PISMO PRVO (otjerani)

imam tijelo
sebe
hemija mi je boja
imam tijelo
pored
hemija nam je boja
za ostalo nisam siguran

IZ SJEĆANJA:

kako kamen pada u vodu

a so se suši
&
jedan trenutak svitanja
kada svi zaćute

imam tijelo
sebe
hemija mi je boja
imam oseke
plime imam
i bisere u školjkama
tijelo imam
sebe

I vlastite

talase poplave I oluje
kada mi kažu more
odavde pa zauvijek
samo povorke ožiljaka vidim
imam tijelo
pored
hemija nam je boja
za ostalo nisam siguran

TEATAR APSURDA (ili : čitajući dlanove od kamena )

Džaba vam košulje
bijele i čiste
Zubi vam
Zubi vam , džukele,sitni i oštri
Koža vam lukava

Prodajete krv, prosite ljubav

Džaba vam zastave
Svilene i nježne
Bubnjanje bijesnih vam damara
Najdraža pjesma
Koraci vam
Koraci vam , džukele, lopovski

Prosite krv,prodajete ljubav

***

I onda
Kada prašina pokrije odgovore
Kada korakom vrućeg vjetra
Sljedeće neko ljeto dođe
Na ovu pozornicu
Nad ovu smaragdnu vodu
U ovu kamenu tvrđavu
I onda
Kada mirišljavi vjetar
Pronađe zaklon
Iza kulisa vaše pobjede
Bojim se
Da ga neće imati ko dočekati
Ni mi , ni vi,ni djeca vam
NI kosti
Neće ga imati ko dočekati

PODRUMSKA PROROČANSTVA

uskoro
kada meni mrak
na oči padne
a pašće znam

pesnicama ću stisnutim
iz suha grla
kao iz zelenog limuna

ishlapjela sjećanja cijediti

bebe će plakati
sjemenom zla ćemo ih hraniti

kada meni mrak
na oči padne
a pašće znam
vjetar će da utrne
sve zaklopit će se knjige
znanje će se stidjeti sebe

i ćutati

psi će se bojati ljudi
a ljudi ce se gristi

ujedati I režati

bolesne zvijeri će vladati
u podrumima
bespomoćni
kada taj  jezivi  mrak padne

pravićemo od mog sjećanja
crni otrov za pobjednike
u najljepše krčage ćemo ih sipati
i – čekati

SANJALA SAM U AKVARELU Sofiji

Sanjala sam sebe
Kako šećem gradom
(slika u bojama proljetnog akvarela)

Moj grad

Poznata lica

Ja hodam

Ispred mene jedan muškarac u kabanici
Snažno grli ženu u kabanici
Ona mu kaže – da!da!

Iza mene djeca gacaju po lokvama
I vrište i smiju se
Glasovi su im promukli od radosti

Sanjala sam korake
Kako koračaju
Moje i njihove
Ja ih gledam s visine, odvažno

Gospodskom ulicom otvaraju se
U nepravilnim krugovima
Pupoljci duginih boja
Već vidim, ta mlada lica će
Ovom gradu  ponovo osvjetlati obraz

Ja hodam

Moj grad

Poznata lica
Neki me ljudi pitaju kako si
Odgovaram  smiješkom
Dišem, mlatim rukama
Ovlaš držim se za torbu
Lijevo -desno se osvrćem
Nekom se ljubazno javim
Nekom ne
Pravim iznenadne zaokrete
Nasred pločnika

Gotovo plešući

Sanjala sam staru kulu na Kastelu
(slika u bojama proljetnog akvarela)
Dvadeset dva  kamena stepenika
Koji mi se uvijek obraduju

Koraci  moji probudili  su vjetar –
Nestašnog psića  što mi se mota oko suknje
Sanjala sam plavičaste guštere
Koji ne pričaju previše

Uz cigaretu, žmireći

Sporo

Ja im recitujem Miljkovića

Pružim ruku, zagrabim bajku
Smjestim je u topao džep
Za poslije

Sebe sam sanjala
Kako šećem svojim gradom
I odgovorno tvrdim:
Ova je planeta
Premalena
Za toliku količinu  radosti
Definitivno

OTPUTOVAĆU 2

Odmah da se razumijemo

Otjerati me ne možete

Ja nisam šugav pas

Na kiši

Sa odlascima

Ja problema nemam

Naprosto sakupim

Sve moje papire

Sve sličice i olovke

Sjajne omote od slatkiša

Neposlana pisma

I ukradene trenutke sreće

U jedan veliki kofer

Jer

Zapanjujuće ali istinito

To je jedino od čega ja živim

Ako zanemarim jogurt i hljeb

I poneki plavi zrak sumraka

Ja živim od pisanja

I odlazaka

Sanjarenje

To je sve što ja imam

Ove dvije ruke

Koje kao da su tuđe

Ili obje lijeve

Ali jedine koje imam

I ove oči

Što gledaju

I ne vide
Jedine su koje imam

I ove noge dvije

Zašle u godine a

Gdje bi još sve da zađu

To samo vrag zna

Ali ćuti kao zaliven

Sa odlascima

Ja problema nemam

Samo saberem te ruke

Te noge te stranputice od snova

Pokupim sve te papiriće

U jedan veliki kofer

I otputujem

Pravo

Za negdje
226838_495576547146478_1966307999_n

OTPUTOVAĆU 1

Neke nepoznate ptice
Pokreću mi ideje

Bez imalo pojma o životu
Lete vrlo visoko
Rijetko padaju

Zapute se nevidljivim

Stazama

Unutrašnje logike života
I putuju svijetom

Krila će sama zapamtiti put
Srce će samo zapamtiti ljubav
Tuđih mrvica ionako ima
Previše

Zašto od njih ne učimo
Čemu rastanci zapravo služe

Onoliko
Koliko je na zvjezdanom nebu

Razloga

Toliko je sloboda

I više

Neke nepoznate ptice
Pokreću mi ideje

Lete vrlo visoko

Rijetko padaju

Dom je sićušna tačka
Daleko ispod moga neba

BLAGO SLOVO

Evo

Donijela sam te na izvor samog bola

Čigro neprestanka

Zašto da se lažemo

Nema ti na ovom svijetu puno meda

Mali moj

Već gorki pelin i sante leda

Donijela sam te dovde

Lako kao pahulju snijega

Ja

Početak  sam tvoj

Čigro zaigrana

A sutra

Kad se napokon  sretnemo

Šaptaću ti

Miris toplog mlijeka u tami

Obečaću ti

Polja lavande u cvatu

Napraviću ti golim rukama

Meki krevetac  od oblaka

Daću ti

Sve što u mojoj duši cvjeta

Bijele zime i modra ljeta

Biću tvoja barka na namreškanom moru

Brojaću zore i sutone u tvoje ime

Naučiću te hodati trčati letjeti

Eto

Donijela sam te u ovu kasarnu

Punu mržnje pakosti i laži

Mali moj

Ja

Početak sam tvoj

Između tebe i mene samo je

Oštrica njihovog gnjeva

Samo je crno ispod nokta

Od šapa  tih   prljavih uvijek

Osmjehom se brani

Vukovi uvijek  koračaju sami

Evo

Donijela sam te na izvor samog bola

Čigro neprestanka

Ja početak sam tvoj

Sad neka mi bog pomogne

Ako znam

Kako ću te namamiti vani

januar 13 808