GOLIH KRALJEVA

Tragala sam noćas za sudbinom.Bila je to jedna od

onih čudno modrih noći u kojima se čak i vilenjaci

mogu izgubiti.Jedna od onih noći u kojima se

ljubavnici prepoznaju.Nikako se nisam mogla

prevariti.Istina je bila nacrtana na nebu kao na

dlanu.Prihvatila sam igru.
Sanjarila sam o sreći tiho, kao da mi nije važno.

Saosjećala sam sa onima koji su odustali.

Iz objesti sam si naređivala isto.

Ali svom sam anđelu čuvaru davno obećala da neću  i moja mi

časna riječ ne dopušta da to učinim.

Zato uvijek biram crvene figure, tople i tamne kao u

najnježnijem kutku moga krvotoka.

Ponoć je davno prošla.

Ne idu mi pobjede ni ovaj put.

Božićno drvce svjetluca u tami, važno je igrati, ne

ljutiti se , praštati…
Mogla bih razmaženom gestom prevrnuti tablu, ili,

možda, spaliti čitav ovaj prodani grad.

Ali, šta će onda ostati zori, mojoj najboljoj prijateljici?

U pepelu, agonija se sama rascvjetava.

Počeci se umnožavaju.

Moje je srce okrutno hladno i čisto kao suza.

Jeste, ja sam glavni krivac što ova noć nigdje nema

mira…
Kad je svanulo, zrak je mirisao na strah, kao pred

bitku.

Umila sam se.

Samo sa svojim golim licem,i potrošenim rukama,bez

zaklona, bez igdje ikoga,zaputila sam se u jutro.

Kad voliš, uspomene su sitno smrvljeno kamenje koje,

poput tvrdoglavog dječaka, nosaš po džepovima.

Ne, bijele rukavice nisam navukla.

Ne stidim se svojih rana.

Nabrana haljina i duboke čizme moj su početak dana.

Sve dame ionako u ovo doba spavaju,čiste i mirne.

Na bojnom su polju ostale samo lavice i poneka kuja.

Doručak je toplo mučenje na rubu stola.

Da mi ga je samo zagrliti i priviti, kao melem, uz grlo.

Nista više u svoju odbranu uraditi ne mogu.

Ljubila sam neprijatelja, i to je to.

Advertisements

OBJAŠNJAVAM SE S PESNICIMA II

Zarobljenu bolom

Čuvate me

Nad mojom posteljom prozor

Zasut snijegom

Na prozoru sarin konjić

Mirno gleda okolo

Čuvate me zarobljenu bolom

Krila vam tanka svilena

Belo vam cvrkutanje

Pozdravljate praznike

Zarobljenu bolom čuvate me

I ova papirna tamnica mi je teška

A kamoli, a kamoli –  nebo

Čuvate me – I nagradu čekate

Nežne reči protiv smrti

Otkud vam ta ideja

I šta da vam pevam

Ovako sama

Ovako hladna

Čuvate me a mamite me

Crne nam se oči

Dodiruju vetrom

 

Ovi zidovi milosti nemaju

A ja sam I koračati zaboravila

 

Samo snagom psovke:

Bestraga joj duša

Đavo nek je hrani

A pesnik oplakuje

Samo snagom psovke

Pesak iz usta

Sapraću u osmeh

 

( pa cemo onda ravnopravno

Ovaj crveni svet obletati)

OBJAŠNJAVAM SE S PESNICIMA ( u noći kada je otišao Vasko Popa )

svakakva sam ja žena
ja umem da dođem i odem u snu
crna sam i bela
besna i stamena, žena od kamena
ja sam žena koja ume da voli kao Ivo
slabo ćete me razumeti
ako ne dozvolite moju igru senkama

 
ja sam žena
sa sto hiljada lica i vise
sve bolesti lečim
od postanka sveta do novih planeta
slabo smo stajale
gordo smo padale
ja sam žena koja ume da voli kao Branko

 
pusti neka moj dah govori
umesto mog lica
neka moja reč bude
sve što ćes videti
mostovi postoje zato
da vas ja prevodim preko
zauzvrat ne tražim ništa

 
svakakva sam ja žena, ja sam
blagost koja moli
ja sam i kuja koja boli
vaša sam isto koliko i ovaj sneg vani
dolazim, odlazim, a vi stojite i čudite se
ja mogu umesto pesama
pesnike da rađam
ja sam žena koja muški ume da voli

SAN PLAVE KORNJAČE

putopisno  ~ emotivna reportaža

Ili: Zašto se ona ovdje uvijek kofrči kad svi znaju da uopšte nije kofrčljiva persona?


