Poslije ponoći.

Moguće je da sam ja jedina osoba koju riječi bole više od svega u životu.Čini mi se da svoje najbolje pjesme uopšte nisam stigla da zapišem od bola.Ponekad se sva izmrcavrena sakrijem iza obližnje škole,sjedim oslonjena na hladni hrapavi beton i pušim.Moguće je također da samo na mene blizina neke,bilo koje,škole djeluje umirujuće.Djeca me uopšte ne primjećuju.Posvećenost vrijedna divljenja.Neumorno šutiraju izduvanu zgužvanu loptu,potpuno predano.Jednom davno sam mu rekla da ga volim.Uplašio se i odgovorio vrlo neuvjerljivo kako ja nisam njegov tip.Boljelo je,ali nije bilo strašno.Strašno je postalo kada sam mu poslije mnogo godina to ponovila.Ja sam uvijek loša kada nešto radim prvi put.Čak sam povjerovala da me zbog toga nije zavolio.Pa sam sve to pokušala drugi put.Ali u životu,kao što znamo,ne postoje probe kao u pozorišnim predstavama, niti je život film.Prva scena,dvadeset prvi put.Tišina.Klap.Ona na putu za obalu na svakom odmaralištu sakuplja biljke i pažljivo ih slaže u debelu knjigu.Druga scena,deveti put.Tišina.Klap.Ona posmatra kišicu sa natkrivenog balkona.Virka na prolaznike kao da je nešto skrivila.Neko je prošao ljutito šutirajući kamenčiće.Možda je upravo shvatio da život nikad ne ide unatrag.Svakoga dana pritišćem lice na prozorsko staklo,zamišljam kako me more mazi i postajem sjetna.Ono što nikad nisam pronašla u ljudima,našla sam u životinjama,ali suviše kasno.I u nekim vrlo neživim predmetima.Danas sam cijelo popodne crtala brodove.Nisam zadovoljna svojim crtežima pa ih ostavljam u srednju ladicu radnog stola.Tamo je žuta mačka sebi napravila brlog.Iz nekog čudnog razloga,svaki put kad pišem,ona sjeda u ladicu sa odbačenim crtežima i gleda me mirno sve dok ne zaspi.Ne sudite preoštro o meni,rekao je jednom Brian Jones.Ne sudite preoštro ni o pjesnicima.Riječi koje su napisali su ih boljele,i prije nego što su došle do vas,treba da znate da su putovale krvotokom pjesnika,kroz kožu,kroz živce,vani,na sunce i dotakle su svaku ćeliju njegovog bića,narušavajući njihovu krhku prirodu.Ako jednom prestanu da pišu,ako prestanu da postoje,sve njihove lične stvari postaju izvor zaraze i treba ih spaliti.Kapute pokloniti beskućnicima.Crteže brodova koji nisu nikad zaplovili baciti u rijeku.Nažalost,neke riječi uvijek nađu način da pobjegnu.I da pronađu nekog novog koga će sutradan boljeti.Pjesme su primitivni perpetuum mobile.Pisci su samo provodnici.Ništa zato,sve dok na tijelu ne primjećujete ožiljke nastale od nečijih riječi,možete mirno da spavate,na sigurnom ste.Laku noć nevjernici.

 

17467571_10210993389383070_1416997791_n

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s