Petak

Tiiiii, ti takva! Ti,takva!

Unosio mi se u lice. Nabrajao sve moje pogreske. Vikao vikao vikao. Sva moja čula su se šćućurila i zatvorila u podrum mojeg bića. Tamo je prijatno hladno i mračno.Na lice sam navukla kamenu masku.

Bjesnio je. Oči koje sam nosila ispod srca. Ljubila jedno, pa drugo, pa jedno pa drugo, a dugačke meke trepavice su me škakljale po licu. Čini se,da su sad popile svu žuč ovog svijeta ,koju sam i sama gutala jer sam morala, koju sam varila, kojom sam plaćala danak svojoj bolesti. Šakama je udarao u vrata. I udarao i udarao. Lijevo. Pa desno. Glas mu je postao nerazumljiv. Ja više nemam suza za plakanje. Ti, takva, vikao je , ti, takva. Ništa. Samo ja . Takva. Ja , takva, ponavljala sam, dok sam hladnom vodom umivala lice, ja, takva. Gledala sam u svoju ružnu ostarjelu umornu facu, izduženu, zgužvanu, sa tim lošim tenom, i frizurom koja godinama čeka odlazak frizeru. Ja, takva. Unutra , u sebi, više ne vidim ništa. Promiču slike. Nema čak ni boli koja me razdirala godinama.

Prija mi hladna voda. Sjećam se da sam u trudnoći uživala u sokovima od običnog zašećerenog sirupa i vode, koje bih nasula u bočicu i stavila u frižider. Napola sleđene, mućkala sam ih i pila. Poslastica koju u normalnom netrudnom stanju ne bih ni primirisala. Možda je to. Možda sam ga tim ledom zauvijek zarazila. Na ogledalu se uhvatila vlažna maglica. Kapak na desnom oku se spustio, niže od onog na lijevom. Nos mi je crven. Možda sam ipak plakala, neprimjetno. Iznutra. U kosi su se odnedavno pojavile sijede vlasi. Tišina ne postoji. Sve je buka. Na zidu iznad kade stalno iznova izbija crna buđ. Opasna je, znam. Tišina ponekad plače.

On je ućutao. Čulo se klimanje i premještanje razvaljenih vrata, kuckanje po tastaturi. Ovaj bol nikad neće prestati. Da li je žuč gorka? Jeste.

Ti, takva,odzvanja mojim krvotokom. Možda je sve otišlo dovraga zbog svih onih silnih transfuzija krvi koje sam primila. Želim da ih vratim. To nije moja krv. Hoću da budem svoja. Mirna. Sve što treba da uradim je da se maknem, sklonim, nestanem. Možda. Nestanem,možda. Ja, ovakva.

Macke su se odavno razbježale . Pod krevet, u ormar, u kartonsku kutiju sa kojom se najrađe igraju. Nasula sam im hranu, dosula vodu, očistila posip. Izašla. Ljudi su prolazili ulicom, mimo mene, kroz mene, noseći kišobrane ,šarene kišobrane. Uopšte nisam znala da će danas da pada kiša.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s