udoban polozaj, i stave svoje ratne sjekire ispred sebe….zatim uzmite asov koji vam je sa vase desne strane i desnom rukom, ili lijevom ako ste ljevaci, iskopajte duboku rupu ispred svoje fotelje, oznacenu krizicem…u rupu sahranite sjekiru, zatrpajte i kada to sve obavite , pusticemo americku himnu na razglas i popusicemo jednu …za mir u americi i cijelom svijetu punom izbjeglica, imigranata, starosjedilaca i ostalih zivih bica osim homo sapiensa…ne mora da bude lula mira, moze i motani duvan domace proizvodnje ili po slobodnom izboru…kubanske  vise nisu pod sankcijama…
nije da sam sad zamislila nekog indijanca, sa peruskama i pletenicama za onom govornicom ispred bijele kuce, ali jesam…i bas mi se svidjela ideja…u mom svijetu, ma koliko daleko bio od stvarnosti, to je moguce….
citala sam jucer vedranine objave na njenoj sluzbenoj stranici…nikad nisam bila veliki fan njezinog nacina pisanja, ali nisam osjecala ni neku potrebu da komntarisem…ali jucer mi je za zub zapela njezina kritika aleksandra hemona i njegovih komentara o pisanuju…i to mi se vrti u glavi u ladnom kupatilu jutros…ne, nocas mi se vrtilo, a sad zapisujem po sjecanju…znaci, komentar joj je totalno bez veze…ne mogu sad da ga trazim i citiram, ali sve se svelo na to da zasto hemon pise o amerima a ne pise o srbiji i nato bombama, te ce ona njeumu da odrzi lekciju o tome sta i kako treba pisati…..kakva budalastina! ljudi pisu o cemu hoce, kad hoce i kako hoce i koji je vedrana kurac od sudije , da se posluzim njezinim rijecnikom, da o tome sudi, presudjuje i jos objavljjuje kao nesto relevantno na svojoj stranici….alo, zeno draga, dje ti gonis?
paroniram se, odavno sam joj to htjela kazati…
daklem, vedrana ima ime, ima izdavace, koji jedva cekaju njezine nove knjige, ima publiku koja je cita ,ima svoje obozavatelje, ima evidentan smisao za pricanje price, i elokvenciju dobrog govornika….osim toga ima visak ogorcenosti i bijesa od ko zna otkuda, visak psovki u svome rijecniku, koji visak umanjuje udarnu energiju istih, i ima, to vec svi znamo, patolosku ( a cim je neko tako patoloski protiv svega, protiv izbjeglica, srba, hrvata, da vam malo priblizim tematiku, protiv muslimana, ili maerikanaca, onda je to naravno, svakom psihicu sumnjivo, na prvu)mrznju prema svemu sto je americko…bilo da je rijec i vanjskoj politici, bilo da je rijec o pojedincima ili o kokak koli, ili o americkim piscima….sve je ona strpala u isti kos, stavila izbjeljivac da svi ponaradnzaste kao trump, ukljucila centrifugu i izjavila najocekivaniju i do zla boga jadnu i predvidivu objavu: ja volim trumpa!
ajme, zeno, dje ti gonis?
ne bi me iznenadilo da uskoro vedrana ne izgubi kojeg suportera , zenskog roda , i da dobije hiljadu osvjestenih suportera u neonacistickim kapuljacama, pardon, frizurama, sve u stilu , ubije amera dok je jos mlad…luda zena….treba joj pomoc…boluje od nesposobnosti kontrolisanja mrznje prema svemu americkom, osim prema trumpu….osim toga –
a nije nebitno, demokratija ili, ono sto su oni napravili od demokratije, pa to zovu demokratijom a vedrani ona smeta kao da nikad nije procitala da ima zemelja u svijetu osim amerike koje pokusavaju sa raznim oblicima demokratskog uredjenja da se organiziraju…. demokratija nije americka tekovina,nego starogrcka i njezine su tekovine blize nama nego amerima, bez obzira u kakvom drustvenom uredjenjju da zivimo…
p.s. izvinjavam se  citaocima indijanci-zanimljivostina  brljavom kucanju i  manjku velikih slova, tipka mi se sledila, pa svako veliko slovo moram da udarim cekicem da se ukuca

