BOSNA 1994. (antiratna za moj rodni grad)

Njih trojica :

Jedan je moj drugar

Iz Osnovne škole Braća Pavlić

Dijelili smo napola Tiđine sendviče

Sada je vojnik

Naoružan znanjem muškim

Oko pojasa nosi  okačene igračke

Opasne po život

Umjesto šarenih privjesaka za ključeve

Drugi je dječak

Iz Ulice Nikole Tesle

Zajedno smo pljuvali

Koštice od trešanja udalj

Zajedno smo drhturili

Pored  ruševina poslije zemljotresa

Zajedno igrali zaloga sa ljubljenjem zaprave

Treći je

Nepoznat muškarac kojeg

Sam sretala  često

Na uglu kod Pošte

Nosio je hljeb umotan u novine

Ispod miške

I zamišljeno otvarao kutiju Filtera 57

Uvijek bi mi  se ljubazno nasmiješio

Njih trojica

Ovog vrelog ljeta

Na prvoj liniji fronta

Zajedno ćute

Svakog dana jednu čuturicu vode

Podijele

Pretražuju smisao

U suhoj nam zemlji

Umaču hljeb u istu neslanu čorbu

Istom kašikom je srču

Smrt  – prljavim vicevima hrane

Ništa ne sanjaju

Nikad ne spavaju

Njih trojica

Ovog vrelog ljeta

Igraju se –  ne šale se

Igraju se žmire

Odmore se

Ne šale se

Crvena kraljica

Jen – dva – tri

Preko krvi treba trčati

Advertisements

LOST IN TRANSLATION ILI: “Žena bez čo’eka , je ko krava bez repa!”

Ima  jedan period u mjesecu februaru, u kojem se,redovno, evo već  popriličan broj godina , osjećam  loše.Narodnim riječnikom rečeno, osjećam se ko govno.Ili, još bolje  , u našem divnom i slikovitom jeziku – ako me razumijete, samo me nemojte  pitati koji je to jezik, molim vas – postoji vrlo precizan izraz za to stanje : nisam ni za onu stvar, kaže  se …Ne zabrinjavam se previše, jer znam da  ce  proći  bez nekog posebnog truda i analiziranja istog.

Ja sam jutanji tip.Ujutro sam  uvijek dobre volje I bistra kao suza.Veselim se svakom jutarnjem ritualu, kafi ,doručku, početku  novog  dana , makar on bio siv,  mutan  i nimalo obečavajući, poput ovog današnjeg.

Međutim, jutros sam ustala sva nikakva,neraspoložena, tužnjikava , bez nekog očiglednog  povoda. Prosula sam si šolju mlijeka u papuče,kafu sam prešećerila u nadi da će  me to oraspoložiti. Svejedno, doručak mi  i dalje  ima okus po piljevini.

Izgalamila sam se na jadnog psa, koji se je, pun energije i veselja,motao oko mojih nogu…Zatim sam sve to ponovila izgalamivši se i na sina. Dovraga, inače sam uglavnom vrlo  strpljiva i sasvim umiljata mama.Osim kad nisam. Priznajem. Oprostite mi pola.

Dakle, došla sam do tačke kada je trebalo makar pokušati  locirati problem.I eto ga : problem se smjestio tačno na pola puta između Dana zaljubljenih i Osmog marta. Da nešto nije u redu, primjetim odmah pošto prođe Valentinovo, i lagano šizim i nerviram i sebe i druge, sve dok ne prođe i osmomartovsko veselje.

Primjećujem da me svo vrijeme iz takta izbacuje neki sasvim jasan i gotovo opipljiv osjećaj da nesto, negdje, nisam uradila kako treba. Osjećaj da nisam uspjela. Promašila sam.Osjećaj da sam nekako bezvrijedna. Žena  koja nikad nije imala muškarca koji će je zatrpati ljubavnim izjavama i poklonima tih kritičnih dana. Ako izuzmem nekoliko traljavih pokušaja, uvijek sam samo gledala druge kako otvaraju poklone.Čak ni kolege na poslu nekako  nikad nisu imali dovoljno karanfila za sve, pa sam ja  najčešće ostajala bez svog cvjetića.