Početak je ramazana. Nepodnošljivo je vruće. Sanjam da sam plava kornjača.

Zavukla bih se u vodu, na dubinu od par desetaka metara, u nekom prijatno toplom moru i čekala da ovaj kijamet prođe. Sanjam da u modroj vodi čujem samo riječi koje ćute. Mnogo vremena bih potrošila pokušavajući da shvatim šta je zapravo Sting mislio kad je napisao: If You Love Somebody –  Set Them  Free.

Tamo u mračnim dubinama, plivala bih dugo i sporo, kako to kornjače obično rade, pogotovo plave, i natenane bih kontala šta mu to “Set Them Free” kog vraga znači…

Ali, tamo nisam.

Ovdje sam gdje jesam, u malom selu u sjeveroistočnoj Bosni, u brežuljkaštom i šljivarskom kraju, sasvim pitomom i nevinom na prvi pogled. Pa i na sljedeći pogled.

Ali tamo nisam, a tu gdje jesam ne mogu da se sjetim ni kako se zovem.I definitivno zaboravim  kako se bude pristojan i ljubazan. Zašto?

Nekad je ovo bilo malo, mirno selo, poprilično udaljeno od gradske vreve,ne toliko kilometražom, koliko načinom života.Mirisalo je drugačije.Zvučalo je drugačije.Jutrom su ptice cvrkutale, vjetar je šuškao u granama, psi su lajali, krave mukale, koke kokodakale, komšije se dovikivale i slično. Nije bilo ničega što bi se moglo nazvati nepodnošljivom bukom,nije bilo distorziranih zvukova gradskog života..Sve se slagalo, sve se stapalo u jednu pitomu sliku.

Moje sjećanje me sad vodi u mirisne tihe noći s početka septembra, kad sam ležeći u očevom momačkom krevetu osluškivala vjetar kako se poigrava krošnjama stabala krušaka u dvorištu, u kojem je carovao mrkli mrak.Bojala sam se tog mraka jednako kao što sam I uživala u njemu.Tu magičnu tišinu bi povremeno prekinuo  tupi zvuk, kad bi koja kruška otrgnuta vjetrom pala u travu. Ujutro bi nena sve otpale plodove uredno posložila na stol u bašti.I to je bila naša dnevna porcija voća.

Vremena se se promijenila, ljudi su se promijenili.Začuđena sam brzinom kojom se to desilo. U ratnim I poratnim godinama tamo nisam odlazila, one su se u mojoj svijesti sažele u jednu malu, jedva primjetnu stanku koju sam silno željela zaboraviti.

Ali tamo ništa više nije kako je bilo onomad. Kad iz mog malog grada na sjeveru Bosne dođem u rodno selo mojeg oca, udaljeno samo nekih dvjestotinjak  kilometara istočnije, gdje je njegova porodična kuća,vočnjak, bašta,svaki put kad tamo dođem doživim težak, gotovo fizički bolan kulturološki šok, rekli bi sociolozi. I zaista – potrebno mi je i napora i vremena da se od istog oporavim.

Često mi na pamet padnu moji prijatelji  razasuti po bijelom svijetu, znamo i zašto i kako, koji dolaze u posjetu nekadašnjoj domovini, nekoj od preostalh ”zemalja seljaka na brdovitom Balkanu”. Iskreno – mislim da se ni oni ne napate toliko tom drastičnom razlikom između ruralnog i urbanog, kao ja,koja inostranstvo gledam samo na Internetu i to već  godinama, da ne kažem decenijama.

Dragi čitatelji,dobrodošli na moju  farmu. Svaka sličnost sa postojećim likovima i događajima je namjerna, a jedini istinski glavni lik je muzika  ili ono što prostačka praznina duha i pragmatična posvećenost nagonima učini od nje.

