Odlomak iz knjige Pjesnikinja mrtvog mora

Bijesno nije za živit

(Pjesnikinja mrtvog mora)

Ta rečenica.Ta odurna i nepravedna rečenica bila je upućivana meni kao djevojčici. Ta je rečenica postala olovno nebo, hladna zemlja, iz koje sam ja pokušavala rasti. Kao neka kržljava biljčica u tamnoj pećini bez tračka sunčeve svjetlosti. Zamišljala sam da ne postoji,da je dio moje izbezumljene mašte. Jer ja sam bila introvertno, stidljivo dijete što je živjelo u izmišljenim svijetovima otkako znam za sebe. Zapravo,i nisam se baš puno promijenila od tog vremena.

Međutim,tu rečenicu mi nije upućivalo troglavo čudovište iz svijeta mašte, nego moja rođena , brižna, baka. To je jedna istinska,stvarna rečenica, rečeničica takorekuć, koja je odredila izravno i neizravno, cijeli moj dosadašnji život. Nije to malo života, skoro pa šezdeset godina, za jednu tako kratku i britku,ali vrlo opasnu rečenicu, sastavljenu od samih zubatih noževa, naoštrenih i hladnih. Noževa koji su cijepali, ubadali,trgali meso moje mlade duše toliko dugo. A gotovo neprimjetno.

Bila je to opasna rečenica. Da budem iskrena, ne sjećam se ko je prvi počeo. Ne znam ko je nastao prvi, ona ili moje navodno djetinje bjesnilo. Da li sam prvo ja bila toliko podivljala  da je ta kratka presuda o nepotrebnosti mojeg postojanja bila sasvim na mjestu, ili mi je od njenog prečestog ponavljanja , bjesnilo naizgled nepoznatog porijekla udarilo u glavicu uokvirenu kikicama sa savršeno zavezanim satenskim mašnama.

Ono što sigurno znam jeste da me je proganjala, da me je boljela i razarala moje mlado tkivo, toliko dugo i često, da sam jednog popodneva tu strašnu osudu grafitnom tvrdom olovkom napisala, zapravo urezala, sa unutrašnje strane vrata od dijela ormara u  kojemu su bile moje školske sveske i knjige. Svaki put kad bih je iznova čula, zatvarala sam se u sobu da,kao,učim,i olovkom ,svom snagom ponavljala po već napisanim slovima, podebljavajući bol koji mi je radila. Ne sjećam se da sam plakala. Sjećam se da sam u tvrdom drvetu načinila pravi vijugavi kanjon u čijem je jedva vidljivom koritu tekla nemirna rijeka moje već predodređene budućnosti.Ali  ono što sam poslije toga radila, je nešto čime se strašno ponosim i što me je sigurna sam u to, na neki način spasilo. Nakon toga sam zatvarala ta vrata sa kanjonima moga bola, i učila. Sve što je trebalo naučiti za nastavu, sve što nije trebalo naučiti, sve što mi je bilo dostupno za učiti. Matematički zadaci, slova, istorija, hemija, francuski, samo znanje radi znanja, tvrdim,spasilo mi je život.

Ormar je bio lijep, veliki,drveni godovi su vijugali stvarajući zanimljiv uzorak ispod nekoliko slojeva lakirane površine. Mirisao je na kitnkez i domaće kekse „ na mašinu“. Nalazio se u dnevnoj sobi u bakinom stanu , u kojoj sam ja često boravila prije i nakon škole, jer me je baka čuvala dok su starci bili na poslu. Ispred ormara je bio okrugli sto rađen u istom stilu i nekoliko stolica. Ja sam ga koristila kao radni sto, i često sam pod izlikom da učim, boravila sama u toj prostoriji, švrljajući uličicama mog imaginarnog svijeta, zaštićena od stvarnosti i u njemu – vrlo živa i nimalo bijesna, već sretna. Što mi po bakinom receptu nije bilo preporučljivo. Njoj su gosti dolazili vrlo rijetko, tako da sam tu sobu koristila uglavnom ja. A za dnevni boravak je korištena druga prostorija koja je bila nekadašnja kuhinja, poslije zemljotesa pretvorena u sobicu, dok je kuhinja premještena u nekadašnji špajz.

