KRATKE PRIČE IZ ORMARA

21.

Ovisna sam.

Jednom davno, jedan mi je raščupani šaman prepisao

svaki dan tri puta po dvije male radosti.

Slijepo se držim njegovog recepta,

iako mi je nekad samo čudo potrebno da ga ispunim.

To je jedina tajna mladolikosti moje duše.

22.

Na svemu piše rok trajanja.

Zato na uglovima noći, izmedju snova,

uvijek stoji neki muškarac koji drhti

i neka žena koja plače.

Stoje tajne, koje smo mogli jedni drugima šaputati, tata,

duboko u noć,

uz oblake duvanskog dima i domaću rakiju,

dok djeca mirno snivaju.

23.

Ponekad ugasim svjetlo ( jer, tako se bolje vidi )

i zagledam se u sebe samu.

Četrdeset i ihihi kuka,

a samo zera neupotrebljive tuge u mojoj šaci.

I ko je, zapravo, ova žena nežena,

ovaj čudni zemaljski dom moj?

Nije da baš moram znati,

a možda ni ne bi bilo loše.

24.

Ponekad ugasim svjetlo (jer, tako se bolje vidi)

I čvrsto odlučim da ništa više ne želim da znam.

Pružim se koliko sam dugačka,

metnem ruke pod glavu

i gledam sjenke na zidu.

I baš me, baš me briga.

S vremena na vrijeme me u tom neznanju prati sreća.

A šta ona ovdje radi, to samo vrag zna.

KRATKE PRIČE IZ ORMARA

 

 

15.

I očevi su nekad bili dječaci.

A dječaci uče da se o osjećajima ne govori.

O krvotoku se ćuti.

Kad odrastu, oni uvijek nešto traže po džepovima i gledaju u stranu.

Neki među njima s lakoćom stvaraju čuda.

Ali, gdje god da krenu nemaju mira.

Stalno sa sobom vuku taj neugodni osjećaj kao da su nešto zaboravili,

kao da im, gdje god se okrenu, nešto bitno fali.

 

 

16.

Djevojčice su naučile da previjaju žive rane, razgovaraju sa vatrom,

da prave najčvršće mornarske čvorove i

rastanke pretvaraju u nove početke.

Leći na talase i prepustiti se toploj morskoj struji,

to znaju samo galebovi.

 

 

 

17.

Ponekad treba prigrliti tugu, posvojiti samoću.

Tako mi šapuće moj ružičnjak na kiši.

Zar je potreban neki drugi razlog za to?

 

 

 

18.

Invisible.

Ako prestanem da brinem, postaću.

Tačka.

 

 

19.

Svi se kače za istinu ,

kao da je ona božje slovo.

Ja glasam za proljetni dan na verandi

punoj šarenog vjetra i

jednu besplatnu laž koja nema zle namjere.

 

 

 

20.

Sad biste vi mene da pitate,

dal ja lažem?

(U lavirintima nepredvidivosti,

na kiši, gola i nezaštićena…)

Pa, da, lažem.

Ali gledam da smuljam samo samu sebe,

da nikog ne povrijedim i da pomenuto

činim samo iz humanitarnih razloga .

Dok kiša sipi,

a mokra mi se kosa lijepi po ramenima.

KRATKE PRIČE IZ ORMARA

9.

Džabe gledate u zvjezdano nebo.

Tamo pišu samo slatke gluposti

za one čija duša nije ništa glasnija od vazduha.

Sagnite glavu.

Koračajte pažljivo.

Tajne su zapisane jedino u neuglednom i samoniklom bilju.

Sve što treba da uradite je

da se sagnete i uberete ih.

10.

Ponekad je najbolje imati gladno srce.

Zažmiriti pred putokazima,

zaspati na raskršćima.

Staviti ruke u džepove i poći

baš tamo gdje gladno srce želi,

bez dodatnog zapitkivanja.

Tamo se sigurno uslast jede

i najtvrđa korica hljeba.

 

11.

Imam djetinju naviku da razgovaram sa psima i mačkama .

