Samo Knjiga, odlomak broj 21

Once upon a time

– o staklenom zvonu, Kastelu,ustašama,četnicima i mojim vitalnim nacionalnim interesima

Lijepo su oni to zamislili,moji starci,dok su jedne davne tople banjalučke jeseni šetali gradom i sanjarili nadamnom sklupčanom u maminom povelikom trbuhu.Roda će im  uskoro donijeti njihovu malu dugoočekivanu princezu – ili princa , i od tog zimskog dana pa do vječnosti,oni će je paziti,maziti i čuvati od svih nevolja ovog okrutnog svijeta.

Ali ,kao što to često biva, preslatki snovi se lako izjalove i otmu kontroli.Nije prošlo mnogo a od cijele bajke nije ostalo gotovo ništa.Preživjele su samo tri nepovezane i neupotrebljive riječi -crnokosa,nevolje,vječnost. I mala princeza “sa suknjicom od veza”.Sve je ostalo smanđao zločesti vuk,kojemu je tetošenje i cmakanje užasno  teško  palo na stomak.A zbunjena princeza ostala je zauvijek kontraprotivna svim oblicima pretjerane strepnje i nježnosti koje guše.

Dakle , od te lijepe hladne zimske večeri, kada je njihova curica napokon došla,ona i on su sve činili da je zaštite od svega. Ali ne zadugo.Taj su posao uskoro prepustili baka servisu,opterećeni poslom i ličnim problemima, koja je ulogu velike zaštitnice male mene shvatila vrlo ozbiljno.

Moja je baka  bila čuvar par exellence.Pored nje se do mene nije mogao provući ni jedan jedincati, majušni tračak slobode. Kao da je sloboda opasni smrtonosni virus koji napada samo djevojčice bez odgovarajuće zaštite.Pored moje bake se do mene jedva provlačila dovoljna količina kiseonika potrebnog za preživljavanje.Vjerujem da sam već tada stekla averziju prema životu koji je samo obično preživljavanje.

Tako je mala princeza iz ove priče od samog početka svog života rasla pod staklenim zvonom.Bilo joj je dosadno,sterilno, zagušljivo i vruće.Dakako,tada toga nije bila svjesna,a kasnije je čudovište poraslo i postalo strašno i nepobjedivo.

Sigurno ste već negdje čuli sličnu priču. Kćerka jedinica nježnog zdravlja, prezaposleni roditelji,stroga i autoritativna baka,dobroćudni deda.

Stakleno zvono se pokazalo nepraktično i uzaludno.U većini slučajeva mi je u životu više odmoglo nego pomoglo.Gdje god sam zapela,tu sam i pala.Gdje sam god pala,tu sam  se i razbila.

U najbukvalnijem smislu te riječi.

Još uvijek nosim na čelu dvije simetrične kvrge,nalik na začetke budućih rogova mladog jareta.One su uspomena na gadne čvoruge koje sam zaradila na Kastelu,igrajući se ledenog čiče.Djevojčici od sedam godina,sa uvijek uredno počešljanom frizurom,mašnom od satena navrh glave, friško ispeglanom haljinom od štofa, to je bilo gore od strašnog suda – uopšte mi nije jasno kako sam se usudila ući u učionicu drugog ce sa roščićima na čelu.

Stakleno zvono je bilo krivo.Ustvari,baka velika zaštitnica.

Kad  sam malo poodrasla,žesotko sam se i grubo opirala takvoj pažnji. Potom ulijetala  grlom u jagode u sve što  mi je ličilo na otpor .Ali to je već neka druga priča.

Elem,baka je tog apokaliptičnog jutra uzela alat – šrafciger i veliki dedin čekić,strpala ih u svoj šareni ceker,odlučnom gestom popravila neposlušni pojas na mantilu,zgrabila me za ruku i odmarširale smo pravo na Kastel.

