Put putuje Božo Vrečo

Božo Vrečo u gradu sevdaha.
ili
Zašto nisam bila na koncetu koji je sinoć oborio grad s nogu?
Iako je Božo –  Božica Vrećo predivna.
Ne, neću vas daviti sa onim prizemnim razlozima kao što su, nije me imao ko odvesti, nisam mogla platiti kartu, nisam imala s kim otići i boljelo me moje bolovanje….ne to.
Ovo :
postoje umjetnici koji svojom pojavnošću nekako uspiju da pojedu vlastitu umjetnost. Nešto kao ono –  kad revolucije pojedu vlastitu djecu.
Božo ima predivan glas, i  jako mi je žao što ga ne možemo čuti u nekom prirodnom, nestiliziranom obliku.Kako je sevdah u pitanju, u nekoj zadimmljenoj maloj  sobi, na ćlimu, sjedeći oko kafe na podu, u raji koja lagano priča.  Osim toga, užasavam se koncerata koji se održavaju u Banskim dvorima. Kao i promocija knjiga ,i općenito, kulture koja  u današenjem vremenu takvom kakvo nam jeste ima pristup Banskim dvorima. Vjerujem da istinska kulturna scena, ako iole drži do sebe, ne bi trebala ni da se približi tom objektu preko puta predsjednikove palače. A ako to znači da punk treba vratiti iz mrtvih, onda ,dovraga,treba!
Oče naš koji jesi na nebesi, čuvaj nam kralja kraljjicu predsjednika i Božu.
Molimo ti se skrušeno mi nenavikli na molitve.
Vrečo zna da pjeva o tome nema priče. Vrečo sjajno izvodi sevdalinke u nekom novom ruhu  i o tome nema priče.
Vrečo je savršen, o tome  vam govorim. A kad je umjetnost u pitanju ja imam averziju prema savršenosti,  još veću kada se na društvenim mrežama pojavljuju i predstavljaju u savršenoj savršenosti savršeno savršeni  artisti  poput Bože.
I recite da sam stara škola i da nemam pojma kako sve to danas funkcioniše, ja i dalje mislim da ako već jesmo takvi…a nismo savršeni, niko nije savršen, to je matematička nemogućnost….onda o tome treba da priča neko drugi a ne mi sami.
Da se razmijemo, ništa ja nemam protiv što je Bozo Božica , ili nije, nisam  o tome baš dobro informisana jer mi nije važno,nemam ništa  niti protiv homoseksualaca niti ostalih šta god da jesu, niti imam protiv njegovog savršenog odnosa sa njegovom predivnom i predobrom mamicom, niti imam išta protiv njegovog talenta za kuhanje, njegovih savršeno razvučenih jufki i hurmašica , niti mi smeta što ima ormar pun savršenih kreacija, niti što ga ljudi masovno kuju u zvijezde , niti imam nešto protiv njegovog uspjeha, hordi obožavalaca koji se klanjaju novom savršenom božanstvu  – možda samo zato sto znaju da ga nikad neće moći ni u kojem smislu dostići.Niti mi smeta što je napokon voljen i voli, i što je tako artističan u svakom segmentu svog zivota.Što ga obožavaju urednici portala , tv i novina, tatoo majstori, izbjeglice iz Bosne  što ga sanjaju modni dizajneri i fotografi.
U slučaju osoba koje su sav svoj život posvetile umjetnosti, i stilizirale svaki svoj proživljeni momenat – postoji ta opasnost da sami sebe pojedu, prožvaču i progutaju. A kao rezultat gutanja svakog i najukusnijeg zalogaja, znate šta dolazi – kaka,kad već moram da budem tako slikovita.
Rijetki su oni, poput Davida Bowija ili Josipe Lisac koji su uspjeli da nekako izmaknu toj sudbini i izvuku najbolje iz svojeg stiliziranog postojanja, a da se ne pretvore u karikaturu. Mada su i oni  nekad bili na samom rubu  provalije.iNiko mi ne može kazati da Bowie ne bi sjajno zvučao i kad bi pjevao u pidzami, ili Josipa bez instalacija na svojoj glavi i tone makeupa.Da li su  tim stiliziranjem života oštetili ili nadogradili vlastito stvaralaštvo, to nije moj posao,o tome neka sude istoričari umjetnosti .
Ne, bez šale, sve te haljinice, sva ta vizualna prezentacija, sve te hurmašice, svo to ljubljenje i grljenje, javno izražavanje emotivnosti, sva ta gungula oko svetog i presvetog Bože zvanog Božica , sva ta drama oko njega, je umalo pojela njegov predivan glas.A na neki nacin i sevdah, kao izraz onoga nečega u bosanskome čovjeku što se riječima i pjesmom tako teško može iskazati. Sevdah je jad i čemer, sevdah je plakanje i pjevanje, sevdah boli. Na onome ko pjeva sevdah –  vidi  se da je bolestan.
I –  da sam makar negdje na božinoj stranici naišla na trag toj boli koju on, ne sumnjam, osjeti i poznaje, ne bih pisala ovaj tekst.Ali nisam.Savršeno stilizirana bol koja nema manu,nije sevdah.Sevdah je promašena intonacija jer ti je grlo puno suza.Sevdah je kad zaboraviš  cijelu strofu jer je neko naišao u tvoje misli.Sevdah treperi.Sevdah je Patti Smith na dodjeli Nobelove nagrade njenom prijatelju Bobu.Sevdah je kad si toliko sjeban da ne da  nekad ne možeš da pjevaš, nego ne možeš  da ustaneš iz kreveta, opereš zube i pozdraviš svoj nestilizirani lik u ogledalu.Sevdah je kad ti je svaki udah težak kao planina, i onda ipak, neodjeven, nenašminkan, neobuven i bez publike okolo, zacviliš neki stih samo da samome sebi dokazes da si živ.
Advertisements

2 komentara na “Put putuje Božo Vrečo

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s