Ponekad i sa pticama, ako nisu predaleko.A

Najslađe se ispričam sa ružama.

Postoji mala mogućnost da se varam,

ali nikad u životu nisam imala tako dobronamjerne slušaoce.

 

 

12.

Voljela bih da jednom zavrnem poštenu samarčinu onome ko me ubijedio

da sam ja zapravo Trnova ružica i da princ samo što se nije pojavio.

Neko vrijeme mi je čak i izgledalo tako.

Za ime boga,

ništa pod nebom nije ukazivalo na bitke koje ću da bijem !

 

 

13.

Pa čak i tad, hrabrost je bila samo dobar početak.

Ostatak bajke moram sama napisati.

Zato, ponekad, samo ćutim i mutim.

Nikad ne lajem na zvijezde i nikad

ne pravim razliku između intuicije i nauke .

I za svaki slučaj, nikad ne pljujem na mačke.

 

 

 

14.

U slobodno vrijeme sakupljam ožiljke.

Šarene tetovaže nacrtane oštricom pravog noža.

Nije da sam baš nešto posebno hrabra,

Al sam sretna.

Nekima je ta moja sreća pravi trn u oku.

Prosto da se čovjek rasplače.

KRATKE PRIČE IZ ORMARA (ili : toliko ja znam o anatomiji)

 

1.

 

Svi spavaju.

Sanjaju.

A moj mir ne postoji.

Niti moja bitka ima kraja.

Ali , neka.

I – baš zato.

 

2.

 

Priznajem.

Ukrala sam neke riječi i šarene laže

iz tuđih mirisnih lancuna,

i sad se pravim pametna.

Najžalosnije je

što me baš brige za posljedice.

 

 

3.

 

Sve od maglovitog djetinjstva, pa do očigledne stvarnosti,

u mom je krvotoku uvijek bilo previše tuge, a premalo eritrocita.

Čiji manjak nema nikakve veze sa vatrom.

A ja sam vam živi dokaz za to.

 

 

4.

 

Naročito sam tvrdoglava tamo gdje vatra dodiruje moju vlastitu krv.

Tu mi je glas tanak poput bijelog oblaka,

a pjesma laka kao ostvareni san.

Tuda se šuljam i pazim da ne probudim vjetar.

Ko god da kaže da ja nemam muda, laže.

 

5.

 

Danas mi je odjednom i iz čista mira, sve jasno.

I, da budem iskrena,

uopšte ne znam šta bih počela sa tom jasnoćom.

Dođe mi da se od nje sakrijem pod jorgan.

Da je poklonim nekom dragom biću za rođendan.

 

6.

 

Ruke su nepogresivi I precizni putokazi

svakom svom poštenom vlasniku.

Kad znaš kud ideš,

ruke se tome raduju jednako kao i tvoje srce.

Zatim, uvijek su ti pri ruci,

što nije slučaj i sa ostalim životnim putokazima.

Trepere zajedno s tobom,

a kad zalutaš uvijek možes da rukama dozivaš pomoć.

I bude ti lakše.

 

7.

 

Kad čovijek pogleda u ovu moju kiselu facu,

odmah se vidi da puno razmišljam.

Najčešće među svojim, a i tuđim govnima.

Time samo potvrđujem već dokazano,

da se i kroz govna može prolaziti

neokaljane duše i čista srca.

 

8.

 

Često sanjam dom.

Dom kao nacionalnost.

Kao postojanost.

Kao božju volju.

Kao čvrstu ruku na mom ramenu.

Matematički gledano,

dom znači zauvijek,

zauvijek znači plus minus beskonačno.

U KAFANI ISPOD LIPE KOJE NEMA

Bio jednom jedan grad.Zapravo, opština – koju njegovi stanovnici već odavna odmilja zovu gradom.

U gradu ima jedna ulica, omeđena visokim ,starim i razgranatim stablima kestena.A oko nje , u pravcu juga i prilicno neorganizirano, posađene su lipe.

Grad se ponosio svojim zelenim krošnjama.

