Subota 6.3.21.

Zivot s mackama nije ono sto mislite da jeste, ako ne zivite sa mackama ,pa ga zamisljate.
Prespavala sam macji dorucak. Budi me bol u ruci, mislim, opet moji zglobovi….otvorim okice, kad Gigi lijepo sjedi i glodje mi zglobove na prstima, mrtav ladan.
Kad jednom krepam , cijelu ce me pojesti. Ko da vidim.

I ta melodija, gitarska, u de molu naravno, koja se ponavlja u glavi jos iz dubokog sna. Sjecam se i nekih drvenih stolova i stolica koje sam u snu farbala uz tu muziku. A sad hocu da si kosu iscupam jer nikako da skontam koja je pjesma, grupa,pjevac,gitarista, bilo sta…makar jednu rijec da iskopam iz bespuca sjecanja, pa da guglam . Ali jok. Nema. Samo ta taaaa tatata ta taaaa tatata i ode…

Na teveu neki kanal koji nikad ne gledam. Jutarnji program. Pricaju o filmuDara iz jasenovca. Nisam gledala film. Opet se ponavlja prica o tome kako se film mora pogledati. Jedna od autorica kaze, da nas, koji to ne mozemo ili necemo, nikako ne razumije. Sta nam je? Zasto? Sramota. Ona ne gleda samo glupe gilmove. Idu scene i filma,moja melodija u glavi umuke, zagledam se u njih u tisini. Prokleti kostimograf i sminker u meni, zaprati da sve glumice u toj sceni, od mlade ustaske vojnikinje do srpske logorasice , imaju savrseno nacrtane, modelirane obrve po posljednjoj modi. Uzas. Pa eto, pored svih zlocina koji se uz tu scenu pominju, ja sam zapela za obrve. Fuj mi. Sramim se. Mogli ste ih makar malo rasceputati, jebiga.

I evo je. Opet ona melodija. Ne znam ko je svira, al je naprosto genijalna.

Ja, koja sam polako ali sigurno ,pod stare dane izrasla u nepopravljivog emotivnog anarhista. U nekim sam stvarima ostala totalni klasicar . Ono , red je red. Pa mislim da je uzasno vazno da se ljudi pozdravljaju po bon tonu. Mladji starije, muski zenske itd. Isto mislim da je red da se cestitaju rodjendani. Ne mislim na virtualni svijet, to mi je zona koju jos uvijek smatram neozbiljnom igraonicom, nego, ono, u stvarnoj stvarnosti. I vidim da iz mene progovara moj caca,koji je u mene usadio tu potrebu za nekim redom, a onda ga sam krsio , dovodeci me u zabune i zbunjoze od kojih se nikad nisam oporavila. Cekao je da mu cestitam rodjendane, ocekivao je poklone, a sam je zaboravljao tudje. Sad znam sa je samo bio usamljen. Nije volio brbljave ljude, pricalice, a kad je imao slusaoce, pricao bi satima , ne primjecujuci da se ponekad ponavlja. Trazio je paznju. Nismo smjeli nesto drugo raditi dok on prica svoje price. Ni kretati se. Jedva da smo smjeli disati. Odmah bi se zaustavio i cekao da zavrsimo sa mrdanjem. A za tudje price, uglavnom nije imao interesovanja ni strpljenja. Skrati, skrati. Govorio bi. Sad znam da je ustvari samo bio jako usamljen. Ali price su mu bile zanimljive, sto jest jest.

Uglavnom, danas bi mu bio 87.rodjendan. sto vise vremena prolazi, to vise zalim za svim glupim trenucima koje smo proveli u totalnom nerazumijevanju, a ocekujuci ljubav , zagrljaj i paznju, jer smo se zapravo, jako voljeli. Eto. Ne budite kao mi.

I opet ona melodija. Ta taaa tanananaaaa , malo vise, ta taaaa nananaaaaa, malo nize, ta taaaa nananaaaaa. Genijalna.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s