Neposredno prije puta djeca su mi pomagala da okrečim stan. Uz posao smo slušali muziku  po mom izboru, iščeprkanu iz gotovo potpuno zaboravljenog kutka prošlosti – London Calling, The Clash. Znate taj osjećaj? Nešto što ste zavoljeli davno i zaboravili ponovo dođe u vaš vidokrug. Osjećaj ponovnog prepoznavanja i čiste radosti kao da se prvi put srećete. Svako malo sam ponavljala naglas:” Bože, kako je ovo dobar album, vrijeme mu ništa nije naškodilo. “ Najdraže mi je bilo vidjeti da je bez greške sjeo i mojoj dvadesetdvogodišnjoj kćerki, obuzetoj, dakako, novim tehno dance house ili kako već ritmovima. “Aaaah ideeee”, mlatila je Sara glavom,rukama, nogama i valjkom za krečenje uz Revolution Rock. Nisam se bunila,naravno.

A onda smo otišli na zasluženi odmor među brežuljke sjeveroistočne Bosne.Iluzije sam ostavila kod kuće. Znala sam tačno šta me čeka.

Iz nekog razloga,  koji me stalno tjera da se zamislim  nad sudbinom čovječanstva, duhovna razdaljina koju smo prešli mnogo je veća od kilometarske i mogla bi se komotno izraziti u svjetlosnim godinama.

Kuća mog oca je u strogom centru sela . Između dvije džamije, tri kafića i jednog noćnog kluba koji, bogu hvala, ovog ljeta ne radi, što zbog recesijske krize što zbog renoviranja. Zato ovi ostali ugostiteljski objekti rade i iz svakog se ori, ne znam koliko decibela glasna, popularna muzika. Ovdje nema komunalne policije i nema šanse da se nekom požalite što vaši bubnjići nisu u stanju da istrpe ovaj terror.Jok.Šuti I trpi.

Dakle, čim izađem iz auta i pokušam udahnuti topli i mirišljavi  kasnoljetni zrak iz moje bašte koju od milja zovem “bašta sljezove boje”, a nadimak joj i pristaje jer  negdje pred zoru  kasnog ljeta i s početka jeseni ima taj magličasti izgled i mutnoblijedu boju sljeza oko  stabala voćki, između cvijeća na izmaku.Ali, umjesto zraka na mene se navali gromada gore pominjanog kulturološkog šoka i ne pušta me sve dok podvijenog repa ne  napustim svoj ružičnjak.

Nekad je ovim selom, noću, jedino vjetar stvarao maestralne kompozicije. Primjećujem  da ni njega ovdje odavno nema, ne šulja se među baštama danju, ne progovara noću; i on je, čini mi se, digao ruke od ove modernizovane asfaltirane rupetine čijim putevima sada krstare sve moguće poznate marke najmodernijih i najskupljih automobila na tržištu.

Tim ustajalim zrakom ,svo vrijeme, osim kratke pauze od par sati noću, vladaju neke melodije, ne mogu da ih nazovem muzikom koliko god moja namjera demokratična bila.Iz čistog poštovanja prema istoj. Nazalni muški glasovi koji zavijaju tekstove što balansiraju na granici između mekog i tvrdog pornića – bože, oprostite mi na izrazu, al čini mi se da je on upravo spomenuo svoj patlidžan…i to masni… ne, ne vjerujem svojim ušima. Ovo je pakao bez cenzure.

Deveti krug.

I ja, koja sam odrasla na poeziji Vaska Pope, Maka Dizdara, Joni Mitchell, prvo što uradim je – uzmem veliku maramu i čvrsto je stegnem oko čela, jer mi je jasno  da ću dobiti nezaustavljivu glavobolju. Nema  izlaza, tu sam, gdje sam. Pakao uživa u vlastitoj samodovoljnosti. Osim besmiljeno nepristojnih i plitkih tekstova, narode, tu su i aranžmani, nespojiva mješavina stilova koji kao da su proizvedeni na pokvarenom sintisajzeru koji je sve pobrkao, pa kad stisneš piano proizvodi zvuk dječijeg prduckanja, a kad poželiš električnu gitaru otpočinje  grebanje drvenom klipom po raštimanoj violini…

Kafane su vas dan pune. Kao i u gradu doduše. Govori se glasno, curice su slatke. Trbuščići, pupčići, pramenčići, remenčići. Dečki su mišičavi, ošišani, tetovirani. Mogli bi komotno da budu i u nekom uličnom kafeu u Berlinu , recimo – da nije ovih opisanih, popularnih nota. Nota???