 Ne znam odakle mi to znanje,ta moć, jer iako o svemu što mi se tada dešavalo nisam imala stvarne svijesti, tvrdoglavo sam slušala samo svoju djetinju intuiciju. A ona mi je govorila da vrijedim više od bijesne lisice. I da ću to jednom, kad-tad, dokazati.

 Ispod prozora sa gusto isheklanim zavjesama, bila je komodica u istom stilu kao ormar i sto, „visoki sjaj“, popularan početkom šezdesetih u Jugi a na njoj crno-bijeli čajevčev televizor,najčešće ugašen, jer je baka strogo vodila računa o štednji struje, a nije ni bilo mnogo te-ve programa. Palio se samo za večernje vijesti, i ako bih ja bila uporna, za rijetke dječije emisije. Crtani filmovi prije vijesti, i povremeno serije poput Na slovo na slovo sa Mićom i Aćimom, Mendo i Slavica, ili moja omiljena Pipi Duga Čarapa.

Izvana, sve je izgledalo normalno, da normalnije ne može biti. Iznutra je buktio požar. Buktinja je na mojoj duši ostavljala krvave opekotine, žive rane koje su teško zarastale, a i kad jesu, na njihovom je mjestu ostajao tvrdi, blijedi ožiljak mrtvog tkiva. I eto, tako sam nastala ja, pjesnikinja mrtvog mora, osoba koju niko ne može sasvim upoznati, niko razumjeti, jer ni sama nije u stanju da poveže dijelove svoga bića u jedinstvenu cjelinu, zbog mnoštva pustih otoka, oprljenih vatrom, ogoljenih komada tkiva koje se ne može izrezati, do kojih se ne može ničim doploviti.

Vrata od ormarića su imala ključ. Ja sam ih uvijek zaključavala nakon učenja i ključ sam uvijek nosila sa sobom. Nikad nikome nisam pokazala ta vrata, sve do poslije bakine smrti,tu moju ugraviranu bol, niti sam o njoj ikome pričala. Mora da mi je bilo strašno teško šutjeti. Mora da mi je bilo strašno teško biti sama u svemu tome. Ali bila sam. Sasvim sama u svemu tome. Kada negdje naiđem na sliku mene iz tog vremena, na njoj se sasvim dobro  vidi sve ovo o čemu pišem.  I sažalim se nad tom ranjenom djevojčicom, bude mi žao mene same.

Ispod rečenice Bijesno nije za živit, zapisala sam još nešto što sam sa godinama zaboravila, a nakon očeve nedavne smrti, odjednom mi se vratilo u sjećanje. Ista je otac joj. Ista je otac joj. Valjda sam je zaboravila jer je nisam doživljavala kao nešto bolno. Nisam ni o tome nikome pričala, čak ni tati, možda zato jer mi nije smetalo što ličim na njega. Možda sam vjerovala da se radi o fizičkoj sličnosti koja je ionako svima bila očigledna. Garava kosa,crna kao ugalj, taman ten, široka stopala, još šire šake, kvrgava koljena, tanke noge,ista velika usta kao da ih je neko u uglovima zarezao da budu još veća, i te izdužene bore oko njih, koje će s vremenom postajati sve očiglednije i dublje. Pretpostavljam da baka nije govorila o toj vrsti sličnosti, jer je govorila ljutito i glasno, neprijatnim, podrugljivim tonom. Kada smo bivale same uvijek je koristila takav podrugljivi ton. Pred drugima, pretvarala ga je u nježne hvalospjeve ljubavi prema svojoj prvoj i najdražoj unuci.

