VRTOGLAVICA

#

Ležala sam na leđima, a mutne lokvice svjetla na plafonu su lelujale.

Taj stari već dobro poznati osjećaj da je sva vidljiva stvarnost možda samo gomila srceparajućih izmišljotina iz jeftinog romana kupljenog u kiosku na uglu ulice.Prešećerena laž koja izaziva nagon za povraćanjem.Obamrlost u tijelu je šetala gore dolje,nepredvidivo.Pomjerila sam ruku.Sve što nije bilo utnulo,boljelo me je.Neko me je pitao kako se zovem.Odgovorila sam svoje ime i prezime.

Kada sam se ponovo probudila, bilo je više svjetla i više zraka za disanje.Mama je stajala iznad mene,pružila mi je sa smješkom ceduljicu koju je držala zgužvanu u ruci.

-Puštaju nas samo jedno po jedno.Sve je u redu.Beba je u redu,smješkala se.

Otvorila sam ceduljicu,u nju je bio zamotan moj vjenčani prsten od zlata sa izbrušenim rubovima koji mi se nikad nije sviđao,ali bili smo se vjenčavali na brzinu,a u cijelom gradu se nisu mogle pronaći jeftine obične burme od srebra koje sam željela.Vjenčanicu po mom ukusu sam jedva pronašla i to na gradskoj tržnici,za pedeset maraka.

Stavila sam ga na prst i zavrtila, za sreću.Na ceduljici je pisalo:

-Maća, dobili smo sina!

3250 g 52 cm

Prelijep je.

Volim te.

Mama je izašla i pričala s nekim iza velikog prozora sobe za intenzivnu njegu.Neko mi je rekao da mahnem nekome ko je stajao iza mojih leđa.Okrenula sam se na suprotnu stranu,pokrivena samo hladnom bolničkom plahtom,teškom kao da je sašivena od šatorskog krila,i isprekidano mahnula tom nepoznatom nekome koga nisam mogla da vidim.Plahta je skliznula sa mojeg golog tijela i ugledala sam velike nepravilne flastere preko cijelog trbuha, preko starih ožiljaka, preko novih ožiljaka i jarko žute fleke od sredstva za dezinfekciju svuda uokolo,kao da je neki pijani slikar mene koristio za poslijeponoćne napade inspiracije;žutila sam se sve do grudi u kojima je već krčkalo toplo mlijeko,kao na starom šporetu na drva.

Došla je sestra da mi priključi transfuziju.

  • Molim vas, prošaputala sam, mogu li da vidim mog sina?

  • Strpite se još samo malo, uskoro ćemo vas prevesti u sobu pa ćete ga tamo vidjeti.Presladak dječak, zdrav i miran.

Kada sam se sljedeći put probudila, ležala sam na desnom boku,nikoga nije bilo,sat na zidu je kloparao preglasno,a moja desna ruka sa iglom za transfuziju je bila posve utrnula i otekla.Jauknula sam.Neko mi je dodao malo gaze umočene u hladnu vodu i oblog za ruku.Prsten koji sam nesmotreno prije vremena stavila na ruku mi se zaglavio oko nateknutog prsta,pa sam ga jedva ponovo skinula.

Uhvatila me je panika.

  • Užasno se bojim toga da mi se prstenje ne zaglavi na ruci, rekla sam sestri koja me je čudno pogledala kada sam počela da vježbam odavno naučene vježbe disanja za slučaj napada panike.

  • Zato uvijek kupujem.Za broj veće prstenje.Koje onda ne mogu da nosim nikako drugačije.Nego kao privjesak.Na dugačkoj ogrlici.Oko vrata,objašnjavala sam zbunjenoj djevojci.

Bilo je to prvih nekoliko rečenica koje sam isprekidano izgovorila poslije carskog reza kojim je na svijet došao moj dječak.

#

A prije toga.

Ranije tog jutra,kada sam na dugačkoj metalnoj tacni, na kojoj sam ličila na veliku debelu ćurku spremnu za pečenje na Dan zahvalnosti negdje u Americi,otkotrljana u salu za operacije, doktor koji mi je vodio trudnoću,po svim parametrima vrlo rizičnu, razgovarao je sa mojim suprugom.

