samo Knjiga, odlomak broj 78

Veškuhinja

Prije nego što su se moji roditelji razveli, živjeli smo u malom stanu u prizemlju zgrade u Ulici Vladimira Nazora na broju 5,sa balkonom na kojemu je s vanjske strane još dugo poslije mog odlaska pisalo velikim nepravilnim slovima MIRELA VO.

Taj naš rastanak se već neko vrijeme mogao   naslutiti;stalno se vikalo,mama je neutješno plakala,tata izbivao iz kuće često i dugo. Uveče,prije spavanja,gledala sam zvjezdano nebo kroz prozor do mog uzglavlja, pokušavajući  da zamislim kako će nam život izgledati poslije.Željela sam da budem spremna za rastanak.Negdje usput zaključila sam da je sve to moja krivica i da će sve možda da se popravi i vrati u normalu ako ja budem dobra,još bolja,najbolja što mogu da budem.Ali to uopšte nije funkcionisalo jer sam već bila takva.Dobra,poslušna, pametna,mirna,za poželjeti.

Možda je trebalo raditi drugačije?Uskoro sam  osmislila vrlo opasne incidente sa lomljenjem staklenih čaša,koji su postali glavni ali ne i jedini trik na repertoaru uplašene kćerke jedinice u borbi za opstanak.

Moje slutnje o životu koji će mi se raspršiti kao balončić sapunice su bile sve stvarnije i ja sam postala sve samo ne mirna i dobra.Tata bi nas vikendom izveo u neki restoran na piće,u Ribolovac,u Hotel Bosnu ili na obalu Vrbasa kod Gunića.Ja bih naručila sok od borovnice i nakon par          nonšalantnih gutljaja,mlatarajući nogama koje nisu dopirale do poda,zagrizla bih u čašu svom snagom svog djetinjeg straha.Čaša bi se zdrobila u mojim ustima,crveni sok bi se razlio poput krvi po stoljnjaku,po mojoj haljini, mama bi se tresla u šoku,tata je ljuto disao zgražajući se zbog neugodnosti i nereda koji sam izazvala,a ja bih valjda,napokon dobila pažnju koju sam mislila da zaslužujem.Da sam makar znala da kažem kako se osjećam.Svi bi se strčali do mene da vide da se nisam povrijedila,da počiste nered,starci su se crvenjeli i izvinjavali zbog ćaknutog djeteta,na brzinu plaćali i još brže smo odlazili.Uskoro više nismo u porodičnom izdanju imali gdje ni da izađemo,osim u šetnju korzom.

Valjda sam bila ljuta.Slutila sam da će moj mjehurić od sapunice uskoro da prsne.Valjda sam se osjećala uplašena,razočarana,izdana. Nisam htjela da se tlo pod mojim nogama izmakne,da ostanem  sama i      da ostatak života žmireći lovim ravnotežu na žici ispod cirkuskog šatora,potpuno i beznadežno prestravljena svime što bi moglo da se desi.

Da sam bar imala brata.Ili makar sestru. Makar nekog šugavog psa ili papigu.Izmišljeni prijatelji koji su oživljavali tek kad ih ja odglumim u odsjaju na staklenim vratima vitrine nisu mi bili dovoljni.Trebao mi je dodir.Komunikacija.Pripadanje.Sve bez čega sam tada ostajala i za čime ću bezuspješno nastaviti tragati cijelog života.

Tačno ispod našeg stana nalazila se podrumska prostorija koju smo zvali veškuhinja.To je bila vrlo važna prostorija u stambenim zgradama,prije nego što su tržištem zavladale veš mašine.U njoj se ložila vatra, otkuhavao se veš,a zatim ispirao u velikom betonskom koritu.Stanovati iznad nje bilo je toplo,ali uvijek pomalo smrdljivo.Poslije invazije mašina za pranje veša,veškuhinja je postala neupotrebljiva prostorija u koju su stanari ponekad ostavljali stvari koje im je bilo žao baciti,misleći da će možda jednom zatrebati.

Dobra topla veškuhinja je uskoro postala sklonište za jednu malu crnu ovcu,evo kako.