I evo me  –  stojim  u kuhinji usred lokve mlijeka,a kad se osvrnem iza sebe, osjetim kako se za mnom  vuče jedan nevidljivi, tužni kravlji rep iz podnaslova ove priče…Ništa ne pomaže što racionalni i budni dio mene nikako ne misli tako.

A šta to i zašto  moja podsvjest doživljava kao neuspjeh,pokušaću da iščeprkam u nastavku  ovog  teksta. Ako niste žena  u zrelim godinama, sa djecom ,i bez dragoga, nemojte očekivati ništa posebno.Vjerovatno vam neće  biti zanimljivo.

Dakle,činjenice govore ovako : nedavno sam napunila 50 godina, klimakterične tegobe ne podnosim nimalo dostojanstveno, kako bi to oni koji me poznaju  očekivali od mene; imam dvoje djece,  u životu sam voljela, nekad lako i lijepo, nekad teško i naporno, bivala sam voljena, dva puta sam se udavala i dva puta razvodila,  podigla sam dvoje djece ni sama ne znam kako,  bez značajne ili spomena vrijedne podrške i pomoći njihovih očeva. Dokazala  sam da mogu da podnesem neviđene napore, da rješavam probleme u hodu, bila sam slaba i bila sam jaka,i nemam nikakvog racionalnog ni zdravorazumskog razloga da osjećam toliku prazninu i toliku poraženost.Pa ipak, u dane izmđju Valentinova i Osmog marta, osjećam se bas tako- jadno.Kao najusamljenija i najnevoljenija žena na svijetu.

I pod  tim  sumornim oblakom, počinjem da  pronalazim sasvim opravdane razloge zašto je tomu tako. Prvi, koliko logičan toliko i jadan  – nakupilo se već podosta godina u mojem kalendaru i iako sam u mladosti znala biti ljepuškasta, sada se to uglavnom ni ne vidi. Teškog sam karaktera, precizna,tačnai  zahtijevna. Previše pričam kad ne treba, ne pričam kad treba. I da ne zaboravim, previše sam pametna, a to baš i nije osobina kojom se privlači muška pažnja. Očajna sam kuharica i neorganizirana domaćica…Dosljedna sam, što nervira i muškarce  i žene. Često sam namrgođena – a  ko voli smrknute ljude ?

Mnogo dugačak spisak. Cinik u meni prostodušno pita – pa što se onda buniš, ženo? Eto – bunim se, ne znam  tačno ni zašto.Bunim se jer želim da imam isto pravo kao i drugi, da slavim jebenu ljubav na Valentinovo, i da slavim jebeni praznik jebene ženske pobune na Osmi mart. Bunim se zbog toga jer smo unakazili ove  važne i lijepe datume. Bunim se jer ih doživljavamo ili sa istinskom – oh, kako to glasno  zveči- mržnjom, ili sa posprdnim ponižavanjem,ili sa plitkom da ne može biti plićom nezainteresiranošću,ili  sa površnim odobravanjem, sve u cilju dobrog provoda, džidži – midži i opa –cupa, sajamske euforije primanja i slanja poklona i opšteg cmakanja uokolo.

Uništili smo dva sasvim pristojna praznika,bez imalo obzira. Zato  želim da pokušam, makar djelomično, da skinem,ogulim slojeve koječega nalijepljene i prikalemljene na ove praznike, da dođem do suštine, do stvarnog središta  priče.

