Dogodilo se na danasnji dan

U beogradskoj Prvoj hirurskoj klinici, u Visegradskoj ulici, na danasnji dan, prije tacno 30 godina, ekipa sa osmog odeljenja, ceprkala je po mojoj utrobi , cijelih sedam i po sati, pokusavajuci raspetljati upaljena crijeva, i odrezati bolesno tkivo, povezati restlove, skrojiti novu mene. Pretpostavljam da su nagrizeni, bolesni, truli, dijelovi mene zavrsili u organskom otpadu u kanalizaciji i dalje, otpadnim vodama, niz Dunav prema Crnom moru. Ne znam da li je to ispravna procedura, ali si zamisljam te dijelove stare mene kako putuju vodama o kojima nova ja mogu samo da sanjam. Cudni su putevi gospodnji. Elem, glavni lik u cijeloj slozenoj frankenstajn operaciji je dr Milos Popovic, genije od hirurga, koji je mrtve i beznadne vracao u zivot. ( Godinama poslije, bas onog jutra kad su  televizije sirom cijele planete javljala o pogibiji lady D, ja sam kunjala i u polusnu, bez dileme, prepoznala glas covjeka koji mi je spasio zivot, sjela u hipu na krevet i gledala ga…kako govori o svom novom poslu, nekog sefa svih sefova beogradskih hirurga…nadam se da je za svoj carobnjacki posao jednom ,napokon, bio adekvatno nagradjen) . Njemu  se u  ceprkanju pridruzila cijela ekipa, dr Zuvela, rodom sa Korcule, koji je imao luckastu naviku da cijelo vrijeme zasmijava pacijente na svom odjelu, koji se uopste ne bi smjeli smijati da im ne popucaju savovi, i koji su ga, ukljucujuci i mene, zeljeli skratiti za glavu zbog tih neslanih sala, ali uglavnom se sve zavrsavalo samo na namjerama, posto su mu svi pacijenti uglavnom bili nepokretni i vezani za krevet. Bio je tu i jos jedan hirurg, cije sam ime zaboravila, ali se zivo sjecam njegove pojave, nizak,  krupan , sa velikim trbuhom,  uvijek je u ustima prevrtao cackalicu s jedne strane na drugu, a nije je vadio ni kad je razgovarao s nama o bolestima, nalazima, pretpostavljenim ishodima, buducnosti.  Zbog te su bockave cackalice , njegove  recenice bile uglavnom sastavljene od jedne ili dvije rijeci, ili, cak, samo, par slogova  . Sedam sati. Valjalo je moja rebra kukama rasiriti, izvaditi sva crijeva i metar po metar, pregledati gdje pustaju, gdje je trulo. Pa rezati, pa sastavljati, pa slagati nazad. Zamisljala sam da je u sali bila jedna osoba samo  zaduzena za namotavanje svih petnaestak metara mojih crijeva  oko lakta preko rasirenog dlana, kao kad se slaze strik za susenje vesa. Kako sam se probudila, ne znam. Znam da sam narednih pet dana provela u anesteziranom bunilu, nesposobna da sastavim makar jedan jedini trenutak postojanja sa sljedecim, nesposobna da osjetim svoje tijelo, naprezuci se da disem.  kada se sada sjetim tih dana, uvijek mislim na to  kakav uzas prozivljavaju teski ovisnici o drogama jer ludje psihodelije nisam vidjela ni u jednom filmu , ni slicno. Jedna baka koja je bila moja komsinica u sobi, operisana je istog dana i u jednom sam momentu prepoznala njezin glas, osjetila, vise nego vidjela, da je dovezena pored mene. Sta se desavalo dalje ne znam, ali se sjecam da sam iz nekog drogiranog bunila svom svojom snagom scepala plahtu sa njezinog kreveta ,dograbila njezinu ruku i tako smo se drzale za ruke dok nas nisu morali razdvojiti. Zato sto je ona umrla. A ja, valjda, nisam. Ali nisam ni pustala tu hladnu mrtvu ruku. Nisam uopste znala da je mrtva. Ni da je hladna. Nimalo hladnija od moje hladne ruke ni mojeg  hladnog tijela. Jer, sobe za intenzivnu njegu, kao i operaciona sala, nalaze se u podrumu, bez grijanja, kako bi se na minimum svela mogucnost  razvoja patogenih bakterija. Sjecam se da sam u jednom momentu pocela da se stravicno tresem. Poskakivala sam na krevetu. Neko me je pokrio necim teskim skorenim  i grubim. Otad mrzim  hladne dodire. Teske materijale.  