samo Knjiga odlomak broj 72

Poslije ponoći                      

Vrlo je moguće da sam ja jedina osoba koju riječi bole više od svega ostalog što boli u životu.Čini mi se da svoje najbolje pjesme uopšte nisam stigla da zapišem od bola.

Ponekad, sva izmrcavrena, sakrijem se iza obližnje škole,sjedim oslonjena na hladni hrapavi beton i pušim.Moguće je, također, da samo na mene blizina neke,bilo koje škole, djeluje umirujuće. Iako me klinci uopšte ne primjećuju.Posvećenost vrijedna divljenja.Neumorno šutiraju izduvanu zgužvanu loptu, skačići i gurajući se u prsa , kao profesionalni fudbaleri, svaki put kad ta gužvancija uleti između strateški postavljenih ruksaka.

Jednom davno, rekla sam mu da ga volim.Uplašio se i odgovorio vrlo neuvjerljivo,kako ja nisam njegov tip.Boljelo je,ali nije bilo strašno.Strašno je postalo kada sam mu poslije mnogo godina to ponovila. Ja sam uvijek loša kada nešto radim prvi put. U tome ludom scenariju, sve je trebalo samo ponoviti drugi put.Ali.

Prva scena,devetnaesti put.Tišina.Klap.Ona na putu za obalu na svakom odmorištu sakuplja biljke i pažljivo ih slaže u debelu knjigu. Za dane kada više neće moći da putuje nigdje.

Druga scena,deveti put.Tišina.Klap.Ona posmatra kišicu sa natkrivenog balkona.Virka na prolaznike bez želje da bude primjećena.Neko je prošao ljutito šutirajući kamenčiće.Možda je upravo shvatio da život nikad ne ide unatrag. A da svi putevi naprijed zrače tugu.

Svakoga dana pritišćem lice na prozorsko staklo,zamišljam kako me toplo more grli i postajem sjetna. Gledam Piano ,film o nadi koja je izrasla iz potpuno crnog mora.

Ono što nikad nisam pronašla u ljudima,našla sam u životinjama.I u nekim vrlo neživim predmetima. Ali suviše kasno. Šteta je već učinjena.

Danas sam cijelo popodne crtala brodove.Nisam zadovoljna svojim crtežima pa ih odlažem u srednju ladicu radnog stola.Tamo je žuta mačka sebi napravila brlog.Iz nekog svog mističnog razloga,svaki put kad sjednem da pišem,ona liježe u ladicu sa odbačenim crtežima i gleda u mene sve dok ne zaspi.

Ne sudite preoštro o meni,rekao je negdje Brian Jones.Ne sudite preoštro ni o pjesnicima.Riječi koje su napisali su ih boljele,i prije nego što su došle do vas,treba da znate da su putovale krvotokom pjesnika,kroz kožu koja se stezala,kroz živce koji su treperili,vani,na sunce. Dotakle su svaku ćeliju pjesnikovog bića, oštećujući njihovu krhku prirodu.Ako jednom prestanu da pišu,kad prestanu da postoje,sve njihove lične stvari postaju izvor zaraze. Možda bi ih trebalo spaliti.Kapute pokloniti beskućnicima.Crteže brodova koji nisu nikad zaplovili baciti u najbližu rijeku.

Nažalost,neke riječi uvijek nađu način da pobjegnu. Da pronađu nekog novog koga će sutradan boljeti.Pjesme su stoga primitivni perpetuum mobile.Pisci su samo dobrovoljni provodnici.Ništa zato,sve dok na tijelu ne primjećujete gnojne rane ili skorene ožiljke nastale od nečijih riječi,možete mirno da spavate,na sigurnom ste. Zasad. Laka vam noć,nevjernici.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s