Za početak – mala  digresija :  ja lično, nisam nikad prije čula za Valentinovo, sve dok jedne već prilično davne godine  nisam  prvi put poslušala Toma Waitsa kako pjeva  Blue valentines. Već na prvo slušanje to je postalo moja himna, moj potpis, ja sam po svojoj prirodi već bila ustanovila običaj pisanja pisamaca osobama koje su drage mome srcu i mojoj  duši, a Valentinovo je samo bilo savršena kockica u slagalici koju svaki stari romantik živi. Dakako, trebalo je da prođe neko vrijeme patnje uz kasetofon i traku koju sam stalno morala premotavati  naprijed – nazad, skidajući tekst. Zaboga, nije  tada bilo ni googla ni wikipedije a nisam sigurna da je bilo i računara u blizini…Sve smo radili pješke, po sluhu, a Tom je u nedostatku prave informacije u mojoj glavi imao izgled debeljuškastog , tromog crnca sa saksofonom u ruci. Tako mi svih zahrđalih žica za gitaru, kakvo je to bilo iznenađenje, kad sam prvi put vidjela njegovu fotografiju! Mršavi promukli šaptač stihova! My man! Jedan od rijetkih koji se ne libi pisati tugaljiva pisamca. Bila je to Ljubav na prvi stih…Jedna od meni najdrazih ploca u zivotu.Taj gitarski solo koji grebe po svakom zaboravljenom sjecanju. A onda, na kraju prve strane ploce….mukla tisina….samo gramofonska igla koja sama ide do onog kraja na kojem ce da se vrti sve dok se neko probudi iz tuge.

Zaista,ako se malo vratimo u ne tako daleku prošlost – prva i  zbunjujuća komplikacija je nastala kad se u  nekadašnjim socijalističkim zemljama  smisao Dana zaljubljenih slobodno i vrlo proizvoljno prikačio na Osmi mart, pa je ovaj postao, umjesto dana ženske –i muške, borbe za jednakost, kako na poslovnom i životnom, tako i na privatnom planu, postao dan ljubavnih srceparajućih izjava, bjesomučnog kupovanja, žestokog  opijanja, dan raznih vezesvezom oblika ženskog bitisanja,u zavisnosti od slučaja do slučaja, dan baka,mama, učiteljica, curica u pubertetu  – svih njih koje su se ukrasile karanfilom kao simbolom  ljubavi koju njihovi  muževi, sinovi  ili učenici osjećaju prema njima. Dobro, učiteljice su dobijale izraze poštovanja svih svojih đaka , i muških i ženskih, a kući su se vraćale sa naramcima poklona, cvijeća, satova, mirisa, nakita…Uvijek mi se činilo nekako, da su baš one tu najbolje prošle.

Zbrka je postala jos veća kad je nastupila bezbolna tranzicija u pomenutim zemljama, pa se Dan žena držao svog teško stečenog statusa, ali ga je zeznula činjenica da su novopečeni poklonici zapadne kulture  već u februaru počeli glasno i sve glasnije da slave Dan zaljubljenih koji do tad nisu niti  poznavali, kao moderni potrošačko – konzumentski ekvivalent Danu žena.Ili je ispalo obrnuto?Rekla bih  –  ne zna se ko pije ,a ko plaća. Mada svi dobro vidimo činjenice -zna se ko pije, a zna se i ko ne plaća , ali  to je samo jedan dan  u godini tako…

Neko bi  zaista, za sveopšte dobro, trebao da stavi stvari na njihova mjesta, i raspetlja gordijev čvor,pravog i prenesenog značenja ovih dvaju datuma. Mislim da vrijedi truda. Ako ni zbog čega drugoga, a onda da se smanji broj  isfrustriranih i nezadovoljnih gospođa u izvjesnim godinama,  kada nastupe pomenuti praznici.

Da se razumijemo, ja nisam od onih kojima se Valentinovo,  ni bilo koji drugi praznik ni svetac,može prodati kao savršen momenat za zadovoljenje šopingholičarskih strasti i  primjenu  životne filozofije pod parolom –  kupi, kupi,kupi i daj,daj,daj…Jok.Uopšte mi se ne sviđa ta manijakalna potrošačka gungula oko ovog praznika. Oko bilo kojeg praznika.Neka mi ne zamjeri armija nezaposlenih koja čeka svaku iole pogodnu priliku da se nešto radi i zaradi.Ali.