Nismo valjda, toliko ružni, tata i ja, mislila sam. Nešto je drugo u pitanju, ali nije mi bilo jasno šta, ni danas mi nije sasvim jasno šta. Možda je i tata bio bijesan. Možda sam od njega naslijedila bjesnoću, kao što sam naslijedila gustu crnu kosu. Znam da baka nije voljela mog oca. I to je otprilike sve čega se sjećam. Ista sam on, znači da ne voli ni mene.

Kao što vidite, ja nisam bila baš voljeno dijete. Emocije kojima sam pred drugima obasipana bile su često lažne, a ja sam posjedovala, kao i mnoga djeca otkako djeca postoje, radar koji je prepoznavao laž i prijetvornost.

Problem je bio što sam ja vjerovala baki. Bila sam ubijeđena, makar jedno vrijeme, da sam stvarno bijesna kao ona lisica iz novina koju su morali ubiti, i da zato nisam za živit. U svojim lošim danima, i dan danas mislim o sebi tako. Dodajte tome moj svijet mašte, usamljenost i šutljivost, grebanje tih bolnih meni upućenih rečenica, proklinjanja i prijetnji na drvena vratašca, i eto vam budućeg pjesnika. Negdje su, jednom, sve te rečenice morale izbiti vani. Kao nepovezane riječi,kao pozivi upomoć, kao jauci, kao gologlavi nezavršeni stihovi na nekoj pustopoljini, šibani vjetrovima života,koje sam ja lovila, za kojima sam bosa trčala i od kojih sam stvarala svoja mala čuda,sve što sam smatrala mojim jedinim razlogom postojanja.

Najgore mi je bilo slušati o tome kako sam ja sretno dijete i to najviše bakinom zaslugom. Kada bi je posjećivale njene prijateljice i komšinice, obavezno su mi napominjale, kroz prepoznatljivu mi izvještačenost,da sam ja „tako sretno dijete“ zahvaljujući ljubavi kojom me obasipa moja bakica, i da bih trebala biti zahvalna na tome, a ne… ostatak rečenice je uvijek ostajao visiti u zraku između nas. Što je impliciralo da su drage gospođe već dobro znale šta se dešava u našoj kući, da „nešto s malom nije u redu“, da je „bijesna bez razloga“, da sa njom niko ne može izaći na kraj, da „to njeno ponašanje već prelazi sve granice“ pa jadna baka više ne zna šta sa mnom da radi. Znale su one dobro o čemu govore kad su me tako rafalno optuživale za nezahvalnost i kritikovale me,sve umačući kekse sa vanilijom u tursku kafu posluženu na mom okruglom radnom stolu. Šoljice sa ručkama u obliku mačijeg repa, mali prsti što uredno gospodski štrče prema vani, a iz pažljivo obojenih usana ispadaju tu i tamo mrvice keksa na pod, na ćilim od grubog tkanja,sa oslikanim ribicama u uglovima, koje smo mi djeca, na porodičnim okupljanjima tokom školskih raspusta, pecali i potom skupljali u kanticu za pijesak, te ih kobajagi nosili kući na roštilj od daščica postavljenih preko rende za pranje veša.

Trebala bih biti poslušna i ponizna. Nikako drugačije, jer mnogi ni to nemaju. Nisam se branila, kako bih i mogla, kad niko mene nije ni pitao kako se osjećam. Nikad.Niko.

Na tu očiglednu laž i nepravdu ja sam se bunila na svoj način. Znam da nisam ostajala dužna. Naročito kad sam malo poodrasla. Hoćeš da kažeš da nisam za živit, kravo jedna glupa, da sam bijesna? Ha? Pa, evo ti jedan bijes, udarala sam šakama u vrata, evo ti još jedan bijes, isplazila sam jezik prema njoj i tresla glavom kao neko čudovište. Evo ti još jedan bijes, lupala sam nogama po podu, da ti ne zafali razloga! Jesi sad sretna? Drala sam se, komšilukom je odjekivalo, a ja sam znala da baku opsjednutu redom i navodnom pristojnošću,to dovodi do ludila. Sretnaaaaa?  

