Samo knjiga, odlomak broj 28

Svemir            

U jesen 1995.Sara je krenula u drugi razred.

Ratu se ,cinilo se, bližio kraj. Ja sam iznebuha odlučila da je došlo vrijeme da i nas dvije odemo odavde.Izdržala sam dugo, dokazala sam da mogu i sad mi je odjednom svega bilo dosta, preko glave.Osjećala sam se sasvim zablokirano i paralizirano tek sad kad više nije bilo pitanje hoćemo li preživjeti rat. Možemo izdržati, ali šta onda? I zašto?

Na podu pokraj kreveta držala sam dvije otvorene putne torbe.U njih sam, vrlo sabrano i savjesno, skupljala stavrčice koje  bi mogle biti potrebne na tako neodređenom i neizvjesnom putovanju za negdje. Bilo gdje.Ja nisam bila prisiljavana da odem  kao mnogi moji sugrađani.Mene niko nije izbacio na ulicu. Pokušali su, doduše, i malo je falilo, ali- nije.

Bila sam slomljena, ali ko nije bio? Bila sam izgubljena, izmrcvarena, ali ko nije bio?

Samo sam željela da odem negdje daleko,toliko daleko  da sve ovo ovdje postane neprepoznatljiva tačkica u svemiru sjećanja.Posjetila sam svoju doktoricu da je pitam smijem li se uopšte usuditi na tako nepredvidiv put sa kćerkom uzase i sa mojom bolešću.

Zašto baš sad ideš ?pitala me je.

Ne znam tačno.Nije zato što su komšije pljuvale na mene i moju kćerku,ni zato što su mi stalno prijetili telefonom, ni zato što su me zalijevali mokraćom na balkonu, niti zato što nemam lijekova ni adekvatnu ljećničku pomoć.Nije zato ni što smo gladni i što nam je hladno.Valjda mi, koje vi ljekari nazivate psihosomatičarima jednostavno nismo sposobni da se prilagodimo ratnom načinu života,nasmijala sam se na vlastitu glupu šalu.Želim negdje gdje se prema invalidima odnose kao prema ljudima.Ovdje se ni prema ljudima ne odnose kao prema ljudima,rekla sam. Ovdje živimo svi kao stoka, napumpani  hormonima bijesa, ostavljeni da se sami međusobno poubijamo.Gospodari rata su ionako uvijek na sigurnoj udaljenosti od crte.Dr Milena me je saslušala,pa potpisala svoje mišljenje.Zagrlile smo se.

Zatim me je čekao teži dio.

Pokušati  Sari objasniti zašto želim da odemo. Sara je imala svega sedam,osam godina.Sva sreća ovog svijeta  stanovala je  u njenim očima,okruglim kao klikeri staklenci.Ti si moja vjeverica, tepala sam joj. Nikad u životu nisam vidjela oči tako okrugle i tamne. Vragolanski nemirne.

Kada su jedna za drugom padale zapadnokrajiške opštine,ja sam pronašla staru pločicu za  ulazna vrata sa mojim  prezimenom, za svaki sličaj. Mislila sam da bi nas ta fora mogla spasiti u slučaju da Banjaluka bude osvojena.Mamino je prezime bilo zanimljivo jer je bilo i Hrata i Srba sa takvim prezimenom,a moje je bilo očigledno muslimansko.Tako da smo imali pripremljene pločice sa prezimenima za sve eventualne opcije.

Kada bi vazdušne sirene označile opasnost, nismo silazili u podrum.Ostajali smo u stanu, Sara je spavala na brdu dekica između dva najdeblja zida u predsoblju, a ja sam u kupatilu na podu sjedila, pila kafu naslonjena na veš mašinu,grickala domaće kekse od ničega i čekala.Moj je posao bio da stražarim nad njenim snovima.Kapci su joj treperili,svaka mala ljubičasta žilica mogla je jasno da se vidi. Moja mala topla životinjica,ušuškana u dekice,sa prestrašenim mačičem u zagrljaju.

Pričala sam joj o Neveni, koja ide u školu jahanja.O Petru koji svakog vikenda pliva u toplom zatvorenom bazenu i živi u kući u kojoj ima i klavir.Pričala sam o sacher tortama i o svim mogućim vrstama sladoleda, o debeljuškastim krofnama koje je teško zagristi koliko su velike,o plesnim školama i izletima na obale nekog novog ljepšeg mora.

Sara je ćutala.Ćutala je dugo.Predugo i preozbiljno za jednu djevojčicu a onda je bez odgovora izašla vani.

Tek narednog dana  mi je prišla, uzela me za obje ruke i odvela do prozora.

Izgledala je kao zamišljeni roditelj koji radoznalom djetetu pokušava objasniti šta je to  smrt,ili  šta je to stratosfera ili kako nastaju ratovi.

Mama, mama! Uvijek je govorila po dvije iste riječi zaredom kada je željela da doda dramatičnost svojoj priči.Ja ne mogu i ne mogu da odem odavde!Pogledaj samo!Pogledaj tamo!

Skrenula je smrknut pogled sa mojih ruku prema prozoru, odakle su dopirali glasovi njenih prijatelja,zaigranih na hrpicama osušenog lišća.

Ovo dvorište,od onih tamo nacijepanih drva ispod lipe, sjećaš se kad smo ih slagali, preko naše omiljene klupe,pa sve dolje do  one strašno opasne trafostanice, pa to je cijeli moj svemir,mama!Svemir,mama! Znaš li ti koliki je svemir?

I tako nismo otišle.Ja sam nekoliko godina poslije dobila još jedna mala usta za nahraniti, još jednu žednu dušicu za napojiti.

A Sara je i dalje bila gospodarica svog dvorišta,svog svemira.

Danas je 2010.godina, novembar.Ja sam i dalje ovdje,prestara da igdje krenem i prebolesna da bih igdje bila dobrodošla.

Moja vjeverica  je u dvadeset trećoj godini ipak napustila svoj svemir.Otišla je u bijeli svijet tražiti neke nove svemire koje bi mogla nazivati svojim.Nadam  se svakog božjeg dana da ih na vrijeme pronađe.Prije nego što se njegova veličina smanji i važnost rastoči  u brutalnom neznanju odraslosti.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s