A moja je bašta u samom središtu zbivanja. Marama koju sam zavezala nije ni od kakve koristi.Glava me već boli. Zvukovi se miješaju iz tri različite novokomponovane postave. Razabirem da će večeras u klubu Vesele noći kod otrova, pjevati neka Cica Mica. Nisam joj zapamtila ime, al sam sigurna da ima najveće grudi u selu i najmanju opravicu koja postoji. Sigurna sam  da će noćas zaraditi za mercedesa najnovije klase.

Pasja je vrućina, početak ramazana. Spasi me dobri bože. Sa sjeverozapada se prema nama kreće dobra, prijateljski naklonjena, ciklona. Neka nas pomete nevrijeme. Neka dugo, duuuuuuugo ne bude struje!

Dok rezignirana i tužna sakupljam nenine kruške u nepravilnu hrpicu na stolu u bašti, ponavljam svoju mantru bogu,sudbini, svemogućem, ma bilo kome , samo da djeluje.” Ko-ne-sluša-pjesmu-slušaće-oluju-ko-ne-sluša-pjesmu-slušaće-oluju…”

Ali.Džabe. Oluja nas je mimoišla. Mantre ne dopiru do nevjerničkih nebesa. Nismo spavali. Preznojavali smo se, vrtili, sjedali, pušili i pomagali Cica Mici da zaradi za mercedesa.

Ujutro, tačno u šest sati, dobro raspoložen od noćašnjeg veselja, raznosač robe po kafićima dovezao je svoj mali kombi, parkirao ga tačno ispod mog prozora. Kad je izašao iz njega, iznutra je opet nahrupilo to smeće na moje bubnjiće, praćeno očajno pojačanim basovima. Sjedam bunovna i umorna na krevet i mislim se, bože, zar se to ničim ne može zaustaviti? Mislite kako želite, ali svinjska, ptičja i sve ostale gripe i kuge sto postoje su minorne. Ovo je ono što će sigurno jednom, u teškim mukama da uništi ljudsku vrstu. Kad to kažem ranom zorom i bez popijene kafe, natašte, treba uzeti u obzir izvjesnu dozu rastrojenosti. Al, logike mi ne manjka. Promišljam o ideji da bismo se, možda, trebali  naoružati. U toj mi se tački uključuje alarm,ninuninu, i ja, sve šverajući, odlazim po spasonosnu kafu.

Za raznosačem robe sa pokvarenim niskotoncima u kafanu su došli prvi gosti. Radno vrijeme ne postoji. Otvara se čim dođe prva mušterija i radi se sve dok istih ima. Bez obzira na to koje je doba dana ljudi posvuda pričaju glasno kao da su sami sebe oglušili zvukovima koje stalno htjeli-nehtjeli slušaju.

Ja sam ovdje totalni vanzemaljac.  Strašno čeznem za ljudima  koji umiju da šapuću. I imam  jednu groznu manu: ne volim iPod tehnologiju! Ne volim imati slušalice u ušima. Iako bi to  možda moglo da bude rješenje mojih muka. Sva se  unervozim  kad su mi uši začepljene. Pokušala sam – i ne ide.

Ja volim kad se zvukovi odbijaju od predmete, bića i pojave, o zidove, a naročito od oblake… sve do stratosfere koja je zadnja granica. I, još mi je važnije, kad to  mogu s nekim da  podijelim, a ako su slušalice jedini izlaz neću ni da izlazim na njega, sama. Mada, mislim da u ovom slučaju ni one ne bi puno pomogle. Ne znam zašto, al ne volim ni vještački priozvedene ritmove. Opčinjena sam zvukovima koji su hand made, niko sretniji od mene kad Charlie broji samo do dva, eventualno četiri. Na kraju, ko mi je kriv kad ne volim začepljene uši, a iz priloženog se vidi da mi nije drago ni kad mi neko začepi usta.

”… pustite me da govorim vodi, da govorim zemlji i ptici koja živi od vazduha… glas moj ispružen kao živac… pustite me da govorim dok ima vatre u meni… možda ćemo jednom moći da to što kažemo dodirnemo rukama…”, šapucem sama sebi, nasumice, tek da provjerim koliko mi je moždanih ćelija noćas uništeno, a na koliko njih još mogu da računam.