Golotinju. Mrzim tudje poglede na meni. Mrzim sve bolnicke uredjaje koje nisam vidjela ali sam ih cula. Sva ta tiktakanja, zujanja i brundanja.  I nikad za nikad ne boravim duze od par minuta u prostorijama koje su osvjetljene jakim svjetlom koje dolazi odozgo. Nikad. Udjem, udahnem, izdahnem, izadjem. U Jednom sam momentu uhvatila zracak  stvarnosti i u njemu cistacicu koja je mene zvala moja bosanka a ja nju, hej , bona-  zamolila sam je da mi iz bolnicke sobe donese naocare  i moje kapi za nos. Digresija. Budici da sam vec tada imala ozbiljne napade agorafobije, a u nemogucnosti da dobijem adekvatnu psihijatrijsku terapiju, jer mi je zivot visio o koncu, ja sam skontala da mi pomaze u disanju, stavljanje kapi za nos. U nos,naravno. 🤪 I tako sam se navukla. Godinama sam ih upotrebljavala i zauvijek ostetila sluznicu nosa, koja  sad pri najmanjim promjenama vremena ili otekne ili prokrvari, a ja se uspanicim, malo za promjenu. Uglavnom, tada sam narodu sigurno licila ,  onako anemicna, mrsava ,  na nekog teskog kokainskog ovisnika, dok  sam se jadna, pritom borila za zivot, za disanje , i uzasavala se ikakvog vjestackog gubitka osjecaja za stvarnost. U tom petodnevnom bunilu, u nekom momentu, cula sam da mama i tata dolaze da me posjete, sve propisno zamaskirani , sa zelenim ogrtacima, drzeci se za ruke…cim sam ih ugledala pozeljela sam da placem , sto je  pakleno bolna radnja za svakog sa izrezbarenim trbuhom. I snazno sam se zaustavila, boreci se da disem kroz slinavi oteknuti nos. Oko vrata sam imala zaljepljeno toliko snaznih debelih flastera,da sam mislila da ce me oni na kraju ugusiti. Tek kasnije sam shvatila, i vidjela, o cemu se radi. Tad, nadrogirana ko  usred sedamdesetih, ono malo momenata budnosti, sve granice moga bica obavijale su ogromnu zivi ranu koja je pulsirala, boljela, krvarila, disaka samo tek toliko kratko i plitko da ne izdahne, to jeste, mene. Ti su stegnuti zavoji  trebali da na mjestu drze veliku  braunilu u mom vratu.  Pri operaciji  je trebalo u  moj vrat  ugraditi tu veliku iglu, dugacku oko 20 cm, u vratni krvi sud, ali , avaj. Nisu mogli da je uguraju, da prostite,zbog urodjene iskrivljenosti kicme i svih vratnih zila. Stoga imam sa lijeve strane osam, sa desne strane vrata sedam velikih oziljaka od uzaludnih  pokusavanja  stavljanja te ” cesme” . Na nju su u obliku krsta ili vam kriza, prikaceni otvori za raznorazne infuzije, transfuzije, krvne plazme, lijekove,  stalno su ih mjenjali,  jedne za drugim , s dobrim protokom, 24 sata na dan.  Dok se nije upalilo. Nakon nekog vremena, morali su da izvuku tu cjevuru i ostave me na milost i nemilost obicnim infuzijama, u ruku. Ili jos obicnije , zvakanju hrane. Sto sam ja sasvim zaboravila za te tri sedmice nejedenja. Da,zaboravila sam kako se zvace.  Proci ce jos mnogo dana dok uspijem pojesti tri slana stapica i dvije kasike griza na mlijeku. Bio je Uskrs. Ja sam pridignuta, zvakala slani stapic po 15 minuta, zaboravila sam i gutati ne samo zvakati. I u prozorima pored mog kreveta, blenula u izlistano drvece u beogradskim ulicama, na kojima se desavalo svasta nesto, ono sto zovemo zivot.