Našla se u toj Ulici i jedna kafana.Ništa posebno.Obična balkanska kafana, pomalo kičasta.

Potpuno nespremna za konkurenciju modernih , minimalistički uređenih kafića.

Štrčala je među njima poput ambrozije u moru ruža.

Ali bez obzira na taj prevaziđeni socrealistički izgled sa tendencijom pogrešnih promjena,imala je ta kafana svoje redovne mušterije.Zvali smo ih pacijenti.I mi smo povremeno tu dolazili na terapiju.

U bašti, ispod krošnje ogromne stare lipe, zguralo se nekoliko stolova između staklenog zida dograđenog naknadno i betonskih , prevelikih , žardinjera na pločniku.

U junu mjesecu,kada lipe procvjetaju i obuku Banjaluku u njenu najljepšu haljinu,za tim su se stolom redovno  održavali okrugli stolovi na razne teme.Na primjer, u dugometražnim raspravama, nikad nije precizno ustanovljeno zašto lipe u Banjaluci mirišu drugačije nego u ostatku svijeta, šta će u budućnosti da se više koristi kao izvor energije, vjetar ili sunce,kog su vraga girice opet poskupjele a pivo nije…Bilo je tu i svakojakih ribarsko-pijanskih pretjerivanja,poneka psovka,pa i protjerivanja, ali isključivo i jedino ako su počinioci pretjerali  u spopadanju ženskinja.Nikad, ali , zaista – nikad , kafana ispod lipe koje nema nije doživjela žučne rasprave i sukobe nacionalno osvještenih pokliča, koji su samo par godina  kasnije , postali nezaobilazna tema svakog razgovora u svakoj kafani, na svakom uglu ulice, u svakom atomu zraka.

Godinama su tu kafanu iz večeri u veče, posjećivali isti gosti.Gdje god da su proveli veče, ona je bila njihova nezaobilazna stanica na putu ka kući.A onda…desio im se rat.Kažu da se moglo predvidjeti, kao oluja ili zemljotres, da se nešto gadno sprema, ali, ja to nisam primjećivala, čak ni kad je postalo sasvim očigledno i opipljivo.Do mene je.Dakle, rat.

Običan balkanski rat,ništa drugačiji  od svih ostalih besmislenih ratova na Balkanu.Sa ratom su došli rastanci.A  rastanci ko rastanci, svugdje u svijetu su isti.Bole…Svi koji su to preživjeli, svi koji su otišli, svi koji su ostali , pa čak i oni koji su nestali, svi vi –znate dobro o čemu govorim.

U tom gradu,u toj kafani,samo godinu dana po službenom završetku rata,zatekla su se slučajno dva prijatelja , redovni sudionici nekadašnjih rasprava za stolom ispod lipe.

Isprva se uopšte nisu prepoznali.Sjedili su sami,svaki za svojim stolom,te zimske večeri, dok je njihov rodni grad zasipao krupni suhi snijeg.Svaki od njih sa svojim mislima,ne primjećujući nikog oko sebe.

Jedan je došao sa samog sjevera Evrope, nekim čudnim autobusno-avionskim kombinacijama , da posjeti roditelje koji su ostali u svome gradu.Mogao je da ih pozove u posjetu k sebi , ali nešto jače od njega vuklo ga je na jug,potpuno nespremnog za sve što ga čeka na putu.Danas se pita  zašto je uopšte dolazio.Ionako ovdje više nikog ne poznaje –svi su nestali.Grad je bio pun ljudi , koji su  se užurbano mimoilazili…Njemu je, svejedno, izgledao sablasno pust.Proteklo je više od pet godina otkako je bio u svojoj kafani.I ona je  pretvorena u kafić sa zvučnim imenom , ni u njoj nema nikog poznatog.Možda nisam trebao doći.Još je prerano.Mogao sam lijepo da pozovem roditelje da nas posjete u Švedskoj, i njene i moje.Šta mi je trebalo ovo lutanje među strancima u mom gradu, kao da će od toga bol da me mine.Ionako sam ovdje samo obični bjegunac.