Tako, uz jutarnju kafu i doručak nosam u glavi i odlomke mamurnih tekućih kafanskih komentara o dnevnopolitičkoj situaciji, o jučerašnjem poskupljenju goriva, dijelove priče o onoj kravi  koja ga je opet prevarila, p …joj materina. Ali, još sam dobro.

Ja sam jutarnji tip. Rano ustajem i bolje funkcionišem ujutro, zato još nisam nepodnošljivo nervozna. Znam da će sav ovaj nakupljeni stres da me sustigne uveče kad se već  deseti put ponovi ista priča o onoj kravi koja ga je opet prevarila, p…joj materina. I ista srcecijepajuća tragična pjesma o nekoj sličnoj kravi.

Odlazak do kioska po novine i cigarete pretvorio se u iznenadnu radost zbog susreta kojem se ni u snu nisam nadala.( Dragi moji, ovdje ćete propušiti, makoliko bili ustrajni u svojoj borbi protiv nikotinske ovisnosti.) Kroz prozorčić na kiosku provirilo je poznato lice, i začas sam ustanovila da je to moja draga prijateljica iz najranijeg djetinjstva u rodnom gradu, Alma.

Lako smo pronašle zajednički jezik i vrijeme je opet pokazalo svoju relativnost i nepostojanost, kao da ga  nije ni bilo punih tridesetak godina. Almu je životni put odveo iz rodnog grada u Sarajevo, u Zagreb, Mađarsku, i na kraju, stigla je u rodno selo svog oca, razvedena, sa kćerkicom.

Kratko smo se zabavile pričom o bračnom i porodičnom statusu, prepoznavši klasične i bolne simptome razočaranosti u ljubav. A onda smo došle do sljedeće, obema  draže teme, o psima…Moja je žuta kujica sve mirno slušala. Dan prije mog dolaska lokalni su šinteri nasred ulice ubili žuću nepoznatog imena koji ju je već pune dvije godine dočekivao, čuvao na poslu, dijelio jelo sa njom, dremuckao ispred kioska, a na kraju radnog vremena, pratio do kuće i nestajao u nepoznatom pravcu. Sutradan ju je čekao opet na istom mjestu, velik, žut, klempav i dobroćudan. Danas je na njega podsjećala samo velika krvava mrlja na asfaltu koja se nikako nije dala saprati.

Alma nije sakrivala suze, znamo se. Poželjela sam da je nekako utješim, da joj poklonim kesicu Kiki bombona, toj tanušnoj okatoj djevojčici iz moje zaboravljene prošlosti. Ali, Alma je jecala neutješno i slomljeno, držeći se jednom rukom za grudi, dok je u drugoj nosala veliku crvenu jabuku i između jecaja je grickala, potpuno nesvjesna  šta čini. Slatkastoslani okus crvene jabuke, crvena mrlja na asfaltu, moja crvena ljubav, sve mi se smučilo, poželjela sam da pobjegnem kući.

Početak je ramazana i pakleno je vruće. If you love somebody, set them free…. Zašto? Ako nekog voliš, zašto da ga pustiš? I ko koga drži, i da li treba da neko nekog tu drži i… Gordon nije imao dovoljno godina kad je ljubav gledao tako šizoidno i depresivno, kao pitanje držanja, puštanja i vlasništva.Zapravo,sad mi se čini da je ubijeni žućo nepoznatog imena znao o voljenju više od njega.

Kad više ne mogu da podnesem vrućinu,plivam. Jednostavno zamislim da sam Stingova plava kornjača i ronim po montažnom gumenom bazenu,sedam i po metara naprijed, sedam i po metara nazad. Nisam baš u nekoj kondiciji, a stil mi se može nazvati samo savršeno bezveznm. Ali – ne tonem. To je uvijek dobar znak.

Da budem posve iskrena,mislila sam da sam potpuno zaboravila plivati.Ni ne sjećam se više koliko  godina nisam išla na ljetovanje, taj tako fini običaj nastao krajem pedesetih u bivšoj nam državi Jugoslaviji.Moju su generaciju dječurlije roditelji svakog ljeta,bez osjećaja grižnje savjesti i prebrojavanja svakog novčića, mogli da odvedu naodmor na obalu Jadrana.To što Jadran više nije naš, nego vaš, ili njihov, nimalo ne umanjuje njegovu ljepotu. A sigurna sam da ga za to čiji je sad nije ni briga.

