SAMO Knjiga, odlomak broj 26

Nije rodoljublje sve što sija

Januar devedeset druge.
Upravo sam se bila vratila iz jednog mog, malog,privatnog rata i – kao što to uvijek biva sa ratovima bez obzira da li ste na pravoj ili pogrešnoj strani – iz njega sam izašla sva izbubetana,opustošena i prazna.Borila sam se za svaki udisaj.Budila sam se uplašena, oznojena.Brojala sam otkucaje srca da provjerim da li sam još živa.Bubnjalo mi je u glavi a ruke su mi se tresle.Kada bih se natjerala da koračam, ružičasti ,tvrdi ožiljci su se zatezali i pulsirali bolnim ritmom svakog jebenog koraka.Oslanjala sam se na dedin kišobran.(Nekada su kišobrani bili toliko dobro pravljeni da su se čak nasljeđivali sa generacije na generaciju.)

Zar uopšte postoje pobjede i pobjednici, ikad, igdje?

Trebao mi je odmor.Hitno.Tijelo mi je spašeno, sad je trebalo spašavati i dušu.Trebalo mi je neko pitomo mjesto mimo svijeta u kojem ću moći da sama,polako liječim svoje rane.

Ali došla sam ravno u rat koji se upravo zahuktavao.Pravi pravcati veliki glupi rat.Ja sam već izgledala kao izbjeglica.Tako sam se i osjećala.Ničija,bezimena, broj sa kartona,otpusna lista sa epikrizom,potrošena, utrnula u nekoj duševnoj anesteziji.

Igrom sretnih okolnosti- pukim slučajem, božjom voljom, kako god – vratila sam se kući živa noseći u naramku kesu sa nešto svojih ličnih stvari, vratla sam se u svoju sobu sa prašinom po knjigama, sa poznatim sjenkama na zidovima, bakinim zavjesama i prljavom šoljom kafe na noćnom ormariću.Kad sam odlazila, namjerno sam je tu ostavila da me tako neoprana, čeka na istom mjestu, kao da sam samo izašla u kuhinju po sendvič,i vraćam se nazad.

Baš niko nije vjerovao da ću se ipak vratiti.Nisam ni ja.

Ali vratila sam se.I kao prava pravcata ratna izbjeglica, uopšte nisam znala šta sad sa sobom da radim.Mjesecima sam živjela u nekakvom vakuumu između dva života, koja sam pokušavala povezati fragmenitima nekih stihova, nekim sjećanjima, nekim licima u magli.Stvarnost je bila kao loša fotografija: nisam uspjevala da izoštrim sliku, sve je bilo mutno i lelujavo, a niko nije  stajao mirno. Mislila sam da je obično bezvezno postojanje  za mene zauvijek izgubljen luksuz. Još gore – mislila sam da poslije jednog sranja,od kojeg nisam bila pošteno ni odahnula, nisam zaslužila da odmah s vrata upadnem u drugo.

Samo šest dana poslije mog povratka, počeli su sukobi u Sloveniji, potom i u Hrvatskoj,i dalje redom.Ja sam  ponovo učila hodati,biti,spavati.Gledala sam s prozora prolaznike.Ništa nisam očekivala, to mi je bilo najteže.Bližio se moj trideseti rođendan.Neprestano sam iza leđa osjećala onaj oblak hladnoće iz hirurške sale,čak i za toplih dana.

Na jednom obližnjem ratištu stradao je moj prijatelj iz gimnazijskih dana.Zazvonio je telefon i neki muškarac je pitao da li sam to ja na drugom kraju veze.Da, rekla sam.

Ispričao je kad i kako je Staja poginuo, kad je sahrana i kako je pronašao moj broj telefona.Ja sam ćutala. Uopšte nisam shvaćala šta govori.Nisam znala o kome govori, pokušavala sam da iz sjećanja izvučem to ime koje je pominjao, ali ništa se nije pojavljivalo.Da, doći ću, rekla sam.Vidimo se.

Vidimo se ?!Na groblju?!Bože blagi, prije samo nekog vremena  zamišljala sam svoj vlastiti odlazak i prijatelje kako se od mene opraštaju.A ja sad ispraćam njih.

Staja je slušao Boba Marlija, navijao za mir u svijetu i pravio sjajne crno-bijele fotografije.Kad ga je ostavila cura koju je obožavao,cijelu sam mu noć pravila društvo,na podu u mojoj kuhinji, čekajući da ga popusti tuga ili da ga uhvati san.

