Samo knjiga, odlomak broj 29

Savršeni sendvič od sira

Okrenuo se na stolici i desnom rukom otvorio frižider.Izvadio je sir i stručak vlasca, potom pivo i paradajz.Sve je polako posložio na stari drveni stol između nas.

Otvorio je pivo, kratkim snažnim udarcem,prislanjajući flašu uz rub stola, na kojem se protezao već podugačak niz ožiljaka nastalih na isti način.

– Moja je baka preživjela tri rata: onaj prvi, onaj drugi i ovaj naš, nedavni.

Uvijek sam joj se divio.Čini mi se da je sav taj užas prošao kroz njen život ne okrznuvši je. I dan danas pred njom osjećam stid zbog mojih posttraumatskih poremećaja,napada panike,svih tih sjećanja zbog kojih noćima ne mogu oka da sklopim, zbog moje nemoći i bijesa.A ona uvijek ima smiješak na usnama.Nikad ogorčena, nikad ljuta.

 – Samo ponekad,kad  misli da je niko ne gleda, u svojoj maloj kuhinji,popravljajući nabore na zavjesama, tiho zajeca. Ti jecaji zvuče kao da se neka nemirna, vižljava životinjica otrgla sa njenih grudi i otrčala u mrak.

Ponovo se okrenuo na stolici ,dohvatio pepeljaru.

Bez obzira na veličinu stolice na koju će da sjedne,on uvijek sjedne na sami rub, kao da želi da ostavi prostora nekome da se ugura pored njega, nekome da bude tu, sasvim blizu, naslonjen na njegova leđa, da dijeli sa njim tu njegovu kržljavu stvarnost popola.

 – Znaš, uopšte nije jednostavno napraviti savršen sendvič od sira.Najbolje tople sendviče u životu sam napravio na grijalici koju smo pokupili iz jednog razrušenog kupatila, i postavili je naopačke,licem nagore, između dvije gajbe.Ostavljala je pravilne,paralelne otiske hrskavih prugica na sendviču, jedino je istopljeni sir znao napraviti katkad kratki spoj, pa bismo ostali bez struje.Malo za promjenu,nasmijao se.

Svaki put kad se pomjeri na toj staroj drvenoj stolici da nešto dohvati, ona bolno skikne i opasno se zaljulja; kroz tijelo mi prostruji strah da će da se prostre po podu koliko je dugačak i širok, ona proteza na nozi će da mu se polomi i nikad više nećemo moći da šetamo zajedno.Jer ja više ne znam da koračam bez njega. Jer on ne može da hoda bez mene.

Ja sam rezuckala tanke šnite hljeba sa sjemenkama i odsutno klimala glavom.Znala sam sve njegove priče napamet. Umirivala me je njihova predvidivost i njegov glas. Obožavam njegov glas. Šta god da priča taj glas umiruje moje drhtave ruke,kao da samo zbog toga i postoji. Glas koji je snažan i tih istovremeno, glas koji može da odjekuje među planinama i da šapuće u istoj rečenici, glas koji u sebi ima neku tamnu melodiju čak i kad se ljuti.On pjeva kad govori i svojim glasom ispravlja sve neravnine u mom danu.Kada bi se čovjek mogao oslanjati na nešto tako nematerijalno, ja bih bila nesalomljiva.

Za razliku od njega ja više ne mogu da pjevam, ponekad ni da govorim.Otkako se rat završio stalno u grlu nosim nekakvu veliku i gorku knedlu od koje ni sama ne prepoznajem svoj vlastiti glas, mrzovoljan i tuđi.Sve manje pričam,a sve više pišem. Sjećanja,istine,laži,spiskove za kupovinu,pjesme,poruke na frižideru, pisma školskim pedagozima i prijateljima, mejlove i statuse na fejsu.Učestvujem još jedino u izmišljenim razgovorima.

