Crtice

Gledam mlade ljude kako prolaze mimo mene i psa  sa glavama sagetim nad ajfonima. Niko nije primjetio da sam izasla rascupana  sa flekama od alergije namazanim bijelom zinkovom pastom odjevena u farmerice za krecenje (to su one koje nisu vise nosive za van izlizane pocijepane i razvucene stalno spadaju ali ste ih toliko voljeli da vam ih je zao baciti- ja ih  odmilja zovem farmerke za krecenje).

Niko ne bi primjetio ni da sam izasla bez grudnjaka ( sto u mojim godinama i nije neki prizor) niti bi primjetili da sam gola golcata. Toliko je ovisnost o dostupnosti i prisutnosti u virtualnoj stvarnosti uhvatila maha.

I place mi se. Bas mi je zao. I bas sam tuzna.

Sjecam se vremena kad sam otkrila internet i drustvene mreze i kad sam shvatila kolike su njihove mogucnosti i sve dobro sto mogu proizvesti ,sjecam se kako sam bila osupnuta i obradovana  pronalaskom koji je meni invalidu i introvertu( uzasna kombinacija) toliko znacajno popravio kvalitetu zivota, omogucio mi komunikaciju i socijalne interakcije o kojima sam dotada mogla samo sanjati.

Bila sam zahvalna i sretna.

A danas gledam te klince i obuzela me tuga. Niti iko od njih shvata niti misli o mogucnostima koje su im dostupne od rodjenja ,maltene. Podrazumijevaju ih. Ovisni su od najranije skolske dobi. Klinci na drogama koje niko ne salje na odvikavanje. Vecina nas smatra to bezazlenom navikom.

Ali pogledajte ih. Njihovu paznju na mrezi ce privuci i zadrzati ali samo vrazju desetinku sekunde bilo kakva dobra fotografija. I to je njenih ili vasih pet milisekundi slave u suludo ubrzanoj virtualnoj stvarnosti.

Niko se nece zadrzati niti na jednoj dobroj fotografiji i posmatrati je makar warholovih pet minuta. Niko nece procitati tekst duzi od dvije recenice.

Ako se cita, citaju se eventualno naslovi ,mozda podnaslovi,ako su naslovi napisani bombasticno ili u vidu rebusa…i to je to.

Kakvo crno citanje? Pa to je  aktivnost kojoj ni njihovi starci nisu pridavali znacaj,zasto bi oni?

O pretrazivanju obrazovnih sadrzaja da ne govorim. A toliko je sjajnih sadrzaja iz svih mogucih oblasti nauke umjetnosti ma svega. I sve im je na tacni .

Ali uzalud biseri pred svinje.

Nadrndana kakva jesam u svom najdobronamjernijem izdanju mislim kako bi ga valjalo ukinuti radnim danima ,ili uciniti dostupnim samo u skolama i na poslu. Pretvorila sam se u sjevernu koreju. Eto dokle me je dovelo moje razmisljanje o klincima sagetim nad telefonima o njihovom  potpunom nedostatku zainteresiramosti za bilo sta duze od par sekundi dok odrolavaju fotke statuse i naslove na svojim svudanosivim internetima dok im zivot prolazi sasvim neprimjecen mimo njih. I sve sto su u tom zivotu mogli da urade,da postanu…da se ne baci , govorili su moji…

Dokumenti

U Banjoj Luci dana 13.juna mjeseca godine 2017.samo par dana posto su grad zamirisale lipe u samom centru grada u Parku Petra Kocica osvanuo je u dvije crne kese za smece zamotan mrtav pas. Veliki pas. Vijest sam procitala na jednom od lokalnih portala i necu sa vama da podijelim njegovu sliku. Mozete je sami zamisliti.

Ne znam da li je pas mucen ili ubijen. Ne znam ako je ubijen da li je bilo slucajno ili namjerno.

Znam da je neko umotao psa u kese . Da li ga je zalio? Da li nije mogao da ga pogleda u oci? Nije vazno. Dovukao ga je u centralni park i tu ostavio. Ne pisem ovo da pobudim vasu empaticnost. Svi je mi imamo. Nelo vise neko manje. Sama empaticnost po sebi ne znaci nista. Mozemo mi sad da toga psa sahranimo doduse nemamo gdje,da ga zalimo na drustvenim mrezama,da pisemo psovke kletve  , da mu podignemo spomenik na sred nekadasnjeg trga edvarda kardelja ne znam kako se sad zove,mozemo da pisemo  eventualno prave prijave ako se pronadje pocinilac. Ne pisem zbog toga.

Vec zbog ovoga : jedan od komentara me natjerao na razmisljanje. Znam ja da sve drustvene mreze prate uglavnom mladi ljudi i nezaposleni  i da je moja generacija ovdje vise iznimka nego pravilo,pa u tom smislu mi ovo jos teze pada.  Jer mi govori koliko smo mi roditelji djece rodjene u ratu i poslije njega masovno pogrijesili u odgoju. A onda i drustvo u cjelini. Kad ovo pisem mislim na cijelu regiju zahvacenu nedavnim ratom.