Bol zbog njegove smrti u mukama,bio je prvi pravi živi osjećaj koji me je dotakao poslije dugo vremena.I suze.Otkad nisam plakala.

Onda sam za rođendan dobila Đorđa Balaša.To je bio baš veliki trošak u to vrijeme.A Đole mi je, nonšalantno, u svom fazonu,sa rukama u džepovima,otškrinuo vratašca u nastavak mog života.

Mlatila  sam kuhačom po zraku kao dirigentskim štapićem.Stari  veliki grundigov kasetofon je stajao na podu u kuhinji.Na njega sam stavljala noge da stopalima ne dodirujem hladne keramičke pločice.Grijanja nije bilo. Kupićemo peć na drva.Izmislićemo toplu vodu, ponovo, ponovo i ponovo.Preživjećemo.

Stajina smrt me je blago ali snažno, prijateljskim ćuškanjem u regge ritmu, gurnula ravno u moj vlastiti život,nazad,na tačku u kojoj je pekinut,pored neoprane šolje za kafu da nastavim tamo gdje sam stala.Makar šepajući. Uokvirena fotografija Ljube Tadića kao Sokrata na pozornici u Domu Kulture, koju je on snimio,i danas stoji na mom radnom stolu. „Toliko je stvari koje mi ne trebaju,“ Sokrat- piše stajinim rukopisom  na poleđini.

Nova godina devedeset druga na devedeset  treću.Pardoniram – nove godine.Sad ih najednom ima previše: čirilična, latinična, na kineskom, arapskom, hebrejskom.Slave.Praznici.Euforija nacional-šovinizma.

Ne snalazim se.Usamljena sam.Družim se samo sa klincima iz komšiluka.Ne želim da budem odrasla.Čini se da je to još jedini odbrambeni mehanizam koji mi je preostao.

Prije par godina doktorica Ružica me je, pokušavajući da me nagovori na punkciju grudne kosti,optužila da sam djetinjasta i nezrela. Čučala sam na bolničkom krevetu, čvrsto obgrlivši rukama koljena i klimala glavom : ne,ne,ne i ne! Sram dame bude.Ja biram da budem dijete. Mala Mala.Ovi odrasli  su puni šizofreničnih priča koje me plaše.Djevojčica sam koja se boji mraka,doktora , igala.I budala ( dodajem usput, jer se rimuje).

Pišem neka čemerna pisma koja nikad neću ni poslati, prijateljima koji su otiši, i koji mi nedostaju do bola.Za većinu njih nisam sigurna ni da znam gdje su.Sakrivam se od stvarnosti u pomno razrađene sisteme.Život svodim na detalje,na sitnice, koje onda umotavam u veliki topao san.Kao što ramena umotavam u meko ćebe dok sjedim u mraku i pišem.

Na zidu iza gimnazije osvanuo je grafit napisan ćirilicom :” Дум спиро, сперо.”Ah, nestašni  djetinjasti gimnazijalci!

Mrak je jedina realnost u ovoj novogodišnjoj noći na koju odjednom nemamo pravo.U kuhinji je toplo i miriše na neki siromašni  kolač.Baka je napokon došla na svoje i po sjećanju nam pravi jela kojima je ona za vrijeme drugog svjetskog rata prehranjivala porodicu.

Tiho se šuljajući kroz haustor, gotovo ilegalno, komšinica dolazi posuditi mikser. U ruci drži   „ Tri posleratna druga“, jedini, dosad, Balašev roman.Posudiće mi ga na par dana, jer i ona uskoro odlazi.

Prekosutra ujutro na stepenicama joj se zahvaljujem i nudim kiflice sa pekmezom za put.Nespretno brbljam o vremenu i komšijskim glupostima.Glupo mi da joj poželim sretan put ili dobar provod, kao da ide na godišnji odmor.Obje dobro znamo da ne ide na zimovanje, nego da bježi sa djecom,sa falsifikovanim dokumentima i samo dvije torbe koje ne privlače previše pažnje.Obje znamo da se vjerovatno nikada više nećemo vidjeti.Nisam imala hrabrosti da je zamolim dami knjigu pokloni.Balaš je ionako morao ostati na polici.

Par mjeseci poslije knjigu sam  pokupila iz hrpe stvari izbačenih pored kontejnera za smeće.Puno se dobrih knjiga u to vrijeme na isti način moglo skupiti u našem gradu.