Ali, čini mi se da baš u tom grmu leži skriven zec, kojeg niko ne vidi,  koji me tjera da se bunim.Zeko se krije u činjenici što mi se sviđa slaviti ljubav. Bilo kojim povodom.Što češće. Sviđa mi se ideja o pisanju pisama onima koje voliš, ili onima koje si nekad volio.

Apsolutno se slažem sa onima koji tvrde da je ljubav čudo, I da je zaista istinito  sve ono što se o njoj govori i piše, pa i mnogo više od toga.

I eto ga – moj mudri zeko kaže da ne postoji bolji i ljepši razlog da se neki dan proglasi praznikom. I da ga se slavi tvrdoglavo i glasno, upkos svim svjetskim zagovornicima mržnje kao načina postojanja, uprkos činjenici da ih ima svuda i sve više i  da se razmnožavaju ko zloglasni virusi H1N1.

Eto,  već sam se prilično oporavila od jutrošnjeg neraspoloženja, te čvrsto odlučujem da neću da budem krava bez repa samo zato jer me neko muško ne zove svojom dragom. Već sam toliko puta u životu ispala glupa kao krava, već su me muzli i izmuzli, već sam dosad pojela čitavu jednu livadu osušene djeteline boreći se sa klimakteričnim tegobama, da si dajem

puno pravo na posjedovanje jednog finog, dugačkog, kravljeg repa!  Sa čuperkom na kraju!M alo šire gledano, malo dalje od moje omiljene livade, stvari će se mnogo sporije mijenjati. I teže, dakako. Znam ja da se narodu ne da mislit, i da je ovako kako jeste, lakše.I kao da mi to nije dosta – bunim se i protiv ljudske osobine koja svaki istinski razlog za slavlje pretvori u  vlastitu karikaturu.

Dakle, umjesto čokoladnih srdaca, jastučića sa ljubavnim porukama, krvavo crvenih okvira za slike, spavaćica sa likom Miki i Mini  kako se cmaču,peškira posutih srcima…zar vam  zaista ništa drugo ne pada na pamet?

Postoji toliko domišljatih ljubavnih poruka, toliko originalnih načina da se nekom kaže da ga se voli.Samo  se trebate držati podalje od šoping centara i dozvoliti si da budete svjesni toga šta osjećate. Pretvorite osjećaje u nešto. Poigrajte se njima.Makar to bila samo tišina na drugom kraju telefonske veze,kao ona tišina koja je nastupala poslije Tomovog Blue valentine, na kraju prve strane istoimene ploče.Ah, da, vi se vjerovatno toga ne sječate.Ta je tišina jednako dio ljubavne poruke na tom albumu.Ništa iza ove pjesme ne bi bilo dovoljno rječito.

Poklonite joj – njemu- kesu za smeće punu friških kokica prelivenih maslacem, poruku zakačenu magnetićem na frižider…Poštediti treba samo one jadnike kojima pod kožom počnu da se okreću noževi i bodu ih  čim moraju javno da pokažu šta osjećaju, pa makar ta javnost bila  samo jedna jedincata osoba. Njima je sve oprošteno.Oni su neizlječivi.

I eto, to me je dovelo nazad u moju kuhinju, u lokvu prolivenog mlijeka, u osjećaj da nisam uspjela…Da sam samo obična krava bez repa, jer nemam čovjeka svog života pored sebe, da me pazi, mazi i obasipa pažnjom i poklonima za Valentinovo. A onda u istom tonu, za Osmi mart.

Pa sta?Ja ću i dalje slaviti ljubav, njezinu divotu i moć, makar mei  dalje nemilosrdno proganjao nepostojeći kravlji rep – kako među hiljadama čokoladnih srčeka i komada sacher torte obojenih u crveno, tako i među mladima koji se ljube Gospodskom ulicom i čvrsto drže za ruke, ne mareći za datum. Pa zar moje pjesme nisu, svaka za sebe, svojevrsno malo pisamce za neku od mojih ljubavi?

