jutrom

Svaki dan isto ponavljamo,rekla sam joj najmirnijim glasom kojim  sam smogla snage govoriti. Iznutra sva sam bila izdrobljena. Moje tijelo je davno steklo naviku da fizicki reaguje na galamu i dernjavu na mene. Sva sam se zgrcila , misici su mi treperili ,dah se prekidao.

Udahnula sam duboko. Izdahnula polako dugo.

Pokusacu ponovo.

Mama sjecas li se kako si s ljubavlju pricala o svome ocu,mome djedu,kojeg obje toliko volimo kako te je uvijek slusao. Sve sto bi doktor rekao da treba da jede da treba da radi ,koje lijekove da pije,sve je cinio onako kalo bi mu ti rekla. Govorila si -mama me nikad nije slusala ,ona je bila nemoguca o tvrdoglava ali mon tata….uvijek bi se zaplalala na tom mjestu. Sjecas li de mama? Ja hocu da me slusas kao sto je Rosto slusao tebe . Hoces li moci? Molom te.

Od jutros smo se tri puta posvadjale. Morala sam da je molim da doruckuje.

Nisam gladna , vikala je.

Posebno mi tesko pada to vikanje. Kada kazem da ne volim galamu niko mi ne vjeruje. Smiju mi se. Kako je moguce da poznata porodicna galamdzija ne voli da galami? Pa moguce je. Nije to neka misterija. Ja nikad ne galamim ako nisam izazvama ili prisiljena da se branim . Niksd mi nije u raspravama uspjrlo da svoje argumente koji su ocigledno tacni iznesem mirno i tiho i da ucinim da budu odslusani. Nema sanse. Morao bi i sugovornik da  jeruje u tezu istini nije potrbna dreka da bi bila uvjetljiva.

Ja sam tiha. Disem necujno. Zvacem tiho. Ne volim da slusam ljude kako prozdiru hranu u moru beljvih zvukova. Moje mace mljackaju kad jedu ali to je posebna prica. Uzivam da ih slusam.

Ja hodam necujno. Nekada sam voljela da vodim ljubav. Tiho. Ja govorim tiho. Uglavnom me ne cuju iz prve. Lada me na silu tjeraju da povosim glas ,zalim se da ne mogu ako nisam isprovocirana.

Otkako su mi oba roditelja izgubila veliki postotak sluha , na mukama sam zivim . Ni njima nije lako ,a kao i svima starima sa slabim sluhom,krivi smo im mi drugi i ni pod razno ne zele da se priviknu na slusne aparate .

Glasnije govori. Polako govori!

Zasto tako mumlas?

Sta ces sad za zube,niko te me razumije nista?

Kada pokusam da govorim dovoljno glasno da me cuju,onda-zasto se deres? I dok ustimam potrebne decibele ,potpuno zaboravim sta sam htjela da kazem.

Pozeljela sam se sa njom ispricati , onako neobavezno. Red ogovaranja red brbljanja red porodicnih traceva. Ali ne ide. Posebno mi nedostaje tata. Nije on co jek od velike price ali znali smo razmjenjivati ponekad vrlo zanimljive  price. Sad ne mozemo. Zovi smo tu smo pricamo -a ne pricamo. Ni o cemu. Svaki pokusaj razgovora zavrsi  nesporazumima i pogadjanjima gluvotelefonskih rebusa.

Odjutros je mama vikala na mene tri puta. Svaki put kad sam je molila da uradi neku od uobicajenih dnevnih stvari koje svi radimo. Mama molim te istusiraj se , hajde da ti napra imo neku blesavu ljetnu frizuru!

Necu!

Mama jesi li popila lijekove? Ajde da doruckujes!

Necu nisam gladna!

Mi zivimo sa sest zivotinja. Kuca bi morala biti cisca i urednija zbog njih i zbog naseg zdravlja. Ali nije. Samo mace imaju tri posipa i cesto se uhvatim kako cesce cistim njihove kutije sa pijeslom nego ostatak stana.

Mama pomozi mi malo , pokupi kakice ,osjetim odavde da smrde!

Ne smrde! Nisu kakile! Ja nista ne osjetim ! Sta kog vraga samo pisaju i seru! Stalno ih hranim i prebrojavam,dosta mi je i njih vise!

izvela sam psa vani prije velike vrucine. Primjecujem da je i ona ostarila i nekako bezvoljna. Bole je zubi. Brzo se umori. Brzo zeli da se vrati kuci i sjedne pored mame i cuva je. Ne mrda od nje.

