samo KNJIGA, odlomak broj 23

Talijanske zavjese

u ljeto 1995.           

                                   Predragu,Borisu i Viktoru

Bilo je to jedno savršeno,toplo ljeto. Zapravo,bilo bi savršeno da nije bilo tog prokletog rata.Strah,umor,vruć vjetar,glad, brige i nesanice,zavladali  su zrakom koji je  drhtao i dahtao kao naš dvorišni psić Grašak za vrijeme najveće žege.

Odozdo,iz dvorišta, čula su se zaigrana dječurlija.Jedino njima nije smetala vrućina.Zadnjim atomima volje uspjevali smo da ih nekako štitimo od ustajalog otrovnog straha koji je pokrio modro nebo nad Bosnom. Činilo mi se da je ta dječija cika i vriska  bila jedini znak da smo još u životu. Banjaluka se pržila u svom vlastitom bolesnom užasu.Pakao u Srebrenici i zapadnoj Bosni te mizerija broj dva na Markalama u Sarajevu tek su se spremali proključati.

Živjela sam sa kćerkom, mamom i bakom u stanu u solidnoj staroj vojnoj zgradi.U kući nam nije bilo muške glave,ako ne računam mačka Simbu.Jadniče je do nas dospjelo kao izbjeglica,sićušna beba u džepu jakne jedne mamine prijateljice iz Prijedora.Bio je tako mršav i isprepadan da sam mislila da neće poživjeti ni dva,tri dana.Ali jeste. Preživio je i svojom malom mačjom mudrošću pružao nam male porcije veselja popraćene glasnim predenjem,taman dovoljne da svaki dan ponovo i ponovo krpamo vlastite raspadnute živote u jedva vidljivu stvarnost.Nekako smo uspjeli da ga stavimo na noge.Kao ratna izbjeglica,patio je od gadnih napada agorafobije.

U kući je bio jedan sasvim miran i uobičajeno lijen mačak,ali nipošto ga se nije moglo natjerati da izađe ni na stubište,a kamoli vani.Uvijek bi se ušuškavao u sigurne sjenke ispod nečijih nogu,a najčešće se penjao u moje krilo kao da je precizno razaznavao činjenicu da je on više potreban meni negoli ja njemu.Omiljeno mjesto mu je bilo udubljenje između mog vrata i ključne kosti,tu je sklupčan spavao i uopšte se odatle ne bi ni micao da ja nisam povremeno morala da ustanem i ponešto uradim po kući.

Htjela bih da vam opišem jedan prizor iz tih dana koji je mene natjerao da se smijem,smijuljim i naglas cerekam žaleći što nemam filma u foto aparatu da ga ovjekovječim i pošaljem nekim ilegalnim kanalima ravno u redakciju splitskog Ferala.

Dakle – u samom centru ovog čudnog prizora je stara otrcana smeđa fotelja na razvlačenje,koja je već odavno dala sve od sebe i kao zaslužan član porodice svoje penzionrske dane provodila je u kuhinji,na samo par koraka od šporeta na drva,vjerno služeći svim ukućanima kao omiljeno toplo utočište.

U fotelji sjedi moja baka Bosiljka i čita,a ispod ruba njene cicane haljine u položaju „samo opušteno kao kod kuće“,prostro se mačak preko njene frotirske papuče,povremeno se lijeno protežući u potrazi za još udobnijim položajem od onog prethodnog.

Iznad fotelje je veliki kuhinjski prozor,umrljan otiscima dječijih dlanova i mačijih šapica.Nikad nisam voljela prevelike prozore.Idu mi na živce,posebno ovaj.Ne znam  zapravo,zašto.Možda moja mačja priroda više voli skrovita mjesta u koje prodire samo onoliko svjetla iz vanjskog svijeta, koliko mu ja dozvolim.