Gdje prestaje Valentinovo, a počinje Osmi mart, pitanje je koje se istopilo negdje u isto vrijeme sa nestankom Berlinskog zida.Ali mi ne moramo čekati da se sociolozi pobrinu za afirmaciju njihovog istinskog značenja, ja  vas ovim tekstom  molim – dajte pomenutim praznicima pravo da budu ono što zaista jesu. I dajte da ih slavimo zajedno! I muškarci i zene, i zaljubljeni i oni koji to nisu, oni koji imaju podršku i oni koji guraju sami. Svi koji volimo ili smo nekad voljeli, svi koji smo voljeni ili nismo, svi kojima je stalo do ravnopravnosti među polovima u svim segmentima života i svi koji slave našu posebnost i različitost i svi kojima nije svejedno kad kakoi zašto se opijaju,ljube i vole.Dajte  se dozovite pameti, što bi rekao jedan od ovdašnjih  propalih političara.Ta mu je bila i najpametnija.

Prestanite da budete hodajuća reklama potrošačkom mentalitetu i postanite ono sto zaista i jeste – bića koja žele i znaju da artikulišu vlastitu sposobnost da vole. Neka makar jedan san koji smo odsanjali zajedno, postane realnost.

1622236_758165687537778_512444512_n

SCARFACE

Oluja je prošla
Tišina pritišće zidove
Moje spasonosne špilje
Oprezna , osluškujem
Kotrljanje krvi
U ovom čudnom tankom tijelu
(koje je sasvim slučajno baš moje)

Kroz prozor
Čuje se pjesma oslobođenih
Opasna pjesma
Izlazim
Naoružana jedino strašću
Svejedno
Koljena mi klecaju
Bojim se da me nećete prepoznati

Moja haljina svjetluca
Kao oblak mjesečeve prašine
Rođena sam da budem ratnik
Ja
Rođena sam da budem izbjeglica
Vi – nikog ne vidite
Vi
Ništa ne čujete
Prolazim pored vas
Kao vječno ranjena životinjica
A moje noge se same
Ponosno šeću
Gradom kojeg voljeh nekada

Oluja je prošla
Svečana tišina pritišće zemlju
Konačno
Čujem oblake dok plove
Konačno čujem
Krošnje kako dišu
Ova je oluja prošla
I
Začudo
Ostavila svoje tragove
Samo na mom licu
Samo
Na licu

Mom

OTVORENO PISMO DJEDA MRAZU

 

 

 

…Bila je druga ratna godina.,početak 93.Nekima je prilagođavanje ,i fizičko I duhovno, na život u ratu išlo sasvim dobro.Meni nije.Pa ipak, kada je prvi talas južnog vjetra stigao i do našeg grada,ja sam se sa djetinjom radošću,pjevušeći,spremala za jedan sasvim običan,najobičniji gušt:obrisati zimsku prašinu sa stolica na balkonu,obući nešto tamno, sjesti na sunce , pijuckati kafu I gledati u nebo…Sve dok me neko ne opomene…U tom mi je momentu euforije ,potpuno neprimjerene mome uzrastu,moja petogodišnja djevojčica rekla nešto što nikad neću zaboraviti: “Mama, nema proljeća kad je rat!Šta ti je ?”

Začuđeno i vrlo ozbiljno me gledala, užasnuta.Prekinula sam odmah svojmaliritual radosti i zaćutala.I još  sam dugo tako sjedila  postidjena, zbunjena,bez riječi…

Poštovani gospodine Mraze, to je glavni razlog zbog kojeg Vam pišem.Ne sumnjam da ćete me razumjeti i podržati.Obraćam Vam se javno,da bih bila sigurna da ćete pismo “dobiti” ,jer se kod nas pisma još uvijek lako izgube, a telefonske veze nikako ili jedva rade.