Kastel moga djetinjstva nije ni nalik na današnju ruinu koja polako umire.Bio je to lijepo sređen široki prostor bivše tvrđave,sa uredno podšišanom travom,stazicama od šljunka,ljuljaškama,klupama u šarenoj hladovini – pravi park u kojem sam se nalazila sa svojim društvom za igru.Duša me zaboli kad vidim šta se danas zbiva sa tvrđavom punom  uspomena.Danas je to ruševina zarasla u žbunje i korov,puna smeća i otpada sa obliznje tržnice.Takva zorno svjedoči o sadašnjem vremenu i opštem društvenom nemaru za istorijske građevine više od bilo kojeg drugog savremenog spomenika.

Isto kao što se pred našim očima malo po malo urušava veličanstveni spomenik borcima NOB- e ,rad Antuna Augustinčića, na Šehitlucima.

Kao što je dislociran spomenik Palim borcima iz drugog svjetskog rata. Kao što je netragom nestala fontana iz Parka Petra Kočića uz koju su rasle mnoge generacije banjalučana a koja nikome ništa nažao nije učinila ,niti je bila oštečena.

O Kastelu više nema ko da brine. Možda današnji  “vlasnici” naše prošlosti imaju negdje neku svoju prošlost o kojoj brinu.Ali ona nije u Banjaluci.

Nema više ni baka poput moje,koje su bile spremne za dobro svojih potomaka , makazama za šišanje da pokose travnjak ako je potrebno,ili kao što je ona radila,da ručno,čekićem,poravnaju teren za igru.

Moja baka Bosiljka je bila Hercegovka,sitna i odlučna starica,vojničke strogoće i ozbiljnosti.Uopšte ne mogu da se sjetim njenog smijeha. Ne znam da li sam ga ikad čula.Nisam je nikad čula ni da pjeva,iako su mi pričali da je imala divan glas i kao djevojka pjevala starogradske pjesme u ženskom horu nekog pjevačkog društva.

Preživjela je tri rata: prvi i drugi svjetski,i kao da to nije bilo dovoljno, ovaj naš najnoviji rat,najgluplji od svih glupih ratova.

Baka je sve veće komade kamenja čekićem usitnila u prah,da ja mogu nesmetano trčkarati po travi. Zamislite samo tu scenu:starica koja klečeći razbija kamenje po Kastelu i djevojčica koja stoji sa strane,prevrće stručak tratinčica među prstima pokušavajući napraviti vjenčić i očigledno,svim srcem želi samo jedno – da se zemlja otvori i proguta je.

Malo je reći da me je bio stid.Stajala sam sa strane i ćutala,a u sebi samo ponavljala: “Zemljo,otvori se, hoću da nestanem, zemljo,otvori se,progutaj me!“

Zemlja me umalo poslušala.Nije prošlo dugo, zdrmao nas je i umalo sve progutao čuveni zemljotres oktobra 1969.godine.Užasnuto sam pomislila da moja molitva ipak djeluje i od tog događaja naovamo jako pazim kome se molim i šta u svojim molbama želim.

Kad sam  prvi sljedeći put nakon bakine intervencije došla na Kastel da se igram sa rajom,razljepila sam se koliko sam dugačka i široka u travu i u njoj ipak pronašla dva čitava kamena koji su se čvrsto odlučili sudariti sa mojim malim i brižno čuvanim čelom.Bilo je tu krvi i suza, hladnih obloga i dernjave,ali čvoruge su zauvijek ostale da me podsjećaju na moje prokletstvo staklenog zvona.Od tog incidenta na Kastelu,frizura sa šiškama na čelu je postala moj zaštitni znak.

Bila je na uglu Ulice Nikole Tesle jedna mesnica,odmah pored zgrade u kojoj je baka živjela.Kako sam ja bila boležljivo dijete, koje je patilo od hroničnih upala krajnika i još nekih čudnih problema koji su ljekarima zadavali mnogo muke,baka je skontala da ih imam jer  ne jedem dobro ni dovoljno.Zdravlje ulazi na usta.Njena posvećenost tome da me ispravno i zdravo hrani,išla je daleko i proizvela sasvim suprotan efekat.Obroci su mi bili servirani tačno u sat , ona je odvajala uvijek najbolje i najveće porcije za mene dok su meni  uvijek bile privlačnije one koje su ostajale drugima.Zbog te očigledne protekcije hvatao me je užasan sram.

