Kratke priče iz ormara – osma

 

Često sanjam dom

Dom kao nacionalnost

Kao postojanost

Kao božju volju

Kao čvrstu ruku na mom ramenu

Matematički gledano

Dom znači zauvijek

Zauvijek znači plus minus beskonačno

 

Advertisements

Kratke priče iz ormara – deveta

Džabe gledate u zvjezdano nebo.

Tamo pišu samo slatke gluposti

za one čija duša nije ništa glasnija od vazduha.

Sagnite glavu.

Koračajte pažljivo.

Tajne su zapisane jedino u neuglednom i samoniklom bilju.

Sve što treba da uradite je

da se sagnete i uberete ih.

Biti sam na ulici ( biti sam! )

Sumrak u pariško plavoj

Tu je bio park

U kojem sam odrasla

A sad ga nema

Vježbam prisutnost

Družim se sa svojim cipelama

Stavim ruke u džepove

Nonšalantno

Krenem pa stanem

Boli me ona stvar

Sačekam dobar vjetar

Psujem u sebi

Krošnje u kontralajtu

Pariško plavom

Sumrak i mirisni košmari

Odjeci nekih dijaloga

Stari barem trideset godina

U parku u kojem sam odrasla

A sad ga nema

Pogledam na sat

Sad je toliko i toliko

A ja sam slobodna

Vježbam vražju prisutnost

Posmatram ljude

Te savršene strance

Ponekad u zavjetrini

Ugledam nečije lice

Učini mi se poznato

Koračaću do toliko i toliko

Jer svaka sloboda se plaća

Žmirkam

Navikavam se na samoću

I blagosiljam zaboravljanje

Opraštam neopraštanje

Boli me ona stvar

Izvadim ruke iz džepova

Opet nonšalantno

Volim se sa cipelama

Tek u zavjetrini jer

Sloboda se svaka plaća

Tek u zavjetrini

Iza ugla ponekad

U nepomicnoj tisini

Iznenade me suze

HERRENGASSE

ili

HODATI PO SJEĆANJU

Prolazim ovom ulicom

Oduvijek

Hodam napamet

Nevidljiva

Pazim da ne stajem

Na linije života kažu

To donosi nesreću naravno

Ja nisam praznovjerna ali ipak

Pozdravim sladoledžiju

Kimnem šverceru deviza

Kupim cigarete

Ne moram ni da kažem koje

Nasmiješim se čuvaru

Nekog važnog ulaza

Prolazim ovom ulicom

Oduvijek

Nevidljiva

Hodam po sjećanju

Uđem na jugu

Blago savijem u sredini

Izađem na sjeveru

Hodam da naučim

Čitati vlastite misli što nije nimalo jednostavno

Hodam da postanem neko

Ne plašim se nevidljivosti

Dapače

Hodam bez oslonca

Pazim na svoje korake

Kao da su mi djeca

Kao da su

Jedino što imam

Hodam da ne plačem

Ovom ulicom oduvijek

Kao da putujem nekim dalekim šarenim gradovima

Kao da sam svugdje pomalo

A zapravo nigdje

Kao da sam zarobljena u vremenu

Udjem na jugu

Blago savijem u sredini

Izađem na sjeveru

A kad mi postane tijesna

kad prestane da pjeva

Samo raširim krila i

Odletim

ČAROBNI PASULJ ( meni, s ljubavlju )

Meni koja pričam sama sa sobom

Meni koja se znojim

Meni koja nikako da shvatim

Kako sam se dovraga  zatekla

Baš ovdje

U ovoj maloj kuhinji

Bez prozora

Ovog vrelog dana ljeta

Gospodnjeg dvije hiljade dvanaestog

Meni koja ni u snu nisam mislila

Postati ova ja

Meni kojoj se zalomilo

Meni polu-domaćici

Polu-pjesnikinji

U sasvim nezgodnim godinama

Za novi početak

Meni kućnoj pomoćnici

Bez diplome i bez plate

Meni kojoj je grah pao

Tako kako je pao

Meni koja sam govorila

Uvijek pogrešne riječi

Koja sam na raskršćima birala

Uvijek pogrešne puteve

Meni koja nikad nisam pristala i

Nikad nisam odustala meni

Koja sam od straha plakala

Meni koja sam naučila praviti kolaže

Od izgubljenih dana i propuštenih šansi

Meni koja sam željela

Postati naučnica

Meni darvinistici

Teslinoj čukununučici

Marijinoj pokćerki

Meni koja sam namjeravala

Sama plaćati svoje račune

Meni kojoj je Nobel za književnost

Bio draži od Nobela za mir

Meni kojoj su riječi bile

Najbliži prijatelji

Sve dok ih nisam razočarala

Meni koja sam sanjala ruke

Koje su sanjale umjetnost

Koja je sanjala život

Meni upornoj u nesnalaženju

Meni najtvrdoglavijoj među tvrdim

Glavama meni mojim rukama

Koje mi vjerno služe

Mojim rukama koje tegle

Potrošačke korpe

Pune svježih pitanja i

Bajatih odgovora sa rasprodaje

Meni koja blage veze nema

Kako sam se na kraju

Zatekla u ovoj kuhinji

Bez prozora

Među povrćem koje me mrzi

Meni koja pričam sama sa sobom

Među šerpama koje reže

Meni koja je uvijek znala šta želi

Meni kojoj je grah pao

Ovako kako je pao

Meni koja se ipak usuđuje

Da sanja

Da svaštari da baškari

Da dodaje začine po svojoj volji

Da zapržava  zakuhava i da biberi

Meni koja ipak koračam

Meni koja ipak sanjam

Meni

Koja ipak postojim i

Meni koja sama sebe volim

481238_511514178893210_311423946_n-1

Koračati jer drugo ne znam

Naravno

Vjetar se

Opet iznenadio

Dvaput okrenuo  oko moje haljine

I pobjegao

Navrat – nanos, kroz Tijesno

Prema jugu

Kao uplašena

Divlja životinjica

Oblaci za njim

U stopu

Tišina je tako vrela

Oko zbunjenih lipa

Koje koračati ne znaju

Naravno, vjetar je

Opet pobjegao, a

Ulice ljubomorne ćute

Sad smo opet sami

U Gradu

Moj pas i jaImage