Ćaća

Moj stari nije volio nikog i nista kao sto je volio svoj posao. Ako nije radio za firmu, radio je kod kuce, a ako nije bilo posla ni za honorarac, tata je pravio projekte, skice, onako, za svoju dusu. Uvijek je ispred njega bio papir po kojem je nesto sarkao. Imao je i najljepse dizajniran i stiliziran potpis koji sam vidjela u zivotu.

Nakon rata, koji je proveo na radnoj obavezi, opet radeci svoj posao koji je obozavao, poceli su problemi. Sve se vise posla radilo kompjuterima, sve se manje projektovalo rucno, i tata je tvrdoglavo odbijao da nauci te programe. Svaku svoju liniju sa brojkama, crtao je precizno, rukom, i racunao isto tako precizno, bez pomoci digitrona. I kad bi stavio svoj potpis ispod, to je bilo zapecaceno. Triput mjereno jednom rezano.

Bilo je sve manje posla za njega, sve je teze stizao rokove koje su “ovi kompjuterasi” zacas dovrsavali. Mrzio je te masine koje su mu oduzimale strast. I mrzio je klima uredjaje. Umjesto da ide kuci, ostajao je na poslu nakon sto bi svi vec odavno otisli kucama, crtao, provjeravao, zivio svoj san. Tek predvece bi izasao vani, stajao neko vrijeme na stepenicama ispred nebodera na pocetku Gospodske ulice, pozdravljao poznatu raju, a i njih je bilo sve manje i manje. A onda , odjednom vise nije bilo nikog poznatog za sresti. Uputio bi se kuci, nogu za nogom , vidim ga kako se trudi prepoznati ovaj neki novi svijet, ali samo duboko razocarenje i neka mutna sjena tuge mu prelazi preko lica.

U svojoj je kancelariji bio sretan. I to je, osim baste u selu, bilo jedino mjesto gdje je zaista uzivao biti. Vruce je avgustovsko popodne. Obicavala sam ga posjetiti u setnji sa sinom. Ulazim u zagusljivu prostoriju, prozori su zamandaljeni, klima ugasena, ima milion stepeni, tata sjedi za stolom i crta , mrda rajsnu gore – dolje vodjenu nekom silikonskom trakicom koju je sam zavezao oko ploce stola,na pultu pored prozora mali tv, zdjela sa prezrelim kruskama, grozdjem i sljivama, i brdasca novina, na sve strane. Iza njega,na vratima ormara,kamiondzijski opus,gole duplerice i kalendari sa sisama i guzicama,zbog cega sam ga na momente ocajnicki mrzila, a ispod stola, lavor sa hladnom vodom, u kojoj je namakao nozice, odrzavajuci tjelesnu temperaturu u granicama normale. Jednom mu je neko ukrao lavor i zatekla sam ga sa zavrnutim nogavicama farmerki, u gumenim cizmama koje je do pola napunio vodom. Eto, ta mi je slika danas u glavi, cak i miris pomalo natrulih sljiva , obavijen mirisom boje iz kopir aparata. Sve ladice pune krivuljara gumica i rapidografa. Rapidografi posvuda.

Dok ovo pisem, sjedim u njegovoj sobi, za stolom, i sama sa nogama u lavoru i mrzim klima uredjaje i kompjutere. Sljive volim. I malo rakijice tu i tamo. Za otvaranje apetita. Ne mogu da vjerujem da je prekosutra vec pune dvije godine kako ga nema. I ne mogu da vjerujem da se nikada necemo ponovo posvadjati. Zbog korone, teorija zavjere,amerike, kine, rusije, trumpa , dodika, rata, srba,muslimana, politicara,radnika, neradnika,komunizma, socijalizma i onih vrazjih kamiondzijskih postera na zidu.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s