I dandanas pamtim težinu u trbuhu od toplog mlijeka koji sam morala popiti naiskap tačno prije časova baleta (u Domu kulture je prije zemljotresa bila mala škola baleta) ;pamtim  miris margarina pomiješanog sa medom koji se u mom trbuhu pretvarao u kamenje kojim su lovac i Crvenkapica napunili jadnog vuka.Da sve bude još žalosnije, baka je zaključila da ću jesti bolje u društvu svojih vršnjaka.Dovodila je klince iz komšiluka da jedu sa mnom.Sve za princezu.Uz njih sam zamrzila sarme;špinat je redovno letio kroz prozor u dvorište,a u staroj školskoj torbi iza ormara rasla je gnjecava gomila buđavih kifli.

Ne sjećam se kako sam se izvukla iz te torture koja nije,na sreću,potrajala dugo.

A ne znam ni kako nikom nije palo na pamet da sam ja naprosto,jedno tužno i usamljeno dijete gladno društva svojih vršnjaka,a ne hrane.Bilo je dovoljno samo pogledati u me: sjedila bih u ligeštulu na balkonu i satima gledala djecu kako se igraju u dvorištu obližnjeg vrtića u Benešovoj.Vrtić,dakako, nije dolazio u obzir,jer ništa nije moglo biti bolje od bakine ljubavi i brige,bakinih šnicli i ribljeg ulja u kuglicama.

Umjesto na časove ,išli smo ponekad na izlete sa našom Jocić Stojankom,učiteljicom starog kova,strpljivom i mirnom;takve se više ne rađaju.Ona bi nas poredala u vrstu ispred škole,dvoje po dvoje,ali prije nego što bismo napustili školsko dvorište,pojavljivala se moja baka vrišteći iz daljine:“Zaveži taj džemper oko struka!“

„Hladno je,ne sjedaj na golu traaaavuuu!“

„Čuvaj bubregeeeee,“ odjekivalo je za nama.

Bem ti bubrege,mislila sam,ne smijem opet zaželjeti da u zemlju propadnem,iako mi se propada u bezdan, ne smijem, ne smijem…

Nikome ni u jednoj školi na svijetu ne prijete virusi, bakterije,upale mjehura,bubrega,smrt od gladi,smrt od trovanja hranom,samo meni!I to još ovako javno,pred cijelim razredom,pred cijelom vražijom školom!

Nije nikakvo čudo da sam u  pubertetu  zaradila tešku i neizlječivu psihosomatsku bolest,koja je,blago je reći – promijenila sav moj budući život,nego je postala moj zatvor bez rešetki,moj  kazamat,moja hladna kamena samica – užas,naspram kojeg je bakino stakleno zvono bilo ljupka drvena vikendica na obali mora.

Mogla bih da unedogled nabrajam situacije u kojima me odrastanje pod tim njenim zvonom skupo koštalo,i kakve sam sve zanimljive i čudne ožiljke na tijelu i duši zaradila zbog njega.Mogla bih,takođe,da tvrdim da je baš ono krivo za moje loše procjene i pogrešne odluke u životu,mogla bih da u njemu tražim i nađem opravdanje za sve pogreške i katastrofe.To sam nekada i radila ,dok je krv uzavrelo kolala mojim žilama,a adrenalinska energija s kojom sam rođena nije dozvoljavala da bude ukroćena bolešću.

Vrijeme je učinilo svoje.Naposljetku,kada nam ponestane spasonosnih slamčica, uvijek nam ostaje  vrijeme – ono nam olakšava boli I ispravlja nepravde samim svojim postojanjem.U međuvremenu  i ja sam oprostila sve što je bilo za oprostiti i gotovo sve zaboravila.

Odrasla sam u porodici i vremenu miješanih nacionalnosti.Taj podatak ja nikad nisam ni primjećivala sve dok se stvari nisu zakuhale.Pod mojim zagušljivim zaštitničkim zvonom je bilo čudno,ali niko nije prosuđivan po toj maloj,nevažnoj osobini.To i nije osobina vec obični biografski detalj ili, mikrobiološki detalj ako hoćete preciznije, ali i u tom smislu zapravo je beskoristan.Osim ako gluhobilo,niste teško bolesni pa vam treba podudarnost tkiva,ili ako pravite obimno porodično stablo unazad makar deset generacija.Igrom slučaja,a možda baš zbog toga,etnologija je postala moj izbor za nastavak školovanja na fakultetu.