Čini mi se da još jedino Vi, sa svojim godinama , ugledom I bjelosvjetskim iskustvom,možete da nam pomognete.I nama, odraslima, a posebno , našoj djeci.

Ja slučajno znam da ste se trudili i pokušavali da dolazite do nas svih ovih godina, i znam da Vam je to samo ponegdje , jedva na jedvite jade, uspijevalo.

Znam da ne treba da Vam pričam o tome kako su ovdje mnogi mališani , naizgled sasvim normalna i vesela djeca, prestali da vjeruju u mnogo šta,pa čak i u tako običnu i prirodnu stvar,kao što je dolazak proljeća,ili,zamislite – Vaše postojanje!!!

Mnogi od njih imaju razloga da vjeruju da snovi nikad ne postaju stvarnost.Vi dobro znate da to nije tako.Zato Vas molim, da se napokon, u onoj nekadašnjoj atmosferi, natrpani poklonima, vratite u ovu zemlju,onako kako Vama i dolikuje.

Ne obazirite se na politiku ni religiju, jer Vaš je jedini posao dječija radost, I dođite, zajedno sa svetim Nikolom, i onim pravoslavnim I onim  katoličkim, sa Božić Batom i st.Clausom, svejedno je , dođite i vratite našoj djeci čaroliju!

Kada se bezbrižnost i veselje tako dugo uskraćuju djeci (pa i odraslima!) , to nikada ne izlazi na dobro.Vi ste jedini u stanju da ova prokockana planeta makar na nekoliko trenutaka bude jedinstvena u igranju, zabavljanju, veselju i smijehu.Zato Vas molim, kontaktirajte nadležne i vratite nam se u starom stilu!

Vas će sigurno poslušati.

 

Neka se okače šarene svjetiljke u Gospodskoj ulici, neka se postave zvučnici i neka svira muzika.Neka se na trgu ispred parka prodaju ukrasi za jelke, girlande i dječije igračke.Vratite nam ukrašene borove pored hotela Bosne , oni , valjda,  ne ugrožavaju ničije nacionalno pitanje.Vratite nam ringišpil,prodavače balona,šećerne vate,zimskog sladoleda i čestitki sa lijepim željama.Neka se ponovo pokrene vozić za male, I  poneke velike.

Ja sigurno nisam bila jedini roditelj koji je, kao izgovor za bauljanje i višednevno uživanje  u  tom šarenilu,navodio brigu o vlastitom djetetu.

 

Eto, prošla je  čitava jedna godina mira.Složićete se da smo svi zaslužili makar mali odmor.Ja ne vidim bolji način ni povod nego što je Vaš dolazak.Molim Vas, nemojte nas iznevjeriti.Ovdje se više ne puca,a Vama bi ionako , svi putevi trebali biti otvoreni.Dobro nahranite svoje irvase, podmažite sanke, okačite zvončiće…Mi ćemo očistiti dimnjake i , za svaki slučaj,ostaviti – poslije mnogo godina- otključana vrata.

U druge krajeve svijeta pošaljite svoje vijerne pomoćnike, a ovdje,u ranjenu i umornu Bosnu I Hercegovinu,dođite ove Nove godine Vi, kapom I bradom , sa vrećom punom iznenađenja.

 

Ovim putem Vas molim i  jednu sasma privatnu uslugu : ja poznajem neke klince koji su mislili da ste ih zaboravili, i poslije izvjesnog vremena su počeli ovim gradom da šire zaraznu sumnju u Vaše postojanje.Ovo je možda jedini način da ih razuvjerim.Umjesto da mi odgovarate, jer znam da u ovo doba godine nemate baš vremena za slične stvari, samo se pojavite na mojoj adresi, poznatoj redakciji, u ponoć !

Učinićete mi veliku radost dok budem gledala mala začuđena lišca.