  • Nemojte da se iznenadite ako danas nekoga izgubite,rekao mu je.Morate biti spremni na sve.

Disala sam teško.Svi strahovi sa kojima sam bila uspostavila primirje cijelo vrijeme moje druge trudnoće,odjednom su se vratili i igrali bilijara sa mojim osjećajima,na zelenom operacijskom stolu bez rupa, čekajući da predam partiju.

Rekli su mi da se skinem i dovezli metalni krevet do vrata.Gola,nezaštićena,ranjiva, tresla sam se od straha i hladnoće.Nikako nisam htjela da skinem svoje plave reebock patike sa nogu.

  • To su moje sretne patike, govorila sam,ošamućena strahom i sedativima.Ne smijem da ih skinem.To su patike koje mi uvijek donose sreću, ponavljala sam.

  • Vratićemo vam ih, ne brinite se, gurala me je sestra hodnikom, do linije na podu preko koje više niko nije mogao da me prati.

Dalje moram sama.

Mislila sam da će mi srce iskočiti iz grudi i otrčati unazad u park moga djetinjstva, na moju klupu ispred fontane u kojoj su u moje vrijeme ljeti plivale crvene ribice.Jednom sam tamo sjedila i gledala kako se moja kćerka Sara igra u ispražnjenoj fontani, bila je zima poput ove,siva i blatnjava,a onda se iznenada zrakom prolomio vrisak od kojeg mi se srce smrzlo.Potrčala sam do nje,koja je i dalje neutješno plakala,praćena pogledima ostalih roditelja koji su brižno pazili na svoju djecu u igri,otvorivši četvore oči,a ne kao ja, sanjareći.

  • Mamice,otpalo mi je dugme!Izgubila sam bakino veliko dugme! Ajaoooooj,ispalo mi je moje najdraže dugmeeeeeee, derala se Sarita kao da joj je život a ne dugme visio o koncu.

  • Ajoj,dugme!naći ćemo ga,mila,ne plači,grlila sam je.

Voljela sam da joj šijem odjeću.Od starog maminog kaputa od tvida,maslinasto zelene boje,sa dva lica,sašila sam joj kaputić u engleskom stilu; karirana strana bila je kao pošpricana žućkastim i narandžastim čvorićima.Uz kaput je išao i kukičani šeširić,ali je on najčešće ostajao kod kuće da čuva bijelog zeca sa najvećim zečjim ušima na svijetu.Zvao se Panonac,Sara ga je dobila u novogodišnjem paketiću kada sam ja bila u bolnici u Beogradu,i otud joj pisala najblesavija pisma koja je neka mama ikad pisala svojoj kćeri.Panonac je najrađe spavao u sarinom kukičanom šeširiću koji je tako dobro išao uz kaputić od maslinasto zelenog tvida ali je još bolje grijao meke ružičaste zečije šapice,a Sara nikako nije voljela da ga budi kada bismo krenule u park.

I tako je jedno veliko dugme iz šezdesetih, boje meda, nestalo u praznoj fontani koja će i sama nekoliko godina poslije u vrijeme rata da nestane iz parka u nepoznatom pravcu,a nju niko neće staviti na neki spisak nestalih osoba,jer fontana nije osoba,ali će baš zato biti pažljivo sačuvana u djelićima sličnih priča svuda u svijetu gdje su god dospjeli ratni prognanici moga grada.

Prokleta sjećanja.Ona ne nestaju.

#

A onda.

Dala sam im svoje patike i molila bogove da se nekako što prije onesvijestim.Ko će dočekati da anestezija počne da djeluje.Kako sam nabrijana i kakav sam baksuz neće ni djelovati na mene.

Nisam se onesvijestila.Polegli su me na novu tacnu, podmetnuli mi pod vrat zelene čaršafe,priključili me na instrumente.Uboli su mi iglu u venu.Sa strane, sestra je u veliku debelu knjigu zapisivala moje podatke.

  • Kako vam se zove otac?

  • Ejub Mustafić.

  • Kako vam se zove muž?

  • Adis.

Odjednom sam se razbudila.

  • Ali, zašto me ne pitate kako mi se zove mama? pokušala sam da zvučim šaljivo.