Prozor je bio zastrt zavjesom vrlo neodređene i vrlo prljave,možda bi se moglo reći boje bijele kafe sa štampanim uzorkom krupnih žućkastih margareta,koju smo kupili u ono davno predistorijsko doba,za jedne od uobičajenih šoping posjeta Trstu.Iskreno,ta zavjesa u poluraspadnutom stanju i ekserima prikucana za drveni okvir prozora,više uopšte nije bila zaslužila da je se tako zove.S jedne strane je bila zgužvana u smotuljak,podignuta i zakačena štipaljkom za drugu stranu,kako bi propuštala dovoljno dnevnog svjetla potrebnog za čitanje.A to je ono što smo svi najradije radili baš tu,u krilu smećkaste fotelje,pored tople peći. Jer bio je rat.Uglavnom nije bilo struje,ni radija,ni televizijskog programa.A kad ga je i bilo,najčešće nije bio vrijedan pažnje, zbog čega sam ja vlastoručno osposobila odavno pokvareni video rekorder,uz pomoć dvije obične gumice za tegle i nešto malo ljepljive trake,pa smo kćerka i ja kad bi nam se struja smilovala,gledale filmove. Komedije,stare crno – bijele filmove , ljubavne drame i crtaće.Nasilje i ratne tematike nisu dolazili u obzir.Obema a posebno Sari bio je najdraži filmski prizor plesa na stolu iz mjuzikla Kosa,koji je išao na repeat satima.We got life mothers fuckers!A kad nije bilo struje čitala sam knjige iz moje male kućne biblioteke;sve redom,čak i one za koje sam mislila da ih nikad neću do kraja pročitati.

Ukoso s lijeve strane ovog prizora,kao da je namjerno tako nakrivo nasađen,stoji šporet na drva.Preko veze kupljen u solidnom stanju za ondašnjih pedeset njemačkih maraka. Dijagonalno,preko cijelog zida rastegao se već vrlo čađavi ror,na šporetu se krčka ručak,šarena krpa sa ružicama i rupama mjestimično,suši se na ručki od rerne.

Moja baka Bosa,žilava i ozbiljna Hercegovka, sjedi u fotelji,netremice pogleda u šerpu sa kupusom i čita Feral Tribun raširenog u svoj njegovoj veličini.Nemam blagog pojma kako je Feral početkom ljeta 95-te dospio do mene.Da li je bio u paketu kojeg sam preko Crvenog Krsta dobila od prijatelja,da li je u njega bila zamotana cijela gavrilovićeva i malo kulena da nas mine želja,da li sam ga ukrala od nekog od mojih prijatelja novinara,jednostavno – ne sjećam se.U opkoljenoj Banjaluci u to doba, Feral je bio prava dragocejnost,koju je bilo gotovo nemoguće nabaviti.Nisam se odvajala od njega,čak sam ga nosala sa sobom u torbi za vrijeme rijetkih izlazaka vani.Iskreno – bojala sam se da neko ne potpali vatru sa njim u mom odsustvu.Taj moj primjerak Ferala bio je jedini tračak nade , šege i veselja,u širokoj paleti knjiga i starih novina i stripova razasutih uokolo po kuhinjskom podu.

Baka je držala obje obrve visoko podignute i coktala jezikom.Ne znam da li se čudila i zgražavala ili je samo pokušavala da se napregne ne bi li lakše pročitala slova.

Bila je to jedna ozbiljna,mršuljava starica, autoritativna,kruta kao beton,tvrdoglava skoro kao ja i neumoljiva gotovo isto toliko.Otkad je poznajem s visoka je gledala na sve koji se zafrkavaju i šale,onako bez razloga, iz čista mira:prezirala je primitivce,prostakluke,zajebanciju.A ja sam bila takva.Posebno su joj besmisleni i odurni bili umjetnici,slobodne duše i jadnici koji nisu bili u stanju da se pokore životnim zakonima i disciplini.A to sam opet bila ja. Nikad nije mogla da sakrije gađenje prema svemu što je meni i mom životu davalo smisao.

Rođena u Kotoru,završila je četiri razreda osnovne škole,zaposlila se u tamošnjoj tkanici bosanskih ćilima.Kažu da je bila prava ljepotica,glavni vokal u pjevačkom društvu.Udala se mlada za mog djeda i pratila ga svuda po bivšoj državi,gdje god ih je vodila njegova služba u žandarmeriji.Preživjela je tri rata,dva svjetska i ovaj naš najnovji,samo zahvaljujući nepobjedivoj tvrdoglavosti i upornosti.

Kada je vojska Kraljevine Jugoslavije kapitulirala i država se raspala,deda je ostao bez posla.Baka ni slučajno nije dozvoljavala da se deda mobiliše na bilo koju stranu,ljutito je pominjala dvije tek rođene kćerke i život pretežak za njena slabašna pleća.Živjeli su tada u Kreševu u kojem su osim njih,bile samo još dvije srpske porodice.Ostalo su bili muslimani i nešto Hrvata.Deda je većinu drugog svjetskog rata proveo sakriven u podrumu.Kreševljaci su čuvali svoje srpske komšije kako su najbolje znali.Imali su tajne,unaprijed dogovorene signale,tajne lokacije izvan mjesta na kojima su baki ostavljali hranu, vreće sa zobenim brašnom,kantice domaće masti,palentu,krompir.Baka bi se predveče zaputila na dogovorenu lokaciju i sama na leđima donosila hranu koju su za njih ostavljale njihove komšije.Jedino su joj gladni i promzli partizani jednom oduzeli kanticu domaće masti,koju je baka bila sakrila ispod kreveta.Glavna hrana im je bila zobena kaša koja se morala kuhati dugo,zašećerena,ili posuta mašću.