Često sam radoznalo prisluškivala razgovore odraslih. I sa odgovornošću tvrdim da nacionalnost nikad nije bila tema ni u jednom od njih.Sa svojim tako rano potkresanim krilima,sa svojom slobodnom,tvrdoglavom dušom,ja sam bila totalno operisana od te pošasti.

Znam da je bilo slučajno,znam da je samo  nuspojava,danas bi rekli kolateralna šteta – svejedno,u mom kućnom odgoju  lekcije o nacionalnoj pripadnosti nikad nije ni bilo. To ne znači da nisam znala ništa o svojim precima;naprotiv,mene je sve zanimalo,sve sam gledala,pamtila,stalno sam zapitkivala.Kao maloj,deda mi je kad god bih to poželjela pričao priče. Ali mene nisu zanimale bajke,izmišljeni likovi,vještice i princeze,ja sam tražila priče iz života i deka je,sa svojim maestralnim pamćenjem,nadugačko i naširoko pričao o svojoj mladosti, o svojim prijateljima,poslovima;pamtio je sva imena i prezimena,sve datume.Nažalost, dekine priče su ostale u  magličastoj daljini djetinjstva.On nije poživio dovoljno dugo da ja shvatim koliko su mi one dragocjene,pa nijednu nisam  zapisala i tako sačuvala od zaborava.

Elem,moji su roditelji sasvim dobrovoljno, bili u „miješanom“ braku.I moj stric i strina.I moja tetka i tetak.I moja sestrična.I moj bratić.Svi,maltene.Moj ćale se zafrkavao,i to ne bilo gdje,nego u matičnom uredu,kad me je trebalo upisati u knjige,dok je u sebi neprekidno ponavljao čudno talijansko ime koje mi je mama odabrala.Kako je u to doba  muslimanima već bilo omogućeno da se nacionalno izjašnjavaju,tako sam ja upisana kao muslimanka,mama mi je bila Srpkinja,a tata Hrvat.

„Pravo bratstvo i jedinstvo! „smijao se otac toj veseloj kombinaciji svaki put kad ju je prepričavao nekim povodom.

Poslije,kako su se nemili događaji dešavali jedan za drugim, nekoliko puta u životu sam mijenjala svoju nacionalnu pripadnost,što svojom voljom,što silom prilika.

Kad sam postala punoljetna,na prvoj ličnoj karti,činilo mi se da je sasvim u redu da budem jugoslovenka,to mi je bilo nekako logično.Tako smo i ja i moji roditelji postali jugosloveni.

Ali stvari su se na terenu komplikovale,i niko  nije mogao da pretpostavi da će Juga da nestane tako brzo,dok si rekao- druže Tito, mi ti se kuneeemooooo. Tako sam ja postala nacionalno neopredjeljena.Nisam željela biti moneta za potkusurivanje već uveliko mi omrznutih nacionalista svih vrsta.Dobro se sjećam da je u omrznutoj nam Jugi postojala ta opcija, biti nacionalno neopredjeljen.

Ma,daj!A šta to znači?Nisi s nama – znači da si protiv nas.I tako tri puta. Ja sam poslije moje bolesti i rata koji smo preturili ostala bez ijedne dlake na jeziku i na slične komenatre odgovaram:da,jesam, protiv vas sam jer ne podnosim budale!

U svim državicama na brdovitom Balkanu, nastalim na lešini Jugoslavije,niti jedna se danas,dvadesetak godina od početka rata ne osjeća dovoljno sigurnom i snažnom da pruži svojim građanima tu istu mogućnost.Da li se ipak boje da im se glasači masovno ne ispišu iz tora u kojem je za mutave ovce dovoljan dobar tornjak i malo trave da budu sretne?I povremeno,neki rat da ne ispadnu iz junačke kondicije.

Evo još jedno kratko sjećanje na bludna vremena; u današnjoj školi bi za ovakav kiks dobila keca ko kuću.Možda i ukor razrednog starješine.