Čini se da je naša lipa odavno sasječena kako bi se   mogla proširiti ulica, a na mjestu našeg stola je betonska žardinjera sa nekim zapuštenim grmom.Ali – pogled kroz prozor u pravcu juga, kroz sleđene krošnje lipa, nije se nimalo promijenio.

Sve ga je to odjednom vratilo u neke hladne zimske noći kada su, ugrijani kuhanim vinom, dugo pričali o moru.Na stolu su uvijek bile velike porcije prženih girica.Jedan od njih je bo pravi pomorac i iz svake luke je imao mnoštvo zanimljivih priča , koje su ličile na zaplete iz gusarskih romana.Bilo je tu i Titovih mornara , iz Pule i sa Briona,a na sezonskim morskim poslovima su svi učili važne životne lekcije.

Misli su mu zujale okolo kao pčele, nikako da se skrase samo na jednom mjestu.

Konobar, daj još jednom isto, molim!…Duplo!

Drugi iz te njihove  bivše ekipe , zatekao se tu također protiv svoje volje.Inače ovaj kafić uvijek zaobilazi u širokom luku kad hoda gradom.Nije htio da tu sjedi sam i sjeća se…i gotovo.Svuda samo ta bolna , topla sjećanja, prekrivena svim ovim ratnim sranjem .I krv.Puno krvi…

Izgleda da ga je ove večeri nešto naprosto tjeralo da sam sebe ovdje muči.Kroz prozor, snijeg je krupnim laticama zasipao grad.U bivšem životu jedino je jedan mornar mogao da pronađe pravu nijansu boje mora na zvjezdanom nebu iznad krošnjie osute cvijećem.Kao da nije to bio on, nego neko drugi.

Sve što je zaista želio ove večeri bilo  je da sjedi sam , pije i ćuti.Niko ko bi mu se obratio ne bi dobro prošao.

Na današnji dan je izgubio jedinog prijatelja koji mu je bio ostao.Zajedno su bili na ratištu. Čuvali su jedan drugoga da ne polude.Jednom se vratio po njega kad je bio ranjen , izvukao ga  , spasio mu život i brinuo se od tada za njega kao da od toga zavisi sva njegova vlastita budućnost.Posjećivao ga je, pio sa njim, pokušavao da mu pomogne da prihvati život bespomoćne osobe , bez nogu, osuđene na tuđu pomoć.Ali drugi put je stigao prekasno. Jeftine proteze koje su trebale da mu nadomjeste noge, nisu ga daleko dovele. Plakao je kao dijete pokušavajući da ga već obješenog oživi.

Nema te brlje koja je mogla da sapere taj bol.

Kada je za stolom u uglu ugledao  poznato lice dragog prijatelja, iz onih davnih dana,nije bio sasvim siguran da li je to zaista on ili su  su to njegova vlastita sjećanja postala živa …

Pozdravili su se.Više oprezno, nego iskreno.

Obojica su već imali iskustva sa poslijetarnim susretima starih prijatelja.Ali – nisu trebali da brinu.To je kafana ispod lipe.

U njoj je sve moguće.Tu prijatelji ostaju prijatelji zauvijek.

Nimalo neću pogriješiti ako kažem da je to čudo neobjašnjivo jednako kao i miris banjolučkih lipa.

Poslije prvih par rečenica, sve je išlo lako.Potpomognuti kosovskim vinom i nekom sumnijivom lozom , pričali su svu noć.

Uopšte im nije smetalo što se tamo gore pije viski i puši marlboro, a ovdje dolje, rakija nepoznatog porijekla i morava.Ako ima.Smijali su se.

Čudili su se vlastitom smijehu.Jedan od njih, svaki dan vuče na deseti sprat  po vreću smrznutih drva, a drugi i na autobusnoj stanici sjedi na klupama sa ugrađenim grijanjem.Jedan ima sam svoju kancelariju sa pogledom na sivo sjeverno  more, a drugi svakog mjeseca obilazi firmu samo da se prijavi i raspita kad će početi proizvodnja.Pa šta?Politika je kurva, a život je, brale moj , nešto sasvim drugo.

