samo Knjiga, odlomak broj 69

PJESME BEZ DAHA

Riječi

„Now, I've heard there was a secret chord
That David played, and it pleased the Lord
But you don't really care for music, do you?
It goes like this, the fourth, the fifth
The minor fall, the major lift
The baffled king composing hallelujah“ L.Cohen

početak je nekako najlakši slažeš riječi kao što slažeš složenac od povrća ali u svijetu je mnogo riječi ponekad mi se čini i previše

na primjer zašto bi jutro uvijek trebalo da bude pametnije od večeri jer eto bila je noć i ona je zamotala njegov veliki karirani crno –  bijeli šal tri puta oko svog vrata boljelo ju je grlo kao da se neka tuga kandžama vere uz njega da se dočepa slobode ta je noć baš bila hladna i nekako pametna a ona je znala da ga nikada ponovo neće sresti i bol će uskoro postati plava kao svježa modrica a jutro će uprkos uvobičajenom vjerovanju postati najgluplje jutro na svijetu

ili na primjer neki kažu da vrijeme zapravo ne postoji ne dolazi ne prolazi ne odlazi ali ona svejedno primjećuje promjene koje su  sigurno nekakav naučni dokaz te gluposti o vremenu smežurane ruke prve staračke pjegice osmijeh koji je postao obična bolna grimasa nekada je ona bila solidna palanačka krojačica pa sad ispred ogledala rukama razvlači vlastitu kožu u svim pravcima i tačno zna gdje bi i koliko trebalo odrezati gdje suziti i skratiti ne neće se oni nikada  ponovo sresti jer pitanje je postoje li čuda

ili na primjer u jednom malom procjepu vremena koje u stvari ne postoji ne dolazi ne prolazi ne odlazi u nekom neurotičnom ponavljanju sa istoka prema zapadu prelijeće plavičastim nebom boje njegovih odavno mrtvih očiju (ona bi ubila bez razmišljanja samo da ih može još jednom vidjeti )jedna te ista umišljena ptica nepodnošljivo dosadna ptica

ili na primjer on je dugo gledao u mrežu svojih koščatih prstiju isprepletenih kao u akordima pjesme koju je jednom smislio o njoj ali joj je nije otpjevao jer bila je zima ona je uvijek imala o svemu nešto da kaže samo da ne bi govorila svojoj bolesnoj ljubsvi a bila je grozno promukla i pila je čaj od jabuke i cimeta tipično zimski čaj umjesto pjesme o tome kako se nikada ponovo neće sresti i kako vrijeme zapravo ne postoji pa će možda ostati zauvijek zajedno zaleđeni na toj velikoj noćnoj pozornici sa zamrznutim prozorima umjesto te pjesme samo joj je zamotao svoj karirani šal triput oko vrata prošao dugačkim koščatim prstima kroz kosu i sjurio se niz serpentine od stepenica prema sivom jutru koje uopšte nije bilo pametnije od večeri savršeno svjestan kako se oni nikada ponovo neće sresti jer pitanje je postoje li čuda i ako postoje pitanje je možemo li ih birati kao što biramo voćke poredane u pravilne piramide na tezgama u tržnici koja je već uveliko budna i puna naspavanih i bezrazložno sretnih domaćica

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s