Za praznike smo išli kod tatinih roditelja na selo.Nikad nisam voljela da idem tamo.Nešto mi tamo nije davalo mira.Duhovi?Ne vjerujem,duhovi su uglavnom dobri.Bila sam tek djevojčurak, a znala sam da taj neprijatni osjećaj tu nije slučajno.Otkako znam za sebe imam tu sposobnost i mogu da naslutim šta ljudi oko mene osjećaju,kada se pretvaraju,kada su iskreni,kada lažu i muljaju a kada ne.Nikad mi to nije pomagalo u životu jer sam se svim silama trudila da zatomim te osjećaje i samo vjerujem riječima.Na svoju štetu,ispostavljalo se.Tek mnogo godina i katastrofa poslije, shvatila sam da je to osobina koju nemaju svi i da bih je mogla koristiti u svoju korist.Tamo,u selu – znala sam da nisam dobrodošla iako su se svi trudili da to sakriju,donosili su mi voće, slatkiše,pite,hurmašice.Pričali         su izvještačeno,previše ljubazno i uvijek insistirali da ostanem duže i da obećam da ću se brzo ponovo vratiti.Ta prijetvornost, koja mi se unosila u lice,ta sumnja koju je vjetar raznosio po dvorištu poput šarene lopte na napuhavanje iz male samoposluge prekoputa.

Tada to nisam mogla da povežem sa nacionalnom i vjerskom netrpeljivošću,bila sam naprosto premalena,niti sam to povezala sa porijeklom moje mame,rođene u pravoslavnoj hercegovačkoj porodici koja se stalno seljakala po bivšoj nam državi trbuhom za kruhom.Nisam tu mogućnost vidjela niti mnogo godina kasnije,nakon što sam odrasla i postala svjesna njenog postojanja.

Bila sam uvjerena da je to što osjećam samo obično nedopadanje,koje uostalom za mene nije bilo ništa novo.Ja nisam ni u gradu imala mnogo prijatelja,djeca me baš i nisu nešto voljela i rano sam se i sa tugom  privikavala na život čudaka,usamljenika.Nekog ko ne pripada nigdje.

Tamo u selu,vjerovala sam, smutnju stvaraju moje haljinice iz Trsta,moj karirani kaputić,zelena pelerina od štofa sa zlatnim dugmićima,lakirane cipele,pa sam klincima rado posuđivala svoju odjeću a ja nosila njihove male šarene dimije i marame oko lica u kojima sam se osjećala kao prevarant.Posebno mi je bilo neugodno zbog mog slabašnog zdravlja,bila sam totalno nespretna u poslovima oko seoskog domaćinstva,tako sitna,tanka i sa apetitom ptičice.Gotovo fizički sam osjećala kako ne pripadam među njih snažne i zdrave,da ne kažem „ispravne“.Bilo me je sram zbog nečega,ali sam istovremeno znala da to nije zbog mojih mišića,niti zbog moje nemogućnosti da smažem odjednom pola tepsije pite.Isto tako nisam pripadala ni gradu u kojem sam rođena;uvijek sam bila negdje sa strane,u nekom neupotrebljivom višku.Kao neki škart.Još tako davno naselio se ume taj razočaravajući osjećaj otuđenosti i neprilagođenosti,ta nelagoda koja me neće ni za tren napustiti cijelog mog života,gdje god bih se nalazila.

To su bile stvari koje ni meni nisu bile jasne i nisam nikad o njima imala s kim da pričam.Mora da je izvana nekome sve to izgledalo vrlo čudno.

Nisam voljela da idem na selo jer, prvo:

Imali su jednu ogromnu dobru kravu,uvijek prepunu toplog mlijeka koja je meni izgledala strašno.Nikad u životu nisam vidjela veće živo biće.Bila je veća čak i od Gulivera,njemačkog ovčara koji je živio na kraju moje ulice i bio viši od mene i izgledao mi još dvostruko veći zbog imena koje je nosio.

Krava i ja smo imale bliski susret treće vrste.Kada sam imala jedva pet godina stric me je u zafrkanciji podigao i spustio na leđa zbunjenoj kravi,a ja sam se totalno izbezumila,udarila plakati,uhvatila sam jadnu kravu za uši i derala se na sav glas,sve dok se vas komšiluk nije sjurio u nenino dvorište.Neko me je spustio u travu odakle sam se trkom sakrila u tatinog tristaća.Danima poslije tog događaja,iz revolta,nisam htjela da okusim mlijeko.Jadna kravica,ona nije bila ništa kriva i vjerovatno je bila jednako uplašena kao i ja.

Drugo:nena je imala poljski wc u kojemu je bilo hladno i za najtoplijih dana i vonjalo na vlažne i trule drvene daske a ustajali zrak bio je ispunjen mirisom znoja i mokraće.Uvijek sam odgađala odlazak u wc sve dok me trbuh ne bi zabolio.A glavni razlog nije bio taj zrak koji je štipao oči,nego jedna ohola i vrlo nevaspitana ćurka koja je uzela pik baš na mene,nepoznatu     djevojčicu iz grada.Tiho bih otvorila drvena vratašca na ogradi koja je odvajala taj dio dvorišta od onog u kojem smo sjedili ispod krušaka i u kojem je nena uzgajala cvijeće,i polako bih krenula ka poljskom klozetu na samom kraju,uz ogradu..