Kada im gore kažem da sam dva mjeseca proveo u bolnici zbog jednog sna o moru , dvije jele iz mog dvorišta i ove ovdje lipe koje nema, svi me blijedo gledaju.

U jednom momentu , onaj koji gazi u istim čizmama kao i pred rat,osjetio se kao pravi pravcati idiot.Glupan koji  nije imao petlje da iskoristi priliku i ode na vrijeme u bolji život.Međutim, kosovsko vino je zaista bilo omamljujuće dobro, a prijatelj sa sjevera mu se smiješio toplo,i pomalo postiđeno.Kao da je baš zbog njegovog odlaska kafana ispod lipe ostala prazna , a rat uništio sve čega se dočepao.

Ponoć je bila odavno prošla.Novi gazda njihove kafane imao je razumijevanja za ovaj susret.Pravio im je društvo.Noću mu je bilo nepodnošljivo.Dan je nekako mogao da ubije, ali noću, noću ni jednom nije uspio da zaspe, otkako mu je sin jedinac poginuo na ratištu  kod Drvara.Osamnaestogodišnjak.Tek je trebao da upiše fakultet , Likovnu akademiju.

Pred zoru su se rastali.Vani, snijeg je i dalje sipao.Stajali su neko vrijeme  ispod lipe koje nema i pjevali neke ,mislili su, zaboravljene sevdalinke.Niko ih nije opomenuo, niti je iko došao da ih legitimiše.Mada, čini se  da su samo to čekali.

Gazda je za uspomenu dobio na licu mjesta ulovljenog mačka da mu pravi društvo u noćima bez sna.I priču o jednom miroljubivom gradu koji više ne postoji, njegovim lipama i nekim, širom svijeta raštrkanim mornarima.O ratu je i sam znao dovoljno.I o rastancima.

A rastanci ko rastanci, svugdje su u svijetu isti.Bole…

IMG_0022

PISMO TREĆE (iskorišteni)

bila je to jedna šuma
mi smo bili stranci
šuma ko šuma- zelena i vlažna

pozdravljali smo bube sa:
zdravo , bubo, mrdaš li se
(kroz postelju moju)
dobrodošla, kako ti je trava?

zemlju sam jeo zemlju vario
u toj šumi
gdje smo bili stranci
nekom smo kamenju kožu gulili
mahovina je zabrinuto ćutala
a krošnje su napamet znale

svaku  našu pjesmu
(odavao nas je glas pun bola)

pozdravljali smo bube sa :
zdravo, bubo, mrdaš li se
(kroz postelju moju)
dobrodošla na BATTLEFIELD!
…………
otad mi se trava bjesomučno gadi
rijeka nema miris ni nebo boju
u toj šumi bezimenoj
zemlju sam jeo zemlju vario
kamenju kožu gulio

IZ SJEĆANJA:
KAKO KAMEN PADA U VODU
A SO SE SUŠI
&
glas mi je žedan
a časa puna vina
zaista postoji

PISMO DRUGO (zaboravljeni)

 

zemlju sam jeo zemlju vario
sad stojim i čekam
samo da mi slika pejzaža proradi
pa da mi se trava više ne gadi
&
kao da čujem  glas jedan
sjećanje me ne vara
bio je vrijedan
dok stojim i čekam
žmirim: svitanje

a zemlju sam jeo

žmirim: more

zemlju sam vario

vidim ga jasno
svaku vlas kose razaznajem

i plavi džemper

svaku mu nit  poznajem
na tlu mahovina plače
izgazio sam je muški
čizme oprostite mi
vidim ga kako puši
kroz patetično bljedilo svitanja
ti si ka tub od kaladonta isciđen
kaže mi i smije se
i sam sam ti taki

IZ SJEĆANJA:
kako kamen pada u vodu
a so se suši
ja stojim i čekam
stojim i dišem
miran
samo naizgled