  • Znate, imam ja u porodici i pravih srpskih imena,evo na primjer,mama mi je Olivera.Napišite i to molim vas.Da ne naiđem na nekog pretjerano nacionalno osvještenog medicinara,pa da ne nagrabusim sad kad sam dogurala skoro do kraja.

Šta im ga znam ja, rat se tek nedavno završio,a budala ima svugdje.

Neslana la.Ionako se niko nije ni nasmijao.

Anesteziolog je pustio tekućinu u moju venu, bolećivo sam ga pogledala i zamolila:

  • Da li biste htjeli da me držite za ruku, molim vas?Bojim se.

Pružio mi je ruku.Uhvatila sam se za nju kao da visim sa njujorškog nebodera,a njegova mi je ruka jedina šansa za spas.

  • Hoćete li da vam i pjevam nešto usput?pitao je i nije čekao odgovor,nego je zapjevušio tiho,mrmljajući,samo za moje uši.

Kako je to divna gesta,raznježila sam se.I ako se više ne probudim na ovome svijetu, otići ću sa njega uz nekog kome je u tom momentu doista bilo stalo do mene,iako se uopšte ne poznajemo.Htjela sam mu se zahvaliti,ali već nisam mogla da govorim,a stara sevdalinka koju je pjevao samo za mene je bivala sve dalja i dalja.

Ni dan danas ne znam kako se zove.Nikad mu nisam stisla ruku za to što je učinio za mene i bebu.Zato,evo,sad:hvala nepoznatom anesteziologu sa prekrasnim baritonom kao stvorenim za pjevušenje u operacionim salama.

#

A četiri dana prije toga.

Stajala sam nasred svoje sobe,sa trbuhom do zuba i vikala:

  • Neću i neću i neću!Ne želim da rodim! Ne možete da me nagovorite da idem u bolnicu!Oooooh,kako mrzim ovaj osjećaj! Mrzim bolnice,mrzim vas,mrzim sve!Ne idem i tačka!Nama dvoma je dobro i ovako!pokazivala sam na bebu u trbuhu i na sebe u ogledalu pa na bebu pa na sebe,pa sam odjednom naglo stala.

Zafrljacila sam svom svojom mahnitom snagom šolju punu kafe sa mlijekom u zid,šolja se razbila u paramparčad,a fleka kremkaste boje se razlijevala sporo prema ćilimu.

Sručila sam se na krevet loveći ravnotežu što mi baš i nije išlo od ruke sa ovim tankim nožicama na koje je bilo natovareno bure sa mnom i bebom – to jeste,ja trudna.Trebalo mi je još vremena za pripremu,više nego što sam očekivala,trebalo mi je još makar par mjeseci.

Taman sam se bila navikla na trudnoću.Taman sam pristala na strah i na neizvjesnost,taman sam uhvatila ritam sa bebom u trbuhu i našla način kako da postojimo,samo nas dvoje,sami i mimo svijeta,bez ikoga ko bi mogao da nam kaže kako da to radimo.

Sve ljekarske strepnje nad mojom trudnoćom su bile samo falična teorija,u praksi,moj mali dječak i ja smo morali da se snalazimo sami.Već sam bila jako umorna.Svaki dan u posljednja dva mjeseca plakala sam od napora i bola,ali nisam željela da mislim šta će dalje da bude.

Usrala sam se od straha.Napokon i Mireli da se to desi.

Bilo mi je dobro ovako, bilo mi je poznato, a ako sad izađem iz kuće i odem u porodilište,otvoriće se vrata kroz koja možda neću znati da prođem.Možda ni ne želim da prođem.Možda neću moći da prođem.Možda ću se zaglaviti.

  • Dovraga!dreknula sam, zafrljacila u jadni zid i limenu kutijicu za čaj u kojoj sam držala kockice smeđeg šećera, idemo!

Zaletila sam se prema vratima i onako u hodu zgrabila svoju toplu pernatu jaknu i izašla na stepenice, čula sam muža kako naziva taksi, mamu kako se razletila da ponese već pripremljene torbe, svi su se sjurili da što prije izađu za mnom, da se ne bih predomislila i vratila nazad u svoj dragi krevet,među moje knjige i teke razbacane po njemu,da završim svoju nepopijenu kafu i da se nikad više ne rastanem od svoje bebe.Jer svi znaju kako Mirela mrzi rastanke.Nepredvidiva, bandoglava, nekontrolisano agresivna lujka koja mrzi rastanke.Inače,u slobodno vrijeme piše neke pjesme.Ja.