Opet se bacam u vodu,koja je  samo kobajage plava i ima miris i okus sredstva za čišćenje kupatila Mister muskolo. Moraš da budeš budala ili pjesnik  da ovdje možeš namirisat more.Ali , danas me i ta lažna plavet ispunjava nježnošću. Sedam metara naprijed,sedam metara nazad, naprijed, nazad, za svih sedam godina plivanja ni u čemu drugom osim u samim problemima.

I onda me još pitaju,zašto se ja tu toliko kofrčim…?

A kad zaronim, to je moje carstvo tišine.Nazalno zapomaganje i ljubavni jauci se ne čuju, samo ja i moje kornjače zamišljene nad pitanjem : ostaviti ili ne ostaviti onoga koga voliš…

Plivanje je zakon.Nakon razmrdavanja,umorna,

sjedam u ležaljku u šarenoj hladovinu ispod stabla šljive i –  ako čvrsto zažmirim prema suncu koje proviruje kroz krošnju – mogu jasno da čujem  orkestar zrikavaca u daljini,vrući vjetrić me opija  mirisom borove smole, a na usni osjetim nekoliko kapljica slane vode. Ne postoji ni  komšijski kokošinjac ni kiselkasti vonj uvrelih šljiva u kacama, spremnih za pečenje rakije.Pjevušim .

“i m thinking of your voice…and of the midnight picnic  once upon a time,before the rain begins…“

tu tu turu tututuru tu tu tu tu tu tu tu tu,poznata melodija iz nekih davnih noći na obali i osjetim kako mi se koža na suncu suši i skuplja a po njoj se stvaraju  bijele krivudave stazice od soli…

Sva sam se nakostriješila od te iznenadne čeznje za Jadranom I nekog čudnog osjećaja u samim vrhovima prstiju. Ne bih rekla da je bol,a najviše na njega sliči. Neka spoznaja o sjedinjenosti sa vlastitom dušom, neki osjećaj o ljubavi koju bi bilo divno okusiti tek sad, kad se više ne bojim voljeti. Sad,kad mi se čini da mi je baš ova moja koža taman i kad ne bih ni voljela biti u nekoj drugoj. Iskreno, stidim se što me boravak u ovom budžaku izgubljenih duša naveo da to shvatim.

Neki, gotovo djetinjast osjećaj sreće i oslobodjenosti me obuzeo.Poljubila sam modroljubičastu šljivu koja mi je ćupnula u krilo i obećala joj da ću kad tad opet plivati pravim plavim Jadranom,sušiti se na suncu, samo pod nekim drugim uglom, danima nosati na koži stazice od soli i  neću se tuširati bljutavom slatkom vodom bez okusa i mirisa, sve dok me moj vlastiti smrad ne natjera na to.

Iz  fatamorgane u kojoj sam lutala,  prenula me cigareta dogorjela do prsta, istovremeno sa hodžinim glasom sa džamije. Da, početak je ramazana. Nema sanjarenja,nema uživanja ni naslađivanja. Treniranje čistoće,snage uma,volje,bogobojažljivosti.Ne bih se usudila nekome ovdje to kazati  naglas,al sama sebi priznajem da odavno  nisam bila izložena sličnim  iskušenjima  duha  kao ovog ramazanskog ljeta u očevom selu.

Opet sam na putu prema trafici.Pokušaću da pročitam neke novine,makar  žutu štampu.Prevruće je da bi se išta ozbiljnije radilo u bašti.I nemam nimalo snage  da uzmem u ruke knjigu koju sam ponijela sa namjerom  da me brani od osjećaja neprilagođenosti.

Alma još uvijek žaluje za svojim psećim  prijateljem.

Ne znam šta da joj kažem. Stojimo i ćutimo pored uflekanog asfalta.Prijateljsko ćutanje. Na momenat se osjetim čudno sigurna,zaštićena, u tom zajedničkom sjećanju na prošlost.

Trafici prilazi djevojčurak od jedva desetak godina sa savršeno urađenim svijetlim pramenovima u tamnoj kosi.Moje se kofrčenje istog momenta probudilo. Djevojčica pažljivo bira izloženu štampu, naposlijetku uzima neki, meni nepoznat ženski časopis i zainteresirano  čita stranicu koju je otvorila,dok Alma i ja ćutnjom oplakujemo njenog žuću.