zid je mrtav, živio zid

Zar, stvarno, opet zidovi ?! Nismo se ( govorim u ime svih nas koji pripadaju opciji the world is my backyard )još oporavili od prošlogodišnjih sramotnih žica po cijeloj Evropi, još nismo zaboravili kako je berlinski zid jadno branio kapitalizam od socijalizma, vrag ga odnio, još nismo načeli temu kako sačuvati granice od evidentnih poplava koje nam nepostojeća klimatska katastrofa donosi, a protiv koje su svi zidovi svijeta nemoćni.Kad ono, opet zid.

To je prva misao koja mi je pala na pamet dok sam bauljala jutros sa kafom u ruci, slušajući vijesti sa televizora, škiljeći još nerazbuđena na Donalda Veličanstvenog kako onim svojim jarećim ručicama maše po zraku , praveći oblik zidova, žica, stubova, i neodoljivo me podsjećajući na jednog lika iz  ne tako davne  istorije svijeta koji je imao sličan nastup pred masama obožavalaca, i vjerovatno i slične dijagnoze: Mussolini. Duce.

Ne, nije mi se učinilo.Rekao je nešto ovako : Nacija nije nacija ako nema granica!Da li se iko u Americi, među onima koji su u njegovom timu, zabrinuo nad njegovim izjavama i radnjama.Jer, mislim, nije da sad ja moram da se miješam u svjetsku politiku, u američe brige nad recesijom, imigrantima i nekim budućim ratovima kojima će sijati bombe, pardon demokratiju po svijetu ( možda postoje demokratske bombe?), velim, nije da moram, ali lik je pun nebuloza, gegova, i lupetanja ko maksim po diviziji, da naprosto ne mogu da se odmaknem u čudu.

Ima jedan momenat kad pomislim da , ne samo da je krcat očiglednim simptomima poremećene ličnosti, znacima mentalne bolesti, kada posmislim da se sa bolesnikom ne treba zezati i rugati mu se. Ali  me prođe.Brzo.

Gledam ga jutros, i mislim, da li je običaj u svijetu ili kod nas,   igdje, da se kandidati za mjesto predsjednika neke države, ljudi koji će je predstavljati u nekom narednom periodu, koji će biti njen simbol gdje god se pojave, kao zastava, kao grb, da li je običaj da se podvrgavaju lječničkom sistematskom pregledu, kao što to moraju svi ostali, mali ljudi, kada apliciraju za bilo koji obični posao, raznosača pizze, kuhara u pekari na uglu, daktilografa u opštini?

Pomislite koliko bi se nevolja u svijetskoj istoriji izbjjeglo da su neki manijaci dobili od ljekara papire da su mentalno poremećeni i da nisu sposobni da obavljaju dužnosti predsjednika države? Mislim da se  preskakanjem ovog jako važnog detalja krše čak i zakoni, širom svijeta.

O kojoj naciji je Donald govorio u gornjoj izjavi? O američkim indijancima? O naciji koja obuhvata sve imigrante i njihove potomke koji su došli kad su došli i stvorili jedinstvenu naciju sa svim osobinama multietničke kulture , istorije , jezika i religije, a koja bi u tom kontekstu obihvatala i američke indijance i maksikance i sve ostale ance…?

