Samo knjiga , odlomak broj 27

Bosna 1996.

(Grad Izgubljenih Prijatelja)

šta ćemo sad jebote rekla sam zamišljeno sad kad je sve gotovo sad kad je mir u pustom

gradu nas dvoje kao posljednji Mohikanci sjedili smo na pločniku između Rade Ličine i

Fra Grge Martića pili smo neko bezvezno pivo iz iste flaše kao na velikom odmoru iza Gimnazije imam ideju rekla sam pisaćemo o miru i o tišini poslije rata o nečemu ili o ničemu o svakoj maloj ulici svijeta kao što je ova naša nećemo više nikad pisati vijesti pisaćemo o noći koja se šulja o nikad plavljem sutonu iznad nikad zelenije rijeke pisaćemo o starenju kao hepi endu

žicali smo cigarete od prolaznika dok smo tako sjedili na uglu između Rade Ličine i Fra Grge Martića pored flaše piva u koju je padala sitna kišica pored poni bicikla sa probušenom gumom ta namjera da postanemo pisci prodane generacije ta slamka za spas kojoj smo predali vlastite živote i sve što je od njih ostalo sjedili smo i brojali godine koje su nam otete i one koje će nam tek biti otete smijali smo se sami sebi i psovali sami sebe ja sam bogami pravo glupa a ti ti izgledaš kao lopov i propalica rekla sam mu zato ti žicanje ne ide od ruke šta ćemo sad bez bicikla bez cigara i bez piva pljuckali smo na prašnjavi asfalt po kojem su se razlijevali obrisi pjesama koje teku

počećemo ispočetka rekao je ali ne večeras večeras ćemo samo pokisnuti jer i to je nešto kisnućemo dostojanstveno na pločniku  između Rade Ličine i Fra Grge Martića pored bicikla sa probušenom gumom sjedićemo i kisnućemo u ovom Gradu Izgubljenih Prijatelja u njihovo ime

primjećujem da si u ratu postao nekako pametniji i nekako ljepši ustala  sam i gurala stari poni bicikl koji je zavijao kao  ranjena mačka na moja leđa ljepili su se  upitni pogledi prolaznika koji više nisu imali cigareta za dijeljenje sa pjesnicima on je ćutao i bio je baš nekako lijep te večeri samo za mene i za kraj rata šta ćemo

šta ćemo sad ponavljala sam kao dvotaktni motor bez inspiracije i goriva treba mi cigareta treba mi san treba mi odgovor

otvorio je prozor zamirisalo je na ozon i prašinu upalio je svijeću skinuo točak sa bicikla i sjeo na pod pored njega kao nekakav  postratnički mudrac sad nećemo ništa rekao je sad ćemo samo da budemo

bićemo izbjeglice bez igdje ičega u našem bivšem gradu tražićemo ideje po starim ulicama sa novim imenima bićemo u sobi tvoje bake sa škripavim ormarom koji miriše na kitnkez i rakiju zaštekanu u ladicu sa stoljnjacima bićemo pisci pićemo pivo žicaćemo cigarete tražićemo po tim starim ulicama sa novim imenima onu budućnost koja nam je oteta bićemo  sretni pisci pravićemo u vrelim pločnicima otiske nepobjedivosti

pravićemo pjesme od asfalta i šarene kišobrane bićemo arheolozi u potrazi za cigaretama grebaćemo noktima po fasadama dok ne krene krv redaćemo samoglasnike suglasnike i veznike bićemo gradska čistoća koja u slobodno vrijeme  piše o našoj maloj ulici o svim malim ulicama svijeta po kojima više neće padati granate i

neće trčati vojnici u kojima će stanovati mir a svi mirovi svijeta  su isti jer samo ” ako možeš da zamisliš”  jer samo kad prestaneš da pucaš i eto ti mir budalo prosto ko pasulj

A mir je svaki miran pa i ovaj naš banjalučki  kojeg smo noćas ogovarali na uglu između Rade Ličine i Fra Grge Martića dok je kišica sipila

po Gradu Izgubljenih Prijatelja kao što to kiša inače radi u svim malim ulicama svijeta kada se završi rat i u njih se vrate prolaznici sa cigaretama u džepovima i šarenim kišobranima u rukama

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s