A komentar ide ovako:

Strasno! Uzasno! Pa dokle vise? Danas je pas a sutra….ko zna?

Znam ja. Sutra ljudi. I to sutra je vec bilo draga djevojko.

Mozda si suvise mlada ali tvoji roditelji nisu. Oni ne bi trebali da imaju tako kratko sjecanje. Oni su te naucili da budes osjecajna prema zivotinjama ali da li je moguce -retoricko pitanje- da te nisu naucili da budes osjecajna prema ljudima.

Nestajanje ljudi preko noci u nasem je gradu bilo i to ne tako davno. Zavrsavali su ko zna gdje. U logorima na Manjaci,u kasarni mali logor u logorima u Omsrskoj i Prijedoru u masovnim grobnicama koje nikom nisu vise vazne osim onima koji jos uvijek traze svoje djecake  svoje muzeve i bracu i nadaju se da ih je zibot postedio umiranja sa kesom za smece na glavi dok ga neki prvi drugi ili treci komsija ubija sa pogledom divljacke neljudske i svakako ne zivotinjske mrznje.

Zato preporucam nikad nije kasno pitati mame i tate…nemojte ako boga znate pitati Milorada Dodika on nije bio na licu mjesta i njegova su svjedocanstva jednostavno upitna da ne kazem nesto gore-distorzirana u cilju licne koristi od istih…dakle pitajte ih sta je to bilo pocetkom devedesetih u Banjoj Luci u BiH u Hrvatskoj…zasto su ljudi ubijani istjerivani iz svojih domova odvodjeni u logore pljackani i silovani. Mozda cete imati priliku da osjetite novi oblik empatije koja sama po sebi nije nista,samo obicni osjecaj,ako ga ne popratimo odgovarajucom akcijom. Samo tako i samo tada  empatija ima smisla. Pa  kad vas jednako dirne sudbina ubijenih u Tomasici ili zatvorenih i mucenih u Lori

Taj bijes ta ljutnja i internetska akcija potrage za pociniteljem ubistva jednog psa u Banjoj Luci vise od dvadeset godina poslije krvavog medjuljudskog rata u kojemu su stradale i ubijene tolike civilne zrtve imace stvarnog smisla. Jer ona izreka: ko ne voli zivotinje ne moze da voli ni ljude

Vrijedi i u obrnutom obliku,mozda jos i zesce: ko ne voli ljude ne moze da voli ni zivotinje!

Zato dragi moji draga banjalucka sarajevska beogradska i splitska mladosti ,sve vam je uzalud ako ne shvatite jedno: zivite u sistemu koji vas sustavno uci i tjera da mrzite ljude. Srbe Hrvate muslimane bosance nebosance siromasne debele mrsave sa akcentom bez akcenta sa brojanicom bez barbike…svih mogucih varijanata i kombonacija.

Dzaba vam empatija prema zivotinjama ako ne vidite ljude koji kopaju po kontejnerima i skapavaju vam pred ocima.ako ne vidite jadnike koji ostaju bez domova jer su ostali i bez posla i ako mislite da se to vas ne tice. Nepravda je ono sto se desava tamo nekom drugom ,ne meni. Ali ,jadan pas!

Dragi moji ako to dvoje ne povezete u jednu jedinstvenu univerzalnu empaticnost zeljnu promjene akcije i revolucije ako treba.

Onda nista. Pisite propalo. Na putu ste da postanete mladi nadobudni internetski parcijalni i sporadicni revolucionari. Skraceno govancici sa znanjem o binarnoj hipetosjecajnosti a to oni-vlasnici vasih zivota vase buducnosti i vase proslosti bas i trebaju. Mali milion fejsbuk revolucionara,ma kakav milion,milijarda  sve sa hemoroidima na guzicama umjesto zuljeva na sakama. Ili na dushama. A za tu vrstu povreda morate movi voljeti. Sve. Svakoga. Svaki mali i veliki zivot. Ako velikih uopste ima. Zemlju . Cijelu cjelcatu planetu i na njoj onda i pse i ljude i macke i stakore i prijatelje i one koji vam to nisu.

Zohare ne morate.

memento mare

2017-06-09 07.24.58Danas je svjetski dan oceana i mora.

Sto je u mojoj dnevnoj ujdurmi ostalo neprimjeceno.

Ali ne sasvim. More je moje. Ja sam more. Ne mozemo biti dalje nego sto jesmo.

Ne samo da nam je drzava mrtva hladna uskratila mogucnost da izvadimo pasose pa makar utekli sa njima od svega ,bez novca i bez plana  u pravcu mora. Bilo kojeg ,bilo cijeg mora.

Jer more ni ne moze biti iccije. More je moje. Ja sam more.

Parafraziracu ovdje Nitczea:

Ako dovoljno dugo gledas u bezdan i bezdan ce poceti da gleda u tebe.

Sretan vam svjetski dan mora.