A onda sam odlazila u sobu da učim.I učila sam. To što sam bila dobar đak, njoj nije puno značilo. To što sam bila posebno nadaren đak, to nije ni znala. Nisu znali ni starci, jer, ja kao da nisam bila prisutna u njihovom svijetu, osim kao mala koja ponekad pravi probleme, pa ih dovodi u nezgodne situacije.

Nemajući nikog na mojoj strani ko bi se zainteresirao i zauzeo za mene,u mome je biću rasla i jačala mentalna papazjanija sa čijim se posljedicama i dan danas borim. Nažalost, sve ovo o čemu pišem sam saznala uz pomoč stručnjaka,i to mnogo godina kasnije, kada sam samo mogla da pokušam ispraviti učinjenu štetu. Napadaji panike, opsesivno kompulsivni poremećaji, anksioznost i malo pomalo golemi osjećaj krivice, zbog kojeg sam na koncu povjerovala da zaista više ne trebam živjeti. Da ne zaslužujem živjeti. Jer sam zaista takva. Bijesna.

Ne znam zašto se nisam ubila. Sve je vodilo k tomu. Možda zbog tihog prisustva moga voljenog djeda. On je bio jedina osoba u mom djetinjstvu kojoj sam bila privržena, i za kojeg sa sigurnošću mogu da tvrdim da me je volio. Međutim, ni djed se nije pobunio za mene. I on je imao svoje sisteme, vjerovatno razvijane godinama, za život sa neurotičnom, autoritativnom i napornom bakom. Kao uostalom, i mama. Linijom manjeg otpora. Ne talasati. Postojati tiho i sklanjati joj se s puta. Ne zalaziti u dubine. Kao i mama,i djed je možda mislio da upravlja svojim životom, ali to nije bilo tačno. Baka je bila ta koja je upravljala svim njihovim životima, a ja sam to jedina vidjela jasno. I strašno sam se bunila protiv toga. Naročito kad bi mamine odluke, zbog mira u kući, bile na moju štetu.Nastavnik fizičkog, tatin prijatelj, kojega sam nekoliko puta pobijedila u šahu, znam da me je pustio , ali bilo mi je drago, preporučio je da me upišu u izviđače, da očvrsnem, da se družim, obećavši da će me paziti on lično. Ja sam se radovala. Ali ne. Baka je bila protiv. Zbog scene koju je izrežirala, nije mi bilo dozvoljeno da postanem izviđač. A nakon te zabrane ja sam završila u dječijoj bolnici, na mjestu današnje psihijatrije, gdje ljekarima ništa nije bilo jasno. Naizgled zdrava, nisu mogli da dokuče šta mi je. Sad znam da sam imala panični napadaj, ali tada to niko nije mogao prepoznati.

Dedo. Njegova je blizina, makar samo fizička, bila možda glavni razlog što u tim formativnim godinama i ranom pubertetu nisam razmišljala o tome kako da skončam. Nisam ja razmišljala o tome, ali jeste moja podsvijest. Budući osjetljivog zdravlja,  vrlo je moguće da je moj imuni sistem dovoljno oslabio i dozvolio da me u pubertetu ščepa boleština iz koje nema izlaza. Dobiješ je i imaš je dok ne krepaš.

Jer bijesno ionako nije za živit.Kud ćeš gore presude od te. Ne, nisam se ubila, ali sam se na mrtvo razboljela. Nisam se ubila. Ne, nisam se ubila. I ne, nije pokvaren laptop napisao ovu rečenicu više puta. Ja sam je ponovila, i ponavljam si je ponekad kad me obuzmu sjećanja, iznova i iznova.