Nisam uspjela  da zatomom vlastitu radoznalost,i  kad se curetakudaljio,otvorila sam časopis i zavirila na strancu koju je čitala. Nije ju bilo teško pronaći: preplanula djevojka u bikiniju, okružena mnogobrojnim kremicama za njegu i bojama za sve što se farbat da.Pročitah naslov, zatim podnaslov,to je moj limit kad je riječ o takvim tekstovima.Pisalo je  doslovno, ovo: “Top 25 proizvoda za avgust!

XX sjaj za usne!Neprestana njega i punije usne.Nesvakidašnji, kompaktni, ultrakremasti sjaj kome je teško odoljeti!Unikatna 3D optička biserna tehnologija,usnama daje volumen i neodoljivi sjaj!samo 53,90 KM!“

Šta  mu je to – 3D optička biserna tehnologija?zapitkuje sam sebe radoznali naučnik u meni.Mama u meni misli: neko bi toj curici trebao objasniti šta je to marketing ili, makar,da slatki dugački poljubac izaziva potpuno isti efekat i sjaj, ali besplatno…

Ispratih je pogledom dok je sporo koračala i dalje netremice studirajući top 25 za avgust.

„Ovo će se djevojče ,neće proći još mnogo vremena, dobro udati,“prozborila sam napokon u mučnoj tugaljivoj tišini.

Alma, koja je živjela u velikim gradovima i sigurno vidjela svašta, samo odmahnu rukom umjesto odgovora.

Uskoro bi trebalo zgotoviti ručak.Ne osjećam se nimalo ugodno kad postavim sto za jelo u bašti  sa pogledom na džamiju. Kao da će me sustići ramazanska ljutnja i kritika što jedem po dnevnom svjetlu. Zato kupim tanjire i šerpe i jedemo u kući.

U vrijeme ručka je napokon  utihnula i muzička podloga kakofonijskopornografskog tipa ove priče. Napokon nešto po mojoj želji!

TIŠINA.Čini se da sam samo ja primjetila promjenu.

Vjetrić je vreo, sunce prži,svi su se sklonili  u hladovine, samo se odnekud čuju djeca  kako se vesele u igri,i brbljavi komšijin pas kojeg ni vrućina ne može ućutkati.

Savladao me umor, zakunjala sam.Znam da ovaj mir neće dugo trajati.A u snu me je  dotukao  kolaž košmarnih snova.

Dugačka i argumentovana rasprava sa nekim ko od ovih današnjih curica  pravi robu za prodaju, ali to možda i nije bio san.Podizala sam glas na neku nepostojeću urednicu časopisa za žene i , kao da sam ja ta koja joj daje platu,vikala: “ Hoćete da budete urednica časopisa za žene?Onda napravite časopis za takve!Budite  maker nekad od koristi nama koje imamo malo više od deset godina!Pobacajte  sve reklame za plastične hirurge!Naučite ove djevojke da žive u svojoj koži onakvoj kakva je, ne tjerajte ih u kalupe koje za njih smišljaju majstori brojanja šuškavih valuta. Oni sigurno ne znaju  kako bi trebala da izgleda sretna i zadovoljna žena…!!!Slavite ljubav, a ne novac, majku vam lopovsku!”

Ovako sam otprilike,ja prodavala vlastitu pamet u vlastitom snu. Ne znam šta mi bi, inače se ne živciram zbog takvih gluposti. Zašto niko ne piše kako je teško našminkati oči kad si dalekovid, a pomenutu radnju moraš izvesti sam i bez naočara? Ili, kako se depilirati  a istovremeno ste dalekovidi i kratkovidi, što se dešava mnogima u izvjesnim godinama? Ili – kako se depilirati napamet,ako ne vidiš dobro vlastite noge, a da se pritom ne povrijediš?

Zatim sam usnula jos čudniju stvar. Ljutito i nekako očajno sam držala Stingovu glavu ispod vode i galamila: “Priznaj, priznaj da ni ti sam ne znaš šta ti znače oni stihovi!“Plavušan me zbunjeno gledao i ćutao, a kako bi i progovorio kad je pod vodom…Ostatka sna se ne sjećam.Čini se da je Gordon gordo istrpio moju kritiku i preživio.Svjedoci mog snivanja me ubijeđuju da sam u snu čak i hrkala.

