Ljeto 21.

Jutrom, prije nego sto ugrije, volim da setam po osusenim gradskim travnjacima. Cim padne prva kisa, prije trave, uvijek prvo nikne zilava skromna biljka cikorija, sa svojim plavicastim cvjetovima . Pas i ja secemo tim plavetnilom, nogu za nogom,sapu za sapom. Ostarile smo. Zglobovi nas ne slusaju. Niko nas ne slusa. Postale smo nebitne. Niko nas ni ne primjecuje.

Ubrzo ce cikorija da zatvori svoje modrilo pred vrucinom. Ti puteljci kroz osusene travke i korov, mi pricinjavaju malu tihu radost. Cesto jedinu u tom danu. Ne potrosim je odmah. Cuvam dio te plaveti po dzepovima za poslije. Nikad ne znas kad moze zatrebati.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s