Jednom sam bila čvrsto odlučila da odem i ja.Bez ikakvog prethodnog upozorenja,bez ikakvih simptoma,jednog sam se jutra samo slomila.Prijatelji su mi pisali o tome kako u parkovima Chicaga rastu nevjerovatno veliki, džinovski  đurđevci kakve nikad u životu nisu vidjeli, pisali su mi o visibabama i labudovima u Danskoj, o malim crnim haljinama u Beču,o božanstvenom okusu talijanskog sladoleda od burbona i cimeta ,od đumbira i limuna,o jednostavnim  montažnim prizemnicama  na plaži u Australiji koje su izgledale baš kao da sam ih ja projektovala.Nisam bila nešto posebno impresionirana.Šta će mi veliki đurđevci, naši su mali, i šta im fali?Ako budem odlazila to neće biti zbog njih.

Tog sam jutra dobila paket od rodice iz Njemačke; ugrijala sam vodu na šporetu, odnijela  stari plavi lonac sa vodom u kupatilo, okupala se nježnom pjenom sa mirisom maline koji mi je poslala,odjenula rublje sa isprintanim sitnim  ružicama, umjesto mojih prljavo plavih zakrpljenih gaćica, onda  tamno crvenu haljinu sa bijelim cvjetićima po rubu koju mi je poslala, namirisala sam se mirisom jasmina, i tako sva u cvijeću sjela sam za sto u kuhinji i počela da plačem.Nebo se otvorilo.Plakala sam ja u životu i prije, ali ovo,ovo nije ličilo na plač, nego na režanje obliveno suzama, na molitvu bogu u kojeg više ne vjeruješ,na mitraljesku paljbu po prijateljima.

Ako se praznina ne računa, u mojim danima nije bilo više skoro ničega, osim čekanja.To je bio onaj period kad smo pristali da mislimo da je život ono kada nisi mrtav.Stalno sam sa sobom nosila veliku zelenu “Sebastijan” torbu, u koju sam spremila zalihu vitamina za neodređeni period,neke stare fotografije i par svesaka,nekoliko preostalih dokumenata koji ne važe,kćerkinu najdražu potkošuljicu, jer miriše na sreću, Ex ponto i Nemire u kožnom povezu.Ta mi je torba okačena o rame pružala  osjećaj sigurnosti.Kao ,evo upravo sam krenula, baš ovog momenta, evo baš sad, tamo negdje, u neki bolji život.Ili makar drugačiji.Ljudskiji. Ta je torba postala sve što imam.Pobjeći iz grada  koji se pretvorio u čudovište.Ali ,kako obuti cipele i krenuti sa torbom na ramenu kad me otkako je sve ovo počelo guše napadi agorafobije?Zar je agorafobija samo strah od samoga sebe? Da je neko došao i nasilu me istjerao van iz mog stana, vjerujem da bih se ionako ugušila na kućnom pragu.Ne bi me ni trebalo ubiti, ja bih krepala sama od sebe.

Onda je jednog dana – baš sam  pravilo ajvar, malu mjeru, kao sjećanje na neka prošla vremena i kao tvrdoglavi pokušaj da se ta vremena ponovo vrate , došao on.Baš i nije bio nešto  romantičan.Malo je i smrduckao.Stajao je na vratima, češao se po čelu i nije znao šta da kaže ni zašto je došao.Opet nešto trebaš,je li tako? pitala sam ga cinično.Nije se desilo čudo, nisu zvonila zvona niti je oko mene svjetlucao vatromet.

Prodisala sam.Mislila sam kako je disanje dobra stvar i bila sam spremna zbog toga da mu sve oprostim.

Zašto ipak nisam otišla? Đole je kriv, dovraga.On i njegove ušećerene pjesmice o romantičnim sretnim krajevima.Da sam makar mogla da odvrnem Neila Younga na destku,ko zna gdje bih danas pisala ova sjećanja.

U ljeto devedeset četvrte sam desetak dana boravila u Beogradu,ilegalno, sa skupo plaćenom i loše urađenom ličnom kartom, iz nekih privatnih i uglavnom vrlo neprijatnih razloga.

Zvala sam se Brankica Glavaš, imala sam datum rođenja,fotku sa naočarima na nosu, tatu tog i tog i adresu koju nikako nisam mogla da zapamtim.Ko je bio Branimir Glavaš blage veze nisam imala jer kao što znate u ratu informacije i vijesti putuju sporo ili ne putuju uopšte.Najčešće se gube u praznom prostoru u ničijim zemljama u bespuću još neiscrtanih granica.Pojma nisam imala o osječkom majstoru garažnih rasprodaja ljudskih života,Branimiru.