Ali vražja ćurka se istog momenta odnekud pojavljivala,rasklepetala bi se krilima ,mlatila glavom a ona joj se kesa ispod kljuna ljuljala tamo ovamo.Pravila je nesnosnu buku i trčala za mnom prema klozetu.Prestravljena,uletala sam u klozet i zasunom zatvarala vrata.Zatim bih unutra dugo čekala da me glupa ćurka zaboravi i odšeta kljuckajući zrnevlje u travi,a onda bi se priča ponavljala.Ja bih trčala nazad sva izbezumljena prema bakinom cvijeću i spasonosnoj ogradi a ćurka za mnom sva crvena i ljubičasta od ljutnje.Glupača na druge ljude uopšte nije obraćala pažnju.

Bila je suha,vjetrovita rana jesen.Na momenat mi je izgledalo kao da bih mogla zavoljeti tu baštu punu vjetrom pomiješanih mirisa,punu zumbula i tišine u kojoj sjenice pametnice rado pričaju sa strancima.Noću bi se na obližnjim džamijama upalila svjetla i vijorile  se zastave.Sve je bilo spremno za Kurban Bajram.

Ujutro je u našoj bašti osvanulo jagnje.Medeno,čupavo,zaigano je skakutalo po dvorištu.Bilo je sasvim crno,sa bijelom flekom navrh glave poput male bijele kape. Odmah smo se sprijateljili i ja nikog živog nisam vidjela ni čula cijelog dana.Igrala sam se,ganjala i mazila sa svojom Janjkom. Ni jela ni pila.Niti me je ko tražio,toliko sam ja znala da budem nevidljiva.Ako mene nisu tražili,jesu janjku.Poslijepodne se okupila cijela familija.Nena je iz kuće iznijela neku dugačku zakrivljenu sablju, uglancanu i sjajnu,sa vijugavim arapskim slovima cijelom dužinom oštrice.Svi su se skupili oko nje i Janjke u prvom planu. Porodična praznična fotografija.Stric je kliknuo.Evo je,uspomena.

Onog momenta kad je fotoaparat blicnuo,u meni se upalila lampica užasa.Moja mala ovčica,moje malo janje,bit će ubijeno!

Kakvu sam samo dreku nadigla!Vrištala sam i plakala,valjala se po zemlji i jaukala bez prestanka.Uopšte mi nije jasno odakle mi hrabrost   da se tako suprotstavim cijeloj smrknutoj brigadi rodbine jer sam inače bila povučeno i stidljivo čeljade.Ali,moje tvrdoglavo naricanje je imalo efekta.Ovčica je spašena.Kada sam se jedva na jedvite jade smirila,tata mi je biranim riječima opisao običaj o kojem prije ništa nisam znala. Nahraniti sirotinju i biti darežljiv.Ali – mojom živom janjkom,zavapila sam!Kuku i lele,jadna sam ti,ponovo sam počela da zapomažem,i sasvim su me lijepo čuli u sve tri seoske džamije,što je ostavilo trajne posljedice na moj gorespominjani osjećaj neprilagođenosti.Slatke tufahije,pekmez od šljiva,domaće karamele sa orasima,med od bagrema,nikad više.Zbogom.

Ne znam šta se potom dešavalo,imam parcijalnu amneziju.Možda je bilo baš ovako, a možda i nije.Janjka je sigurno znala šta se desilo jer je skakutala za mnom po dvorištu svaki dan zaigrana i vesela;ja sam se prema njoj ponašala kao prema vjernom psu,iako nikad nisam imala psa,a ona mi je uzvraćala svojom novootkrivenom psećom vjernošću i privrženošću.Učila sam je psećim vještinama.Aport!Lezi!Sjedi!K nozi!Imam čak i fotografiije koje to potvrđuju.Mala ja u glupoj kariranoj haljinici sa faldama uokolo i   kravatom – morali su me urediti da mi se cijelo selo smije – pored mene ovčica,crna kao ugalj,sa bijelom kapicom,sagete glave pase travu a ja je češkam iza uha.

Praznici su prošli.Novi problem je nastao kad smo krenuli kući,u grad.Ja se nisam željela rastati od svoga janjeta.Tata nije želio više dizati prašinu oko svoje tvrdoglave kćerke i njenih  mušica.Tako smo svi zajedno otputovali kući.U tamno sivom,skoro crnom tristaću mama,tata,Janjka i ja.