Fuck, svađam se sa Trumpom, umjesto da se svađam sa Dodikom, reći ćete…To stoji.Ali ja sebe smatram stanovnikom svijeta, i svojom nacoijom smatram cijeli ljudski rod, u mojoj glavi nema zidova, ni žica….ah, dobro, ima nekih i kod mene, ali vrlo su lične prirode i nisu za javnost….u mom svijetu nema granica, ja sam za ujedinjene nacije ali zaprave, ja sam za doktore bez granica, ja sam za umjetnike bez granica , ja vjerujem u flotu sa Enterprajza…Kako uopšte umjetnosti postaviti  granice?Književnost, rocknnroll, filmovi. A umjetnost je dio nacionalng bića, kao i naprimjer, kultura ishrane.Ili su Duceu samo važni materijalni, konkretni primjerci od živog mesa i krvi, duhovnost u njegovom zlaćanom bolesnom svijetu ne postoji.Samo novac i to samo američki novac.Alo, bre ameri jeste se izblamirali sa ovim patološkim slučajem, koji zapravo, doista predstavlja jednu naciju…lovatora niskog kvocijenta inteligencije, opterećenog kompleksom manje vrijednosti, koje nadomješta novcem i diže do kompleksa više vriijednosti, naciju bolesnika opsjednutih izgledom , vanjštinom, statusnim simbolima, bez duše bez ičega unutra.Ima  takvih likova svuda u svijetu, ali su se masovno nakotili u Americi u golemim količinama. Slobodno dam jedan prijedlog? Evo : neka se neko ( Melanija?)prišulja Predsjedniku, i neka ga bocne zihericom ili čiodom, jer stalno imam taj osjećaj da on u stvari ne postoji, da je proizvod naše kolektivne nadrogiranosti antidepresivima i psihoticima,  da će se  naprosto izduvati.Kao balončić sa  proslave Haloweena.Ostaće na podu samo roza debela kravata.I onaj narandžasti čuperak.

Eh, a kad smo kod ishrane, imam prijedlog za Meksički narod : neka si Mehikoooooo, licencira čili papričice kao osobeni dio tradicionalne kuhinje i recimo, obavezno, tortilje .Pa da se makar nešto zaradi od debelih Amera navičenih na tacose.

 

16178821_10154262017523601_6809082765842968086_o

i ja sam marširala

I ja sam marširala danas sa mojim prijateljicama u Americi, Australiji,Velikoj Britaniji, Evropi. Marširala sam na moj način ali za njih i zbog njih, nosila sam umjesto ružičaste kapice i transparenata, svoj pussy žuti šal i kolica za kupovinu.Ali, u mislima i srcem , sam bila sa svima njima , sa svom tom milionskom ženskom družinom prošaranom prekrasnim muškarcima i još krasnijom dječicom.

Da se razumijemo, Trump je doista bio samo povod.Nije on neka faca niti neko zaguljeno muško sa kojim niti jedna od učesnica protesta ne bi mogla lako da izađe na kraj, onako – jedan na jedan.Čak i činjenica da je taj muškarčić postao Predsjednik po mom mišljenju nije pravi razlog protesta protiv Trumpa, iliti womens marches around the world događaja. Trump je samo inicijalna kapsula.Pravi razlozi su mnogo dublji i širi.

I tiču se nas , i tiču se cijelog svijeta.

Šta će biti sutra, već pitaju oni koji uvijek vole da postavljaju pitanja, kao da se na sve u životu može iste sekundice odgovoriti.Ne znam.Ne znamo šta će biti. Svijet treba da bude svjestan koliko nas je i da imamo snagu i da imamo energiju, i da godine pritiskanja i potiskivanja iste te energije mogu samo da izazovu pritisak koji će u nekom momentu biti nemoguće kontrolisati.Nije to od jučer.Nije to od prekjučer.To je snaga koje trebate biti svijesni, svi vi koji imate tu nazovi moć sa kojom bahato raspirujete vatru, poput aktualnog amričkog predsjednika, potpuno nesvjesni činjenice da je samo jedna iskrica dovoljna da sve ode u kurac.Nekad, negdje, desiće se eksplozija.I onda će da se desi lančana reakcija.I nema tih zlatnih telefona i nema tih milijardi zelenih novčanica koje će to moći da zaustave.