Iako sam bila dobrovoljni štreber i odlikaš, časovi iz istorije su mi nekad bili pravo mučenje:nikako nisam mogla da zapamtim nacionalnost četnika i ustaša .U mojoj maloj dobroj glavici oni su bili loši momci – ali,koji su koji?Da si pomognem zapamtila sam ih po geografskoj odrednici: Hrvatska lijevo, ustaše lijevo;Srbija desno,četnici desno.Međutim to je bila loša ideja.Kako sam rođena kao i dešnjak i ljevak,često brkam gdje je lijevo a gdje desno,pa mi je ta pomoć bila beskorisna.

I tako,kec iz ustaščetnika.

Ja sam bila od onih đaka koji nisu sumnjali u činjenice pročitane u knjigama.Čvrsto,ali ne i slijepo sam vjerovala u čestitost jugoslavenske ideje o bratstvu i jedinstvu. Ronila sam suze nad „Ne okreći se sine“,nad „Lelejskom gorom“,“Doživljajima Nikoletine Bursaća“.Ne sjećam se tačno kad i zašto, knjige su mi postale svetinja nad svetinjama.Božanska djela.Nešto sa čime se nikako ne smije šaliti.Kako sam,dakle,mogla sumnjati da božanska djela ponekad lažu i da u nekim knjigama nije baš sve onako kako je napisano?

Tako je naivna princezica bila sve do rata i na svoje zadovoljstvo sretno nacionalno neopredjeljena.Zbog toga sam svima u mojoj porodici danas neizmjerno zahvalna. Ponavljam, nacionalizam – bilo koji – nikad nije bio tema o kojoj se u nas pričalo.Ni javno,ni potajno.A znam mnogo porodica u kojima je bilo isto stanje.To „to“ je u sebi nosilo nešto prljavo,nešto nedostojno ikakve pažnje.(Ispod časti, protiv razuma!)Da budem sasvim jasna – ni sa jugoslovenstvom nije bilo ništa drugačije.Nikose ni za Jugu nije gruvao po prsima kao mahnita gorila.Danas nisam baš sasvim sigurna da je sve bilo baš tako,ali sam sigurna u to da sam ja vjerovala da je tako.

Pričali su se vicevi – o glupim Bosancima, velikim Srbima i još većim Hrvatima,lijenim Crnogorcima,velikim Hrvatima i još većim Srbima,o škrtim Slovencima.Moj je deka obožavao viceve i sjećam se da je neke šapućući prepričavao uz upozorenje da ih ne pričam pred nepoznatim ljudima.I to je bilo sve.

Postavlja se pitanje, šta smo onda slavili u tako zbućkurišanoj porodici?Rekla bih da je u pitanju bila jedna sasvim lična,vrlo šarena zbirka običaja,samo naša i autentična.Neki su mi se među njima posebno sviđali,neke sam razumjela,neke nisam.A to je nekako bilo i jedino mjerilo hoće li se isti primiti  u nekom sljedećem naraštaju. Ne zato što se to mora ili je to neko tamo tako naredio.

Zapravo,jedino pravilo koje je važilo u svim prilikama jeste to da se slavlja nikad nisu pretvarala u pretjerivanja,nikad nije bilo previše ni hrane,ni pića,ni poklona.A istinske porodične “slave” uvijek su bili samo i jedino dječiji rođendani.

Kad danas razmišljam o tome čini mi se tako nevjerovatno to da su  moji ušnjirani preci bili tako multietično tolerantni i puni razumijevanja;ta moja strogoćom i redom opsjednuta baka,taj moj otac odgojen u vrlo patrijarhalnoj i religioznoj sredini,i svi ostali,što vjernici,što nevjernici,vrtili su neki svoj film.A bilo je i partizana.Oni koji su bili religiozni, nisu bili sumanuti vjernici,oni koji nisu bili religiozni,nisu dolazili na porodične susrete propovijedati ateizam.Mene nisu vodili ni u crkvu,ni u džamiju.Ali ni kod bake Bosiljke,ni kod nene Hanife,boga se nije smjelo psovati,a tolerancija se jednostavno podrazumijevala.Makar prividna.

