Skully ničiji mačak

Hodam besciljno.Nasumično.Hodam ko luda.Kao muva bez glave.Danima hodam ovim sumornim gradom sa samo jednom željom:da kad jednom stanem i sjednem,budem toliko umorna da više ništa ne osjećam.Samo trnce u nogama i bol u leđima.

Hodam jer sam mislila da će mi sa godinama sve biti jasnije.Hodam jer ipak više ništa ne razumijem.Hodam za Palestinu i Gazu.Znojim se mazohistički i smrdim ko tvor.Ljeto je. Prevruće je.Blagajnica na kasi u robnoj kući me mrsko pogledala sa gadljivim izrazom na licu.Rekla sam joj ljubazno odvrćući poklopac sa boce vode sa okusom šumskog voća:Vi draga,sjedite u ovoj klimatiziranoj prostoriji cijeli dan,a ja sam upravo prehodala deset kilometara po žegi usred dana,za mir u svijetu.I to uzalud.Imajte malo razumijevanja.

Hodam za moje ljubavi.Za sve moje ljubavi koje su prošle.Hodam i ništa mi nije jasnije ali,neka.Hodam protiv svih bivših i budućih ratova.Isto uzalud.

Hodam za Tomašicu,za Aleppo,za Sarajevo,za Ivana Gorana Kovačića koji je imao najplavlje oči od svih plavih očiju na ovom planetu.Nije tačno da žuljevi nastaju od neudobne obuće.Ljepim flastere po kvrgavim stopalima.Pravim se da sam primabalerina u penziji.Metafizičkim metodama,transcedentiram nerješiva filozofska pitanja u znoj koji smrdi.Hodam za sva moja propuštena ljetovanja.Koliko košta jedno obično nedostajanje bez čokoladnog preljeva?

U torbi ponesem ručak.Bocu hladne mineralne vode,veliki ajskapućino domaće izrade,i smoothie od voća i jogurta sa pokojom zobenom pahuljicom.I cigarete.I upaljač.Knjigu koju trenutno čitam,ako nije preteška.U tom slučaju biram neku od mojih tekica svaštara,najviše zbog oslonca na leđima i osjećaja sigurnosti.

Hodam da sa sebe i iz sebe saperem osjećaj krivnje što me više od svih svjetskih ratova,previranja,protesta,svih Židova, antižidova,svih nacista i antinacista, monetarnih politikanata,dilera oružja,nacional mafija,pedera i antipedera, feministkinja i sponzoruša koje su dvadesetšestoj već zaradile jahtu, nekretnine na moru i dva beemvea,više od vrlo konkretnog kolapsa ljudske civilizacije,globalnog zatopljenja,više od mene i njega,više od svega – boli smrt jednog starog i neuglednog uličnog mačka kojem sam pokušavala pomoći da ozdravi posljednjih mjesec dana.

Ničiji mačak ionako ne bi poživio dugo;bio je star,deset godina na ulici je duboka starost za uličnu mačku,bio je umoran i bolestan,a ja sam silno željela da poživi makar još neko vrijeme u osjećaju da je i on jednom,makar na kraju svog života bio voljen.Da je nekome pripadao.Meni,baki, dvjema mačjim sestricama,psiću,bratu. Porodici.

Deset kilometara po žegi,to je skoro dva puta uzduž i poprijeko cijelih Drašnica.Zamišljam da sam tamo dolje na obali,gdje je moje srce odraslo u mirisu soli nošenoj vjetrom,uvjereno da cijeli svijet počinje i završava u petnaest dana avgusta koje provedem tamo.A idućeg ljeta ponovo vaskrsne iz ničega,još bolji još mirisniji nego prije.

Hodam da se ne mrzim.Hodam da shvatim zašto mi svi ti ranjeni i usmrćeni ljudi na svim vjestima,u svim novinama,nisu toliko važni kao zahvalan pogled sa jednog mačjeg rascijepljenog lica,kada mu ujutro očistim skorene rane oko očiju,namažem raspadnute ostatke obraza kremom koja hladi.Polako mu otvorim zaljepljene očne kapke,posušim krhko tijelo u groznici,stavim ga na čisto suho i toplo i okrenem tako da može da gleda u dvorište sa bagremom,vrapčićima koji bjesomučno cvrkuću,sa djecom koja ciče i vrište u igri.

Hodam da ga zaboravim.

Da zaboravim kako sam ga gladila po raščupanom krznu,po uljepljenim krastama, ispod kojih su se slutile samo bolne stare kosti.Mora da je to bio u mladosti jako lijep dugodlaki mačak sa krznom boje bronhi karamele.Kako je samo bio miran i zahvalan dok sam sa njega sapirala desetogodišnju prašinu sa banjalučkih ulica.

Hodam da ga ne zaboravim.Pjevušila sam mu stare dječije uspavanke i nazivala ga svakakvim smiješnim nadimcima,tepala sam mu kao tek rođenoj bebi,sjedila pored njega na suncu,osjećajući jasno kako svaku kap vode koju popije uradi to samo meni za ljubav.Jer tamo gdje sam ga našla,kako leži nasred ulice,bilo je očito da je odlučio da završi svoj život.Čekao je nepomično da naiđe prvi automobil.Nije se trzao na zvuk opasnosti, nije bježao.Da li životinje mogu da počine samoubistvo?Mogu.

Svaki korak koji učinim posvećujem njegovim slabašnim nožicama,koje jedva da su mogle da ga podignu.Hodam jer vjerujem da me čuje i vidi.Hodam da mi oprosti.Hodam da mu poklonim sve korake koji postoje.Hodam kao prvi i jedini Forest Gump.Kao sva beskorisna dobrota na našem planetu.

Jer – između života i smrti samo je mrežica od paučine na ogradi pored puta u koju stane tek jedan vreli ljetni dan,nekoliko dugih gutljaja prošeka,dvije tri prezrele smokve i par mrva soli na kriškama tvrdog paškog sira.Koji udah i izdah između,i to je to.

Ako pritom još možete da birate to vam je onda čista sreća.

10552632_10203596577107386_8380276040992641689_n

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s