 

Unaprijed zahvalna, i iskreno Vaša, M.M.

ovo je malo sjećanje na kolumnu koju sam pisala u Novom Prelomu, neko vrijeme poslije rata…ovaj tekst posvećen Djedu Mrazu , objavljen je krajem 96, ako se dobro sjećam, i čini mi se da se može objaviti ponovo , kao podsjetnik i poziv da ne zaboravimo da je dolazak nove godine uvijek , vezano za vjeru ili ne,ni za bilo što drugo, vrijeme kad je lijepo darivati one koje volimo…posebno , djecu…i da ne zaboravimo da je dječije veselje i radost jedini razlog svih tih predstava…poklone koje donose sveti Nikole i djeda Mrazevi , ionako u njihove vreće , stavljate vi sami…

KRATKE PRIČE IZ ORMARA

21.

Ovisna sam.

Jednom davno, jedan mi je raščupani šaman prepisao

svaki dan tri puta po dvije male radosti.

Slijepo se držim njegovog recepta,

iako mi je nekad samo čudo potrebno da ga ispunim.

To je jedina tajna mladolikosti moje duše.

22.

Na svemu piše rok trajanja.

Zato na uglovima noći, izmedju snova,

uvijek stoji neki muškarac koji drhti

i neka žena koja plače.

Stoje tajne, koje smo mogli jedni drugima šaputati, tata,

duboko u noć,

uz oblake duvanskog dima i domaću rakiju,

dok djeca mirno snivaju.

23.

Ponekad ugasim svjetlo ( jer, tako se bolje vidi )

i zagledam se u sebe samu.

Četrdeset i ihihi kuka,

a samo zera neupotrebljive tuge u mojoj šaci.

I ko je, zapravo, ova žena nežena,

ovaj čudni zemaljski dom moj?

Nije da baš moram znati,

a možda ni ne bi bilo loše.

24.

Ponekad ugasim svjetlo (jer, tako se bolje vidi)

I čvrsto odlučim da ništa više ne želim da znam.

Pružim se koliko sam dugačka,

metnem ruke pod glavu

i gledam sjenke na zidu.

I baš me, baš me briga.

S vremena na vrijeme me u tom neznanju prati sreća.

A šta ona ovdje radi, to samo vrag zna.

KRATKE PRIČE IZ ORMARA

 

 

15.

I očevi su nekad bili dječaci.

A dječaci uče da se o osjećajima ne govori.

O krvotoku se ćuti.

Kad odrastu, oni uvijek nešto traže po džepovima i gledaju u stranu.

Neki među njima s lakoćom stvaraju čuda.

Ali, gdje god da krenu nemaju mira.

Stalno sa sobom vuku taj neugodni osjećaj kao da su nešto zaboravili,

kao da im, gdje god se okrenu, nešto bitno fali.

 

 

16.

Djevojčice su naučile da previjaju žive rane, razgovaraju sa vatrom,

da prave najčvršće mornarske čvorove i

rastanke pretvaraju u nove početke.

Leći na talase i prepustiti se toploj morskoj struji,

to znaju samo galebovi.

 

 

 

17.

Ponekad treba prigrliti tugu, posvojiti samoću.

Tako mi šapuće moj ružičnjak na kiši.

Zar je potreban neki drugi razlog za to?

 

 

 

18.

Invisible.

Ako prestanem da brinem, postaću.

Tačka.

 

 

19.

Svi se kače za istinu ,

kao da je ona božje slovo.

Ja glasam za proljetni dan na verandi

punoj šarenog vjetra i

jednu besplatnu laž koja nema zle namjere.

 

 

 

20.

Sad biste vi mene da pitate,

dal ja lažem?

(U lavirintima nepredvidivosti,

na kiši, gola i nezaštićena…)

Pa, da, lažem.

Ali gledam da smuljam samo samu sebe,

da nikog ne povrijedim i da pomenuto

činim samo iz humanitarnih razloga .

Dok kiša sipi,

a mokra mi se kosa lijepi po ramenima.