Ali on govori tiho i mirno i usput rukama pravi pokrete u zraku koji prate svaku priču,kao da pleše.Ponekad ga namjerno navedem da priča o bojama, kistovima,o drvenim paletama, vodenim sjenkama,o čišćenju sita za sito štampu i najboljim načinima kako da se urade grafički otisci.Ušuškam se u ugao između njegovog pazuha i ramena i kunjam.Mirna kao beba.Kao onda kada je,davno, davno, djed sjedio pored malene bolesne mene u groznici i pričao mi priče o svom životu, sve dok ne bih usnula,umirena.

Ove sam mu večeri priznala svoju jadnu tajnu: uvijek sam i svima lagala o ljubavi.I sebi i njima.Nikad nisam bila sasvim iskrena.Nikad je nisam stvarno shvatila.Niko nije znao da sam njihovu ljubav,svaku i najmanju ljubav u mom životu, iskorištavala.

 – Osjećam se kao prokleti prevarant.I tebe i tvoju ljubav iskorištavam.Zašto? Samo da preživim,eto zašto.Da li mi je to dovoljno jako opravdanje? Stidim se .Ja sam samo obična kukavica i slabić. Ne mogu sama.

Treba mi kao voda kao zrak.Treba mi stalno.Nikad nisam mogla da se suprotstavim demonima moje bolesti,ako ne volim,ako nisam voljena.Bez nje,usamljena i izmučena, mogu samo da sjednem i čekam da se raspadnem na smrdljive trule komadiće kože i kosti,koje na životu više ništa drugo ne može da održi.

Sve sam probala.Probala sam da budem arogantna i jaka,da budem sama kao svemir i moćna kao ocean,učila sam da volim bezuslovno,voljela sam djecu, životinje,strance,nemoćne,bolesne,one koji to ne zaslužuju,one koje niko drugi ne želi da voli,drveće,cvijeće,more.Ništa.Samo ljubav muškarca u kojeg moje srce uperi prstom,mene je moglo očuvati živom.Kako je to jadno i užasavajuće!Sve ostalo mi je puko životarenje.

  • I tako,lagala sam njih i lažem tebe , iskorištavala sam njih i iskorištavam tebe.Svaki dan to radim.I sad to radim.

Očekivala sam neku reakciju, makar upitni pogled, ili uvrijeđeno namrgođeno čelo.Ništa.Nije ni trepnuo.

Samo je nastavio svoju priču, isprekidanu dugačkim gutljajima piva iz flaše.

-Između onog prvog i onog drugog rata, pola moje porodice sa mamine strane završilo je u logoru.Druga polovica je izbjegla.

Onda su naši uradili ono, a njihovi nisu ostali dužni,onda su naši odgovorili onako,a njihovi porekli to isto.Svaka priča je bila po receptu pola istine, a pola govana.Nikad kraja.Svaku priču prepričavaju dopola istoričari odpola ljudski šljam.

Mazao je tanke slojeve majoneze na šnite hljeba, a ja sam na svaku pažljivo, kao da mi od toga život zavisi, ljepila zelene travčice vlasca.

Obrisao je mokro čelo krpom.Iako je prošlo dvadeset i kusur godina,i dalje ga muče fantomski bolovi u nozi koju nema,a on i dalje misli da ja to ne znam.Otpuhnuo je dim iz cigarete, polako, duboko.

 – A onda se istorija ponovila.

Ništa nismo naučili,samo smo ponovo izmiješali karte,opet je neko morao bježati, oni odavde,ovi otamo,opet je bilo važnije poginuti nego preživjeti.A možda i pametnije.

 – Svaka sljedeća generacija je nastavila da nosi u krvi taj otrov.I mi ga nosimo.Uzalud sve.

Na vlasac sam redala tanke listiće sira,pa je sendvič sve više ličio na trospratnicu sa crvenim ravnim krovom od paradajza.