Šta hoćeš da kažeš, ženetino ? Hoćeš da kažeš da sam kriva? Hoćeš da kažeš da sam bijesna i da sam zbog toga bijesa još i kriva što sam bijesna? Da sam loša? Da nisam zaslužila ništa dobro u životu? Da sam bezvrijedna? Da nisam za živit? Haaaaaaa?! Pa, draga moja, evo ti. Hoćeš bijes? Evo ti ga. I onda sam radila sranja.Galamila. Razbijala. Improvizirala.Hoćeš i smrt? Evo ti smrt, ako treba! Hoćeš da sam mrtva? Hoćeš da umrem? Izvoli.

 I tako sam se razboljela. Od bolesti koja ne samo da uništava fizičko postojanje, nego, ako poživite, uništava malo pomalo, i dušu. Što je ravno nepostojanju.

Ljekari i nauka nisu tada znali dovoljno o kroničnom ulcerativnom kolitisu i kronovoj bolesti, a ne znaju, čini se, ni danas. Nekako ih liječe, ali  šta ih izaziva, nikad nisu otkrili. Do pacijenta je. Nešto u njemu. Duša. Psihosomatika. Emocije. Da, emocije znaju biti opasne. I tako, bez pravog odgovora, ja sam svrstana u grupu hipersenzibilnih bića koja su sklona da uništavaju sama sebe. Koja previše osjećaju.

Koliko su mi samo puta, umjesto pravog savjeta, na izlasku iz ordinacije, napomenuli da ne budem previše osjetljiva. Kao da je preosjetljivost bolest. Znala sam se nekad suprotstavit takvom savjetu pa pitati, zašto? Zašto mislite da moja emotivnost treba da bude izlječena? Možete li mi dati savjet kako da takva kakva jesam, postojim u ovom okrutnom svijetu bez ili sa što manje posljedica? Jer, naglašavala sam svaku riječ- Ja.Imam.Pravo.Da .Budem.Preosjetljiva.To Je.Pozitivna.Osobina. I izlazila sam znajući da će već sutra svi pričati o ovoj mojoj predstavi.Možda bi i oni mogli da ustvrde isto što i baka, da sam malo pobjesnila.

Iz ove današnje perspektive, mogu da tvrdim isto to i potkrijepim dokazima. Prvi i najvažniji, još sam živa. Iako sam se zbog tih glupih savjeta u jednom periodu života bojala osjećati bilo šta, jer osjećanja ubijaju, zar ne? Postoji jedna caka koju sam pažljivo proučavajući sebe, jer pjesnici, naročito pjesnici mrtvog mora imaju sposobnost da na sebe gledaju tuđim očima, i da sami sebe proučavaju kao zamorčiće u laboratoriju, inače ne bi imalo smisla ništa što napišu. Ima ta jedna caka koja se, ukratko, sastoji u ovome. Ako sam ja bila glavni uzrok moje bolesti, ja mogu da budem glavni uzrok i mojeg zdravlja. Dobro, ne mogu popraviti ono što je fizički oštećeno i izrezano iz mene nakon decenije bolovanja, ali mogu sačuvati ono što je preostalo,a dovoljno je za kakav takav život. I tako sam ja sama sebi pomogla. Tako sam ja sama sebe neubila. I spasila se od bakine želje da zbog bijesnila budem kažnjena smrću. Makar zasad.

Dugo mi je trebalo. Bilo je puno prepreka. Morala sam da se spašavam u hodu. Da usput živim. Ljubavi,brakovi, rat(ratovi?), i ostale manje strašne nevolje valjalo je preskakati sa većim opterećenjem. I sa preponama.Padala sam. Dizala sam se. Ali bakinu želju da crknem jer sam bijesna, nisam ispunila.

Šta je bilo poslije?