Danas sam sama marširala, a skupa sa mnom marširale su sve moje prijateljice iz cijelog svijeta.Danas je Trump bio povod da jedna žena u jednoj maloj zemlji trećeg svijeta koja više ni ne zna kako se zove, ostavila svoga bahatog supruga.Pokupila se i otišla.Dosta je , rekla mu je , gledajući tv prenos inauguracije američkog predsjednika.To je revolucija.Tako počinju sve revolucije.

Danas sam marširala , sve vukući kolica za kupovinu, dva kilometra po snijegu i minusu, sin nije htio da ide sa mnom i pomogne mi, ali ja sam marširala, i nazad, sve sa pretrpanim kolicima, za novce koje sam dobila za rođendan, kupila sam fasungu i gazila sniježne prtine, prkosno.

A ne, nemate vi pojma dragi moji, koliko smo snažne.I nemate pojma kako tu snagu možemo začas da okrenemo u našu korist.

Marširala sam ulicom jer je pločnik bio zakrčen nanosima snijega, i u slijepoj ulici u kojoj stanujem, neki mladi budući Donald, ili Mile, stajao je nasred  nje u svom crnom uglancanom audiju, ičekao da mu se maknem s prolaza. Nije htio da me pusti da se provučem između njega i brda snijega.Nije htio ni da ode u rikverc pedesetak metara da me propusti da prođem očišćenom stranom.Ne.Sjedio je u toplom automobilu,i gledao kako se borim vukući kolica  prvo preko tog nanosa snijega ,potom na stazicu za pješake uz iždžikljalo žbunje , neočišćenu, naravno. Oh, kako sam mu odmarširala! U ime svih žena  svijeta, svih starica, svih invalida i svih djevojčica koje je u svom životu ikad povrijedio.U ime svin nas koje je podcijenio.

Ja, koja više od 25 godina ne bih smjela da dižem više od dvije kile tereta.Ja koja sam u tih više od 25 godina, iznijela jednu trudnoću, nosala dijete koje je raslo, i teglila, vukla, i iznosala milion kilograma tereta.jer sam žena.Jer imam snagu koja vas plaši.I treba da se plašite.Jer kao i sve moje prijateljice koje su danas marširale, i ja sam nekad nepredvidivo agresivna, a to, ta nepredvidivost i nekontrolisanost je nešto o čemu dobro treba da se zamislite .

Zato, kao poruka svima onima koji će već noćas, ili najdalje, sutra da postave pitanja tipa: što ste marširale, šta ste postigle, gdje ćete sad, šta je bilo sa occupy pokretom, kako je neslavno završio,šta će biti sa vašim  pobunama.Jedan odgovor, ne znam.Ali znam da je bilo moćno, da je bilo puno nade, energije , sile koja će jednom da odlučuje o sudbini svijeta.Prije ili kasnije.Tačka.

Slikale smo se za fejsbuka i tvitera, eto šta smo radile i zašto smo marširale.I to je nešto.Ostalo ćete osjetiti kada taj dan dođe.A doći će sigurno, jednom.

Ovdje je trebala biti slika Mirele kako maršira sa fasungom iz Konzuma,sve sa žutim pussy šalom, starim krombi kaputom iz pedesetih, u pariško plavim martinkama iz osamdesetih, vukući kolica kao tovarni magarac, ali nije imao ko da me uslika.Samo mladi budući  Trump Mile kojemu sam zakrčila prolaz u mojoj maloj ulici. Selfi nisam mogla sama opaliti, jer imam nažalost, samo dvije ruke. Kao i većina mojih prijateljica koje su danas marširale svijetom, sa samo po  dvije ruke, sa samo po dvije noge, ali sa  snagom koja se ne smije prenebregnuti. Računajte na nas, što bi rekao Đole. Računajte da nećete znati ni šta vas je snašlo kada sva ta potisnuta energija eksplodira.I na zapadu i na bliskom i dalekom istoku, i na sjeveru i jugu, svuda.A onda, kom obojci kom opanci, pa šta nam  bude.