Ovaj zadnji rat baku nije zatekao nespremnu,ona se najbolje od nas sviju nosila sa nestašicom struje,glađu,strahom i siromaštvom.Tako je opušteno  čitala novine u fotelji pored peći,kao da joj je to samo još jedna dosadna nedjelja u  životu.

A šta je ona našla u Feralu za čitanje,to nikad neću skontati.Sjedila je u svojoj cicanoj haljinici,sa dezenom opalog lišća u paleti svih jesenskih boja,čvrsto stegnutoj u struku.Sve po pravilima.Prekrižila je nogu preko noge i jedina stvar koja je odavala njeno emotivno stanje bilo je nervozno lupkanje papučom koja se klatila na vrhovima prstiju predomišljajući se da li  da spadne na pod pored mačka razljepljenog preko druge papuče na podu.

Bosiljka je i po najžešćim vrućinama nosila čarape.Guste grilonke u boji kože,koje je obična guma za gaće držala stisnute iznad koljena.Stalno su joj spadale.Baka ih je stalno podizala.Ili se ta guma sve više i više rastezala ili je baka bila sve mršavija.Ili oboje.Nikad nije hodala bosonoga, bez čarapa. Razlog  – na desnoj potkoljenici je imala ožiljak koji je,kao nekakvu jadnu sramotu sakrivala od tuđih pogleda cijelog života.Dugačak skoro dva pedlja,žilav,blijed,urezan duboko do same kosti.Kad i kako ga je zaradila ni ona sama se nije sjećala,osim po priči.Bila je beba od ni godinu dana.Čuvala ju je njena samo malo starija sestra Olga,dok im je matera obavljala kućanske poslove.Bio je dovoljan samo jedan klizav basamak,i baka je zaradila povrede noge za koje su ljekari rekli da ih je nemoguće sanirati i da će na kraju biti potrebna amputacija.Ne!kategorički je odbila bakina mama Gospava.To nam je žensko dijete.Noga joj je potrebna.Ne dozvoljavam.I bila je u pravu.Sreća je upetljala svoje prste tako da je baka život proživjela na obje noge,koje su je sasvim pristojno služile do duboke starosti.

Sva unezvjerena čitanjem Ferala,čini se da je zaboravila na svoju faličnost.Jedna je čarapa sasvim skliznula do nožnog članka,a druga,ona na bolesnoj nozi,srozala se do ispod koljena.Ja sam je u takvom stanju vidjela još samo par puta u životu. Jednom za vrijeme katastrofalnog zemljotresa koji je pogodio Banjaluku 1969.godine,i u još nekoliko prilika kad se malo dublje zagledala u časicu sa rakijom.Da se razumijemo,baka je voljela cugnuti redovno, prije ručka,za cirkulaciju i apetit.U skladu sa njenom prirodom nije joj se ni slučajno moglo desiti da postane kakav ne daj bože, ovisnik.Ma jok.Ali slučajno, to je druga priča.

Jednom je,iza popodnevne dremke,u pospanom neznanju,slučajno strusila u sebe dobra dva deci domaće rakije koja je bila u boci od mineralne vode na stolu,misleći da pije vodu.Nastavila je da kunja,sve dok neko nije primjetio da sa bakom nešto nije u redu,jer su joj se čarape sasvim usukale sve do stopala, a poza u kojoj je spavala nije bila baš primjerena gospođi u njenim godinama. Nasreću,taj se incident sretno završio,baka je uglavnom naizmjenično spavala i mamurala sljedećih par dana i nikad više nije pila rakiju iz boce.Samo iz čepa.