Mnogo godina poslije, baka je umrla od posljedica pada i slomljenog kuka, u devedesetoj godini života. Ono što je bilo čudno i na neki način neizbježno –  Ja sam kriva što je pala. I ne, nisam to učinila namjerno, iako sam u tom momentu bila bijesna,iako svi u mojoj široj familiji i bivšem komšiluku misle da ja jesam kriva.To sam saznala tek nedavno, otac mi je par godina prije smrti, ispričao kako u starom komšiluku svi misle da „ je Mirela ubila baku“ , a da isto misle i moja tetka, bakina druga kćerka, mamina sestra, kao i njezina djeca, koja odavno žive u inostranstvu, i o bakinoj nesreći su obavještavani putem tetkinih priča, koje su malo je reći bile pristrasne. Hoću da kažem, niko od njih se meni ni na koji način nije obratio, niti iko od njih sa mnom od tada komunicira. Kada mi je tata to ispričao, otvorila sam usta, zabezeknuta, i tako stajala jedno vrijeme u nevjerici. U narednim danima sam bila u nekoj vrsti šoka, omamljena, uznemirena, misleći o svim tim ljudima koji su me kao poznavali, koji su komunicirali sa mnom, cijelo vrijeme vjerujući da sam ja ubica.

 Ni danas nisam sasvim preboljela to saznanje. Naročito mi je teško jer postoje svjedoci o tome šta se doista zbilo, i ti svjedoci su me trebali nekako braniti od laži koja se širila komšilukom i porodicom, ali nisu. Prvo mama, jer je ona direktno gledala u nas. Sve je vidjela. I ništa nije rekla u moju odbranu. Tada još nije pokazivala simptome demencije, i evo, osamnaest godina poslije, boli me njezina „ neutralnost“.

A evo šta se tačno dogodilo.

Bio je kasni septembar. Došli smo sa sela, donijeli kruške, šljive, sir, rakiju. Starci i baka sjedili su u dnevnoj sobi, pili su kafu. Ja sam u trpezariji jela. Moj mali sin se naguravao sa bakom oko vrata koja su dijelila te dvije prostorije i predsoblje između. Ona je željela da ih zatvori, a on ih je stalno iznova otvarao. Baka mu je bez moje dozvole davala tvrde voćne bonbone, i ja sam ih zbog toga pažljivo posmatrala. Nisam željela da mu ih branim, ali sam bila na oprezu, jer su me tvrde bonbone užasavale. Naročito davane djeci koja ih ne znaju jesti u miru, nego se vrte , igraju, skakuću, što me vraća u prošlost kada sam završila zbog gušenja na hitnoj sa užasnim paničnim napadajem. Dakle, ja sam ih posmatrala, oprezna. Baka je vukla vrata prema sebi, sin ih je vukao na suprotnu stranu , usput se nadvikujući sa njom jer je bila dobro nagluha, sve sa tom vražjom bonbonom u ustima. I bonbona se je zaletjela na krivu stranu. Niko nije primjetio da se djete počelo gušiti. Osim mene. Skočila sam, zagrabila ga, stisla mu trbuščić sleđa, ništa, ne diše, krklja, potom sam ga svom snagom zgrabila i prebacila preko mog ramena istovremeno radeći pritisak na dijafragmu, i bonbon je izletio zajedno sa povraćkom koja se razlila po meni, ali dječak je prodisao i proplakao istovremeno i ja sam odahnula. Da se smirim, izašla sam na balkon, i tek tad osjetila kako mi srce udara i noge mi se tresu. Čvrsto sam zagrlila sina, i zajecala. Osjetila sam snažan nalet adrenalina, i okrenula se nazad s namjerom da se ipak izgalamim na baku, kojoj , kao ni ostatku porodice izgleda uopšte nije bilo jasno šta se dešavalo ispred njihovih očiju. Sve sa sinom u zagrljaju, sjurila sam se kroz kuhinju i predsoblje, i svom snagom gurnula zatvorena vrata. Nisam nikako mogla znati da je baka u polučučećem položaju virila kroz ključaonicu, radoznala zbog graje i plača iz kuhinje, zbog čega su je vrata srušila na pod. Sasvim zbunjena, jer uopšte nisam znala da je tu, postala sam svjesna da zvuk koji sam čula a koji je ličio na zvuk koji bi proizvela vreća suhuh drva za potpalu prosutih po parketu znači da sam vratima srušila baku na pod.Taj tupi, užasavajući zvuk krckanja suhih kostiju nikada neću moći zaboraviti. Tad sam se smrzla. I tako zablokirana i zamrznuta sam provela narednih nekoliko mjeseci. Automatski sam obavljala dnevne radnje. Uopšte nisam spavala. Stanom je vladala mračna atmosfera. Ja sam dane provodila u brizi za sina, a noći,odjevena, na balkonu, paleći svijeće i tiho pjevušeći sinu dječije pjesmice.