Sve Božiće,Bajrame,Uskrse i svjetovne praznike,princeza je pamtila po prigodnim poklončićima i po mirisima slatkiša;medenjaka,sitnih kolača od cimeta i limuna,po ljepljivoj slatkoći baklava i kadaifa,po škakljavom prah šećeru, oštrozubim  perecima.Jaja nikad nije voljela jesti,ali ih  je voljela razbijati.Ko to ne voli?

Sve do moje dvadeset devete godine ja naprosto nisam znala u kakvom pretis loncu živimo,iako je bakino stakleno zvono već odavno bilo razbijeno.

Iz ovog današnjeg ugla,ovog sramotnog budžaka u kojem smo sami sebe zarobili,sve to mi izgleda kao daleka,predaleka i nevjerovatna prošlost.Otrežnjenje me strefilo iznenada,jednog juna,u vrlo teškom životnom razdoblju,dok sam se oporavljala od bolesti i operacija koje su mi dovoljno dugo zaklanjale vidik na sve ostalo što se oko mene dešavalo,kada sam postala nemilosrdno realna i svjesna kako vlastite,tako i sveljudske krhkosti i prolaznosti.I ludosti.Tako se

mala Trnova Ružica  jednog divnog julskog jutra probudila uz zastrašujuće zvuke automatske puške koja je arlaukala u njezinom vlastitom dvorištu.“Ja više nikad neću biti ičija nego samo svoja i to namjeravam da ostanem do samog kraja,gdje god da me isti čeka!Basta!“napisala sam u dnevnik.

Ni par godina poslije,sad već potpuno oguglala ali jednako tvrdoglava,svoju cijenjenu nacionalnost sam opet promijenila,ovaj put ne svojom voljom,nego stjecajem okolnosti. Ugurana sam u rubriku  „ostali“.Nije nešto,ali mi je bilo bolje od svega ponuđenog.I dandanas sam tu.Iskreno se nadam da tu nikome ne smetam,mada sam s vremenom postala pomalo paranoična.Jedino još tu ima onih kojima sam slična.

Jeste li primjetili kako su u ratu svi postali preko noći pametni,obrazovani i informisani i to baš u totalnom informativnom kolapsu – ne samo da informacija nije bilo dovoljno,nego su redovno preštrikavane i falsifikovane.Ako su uopšte dolazile do naroda bez struje ili friških novina.Kojekakve kone I konine dobroinformisane kume su svakodnevno u redovima za hljeb,na autobuskim stajalištima,na sav glas raspredale o politici,o vojnim taktikama,o pravdi i nepravdi,o istoriji,kao da su je svojom rukom pisale,sve od propasti dinosaurusa naovamo.Gotovo da sam čeznula za bivšom  komšinicom Mirom i njenim nevinim laprdanjem o domaćem sosu od paradajza,o ajvaru,sodi bikarboni protiv žgaravice,tajnom receptu za sarmu od vinove loze i ostalim bezopasnim temama.

Neka mi ne zamjere doktori nauka, profesori i vlasnici važnih titula znanja. I ja sam imala šta za kazati o toj temi, iako me niko nije slušao.Nisam se koristila preciznim podacima iz knjiga( već sam napomenula da sam knjigama s užasnom tugom prestala vjerovati) jer mi u to vrijeme nisu bile dostupne ni knjige,ni enciklopedije,ni čarobno guglanje. Služila sam se samo svojim vlastitim očima i ušima,a na momente samo srcem.Ta pojednostavljena teorija o istoriji naše narodne gluposti mi je pomogla da sačuvam čisto srce i obraz,te duševni mir u vremenu koje inače nikako ne bih uspjela da provarim.

Uprkos svim tekućim nastojanjima da se dokaže suprotno,ja vjerujem da  smo svi mi jedan narod.Raznorodnog porijekla,ateisti i vjernici, muslimani,pravoslavci i katolici, rimokatolici,Ukrajinci,Jevreji i ostali.U nekom periodu u prošlosti smo se stopili u jedno,i što se mene tiče ta je mješavina bila ok. Jedan narod koji govori različitim verzijama istog jezika.Naša različitost,po kojoj tako srčano pljujemo,je naše najveće bogatstvo.Po njemu smo bili poznati čak i u podijeljenom i rasparčanom hladnoratovskom svijetu.