Elem,Bosiljka je raširila Feral u svoj njegovoj veličini,povremeno nešto mrmljala, klimala glavom i duboko uzdisala.Sitna prosijeda glavica bila joj je uokružena frćkicama od nekog odavno ispranog minivala, koje su i same nekako ljutito treperile svaki put kad bi baka odmahnula glavom.I te njene naočare,koje je dobila ko zna od koga i ko zna kad; jednako kao i svoju „faličnu“ nogu,baka je sakrivala od svijeta svoju nagluvost,koja je sa godinama postajala sve veća i veća,i svoju slabovidnost,koju ni slučajno nije htjela da prizna.Toliko joj je to bilo važno pa je u situacijama kada smo pokušavali da joj dokažemo da nešto ne čuje dobro,naglo pročula i sve rečeno precizno i potpuno tačno ponovila.Isto je bilo i sa vidom. Nevjerovatno ali istinito – sa velike daljine bi prepoznavala sva naša lica, iščitavala registarske tablice,a iz blizine čitala uputstva na kutijama lijekova i prispjelu poštu,sve dok je ne bismo pustili na miru.A onda  sve po starom,što me ovog momenta tjera na pomisao da se baka,stara političarka,svo vrijeme samo pretvarala da ne čuje i ne vidi dovoljno dobro,onda kad je njoj tako odgovaralo.Niti je ikad otišla kod oftamologa niti je dobila naočare po svojoj mjeri.Za izvanredne situacije imala je ko zna čije naočare za čitanje,nepoznate dioptrije,i skrivećke ih je koristila kad bi mislila da je niko ne gleda.Ovo ranopopodnevno čitanje Ferala s naočarima na nosu je možda jedini i načvršći dokaz da je ipak bila slabovidna,a činjenica da je povremeno nešto usput i pričala sama sa sobom,dokazuje i da su posuđene naočare bile od nekakve pomoći.

Svu istorijsku nevažnost, pohabanu ljepotu i porodičnu dragocjenost ove scene čine nezaboravnom upravo te obične plastične naočare,kojima je falila jedna drškica za iza uha,a na njeno mjesto baka je zavezala omčicu od konca za vezenje i obavijala njome uho. Međutim ona joj je stalno spadala,pa su naočare uvijek visile u nekoj nakošenoj i samo njima jasnoj ravnoteži na bakinom nosu.

Valjda od napora da shvati pročitano,baki su se u uglovima očiju skupile suze a nos joj je, činilo mi se,postajao sve veći i veći pokušavajući da bude stabilan oslonac neposlušnim naočarima.I dan- danas vjerujem da Feral nikog nije toliko uznemirio i zbunio svojim postojanjem -satirom,humorom  i  hrabrošću,kao moju pokojnu babu i da je njeno nervozno lupkanje taptaptap papučom po zraku najbolja pohvala njegovoj ludosti.Ave Caesare.Morituri te salutant.

Da biste mogli zaokružiti cijeli kadar potrebno je još samo da zamislite da iznad bakine glave,u niskom letu,klepećući svojim sićušnim smećkastim krilima svako malo proleće neugledna ptičica,širokog kljuna, sa crvenkastom flekicom oko očiju;pravi krugove oko lustera i slijeće na nabore šarenih zavjesa iz Trsta.To je bila naša Kata,naš voljeni štiglić.Sa vrha tršćanske zavjese pucao je široki pogled na krošnju tek procvale lipe,koju je radosno pozdravljala cvrkućući u svako doba dana i noći,kad joj prahne.Kata je često slobodno lepršala po našem ratnom brlogu i nikad nije poželjela da odleprša vani,čak ni kad je prozor prema dvorištu bio otvoren.Ta nam je ptičica cvrkutala, brbljala, pjevala i pjevušila u toliko različitih intonacija da bi nepoznatom slušaocu izgledalo kao da u kući imamo cijelu cjelcatu ptičju filharmoniju. Naravski,ime je dobila po opštepoznatoj djevojci iz starogradske pjesme o Kati,celeru i mjesečini.Pristajalo joj je kao saliveno. Kata je poživjela sasvim pristojan ptičji život i kad je uginula u tajnosti za vrijeme policijskog sata smo je sahranuli ispod njene lipe.

Nekoliko dana poslije,spremajući kćerkinu sobu,naišla sam na olovkom obilježenu stranicu u njenom dnevniku.To je bio prvi i posljednji put da sam provirila u  njegov sadržaj.

„Umrla je naša Kata“ pisalo je.

Zatim nekoliko riječi umrljanih suzama,koje nisam uspjela da dešifrujem.Zatim:

 „Kata je bila od zlata.Posadili smo je u dvorištu ispod lipe“.Moju pažnju je sasvim okupirao izraz koji je Sara upotrijebila.Posadili smo je.Kao da je nasa Kata neka biljka penjačica,ili zumbul,ili glavicom i kljunom,cijela velika lipa.Genijalna ideja za nastaviti život, mislila sam.U nastavku je bio sasvim lijepi crtež  ptičice u letu a oko nje sve frcaju mala crvena srca poput vatrometa.

Na sljedećoj stranici,recept za eurokrem od humanitarnog mlijeka u prahu i kakaa. Isproban. Nejestiv.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s