SAMO Knjiga, odlomak broj 25

Dome slatki dome

“Svašta živ čovjek može da podnese.

A ni mrtvome nije svejedno.”

Rat je tek započeo svoj strašni sud nad Bosnom.Većina nas ni u najluđem snu nije mogla da predvidi šta će da nam se desi. Samo su pjesnici, ptice zloguke,stalno hodali uokolo odjeveni u crno.

Avgustovsko je veče, sparno i vlažno, na obali Vrbasa.Jedan je vojnik došao  kući par dana na odmor.Vinska priča.Nije se raspravljalo o politici, nije se spominjalo ni “nas“ ni “njih“.Nije nas plašio ni umarao strašnim scenama sa ratišta.Potpuno zgađen ljudima i onim što su jedni drugima u stanju da učine, pričao je stalno i jedino o životinjama.Jedino je za njima žalio. Među nama još uvijek u nadi i nevjerici,koji smo mislili proći će, staće,samo što nije, on je jedini znao tajnu od koje je poput brižnog roditelja svoju djecu htio da zaštiti.

Pričao nam je o konju koji je izvršio samoubistvo.Nije se ubio slučajno, nego sasvim svjesno.Namjerno.O rodama koje nisu mogle, nisu znale ili naprosto, nisu htjele da se pomire sa izbjeglištvom.

Samo ptice selice znaju kako uvijek pronalaze isti put u iste krajeve; a rode,one su nevjerovatne, one uvijek dolaze na isti dimnjak.Na svoj dimnjak.

U selu Gređani, u zapadnoj Slavoniji, njegova se jedinica zadržala par dana na kratkom odmoru.

Tipično dugačko slavonsko selo sa kućama nanizanim uz put.S jedne strane gusta šuma.Vojnik na odmoru i nema baš nešto posebno da radi,osim da satima sjedi, gleda prazninu oko sebe i u sebi pokušavajući da ne misli ni na šta.Naslonjen na neki dopola razrušen zid, posmatrao je kuću preko puta ceste,bez krova, sa rafalima rascjepanom fasadom, sa ožiljcima od požara, garavu, pustu.Iz te kuće bez krova, štrče dva  patrljka, koji su nekada bili dimnjaci.  Sad i oni zebu.U toj kući odavno niko nije upalio vatru.

Ali dimnjaci nisu sasvim napušteni, imaju oni svoje vjerne stanare, rode.Na jednom od njih, bez gnijezda, koje oko dimnjaka može da savije samo ako se svojim tankim nožicama oslanja na krov, stajala je roda. S vremena na vrijeme ptica se oglašavala,zabacujući glavu unazad u prekrasnom luku, zagledana u visine. Na vojnikovo pitanje zašto to radi, mještanin Čedomir je pokazao rukom gore prema nebu: tamo je  u širokim krugovima nebo preletao njen mužjak. Za njega nije bilo mjesta u njihovom osakaćenom gnijezdu. Ali on neće odletjeti dalje, on je neće ostaviti. Nikada. Kada ga ona pozove klepetanjem , Čedomir pokazuje u pravcu obližnjeg ribnjaka – on odlazi po hranu.Vojnik opčinjeno zuri u napuštenu kuću i njene običnom oku nevidljive stanare. Mužjak uskoro doleće, donosi svojoj družici ulovljenu zmiju i pokušava da stane pored nje, na dimnjak.Bezuspješno. Vraća se nazad, na nebo, da čuva stražu iznad svog nekadašnjeg doma.

Vojnik i Čedomir su svo vrijeme odmora proveli u priči o rodama.Podijelili su neke blatnjave, izlomljene cigarete i pažljivo zaobilazili bilo koju od uobičajenih ratnih tema.

“Znaš li ti, mali, da se rode uvijek sa juga vraćaju u parovima i naseljavaju uvijek iste stare dimnjake? Nikada tuđe.”

Vojnik je ugašenim opuškom crtao arabeske po prašini.

 “Šta će im se desiti?” pitao je.

“Ništa, uginuće”, odgovorio je Čedomir.

„Mogli bismo im pomoći samo ako bismo ponovo podigli krov na ovoj istoj kući.“

Poslije još nekoliko dana maratonskog leta, mužjak se više nije pojavljivao na nebu.Vjerovatno je od napora prvi uginuo.Ona nije nikako napuštala svoj dom.Čekala ga je.Nije ništa jela.Ubrzo poslije njega uginula je i ona.

Po odlasku, vojnik je u svim slavonskim selima kroz koje je prolazio, uvijek prvo zagledao u kuće koje su ostale bez krovova. I na mnogima od njih je viđao dugovrata, beživotna tijela tih velikih nježnih ptica .Mještanin Čedomir je takođe ostao bez pola krova sa svoje kuće.“ Ali, ja imam svoje dvije ruke i drugu polovicu krova,a sve ostalo mogu popraviti „ rekao je zamišljeno.”Kada se prestane pucati.Sada se ne isplati.A otkuda ti u ovom ratu, pjesniče?“

„Nemam pojma. Dobio sam poziv ,javio se i samo nekoliko dana sam mislio da činim nešto dobro.Sad nemam kud.Najrađe bih išao nazad i popravljao krovove i dimnjake da se rode imaju gdje vratiti.“

Bilo je ljeto na samom početku rata.Vrbas je čudno mirisao na more i kao oduvijek, tekao od izvora prema ušću.Sve je bilo isto i ništa nije bilo isto.

U bašti na obali rijeke, pekli smo lignje na roštilju i pili neko jeftino kiselo vino.To nam je bila zadnja porcija lignji na žaru za dugo, dugo vremena.Nećemo ih u ovom sastavu nikada više jesti.Nešto ružno će nam se destit.Nespojivo sa mirom i ljepotom ovog  trenutka.

Nakon svega što smo se usudili uraditi sebi i pticama, kućama i životinjama, ostala je još samo jedna izvjesna stvar u životu na ovakvoj planeti.

Naći svoj dom, sačuvati svoj dimnjak.Sazidati neke miroljubive zidove,isplesti ponjave,postaviti  neku zaštitnički raspoloženu fotelju ispred grijalice.Na njoj ljubomorno čuvati psa koji hrče.Skuhati ručak za tri dana i vrijeme provoditi u slaganju minijaturnih komadića svakog jebenog dana u priču koja negdje mora da ima nekakav sretan kraj.Ili?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s