Moj ćaća frajer

Da rascistimo na pocetku price. Ja ga volim. Ja sam ga uvijek voljela. Pisem ovo prizdravoj pameti, malcice sedirana, malcice uspanicena i krvava. Od muke sam otisla u kupovinu i pazarila sve sto mi ne teeba, tri grudnjaka za tople dane, prozracna,cipkasta,zenstvena, jedan miris elizabet arden , veliku pizzu sa ljuyim sosom, i skalpel za pete koje sad neuredno na podu sredjujem od naslaga mrtve zimske koze,krvarim,posjekla sam se, krv me asocira na dnk, kaplje po podu, jedem i prckam po telefonu ,istovremeno.

A sto je najgore, ja sam mu bila i dalje sam mu, strasno slicna. I po karakteru i po izgledu i sudbini, koja nam je negdje upisana. Medjutim, uvijek, oduvijek, otkad sam shvatila da sam zensko…uvijek je postojao taj rez koji nas je dijelio taj zid koji nismo mogli preci, ta moja zenskost puna zuci, borbena, nepomirljiva, zestoka i gorka. Naravno da sam njome osim oca od sebe otjerala mnoge muskarce, prijatelje i ljubavnike. I nije mi bilo zao. Ostajalisu samo oni koji su uspjevali da iza tog xida provire u moju dobrotu i mekocu, pitomu narav koja ispliva cim se osjetim postovanom, ravnopravnom, prihvacenom. I sa druge strane ta njegova napuhana i prepotentna muskost u svome najruznijem izdanju, osim nasilja nadamnom i mamom, fizickog, nije propustao ni jednu prilikuda nam pokaze ko je gazda i ko ce uvijek biti gazda jer je to tako u njegovom svijetu, a mi smo u njegovom vlasnistvu, ne obrnuto, nije on u nasem svijetu, niti zeli, niti ce ikada biti. Bilo je to bolno svakodnevno usitno ponizavanje . Nikad nije propustio priliku da to uradi. Nikad nije na prvo mjestu bio otac ,nikad ja nisam bila vaznija od njegovih potreba. Cak i kad je moje krhko zdravlje znalo podivljati, on nije zbog toga odustajao od dvojih planova i dogovora niti se za mene zanimao niti se za mene zrtvovao. Da sam umrla, onomad u beogradu, sasvim bi se dobro snasao u tom gubitku. Nekad bi me se sjetio, to da. I to je sve. A najtuznije ucijeloj prici o nama jeste dx me je volio, vise i drugacije nego ikog drugog, i da blage veze nije znao sta bi sa tom ljubavlju radio. Ona ga je zbunjivala i strasila, nije mogao biti sam sebi dovoljan, tu se uvijek gurala neka okata tuzna djevojcica, sa stalnim osjecajem da ju ovaj svijet ne treba da ju niko na njemu ne treba ida sva njezina posebnost, sve njene magicne moci nisu doboljne jednog toplog zagrljaja , povremeno, ocevog ilimajcinog…i nije onda ni cudo da je jedna mlada studentica mrdicine iz amerike poljubila vrata kada je prije desetak godina dosla da mu kaze da je mozda njegova druga kcer. On je pobjegao u selo prije nego su se sreli. Kao sto je uvijek bjezao. Muskarcina moja. Od svega sto nije zelio da ga uznemiri, od odgovornosti, od potrebe da djeluje, od emocija od zivota. Na koncu bjezeci od svega, dobro se osjecao samo u tom svom selu, i samo kad je radio posao koji je obozavao. Gradjevinske projekte. Arhitektonske projekte. Ideje. Spomenike. Vodovode. Mostove. Matematika je imala smisla. Fizika takodjer. Ali zene, djevojke, cure, zarucnice, prijateljice….obozavale su ga. Ko ne bi. Zgodan, frajer, bogat, simpatican. Nazalost, rekoh, emotivna kukavica. I sad, ne znam zasto sve ovo pisem, najbolnije u svoj ovoj prici je da sam ga jako boljela i da sam se uzasno mucila dok je bio ziv da ne skacem svaki put u svoju odbranu, u odbranu zenskog roga kojeg je nemilosrdno unizavao. Od tih vrazjih kamiondzijskih kalendara i seksi cura polijepljenih u garazi i na radnom mjedtu, koji su stvarali nelagodu svakom ko dodje u posjetu, do tvrdoglabog odbijanja da nauci sam kuhati , pa je za te usluge uvijek placao nekim ” trebama” , a za domacinske poslove se takodjer nije puno brinuo. Uvijek jebilo onih koje ce mu dobrovoljno oprati prozore. Mirela je na neki nacin izbjegla taj dio posla, jer je rano oboljela, nije imala dovoljno fizicke snage, a i ons je sa svoje strane tvrdoglavo odbijala da se nauvi domacinstvu, kucanskim poslovima, stvarala je nered, jela je sta ima  i mislila da je vaznije da cita, pise, boji vrata zidove namjestaj, satore,majice,cipele sajmonke.uh. nas smo dvoje uvijek ratovali. Ćaca nije podnosio eventualnu mogucnost da ja o necemu znam vise od njega. Pa smo se jednom tako umali strmoglavili u provaliju svadjajuci se u voznji koliko je godina osmanlijsko carstvo vladalo nasim krajevima.

I sad, ta sestra, koja je polhubila tatina vrata. Nista o njoj ne znam. Ali osjecam da je i ona ljuta i tuzna. Zaboravljena i nepriznata. Mozda i o njoj nije htio da zna nista, kao sto ga nije zanimalo nista ni o meni. Nista mnogo vise. Gdje su sve te knjige koje godinama pises, jel ih iko ikad objavio?bio je podmukli udarac u plekdus, ponavljan vise puta. To su modrice koje nikad ne prolaze. Ali ljubav je jaca. Ta glupa, nepodnosljivo glupa ljubav, koja nas tjera da nekog volimo unatoc svemu…i dalje postoji. Draga sestrice, dobro dosla u familiju, gdje god da si. Neka se sudbina promeskolji i protegne, pa da se sretnemo, zagrlimo, upoznamo. Sigurna sam da tvrdoglavo guras prava zanemarenih i nevoljenih, poput mene. Da tvoj dolazak pred zakljucana vrata naseg oca nije bio nista drugo nego zelja da volis i budes voljena.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s