Ako ostavim po strani politiku,koja je neosporno,kurva nad kurvama i uzela nas je u vrzino kolo  neuračunjivosti i strasne mržnje  a da nismo ni primjetili ;sva je zbrka i dalje u nepravilnim jezičkim konstrukcijama.Na ovom mjestu se ograđujem od bilo kakvih komentara o kriminalu,korupciji i mafiji,jer o tome smeću ne znam dovoljno,samo slutim da je na ovakvom terenu bogato rodilo.Pravim  jezikoslovcima ostavila bih da se bakću potragom kad i kako je sve počelo da se odvaja, ograđuje i zloupotrebljava.

Problem sa mojom teorijom je bio taj što nije bila dobrodošla ni u jednom redu za hljeb,ni na jednoj uličnoj konferenciji komšinica.Jedini pažljivi slušalac je bila samo moja usnula kćer.

Pošto bismo nekako preturile još jedan dan u dolini bezumlja, uveče bih je nadrealističnim pričama uspavala i potom dugo sjedila bez sna u postelji pored

nje;čitala,pisala,kunjala.Uvijek na oprezu, sa samo napola spuštenim kapcima.Ni sebi samoj nisam smjela da priznam koliko se zapravo bojim.Uz slabo treperavo svjetlo uljanice, koja je smrdila na zagoreno ulje i uzaludnost plamena sintetičke pertle,pisala sam očajne,bijesne stihove.Ponekad bih tako dočekala jutro,umornija i ljuća nego što sam bila dan prije.

Šta je to,osim genetske papazjanije,što mene određuje kao jedinku,moju unutrašnjost,moju bit?Postoje li uopšte više,igdje,jednike slične meni,bića sa kojima mogu da se poistovjetim,koja mogu da razumijem?

Hoćete da vam kažem koje sam nacionalnosti?

Ja sam po nacionalnosti svašta.Žena.Ne, prvo invalid.Pa onda žena.Pa mama.Neshvaćenia umjetnica zatvorenog tipa.Pisac – kenjac.Poetesa(to mi se sviđa,zvuči tako profinjeno,stajliš).Ja sam po nacionalnosti aštatebriga!

Zamišljala sam kako u odgovarajuću rubriku,u papirima za zdravstveno osiguranje naprimjer,pišem:a šta vas briga?Da li je moja upala slijepog crijeva zbog toga podatka išta drugačija od vaše?

Razdanilo bi se,a ja sam ošamućena,obično pocijepala sve što sam noću napisala i svojim čemernim stihovima potpalila vatru. Uz toplu kafu doljevušu – humanitarni Minas,gledala bih Saru kako se polako budi.Ona bi lijeno otvorila svoje okrugle okare i pitala me: „Šta to radiš, mami?“

„Ništa“, odgovarala sam,“čuvam tvoje snove, malecka.I pišem neke gluposti.“

„Pričaj o čemu pišeš,jel  o meni?“

„Uvijek je o tebi,mrvice,uvijek je za tebe“.

Jednom sam pokušala sam da joj prepričam iskarikiranu priču o našim porodičnim nacionalnim mješavinama.Kao ova kafa Minas,rekla sam joj,najbolja je kad je izmješana od raznih vrsta kafe.Ništa joj nije bilo jasno,pa me zabrinuto pitala:

„Ako me u školi budu pitali koje sam nacionalnosti,ja ne znam šta da kažem,“ podmetla je dlanove ispod glave i čekala odgovor .

Povukla sam dugačak,umoran dim presušene hercegovačke škije:

„Ti si  po nacionalnosti vjeverica. Smećkastonarandžasta,vrtirepičasta, skakutava,okata,nemrina – vjeverica.I niko ne smije da ti kaže drugačije.Zapamti to,možda će ti jednom biti važno.“

Otpuhnula sam polagano dim u pravcu otvorenog prozora,kroz koji je dopirao miris još jednog,trećeg,ratnog proljeća.Mačka je stajala na prozorskoj dasci i mrdala brkovima,njuškajući vjetar.Trebala bih ustati.Misli su mi premorene ,zakunjale.Dan  se nevoljko meškoljio i molio još malo sna.Rat je bio daleko.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s