 – Naši su nas ostavili opkoljene u tom gradiću, i otišli.Dok smo mi skontali šta se dešava,više nismo imali kud. Niko nam se nije javljao,nikog nismo mogli dozvati u pomoć. Gruvalo je i pucalo sa svih strana.Ostavljeni.Žrtvovani.Bili smo ludi od bijesa.

I onda odjednom, niotkud,taj osjećaj.Kao u srcu uragana,baš takav. U centru oluje.Prividni mir.Gotovo kao more bez pokreta.Bonaca. Trajalo je to tako nekoliko dana,kada uopšte nismo primjećivali da vrijeme prolazi.Mogao je komotno da bude samo jedan dan u pitanju,a mogla je da bude i vječnost.Kao  kad se radnja u filmovima iznenada uspori tako da možeš komotno otići u wc i vratiti se a da ništa ne propustiš.

 – Obijali smo vrata trgovina i uzimali  hranu,sokove,čiste majice,viski.

U jednoj smo kući pronašli pravu biblioteku, punu pažljivo posloženih knjiga,koje smo palili noću na sredini sobe,da se zagrijemo.

Jednog smo dana od ranog jutra bili sasvim pijani i na vatri koju smo zapalili na daskama od parketa,pekli crvene paprike roge, znaš one domaće od kojih se inače pravi najbolji ajvar.Paprike smo ubrali pod prozorom iza kuće, puzajući.Bile su dobro ljute.

Marko je otišao u wc na drugom kraju kuće.

Malo zatim,začuo se samo jezivi jauk,i onda tišina; pomislio sam gotvo je, neko ga je skinuo snajperom.A onda pijansko hihotanje i cerekanje nazad kroz predsoblje do sobe.I valjanje po podu.Obećali smo mu da nikome nećemo ispričati šta se desilo tog jutra, ali on je sam poslije prekršio to obećanje.Ja zato bez osjećaja krivice pričam tu priču kad negdje razgovor zapne ili kad se majstori nacionalističkih širina počnu razmetati pameću.Da im začepim gubice.

Žureći se da pusti vodu na slobodu, zaljućenom je rukom dohvatio kitu i istog momenta zažalio.Bol je bila neopisiva,ali to nije sve:vode nije bilo.Pokušao je da ju ugura u hlače, ali je onako pijan,omamljen bolom,ciferšlusom zakačio nježnu kožu i samo se srušio na pod vrišteći.

  • Mi mislili ti mrtav, pokošen, a ti jeblo te sve te jeblo,uštinuo kurac ciferšlusom,u opkoljenom gradiću,usred ničije zemlje, usred rata !

Svaki put kad čujem da priča ovu priču, znam da je dobre volje i da ga dok je priča,makar nakratko, ništa ne boli.

Obećanje  da niko neće saznati za ovu  taktilnu katastrofu prekršio je sam Markec. Već sutradan njihova desetina je  prepolovljena, za dva dana ponovo, matematički precizno, tako da su u životu ostala samo njih dvojica.

I svaki put kad bi je pričali ,dodavali su neki novi začin u tu blesavu  priču o ajvaru na ratni način.

 – Nikad ovdje neće biti mira, bagra smo mi,pametnije ni ne znamo.Baka je sahranila svu svoju djecu i dva unuka, i svako od njih je platio glavom svoju ratnu sudbinu.

Kuhinjska krpa je bila već sasvim mokra.Ovaj put je oznojeno čelo obrisao rukavom.

Ja sam guckala pivo, grijala sendviče sa sirom i potom ih pažljivo izrezala na jednakostranične trouglove.Zabavljala sam se slažući ih na stari veliki bakin tanjir koji je ona inače koristila za suhe božićne kekse.

U sredini tanjira je bio nacrtan vjenac od imele, a uokolo maleni Djeda Mrazovi  i patuljci sa crvenim kapama i šarenim poklonima u rukama.

