samo Knjiga, odlomak broj 74

Šareni ormar

Rastanke mrzim.

Nekad sam bila toliko luda da sam vjerovala u moć samoće i prinosila joj žrtve.Kolače,voće i razne druge đakonije. Drage ljude koje bih mogla slučajno zavoljeti. Njihove snove u mojim dlanovima kao kapljice kiše koja želi samo da pada.

One rastanke koje nisam mogla da izbjegnem pretvarala sam u umjetnost.Za nekoga toliko sputanog strahom,postajala sam malo pomalo sve više pisac sve manje čovjek.

Neke od tih rastanaka čuvam u svom ormaru,okačene na vješalice koje škripe i pokreću se same od sebe,složene bez nekog posebnog reda tako da svaki dan mogu da stvaram iznova iluziju izbora.Da se uvučem svaki put u drugi par rukava ili da neki stari rastanak ogrnem oko vrata umjesto meke marame.Tako ih pripitomljavam.Umjestnost je način da ta bol rastanka pleše onako  kako ja sviram.

Rastanke mrzim najviše. Takođe,važne životne odluke.Odlaske i prekretnice.Iznenađenja.Mrzim vražje ormare pune svega što sam stvarala dok sam se borila s njima.Kapute koji ništa ne govore.Košulje koje previše govore.Svu tu sjajnu dugmad koja šarmiraju posjetioce.

Mrzim sve te godine provedene u samici.Koje sam štedljivo trošila.Ostavljala riječi kao otiske cipela u smrznutom snijegu po kojima će on pažljivo da me traži.I da me nađe,jer on jedini zna da imam  muške cipele sa debelim džonom i da lijevom nogom uvijek malo skrenem ustranu kad koračam,što mi je davno otvaralo mogućnost da sa desnog boka lijevom rukom spretno ubacim loptu u gol na terenu banjalučke Mladosti.Sve dok se nisam razboljela.Mrzim i te moje cipele koje ostavljaju tragove u snijegu koji škripi a iza mene nema nikog.Ispred  mene isto nema nikog osim novih rastanaka.Mrzim sve te vješalice u mom šarenom ormaru koje škripe jer ih  pokreću duhovi.

A najviše od svega mrzim njega koji je otišao prije vremena i ostavio me u ovom vrtlogu ledenih lica samu samcatu. Da  u ovom cirkusu postavljam sigurnosne mreže ispod zvijezda večeri sa nogama do vrata,metem ostatke nepojedenih sendviča,kikirikija i prazne konzereve sokova  a onda, kada svi odu, grlim lavove koji ponekad,noću,tiho plaču.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s