Elem, starci. Nesto su mi  govorili. Nisam razumjela. U jednom sam momentu shvatila da je mama obukla zeleni hirurski ogrtac na pogresnu stranu i da je ruke gurala u otvor za iste misleci da su dzepovi. Meni je to njeno petljanje po rupama ogrtaca bilo toliko  smijesno, da sam osjetila poriv da se na sav glas, svom snagom mog iskasapljenog trbuha, smijem i smijem. Zadnjim atomom snage sam se zaustavila, izvukla ruku ispod onog satorskog krila zvanog pokrivac i samo sam im davala znak da idu. Mahala sam zustro lijevo , desno, prema vratima. Otisli su. Mnogo godina poslije, tata me je uvrijedjeno pitao , zasto sam ih tada  istjerala. Tek kad sam  mu objasnila, olaksanje na njegovom licu.  Smijeh, napokon.

Svasta sam nauvila nakon te zivotne epizode. Da nevolja nikad ne dolazi sama. Da je zivot lutrija. Da bog definitivno ne postoji, iako sam ga u najgorim danima molila i molila. Jer da postoji nikad i nikome ne bi udijelio bolesti kakve sam vidjela tamo. Da zivot postoji i izvan mene i tece izvan i mimo mene kao da mu nije vazno. I da mu nije vazno. I da vecini uopste nije vazno. Itako dalje. Da mi je tad neko rekao kako brzom brzinom jurim u neprekinuti niz sranja koja ce se nadovezati jedno na drugo u mom zivotu, ne bih mu vjerovala. Nakon pola godine u Beogradu, vratila sam se kuci. Sedam dana nakon povratka Jugoslaviju je napustila Slovenija, pa Hrvatska. Pa je poceo rat. Izvan moje utrobe koja se snalazila kako je znala i umjela, oporavljala na jelovniku od humanitarne pomoci, margarinu,feta siru, makaronima i konzervama, postojao je cudan poremecen, uzavreo svijet pun mrznje, koji se hranio mozda bas onom trulezi organskih ostataka iz bolnica u kojima je Jugoslavija amputirana i u groznici, pokusavala da prezivi.

Jedno je sigurno. Prezivjela sam. I to ne zahvaljujuci pozitivi , sto bi danasnji internetski savjetnici rekli. Jer ja sam bila i ostala crni crnjak. Nepopravljivi pesimista. Oprezni pesimista. Hodajuca tuga. Sto znaci samo jedno. Ako to nije bozja ruka, a nije, kao sto sam maloprije zakljucila , onda je neka sila jaca od svega sto postoji. Od svih nas skupa. Od svega sto nas vuce dolje ili nazad . Od svega loseg sto smo sami sebi u stanju uraditi. To je ono zbog cega jos uvijek postojimo, pored svih sranja koja smo u stanju uciniti i sebi i drugima. Eto. Sretan vam dan necega sto jos nema ime, a postoji dokazano, kao sto postoji ovaj jadni mali iskrivljeni mirelin prst, utrnuo od pikanja po telefonu. Na kojeg je jednom, u naletu srece, skocila moja kci i to svom tezinom, slomila isti na dva mjesta. Koja me bole na vremenske promjene. Narocito u proljece. I narocito sad.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s