 – Nas dvojica smo se izvukli kroz ne znam ni ja koliko šuma i provukli preko brisanih poljana, po prvoj septembarskoj kiši. Taman kad sam pretrčavao cestu, prema našima, pogodilo me je. Ne znam šta, osjetio sam samo ogroman umor,nesvjesticu i toplinu u predjelu prepona i cijele desne noge.Ništa više.Bol uopšte nisam osjetio.

Tek mnogo, mnogo vremena poslije Marko mi je ispričao šta se desilo.Pao sam,i krv je liptala na sve strane.Vratio se po mene i pogođenu nožnu arteriju začepio svojim prljavim palcem.Prevezli su me helikopterom u bolnicu,tamo sam bio na operacijskom stolu,u anesteziji a on je i dalje držao svoj prljavi palac u mojoj nozi.Jedva su ga natjerali da me pusti.Taj glupi brbljavi,smotani kuhar ajvara na ratni način mi je spasio život.

Ostalo znaš.

Onda mi se nasmiješio.

Volim taj osmijeh, više od vlastitog života.

Usne mu se samo malo, jedva primjetno podignu nagore, pogleda me nekako odozdo, ispod trepavica.Samo se meni tako smiješi.Sav mu je smiješak u tim očima.Inače nježno plave,tada se potpuno smrače, kao da je neko odjednom ugasio svjetlo.Duboko indigo – plavo more.U uglovima očiju mu se koža nabora i skupi u sitne linijice, kao da zapravo namiguje na mene.Mogla bih cijeli život da provedem u tom smiješku.Ni za čim nikada ne bih požalila.Ništa mi vise o toga ne treba.

 -Pođimo,rekao je,dok još možemo hodati.

Na istok, ili na jug.

Možda na zapad.

Mada ništa ne fali ni sjeveru.

 – Pođi sa mnom negdje.

Opet me pogledao onim smješkom.

A zatim se postidio svoje invalidnosti i stid zaronio u kapljicama  orošenu flašu.

Otpio je.

 – Pođimo,meni ne moraš lagati o ljubavi.Meni ne moraš praviti doručak ni skupljati prljave čarape ispod kreveta.Ja želim da budem iskorišten,da me lažeš ako treba i da se nasloniš na mene kad ti god treba.Ne samo da to želim, nego mi je to jako potrebno, kao tebi ljubav.Pođi sa mnom jer jedino ti možeš biti toliko luda da me pratiš kroz život.Ne znam da li bi iko drugi uopšte pogledao u mom pravcu.

Nisam ja od jučer, znamo se,čudo jedno. Sjećaš se kad si mi sjedila u krilu na ljuljašci u parku, a mjesec škiljio prevarantski na zemlju nagovještavajući oluju.

Prekinula sam ga lupivši dlanom po stolu. Suzama sam zasipala svoj jednakostranični savršeni sendvič od sira.Nisam mogla ni da beknem.

 – Ne govori dalje, ne pričaj.Ćuti.Znaš dobro da hoću ,da želim, da samo o tome sanjam.Šaputala sam, mrmljala sam, grlila sam njegovu ruku ispruženu preko stola prema meni.

 – Idemo.Sutra idemo.Idemo odmah sutra.

Idemo negdje napraviti dom, sa kuhinjom u spavaćoj sobi,sa prozorima bez zavjesa, sa pogledom na more,kafom u krevetu i savršenim sendičima od sira,dom u kojem više nikad ni jedna istorija neće biti ponovljena.

Pomogla sam mu da ustane i legli smo u krevet,zagrljeni.

Tri sata je noću.Svake noći u to doba, on poskoči na krevetu,i sjedne jer nešto strašno  sanja a nikad ne može da se sjeti šta.To se dešava svake božje noći otkako se vratio iz rata.

Ja sam se navikla da u to doba uvijek budem budna.Gledala sam stoti put „Shawshank Redemption“ i zakunjala.U zoru, shvatila sam da se te večeri prvi put nije probudio sa jaukom, obliven znojem.

Ustala sam, napravila kafu.Izvadila naše najveće putne torbe.On je još uvijek tiho i mirno spavao.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s