Iz perepektive jednog kariranog stoljnjaka (sa čašom bevande komadićima tvrdog sira bez tanjirića i bez pepeljare)

tek što sam se odmakla od sebe samo par metara i svega tri minute vidim nema me
vidim neko nepoznato nebo se ne šali osjetim prostor kako se sužava sjenke lelujaju i bježe nebo osuto zvijezdama sa  rubovima od paške čipke čempresi umotani u vunene šalove mjestimično poderana budućnost odmakla sam se od sebe samo sekundicu i vidim nema me tamo gdje sam bila nisam nikad ni odrasla nikad nisam otišla u Nepal nikad svirala bas gitaru u garaži nikad se nisam vozikala naprijed nazad po Putu šezdeset šest niko me nikad nije ni volio čak i sa velike udaljenosti a odmakla sam se samo par koraka od horizonta mjesecu bi dobro došla transfuzija neke toplije krvi nego što je ova moja da li sam samo zaboravila sve mamine recepte za guste čorbe za jačanje imuniteta ili ih nikad nisam ni znala tek što sam otišla pišati i sve se zakompliciralo da li sam uopšte ikad imala onu malu sigurnosnu iglu zvanu ziherica od njemačke riječi ziher što znači sigurnost što znači čuvam ti leđa slobodno padaj što znači svi misle da si teška jer imaš te kosti i te stisnute vilice ali ja volim da budem naslonjen na tvoje zidove koji se klimaju samo na trenutak sam se odmakla  samo na par metara daljine i cijeli svemir se pomjerio kao da ga je arhimed napokon dohvatio dovoljno dugačkom polugom jasno sam vidjela iz perspektive kariranog stoljnjaka da vrijeme treba da se odgrize  i nikad nisam zaustavila saobraćaj na kružnom toku nikad trčala maraton nikad razbila gitaru dok je on pušio i pričao o neilu forever youngu sinoć si imala tamno plave čizme i kad se zatrčiš prema meni sa tim leđima koja ti škripe u tami ne postoji niko ko može da dokaže da sam obično promašeno kopile sa mudima od paučine zato što te niko nije volio kad je bilo sve u redu zato što te samo ja volim jer mjesec nikad nije bio cjepidlaka a te tvoje tužne oči djeteta iz sirije od pedeset godina i te tvoje ruke pune skorenih ožiljaka u pitanju je sinhronicitet sa samoćom i vjerovatno takozvana igra sudbine koja večeras nema nekog pametnijeg posla jer sporadičnost poljubaca u ovoj situaciji uvijek završava sa flekama koje se moraju hitro posuti morskom solju i ujutro će sve opet da bude kao što je bilo jučer a možda i neće pitanje je jebene perspektive i ničeg drugog

 

abadzic

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s