Smjestili smo je na staru dekicu u veškuhinju i nahranili je travom,a ja sam mirno zaspala tek kad je tata dva puta išao da provjeri da i moje mezimče slatko spava. I tu negdje nastaje totalna     blokada u mom sjećanju.Svjesna sam da janje nije moglo ostati dugo u veškuhinji,da nije moglo niti živjeti tamo usamljeno i zatvoreno,da će se komišje buniti,ali ničega drugog se ne sjećam.I dan danas nemam hrabrosti da oca upitam da li se sjeća kako je završila svoj kratki život moja mala životinjica,moja jedina prijateljica,da li je uginula,da li su je prodali nekom mesaru ili vratili u selo.Ne znam.Ne želim da znam.

Tako moja priča o crnoj ovčici   i nema kraj,tako mogu da zamislim svaki sretan kraj koji želim.Možda sam baš zahvaljujući njoj  ja  postala crna ovca u porodici.I pjesnik. I buntovnik.Niškorist.Čudak.Mimosvijet.Teška.Neukrotiva.Prgava.Ko da nije naša.

Nismo dugo živjeli u tom prizemnom stančiću. Jednog dana,tata me je povezao sa sobom na poslovni sastanak negdje u Rudarskoj ulici.Vozili smo se ćuteći u našem  tristaću registracije BL48 – 19.Na uzbrdici je zaustavio auto.Energično je povukao ručnu kočnicu i duboko udahnuo.Osjetila sam miris nevolje u zraku.Tata nije osoba od velike priče.Zamišljeno je govorio, pogleda prikovanog za krovove u daljini. Govorio je o nečemu, pa iako sam znala šta se dešava,zvučalo mi je kao da sve čujem prvi put.Skretala sam pogled ustranu, izbjegavajući njegov,kao da sve to što će da se desi zavisi od toga da li će nam se pogledi ipak susresti.Iako sam se pripremala za ovo,na koncu ništa nisam razumjela osim da se mama i tata ipak rastaju,i da ću ja živjeti sama sa mamom.Tata se nada da ću i dalje da budem dobra i pametna curica i da ću vremenom sve shvatiti.Klimnula sam glavom.Ništa mi nije bilo jasno.Sav moj svijet,sve što sam ikad spoznala i imala, sve se razletjelo uokolo kao razbarušene sjemenke maslačka koje je neki obijesni dječak snažno puhnuo u moje lice.Život u mislima nije isti kao život uživo.Klimnula sam   samo zato jer se to od mene očekivalo.Shvatiću valjda,jednom.

Poslije se sve nekako odvijalo brzo, ja sam se pravila da me ništa ne boli.Pravila sam se da mi ništa ne nedostaje. Kao kad bih se uveče sklupčala na kauču u dnevnoj sobi, tata bi gledao dnevnik i češkao me po glavi sve dok ne bih zaspala,a onda da me usnulu prenio u moj krevet.Dotad sam vjerovala da nisam sama i da postoji neko ko će biti sa mnom zauvijek.Stalno sam mislila na moje crno janje.

Početkom sedamdesetih smo se odselili iz Nazorove broj 5.Mama i ja u podstanare,a tata u novi stan u Boriku koji je trebao biti naš zajednički.

Godinama poslije sanjala sam isti san:svoju ovčicu kako umire sama u hladnoj veškuhinji,ili nekog debelog mesara kako je ubija i meso dijeli siromašnima po tatinom uputstvu,sanjala sam strašni zemljotres koji je u mojoj podsvijesti postao centar moje emotivne apokalipse,kako zemlja puca napola i guta sve nas koji smo se zatekli na pukotini,potom se sklapa nad nama.Stalno sam sanjala kako ne mogu da dišem jer su mi usta puna zemlje.Godinama poslije živjela sam kao uplašena izbjeglica iz nekog tuđeg rata.Na pola puta do negdje.Zato,kada me pitaju ko sam,uvijek kažem – pisac.Biti pisac je zapravo zgodno.Nisi obavezan da daš rješenja niti odgovore,a možeš da postavljaš pitanja.Ne moraš da pronađeš smisao,jer je pisanje samo po sebi smisleno.Ne možeš pisati tako da počneš rečenicu i ostaviš je da visi u zraku,na pola puta do negdje.Htio nehtio, pisanjem uvijek pronalaziš sebe,čak i daleke sakrivene tajne iz podrumske veškuhinje.

Dan danas kada prolazim Nazorovom   ulicom pored zgrade u kojoj sam živjela sa mamom i tatom   osjetim valove nepomućene sreće i duševnog mira,koji se nikad više u mom životu nisu na taj način ponovili.Zato i dalje pišem i tragam.Zato bjesnim.Zato sam neprijatna i gorka za druženje.Nedugo nakon našeg odlaska veškuhinja je prenamijenjena u prostoriju Kućnog savjeta.Jedino je još godinama poslije,na balkonu s vanjske strane stana u prizemlju na broju 5,ostalo izgrebano nepravilnim krivudavim slovima – MIRELA VO LIŽE SO.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s