 

 

 

 

 

Small things

Jos jedno jutro do penzije.Mozda dva.Mozda tri.Ne znamo tacan broj.
Usljed usporene mozdane aktivnosti slabo se ista pametno radi. Zato

Evo recept:
Ratni dorucak.
Suhe jufke iz zamrzivaca poskropiti vodom.
Smotati u obliku lepeze.
Otopiti malo margarina.
Opet posskropiti.Posoliti.
Zapeci po ukusu.Manje ili vise ress.
Ccopati. Ako ako ima jogurta dobro jeste.Ako nema nikom nissta.Enjoy.

Introducing the introvert (pobjeći)

negdje.ne bi trebalo biti tako teško.zavrnuti rukave.pljunuti u dlanove.raditi na žednoj zemlji.negdje gdje se poezija ne prodaje.svakako negdje gdje se poezija ne kupuje.pobjeći negdje.na neku nepoznatu obalu.da li ste znali da delfini mogu da drže dah samo sedam minuta?oceani su ustvari veliki zatvori bez čuvara.u dubinu.dublje od delfina.negdje gdje bih mogla ponovo sresti pravu sebe.uprkos realnosti,tvrdoglavo vjerujem da sam negdje unutra topla i dobra.iako mi činjenice ne idu na ruku.negdje.ne bi trebalo biti toliko teško.gdje život nije ovako jeftin.na neku obalu.zavrnuti nogavice.balansirati u plićaku na nesigurnim nogama.bacati pljosnate kamenčiće u daljinu.negdje gdje riječi nemaju težinu.ni naljepnicu sa cijenom.mijenjati pola kile pjesama za pecivo sa kremom od vanilije.pobjeći u šolju tople kafe sa motivom mora.ne bi trebalo biti komplikovano.otškrinuti vrata,samo malo.ispružiti jednu nogu.potom drugu.pustiti korake da odlučuju.ovaj traljavi pokušaj života ostaviti mačkama,možda će im jednom zatrebati.

263260_2105910179717_773024_n

Žuta pjesma

Obuzela me iznenada snažna želja za hodanjem,pa sam izašla vani,na kišu.Kiša je dobra.Pročisti ulice.Rastjera sa njih sve kukavice.I djevojke sa frizurama osjetljivim na vlagu u zraku.Kiša je korisna.Pomaže pri saniranju životnih statusa a razgledanje pokislih izloga svega i svačega je dobro protiv malodušnosti.Tako kažu.

Prošla sam pored velikih prozora banke u kojima se zrcalio odraz mene u gumenim čizmama kako gacam kroz svaku lokvu na pločniku.Virkala sam na taj odraz same sebe kao da sam ja neko koga možda poznajem.Službenici iza šaltera su takođe gledali mene kako gledam sebe kao da se poznajem. Putem sam ugacala u blato pored ograde dvorišta u Jevrejskoj ulici u kojemu sam se igrala kao djevojčica.Skupljala sam tamo prve zelene džanarike.Na jednoj je grani bila stara ljuljaška koja je stalno spadala sa nosača.Dvorište je nestalo.Na njegovom je mjestu nikla betonska petospretnica.Još raste. Hodam bez kišobrana.Iako ih imam nekoliko iza ormara.Podkišobranjeni prolaznici misle da sam nezrela stara blesača.Nisam ponijela telefon jer volim da budem nedostupna i nisam ponijela novčanik sa ličnom kartom i praznim platnim karticama jer volim da budem nepoznata.Mislim o tome kako nikad u životu nisam probala sladoled sa okusom kiše.Da ukradem jedan? Hm, ukrasti sladoled na točenje u duginim bojama i posuti ga šarenim mrvicama nasred glavnog gradskog trga nije nimalo jednostavno.Čeka me najmanje optužba za narušavanje javnog reda i mira.Prva u životu.U filmskom zapletu biću odvezena u muriju i zvaću mamu i tatu,ćerku i sina da me pokupe otud.Baš me zanima da li bi iko od njih uopšte došao po mene. Umjesto drame sa elementima komedije stojim i gledam taj pokisli odraz jeftine gotovo bezvrijedne sebe u velikim prozorima banke.Gledaju me opet isti oni službenici iza istih šaltera.Sa znakom pitanja iznad glava.

Valjalo bi uskoro nabaviti žute cipele za hodanje.Doći će proljeće.Bit će toplo.Nalijepiti na njih žute tratinčice od tkanine.Hiljadu žutih tratinčica. Mislim kako je žuto definitivno potcijenjena boja.Dobra boja.

U predsoblju brišem mokru kosu peškirom.Mama koja je prekunjala cijelo nevrijeme kaže da ću se jednom od tih šetnji po kiši razboljeti. Poslije tople čokolade i dva leksilijuma, sanjam: umjesto ritam mašine koju mrzim udaram neujednačen nervozan ritam u Radioheadu.Suta ću prekinuti sa tebletama za smirenje i poći u potragu za nečim drečavo žutim.Ako ne za cipelama,onda makar za novom šoljom za kafu.Ili ću napisati žutu pjesmu za novu knjigu.Ove stare pjesme se ionako odavno brinu same za sebe.Nezahvalnice.Toliko sam ih voljela.Osim Žutoj pjesmi, kome bi drugome uostalom ja ovakva mogla biti majka?

17965133_10211246622033728_608369429_n