Buđenje je bilo očekivano, praćeno glasnim i pokvarenim niskotoncima.To je moj jaran raznosač  valjda došao na pićence poslije napornog radnog dana.

Ipak sam se malo odmorila i optimistično mislim da bih poslije dve – tri godine  svakodnevnog treniranja naučila da pripadam ovom mučnom svijetu, zaboravila bih tišinu, svoje pjesme, knjige koje volim, moju rijeku, aleje moga grada,moju sobicu koja istovremeno liči na radionicu, atelje, spavaonicu i gostionicu, sve to što moj život ispunjava smislom. Kako ono bješe rekao veliki  marketinški stručnjak nacističke Njemačke Goebbels.Ako nekom dovoljno dugo i uporno ponavljaš nešto, bez obzira da li je to laž ili nije,taj će u to, prije ili kasnije povjerovati…I biće tako.

Dakako – ovakvo bogohuljenje na cijeli ljudski rod nije moglo proći bez posljedica, bez kazne.Ipak je ovo sveti mjesec ramazan, a ja sam ovdje, da se tako izrazim – dobrovoljno  u njegovom dometu.

Evo kako se sve završilo.

Dakle, drage moje čitateljice, prvo pravilo opstanka glasi – na selu se  hoda samo u sportskoj i udobnoj obući, patikama, gumenjacima,nanulama. Ne obuvajte u selu sandale sa visokim potplatima. Ne nosite ih čak, ni u svom vlastitom šljiviku,ni u snu, jer vam se može desiti što I meni.Možete se zagledati u neki ružičasti oblak i poskliznuti na razbljecanu šljivu, sudariti sa stablom sa kojeg je ista otpala i zadobiti gadne uspomene. U mom  slučaju radi se o dve ili tri čvoruge, dvije gadne felne i jedno uganuće zgloba; tako da  sam ostatak odmora u svojoj bašti sljezove boje provela šepuckajuci, sa nogom zamotanom u listove kupusa,  oslanjajući se na stari drveni kišobran.

Glava mi je opet bila  zamotana u maramu sa početka priče.Sreća u nesreći je da sam omamljena lijekovima protiv bolova, prespavala  ostatak vremena, bez većih problema, ne obazirući se više na ljubavne jauke, patlidžane ni ostale turbo stihove, u kojima je narod nastavio neometano uživati i nakon mog odlaska.Bolove mi je olakšavala I mrzovolja , popraćena sanjarenjem o tome kako ću jednom da prodam šljivik I posadim polja lavande.Proizvodiću mirise.Osvetiću se smradu kokošinjaca, iako, ruku na srce, jadne koke u ovoj priči ništa nisu skrivile.

Ko se ovdje ne zakofrči,taj nikad neće spoznati divotu istinske ljubavi, napisala sam na komadiću papira i priljepila ga na ogradu moje bašte. Nahranila sam sjenice koje stanuju u krošnji nenine kruške. Pozdravila se sa Almom. Odmor je napokon završen. Kingdom for some music! – Odzvanjalo je još danima među šljivicima u rodnom selu moga oca u sjeveroistočnoj Bosni, na dvanaestom kilometru puta od Gradačca prema Tuzli.

Nepozvana

 

Poklonite joj se

Dragi gosti

Kiši koja počinje  da cvili

Kiši  koja

Nebeskim mirom zasipa

Ovu zemlju sramote

Drveće  kuće  i ljude

Vas

Ovisnike o koračanju

Ja ostaću  budna svu noć

Ova je gozba po ukusu mom

Glođu  se sjećanja

I pelin se srče

Pijano se klateći

Pričaću  niz vjetar

Ulicom odzvanjaće  moji koraci

U  ništa  za nigdje

Tišina  je jedina izvjesnost

Zato

Plešimo  gosti dragi

Ova noć  je kao bogomdana

Samo laž će  nas oplakivati zapamtite to

(I  ko je taj  što priča

Kako moje oči voli da gleda?)

Počinje  kiša

Svijeće  će  se ugasiti

U mraku trabunjaćete  o smislu

Sa sigurne udaljenosti od jada

Grickaćete  svoju nemoć

Poklonite mi se

Dragi gosti

Moja će vas samoća

Noćas

Izjedati do kosti