Južina

Prozori loše dihtuju pa se soba napunila vjetrom koji šuška i gura papire po mom radnom stolu prepravljajući moje priče po svom ukusu pitam se da li bih ga trebala navesti kao koautora bilo bi to fer u kosi osjećam nemir kao da su se u nju zapetljale neke bodljikave misli što žele na slobodu kao izbjeglice na rubu pameti krležu sam uz pristojno izvinjenje podmetnula pod policu natrpanu cvijećem šta će mi toliko cvijeća i mačaka pitanje je retoričko na samom rubu stola lampa kojoj je pokvaren glavni šaraf u zglobu cvili samoubilački se sagibajući prema provaliji ponekad mi se čini da od svega što pomislim ili zapišem može da se napravi pjesma

U velikoj sivkastoj sobi pogled mi stalno zapinje za zakrivljeni ekser o kojem je bio okačen sat čije me je otkucavanje neumoljivo držalo uplašenom i budnom dok sam u pretoploj sobi i mrklom mraku ležala odjevena spremna na tankom dušeku na podu praveći društvo ocu koji je miran sklupčan u minijaturnog sebe pokriven debelim jorganom što se sam od sebe znojio taj sat koji je bubnjao sekundaricom jorgan na plave cvjetiće moja nevidljivost i otac koji je čekao kraj svog života svi preplavljeni mrakom kao okeanom tuge izmrcvareni svim onim malim važnim stvarima koje smo propustili preplivati skupa

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s