Tek na ulazu u Beograd, naša žuta peglica je nabasala na seriju ispitivačkih pogleda upućenih preko očigledno lažne lične mi karte.To što je ista bila očigledno lažna zapravo me je spasilo i izvuklo iz ko zna kakvih neprijatnosti sa organima reda.

Idem na kontrolu kod hirurga koji mi je spasio život, rekla sam im.I vraćate se potom nazad? pitali su moju zbunjenu mamu koja je vozila peglicu.

Vraćamo se, odgovorile smo uglas.

Naravno.Prolazite.

Priznajem,razmišljala sam da li da iskoristim priliku i odem u izbjeglištvo.Ali u Banjaluci mi je ostala kćerkica i užasavala me je pomisao da je ostavim tamo i da ne znam kada ću je ponovo vidjeti.Ona je bila moj svjetionik.Ne znam kuda bih ja tad sve zalutala da mi “biti Sarina mama, najbolje što znam i mogu” nije  davalo snagu.

Beograđani su se upravo uspješno riješili inflacije, imali su struje, po kafićima su se pričale uobičajene priče o utakmicama, krpicama,prvim drugim i trećim teniskim reketima svijeta,o muzici.To što smo ne tako davno bili braća po domovini kao da nikog više nije zanimalo.Haj ja sam Ziggy, došljak sa neke daleke planete(tačno 324 km udaljene , mjereno nekadašnjim Autoputem bratstva i jedinstva).

Najveći dio slobodnog vremena sam provodila buljeći u televizor i slušajući jedinu kasetu koju sam ponijela sa sobom na starom wolkmanu.Nick Kave s jedne i Enya s druge strane.Plus Caruso na kraju.Jela sam sladoled,toga kod nas odavno nema.Jer nema struje. A kad nema struje nema ni sladoleda.

Kupila sam dugu  zelenu haljinu, nevjerovatno jeftino – kao pravi turista na  proputovanju.Da nije bilo moje bolesti i da nije bilo rata tamo odakle sam došla i gdje se namjeravam vratiti, bilo bi to baš jedno obično putovanje, kao u onom davnom nekadašnjem životu.

Sa tetkom i njenom komšinicom gledale smo snimak Đoletovog koncerta u Sava centru.Meni je,tek prispjeloj iz zemlje ratnika, junaka,nepobjedivih rodoljuba, Balaš izgledao tako nadmoćno na pozornici osvjetljenoj hiljadama svijeća, sa horom Collegium musicum u pozadini, a u zraku sitni vez i priča koja liječi. Gospođa kona ljutito je siktala:“Nije on nikakav Srbin,nikad nije ni bio.Izdajica!“ Ustala je i isključila televizor.

Sklupčala sam se u krevetu kao beba.Spavala sam sa upaljenim svjetlom na noćnom ormariću djevojačke sobice moje rođake.Pisala sam pjesme u malu svesku kupljenu na izlazu iz bolnice.Vrhovima prstiju sam milovala pravilna sitna slova na poleđini i plakala.Sutra će mi ljekar reći da li sam pobijedila bolest ili ne.Nisam imala nikakav predosjećaj.Znala sam već da ću ako sam ovo dobila, izgubiti jednu nježnu ljubav. Najljepše ljubavi mog života  postojale su samo na njegovim marginama, kao fusnote, kao nečitki zapisi, izblijedjeli obrisi dodira,kao sjene, našarane običnom grafitnom olovkom  po rubovima mojih dana.

 Na kraju ovog  mog izleta u civilizaciju, jedva sam čekala da pođem nazad, kući.

Razorene kuće na putu za Banjaluku, nigdje nikog usput,dobro poznati mrak koji smiruje.Imali smo na papiru na brzinu napisane bilješke kojim putem treba da idemo kroz koridor prema Srbiji, ali u povratku je te bilješke trebalo čitati naopačke.Na jednom smo mjestu pogrešno skrenule,i poslije nekog vremena izgubile pravac. Neki starac,koji je vukao kolica natovarena drvima odgovorio  mi je zabrinuto:“Zalutale ste među Turke, bježite odavde! Ovuda”, pokazao je prema ivici šume” bježite žene,izginućete!“

Dok peglica poskakuje iz rupe u rupu, zapisujem u svoju svesku: šta bi drugo rodoljublje moglo da bude,nego ovaj osjećaj glasne sreće što me obuzima dok se zlopatim na tenkovima i borbenim kolima razrovanom putu  u rodni grad u kojemu me beznađe čeka tačno tamo gdje sam ga ostavila kad sam pošla?

I moja usnula djevojčica kojoj na stražnjem sjedištu nosim veliki plastični klavir na baterije i šteku kinder jaja.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s