 Baka je poživjela još puna tri mjeseca, umrla je početkom decembra. Ja sam potonula u očekivani osjećaj krivice, sa paničnim napadajima svakog dana. Niko mi nije ni prišao, ni porazgovorio sa mnom. Ćutanjem iskazivano, nikad izgovoreno neprijateljstvo i odgovornost okačilo se na moje dane kao onaj Bijesno nije za živit mračni oblak iz djetinjstva, kao da nikad nije ni otišao od mene. Tek godinama kasnije, kako mi je tata rekao, saznala sam da sam ja ona koja je „ ubila baku“. Ona. Pobješnjela. To jest ja.

Sljedeće godine smo zbog dugova bili prisiljeni prodati stan i preseliti se u manji. Ja sam se sporo oporavljala. Radovala sam se selidbi. Svakog sam dana i dalje morala da u mislima premotavam film dešavanja proteklih mjeseci i svakoga sam dana ispočetka morala da sebi objašnjavam da nisam kriva. Nisam kriva što je baka virila kroz ključaonicu, nisam kriva što je bila tvrdoglava i radoznala, nisam kriva što je ona kriva jer je djetetu dala tvrdu bonbonu a potom se sa njim naguravala oko vrata, nisam kriva što me svi smatraju krivom za njezinu smrt. Nisam kriva. Nisam kriva. Nisam kriva. Kriva sam što sam djete spasila od gušenja. Kriva sam što sam pobjesnila. Kriva sam što sam otvorila jebena vrata.

 Tetka koja me zbog mog čuvenog bjesnila, nije voljela, ali se savršeno pravila da me voli, dolazila je da čuva baku i pomaže joj tih posljednjih mjeseci. U noći kad je baka preminula, izašla sam iz svoje sobe da joj izjavim saučešće. Samo je prošla pored mene kao da ne postojim. I zakucala me u taj stari osjećaj krivice, toliko duboko da mi je trebala pomoć ljekara. Nažalost, ono što ljekar nije mogao da promjeni bilo je njihovo mišljenje o meni koje su gradili od mojih najmlađih godina. To je ostalo isto.

 Da li sam oprostila? Ne znam. Valjda jesam, dok mogu da pišem o tome. Da li sam zaboravila? Nisam. Da li je meni iko oprostio? Nije.

Kad smo se selili, aprila naredne godine, ormar iz bivšeg  bakinog stana, je trebalo nekome pokloniti ili baciti. Niko ga nije htio. Ja  sam nabavila veliku macolu, pilu i neke metalne poluge, pa sam ga komad po komad , sama  rastavljala,vrata, vratašca, ladice, ručke. I sama, svojim rukama , nosila na smeće.

Šta sam osjećala?  Slobodu. Nikad mi više niko neće reći da nisam za živit. Preplavljalo me je nekakvo olakšanje, nekakva mješavina tuge, oslobođenosti i ljutnje koji me napuštaju. Odlaze.

 Vrata sa onom rečenicom koja me je proganjala I obilježila mi život, razbila sam u travi, čekićem u paramparčad, sve dok ni jedna riječ na njima zapisana nije postala neprepoznatljiva.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s