samo Knjiga, odlomak broj 73

Stvar perspektive

tek što sam se odmakla od sebe na samo par metara i svega tri minute vidim nema me

vidim neko nepoznato nebo koje se ne šali osjetim prostor kako se sužava sjenke lelujaju i bježe sa zidova koji ne postoje

vidim nebo osuto zvijezdama sa rubom od paške čipke vidim čemprese umotane u vunene šalove mjestimično poderanu budućnost naseljenu moljcima i mirisnom lavandom

odmakla sam se od same sebe samo sekundicu i vidim nema me tamo gdje sam pošla nit sam odrasla nit sam narasla nikad otišla u Nepal nikad svirala bas gitaru u garaži nikad se nisam vozikala naprijed nazad po Putu šezdeset šest niko me nikad nije zaista volio čak i sa velike udaljenosti a odmakla sam se samo par koraka od horizonta mjesecu bi dobro došla transfuzija neke toplije krvi nego što je ova moja da li sam samo zaboravila sve mamine recepte za guste čorbe za jačanje imuniteta ili ih nikad nisam ni znala tek što sam otišla pišati sve se zakompliciralo da li sam uopšte ikad imala onu malu sigurnosnu iglu zvanu ziherica od njemačke riječi ziher što znači sigurnost što znači čuvam ti leđa slobodno padaj što znači svi misle da si teška jer imaš te kosti i te stisnute vilice ali ja volim da budem naslonjen na te tvoje zidove koji se klimaju

samo na trenutak sam se odmakla samo na par metara daljine i cijeli svemir se pomjerio kao da ga je arhimed napokon dohvatio dovoljno dugačkom polugom jasno sam vidjela iz perspektive kariranog stoljnjaka da vrijeme treba da se zagrize jer nikad nisam zaustavila saobraćaj na kružnom toku nikad trčala maraton nikad razbila gitaru dok je on pušio i pričao o neilu forever youngu sinoć si imala tamno plave čizme i kad se zatrčiš prema meni sa tim leđima koja ti škripe u tami ne postoji niko ko može da dokaže da sam obično promašeno kopile sa mudima od paučine zato što te niko nije volio kad je bilo sve u redu zato što te samo ja volim jer mjesec nikad nije bio cjepidlaka a te tvoje tužne oči djeteta iz sirije od pedeset godina i te tvoje ruke pune skorenih ožiljaka u pitanju je sinhronicitet sa samoćom i vjerovatno takozvana igra sudbine koja večeras nema nekog pametnijeg posla jer sporadičnost poljubaca u ovoj situaciji uvijek završava sa flekama koje se moraju hitro posuti morskom solju i ujutro će sve opet da bude kao što je bilo jučer a možda i neće pitanje je jebene perspektive kariranog neba primicanja i odmicanja i apsolutno ničeg drugog

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s