Mama sjedni pored mene. Da ti nesto kazem, rekla sam .

Dodji.

Vec se namrstila. Zasto ona mora da dodje da joj nesto opet popujem?

Mama ja znam zasto si ljuta i bijesna.

Zasto sam? Zato sto sam luda ,zato sto sam djubre,zato sto sam bezobrazno pasce, zato sto treba da umrem pa da me se rijesite!

Ne mama. Nije zato. Bijesna si i ljuta jrr si bolesna,mama. Pa valjda znas da od svih ljudi nsjbolje mogu da znam zasto si takva.  Razumijem te. Pa znas da sam ja bolesna evo oko cetrdeset godina. Vise se odavno ne sjecam kako je to bilo kad nisam bila bolesna. Pa znas da sam ja cesto bila ljuta i nakurcena. Bijesna i agresivna. Sjecas se?

Gledala me potpuno praznim maglicastim pogledom oka sa glaukomom iz kojeg su kapale suze. Uzela sam je za ruku . Osjecala sam grubu osusenu kozu i kosti pod prstima. Ta zena u kojoj zivi mpja mama vise ne mari za kreme za lice protiv starackih pjega za ruke. Nista.Nije to ruka moje mame. Moja mama je imala vrele dlanove i ako sam bila jako bolesna i ako bih je zamolila , znala je da me miluje ako treba satima, dok ne zaspim. Sama se tpga nikad nije sjetila. Sjecam se da me nikad nije mazila kada sam bila mala. Mazio me je tata . Rijetko. Ja sam proizvod dva sisara ljudske vrste koji nisu znali da se dodirivanjem prenosi na mladunce osjecaj da je voljeno pazeno i mazeno da je cuvano i da je sigurno da nije samo i da nikad nece biti samo sve dok ne odraste. Ja sam mali nemazeni skart kkoji nikad nije odrastao. Dobro sam i ispala.

Znas ,mama, pokusaj da zapamtis ovo ,a to sam u ovih cetrdeset godina bolovanja dpbro naucila: niko, ali bas nik niko te nece razumijeti. Niko ti nece oprostiti taj bijes i niko ali bas niko nece reci : zaboravi, sve je u redi, oprostila sam ti ,razumijem te. Ni tvoji najblizi. Niko.

Ja te razumijem ali ne mogu sebi pomoci. Dernjava me boli . Kad me okrivljjju nepravedno -boli me. Plakala sam .

Lucija se uvukla izmedju nas dvije ,svaku u  svojim uplakanim svijetovima ,  i pocela da prdde,gura glavom moju pa maminu ruku , okrece mi ledja i prevrce se na stomak trazeci da je pomilujem.

Pogledaj , mama, u Lucu. Vidi kako je uporna . Trazi da se mazi. Zasto je ne pomazis? Pogledala me smrknuto. Sad jos treba i nju da mazim!

Poslusaj me majko molim te. Poslusaj me makar jednom u zivotu.

Zapamti molim te : svaki put kada se izbecis na mene, svaki put kada napravimo dramu sa groznicavim recenicama isprekidanim bolnim uzdasima, svaki jebeni put je bolest pobijedila. Ona se hrani nasim bijesom .i svaki put je sve jaca.

Svaki put kad umjesto toga ucinis neku dobrptu , neku najmanju minijaturnu dobroticu, bilo kome,strancu na ulici, nekoj nepoznatoj zivotinjici, nekome ko uopste nikad nece to moci da ti vrati – svaki put i samo tada -bolest je izgubila. Bice ti bolje. Osjecaces kako si uspjela. Osjetices kako ti se koza najezila od srece i kako su ti se ledja ispravila. Osjetices kako si i dalje, uprkos toj podmukloj zlici – ti sefica u svom zivotu. Ti si gazdarica. Mozda taj osjecaj nece trajati dugo ali pozeljeces da ga osjetis ponovo. I navuci ces se na te male dobrote. I svima ce biti bolje ,zajecala sam.

Mama je dohvatila debelu Luciju i gladila je rukom po ledjima a Luca je pricala nesto na macjem jeziku , vrlo ozbiljna. Sta kaze sta kaze ,pitala je mama.

Kaze mrnjau i ceka da joj odgovoris velim joj ja.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s