Ponedjeljak,juli

Sari je rodjendan sutra. Sara je moja kcrka. Cudno je to sto pisem o tome jer to nije dan koji cu ja obiljeziti veselim fotografijama neobuzdanih gostiju i rodbine. Jos je cudnije, stoga, da ga uopste pominjem na fb. Ali, eto, zelim da vas podsjetim da ima i takvih dana i datuma i zelim da budem ja ta koja ce vas na to spomenuti. Osim toga, lakse mi je kada pisem o svojim emocijama, ionako nista pametnije danas niti ne mogu da radim. Jer mi je u glavi mucak. Oko njenog rodjendana se , vec godinama, osjecam kao da sam u razvaljenoj peglici kojoj nista ne radi kako treba, proklizala na zaledjenoj cesti. Nista me ne moze spasiti od vrtoglavice,straha,navale uzasa, panike. Uvijek osjecam da sve moje meditacije i sav trud, ne mogu da uvedu kontrolu nad rmocijama uhvacenim u centrifugu,zivota, ljubavi, nesporazuma, sukoba,grljenja,mirenja,svadjanja,svega sto postoji u odnosu mame i kceri, a cemu smonas dvije dodale i jos nepoznate zacine. Proslo je bise od godinu dana da se nismo vidjele. I to nezbog korone, negozida, koji raste prekriven nitima brsljanja ,izmedju nas dvije. Rekla mi je, tada, da je to sto ne mogu da se iskljucim, moj problem. Ona moze da se iskljuci, rekla je. I tako, taj zid od brsljana, raste, s jednestranr ja, nesposobna da se odbranim i iskljucim, klizem se na ledu, pravim krugove, ne znam hocu li ikad uhvatiti pravac, zakociti, stati, mirovati, sa druge strane, ona, moja krv,moj glas, moja bebara, sposobna da se iskljuci,zaboravi, i ide dalje.

Bilo je to vrijeme kada sam vjerovala u cuda. Sara je bila moje. I to rodjeno na dan ustanka u crnoj gori. Govorila sam joj da je to dobar znak.mbogo sam je zeljela. Zeljela sam je mnogo vise,nego sto sam joj mogla dati. Jer, i sama sam bila uskracena i nesretna,tada sam mislila , da znam sve sto djetetu treba jer znam sta mu fali, znam sta je meni nedostajalo, pa sam mislila da sam u stanju da to sari pruzim. Silno sam zeljela da moje dijete ne bude poput mene, nevoljena, tuzna, sama. Nazalost,ispostavilo se da je mozda istina u tome da ne mozes dati nekome ono sto ni sam nisi dobio. Taj lanac nemogucnosti, zakocenosti nesposobnosti, primjecujem u lijijama zivota svihclanova moje porodice i sa mamine i sa oceve strane. Bilo je preglupo i preambiciozno da mislim da cu ja moci sama, sve to popraviti. Mozda bih i mogla jer moja snaga je svemirskog naboja, da me nije omela strasna bolest, i da je otac moje kceri ostao sa mbom dazajedno odgajamo nase draguljče. Ali nisam namjeravala ovaj zapis pretvoritiu psihoanaliticko sranje. Samo ,sjedim na podu, pijem kafu i istresam iz glave sav taj rusvaj od misli kao kad culo izadje iz vode i trese glavom bjesomucno kvasecisve usvojoj blizini.

Vjerujem da sam vas vec dobro skvasila.

U ratu su bile nase najbolje godine. Sve sam cinila da sara ne osjeti strah i da joj ne fali nista sto imaju djecica koja ne zive u ratu. Moja misija je bila da ona bude sretna. Bez struje, u polovini vruceg ljeta, sarini rodjendani bili su pravi izazov za organizirati. Torte su se topile. Raja je dolazila rano popodne da se torta moze pojesti u cvrstom stanju. Uvijek oko sarinog rodjendana nastupi nagli pad temperature, i kisa, ni jednom nije preskocilo. Jednom sam se posvadjala sa cijelom familijom jer sam joj zeljela kupiti crvene rolsue, one starinske, ” na produzivanje” . Kostale su u dinarskoj vrijednosti, 11 njemackih maraka. Moram napomenuti da ja tada nisam imala nikakvih svojih prihoda ,moja penzija invalidska je ostala u bratskoj republici hrvatskoj, i nikad nije ni dosla nazad….sve tetkebabe komsinice bile su zgranute kako uspijevam mamu izmanipulisati da mi omoguci kupovinu tako skupog poklona. E , da. Nevjerovatno, iz vaseg ugla, zar ne? Jednom samobukla kupaci kostim i sorc na tufne. (Ah , tufne. ). Iznijela sam u dvoriste ogroman plavi lonac pun toplevodesa sporeta ,i onda sam kao stara ludaca, ganjala djecurliju po dvoristu i spricala ih vodom iz bocice sa probusenim cepom…bilo je to popodne skike i vriske sve dok se cure nisu organizirale i skvasile mirelu do gole koze. Rat je bio daleko. Makar ta dva tri , sata. Jednom smo jedva nasli negdje malo pile za ispeci ( sigurno vam je sad smijesno….piletine nije bilo za kupit, osim ako niste uzgajali u dvoristu , sami za sebe…sjecam se da je bila jedna krava u dvoristu kuce u sime solaje u strogom centru grada)…i ispekli smo ga sakrompiricima,zovnuli starog na rucak ,i onda sjedili i gledali saru kako sama tamani pile velicine goluba, a mi grickali komadice krompira, kojeg nije bilo previse…ravila sam stari vhs rekorder i kad je dolazila struja, gledale smo zajedno crtace, bajke, i komedije, iz video kluba u komsiluku. Moja bebara je znala sve melodije iz Male sirene, iz Kose i druge, sve plesne pokrete je ponavljala u beskraj, a ja sam joj morala siti suknje koje se ” vrte”, ak se nisu vrtile, pisi propalo.

Kada su zavijale sirene za vazdusnu opasnost, ja nisam zeljela da silazim u podrum i tamobudem sa komsinicama koje su pljuvale po meni i sari na ulici….smjedtila bih kcer na dusek izmedju najjacih betonskih zidova u predsoblju, ona bi spavala, a ja bih pila neku poslijeponocnu kafu u kupatilu, naslonjena na ves masinu, sa pogledom na usnulu saru. Iz blizine, na sarinim ocnim kapcima, dok sniva, vide se tanke purpurno ljubicaste zilice, pune veselih snova o avanturama koje je cekaju, koje ce jednom, sama sebi, stvoriti. I bilo je tako.

Poslije. Sara je zgrabila kormilo svog zivota, i plovi ,ne obaziruci se na prepreke,sposobna da se iskljuci, i sama dovoljno snazna da bude vlastita princeza i ratnica, vlasnica svih svojih snova. Pa, iz tog ugla gledano, moglo bi se reci da i nisam mnogo pogrijesila.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s