#

A poslije toga.

Padao je snijeg.Bila sam gladna kao vuk.Jele su mi se naranče.Na postelji, pored mene,spavao je moj dječak.Izvadila sam ga iz njegove metalne kolijevke,stavila pored sebe i gledala ga.Nisam mogla da ga se nagledam.Sa rukama prekriženim na grudima, izgledao je kao lutka u izlogu prodavnice sa dječijim igračkama.Tako je lijep, mislila sam.Sve mu je pravilno, kao nacrtano.Okare koje se još nisu razbudile.Kosica koja se,oprana,razletila uokolo.Žućkasti nosić.Kažu da će ta boja proći.Kažu da nam fali sunca i de vitamina.Znala sam to i bez njih.

Probudio bi se povremeno,otpjevao neku nanana pjesmicu od dvije strofe na mačjem jeziku i ja bih ga nahranila.Uopšte nije plakao.Ali svejedno – čim bih mu čula glas,niz moje se grudi samo od sebe slijevalo mlako,ljepljivo mlijeko.Stalno sam bila mokra.I gladna.Priviđali su mi se uštipci sa kajmakom, flekice sa kupusom i mileramom, voćni kupovi sa sladoledom, torta od sira sa komadićima ananasa posuta kokosom.To su mi bila tri najteža gladna dana u životu.

Iako imam zavidno iskustvo u bolničkom životu,nikad se zapravo nisam naučila kućnom redu u bolnicama.Na noćnom mi je ormariću uvijek vladao haos.Ovaj put sam ga zatrpala poklonima;žuto cvijeće,crvena ruža,dvije čestitke,plava duda varalica sa prozirnom silikonskom zamjenom za mamu,koja Maka uopšte nije zanimala pa sam ju kasnije zavezala za ćošak velike crvene marame sa kineskim slovima koja mi je služila kao pokretna lepršava tenda na polovnim kolicima potpuno izblijedjele svjetlo plave boje u kojima sam izvodila sina u šetnju,a tetka,Sarajka još uvijek istraumirana nedavnim ratom,zapitkivala:

– Mirela, da li je pametno da hodaš gradom sa tom maramom sa arapskim slovima,znaš da je i ovdje sve još friško od rata?

  • Nisu arapska nego kineska slova,tetka,a sa Kinezima smo prijatelji.

Moram priznati da smo ponekad izgledali kao da smo upravo pobjegli iz cirkusa ili iz neke hipi komune u Kaliforniji.Kao šareni pokretni štand za kojim se prodaje sreća.Uživala u svakoj sekundi vremena koje sam provodila sa mojim malenim.Maki bi se zagledao u dudu koja je visila sa jednog kraja marame iznad njegove glavice, ljuljuškala se kao neka plavkasta žaruljica sa stropa,i začas bi zaspao.Ostatak šetnje bi proveo u snu,povremeno samo glasno cmokćući usnama kao što je radio kada bi pio mlijeko iz bočice.

Bolnički noćni ormarić.Na njemu još i neke knjige,kutija keksa koju sam pokrila majicom da ih ne pojedem,i novinarski diktafon.Nije baš neka kvaliteta reprodukcije zvuka,ali, poslužilo je.Slušala sam Pretenderse.Poslao Bobi.S nama u sobi je bio samo još mali phillipsov televizor,koji je siromah,svašta sa mnom proživio seljakajući se po bolnicama bivše nam države i praveći mi društvo u danima bez nade.Negdje na tom putu je ostao bez antene,pa je sad Makov tata pokušavao nekako pletaćom iglom zabodenom u grlo jadnog televizora da namjesti sliku.

Pola sata kasnije, uhvatili smo jedan neindetificirani kanal,sa mnogo krčanja i još više snijega.Snijeg na teveu,snijeg vani,nekako mi je bilo logično.

Trećeg dana su mi dozvolili da pojedem nešto lagano pa sam poželjela maminu pileću supicu sa domaćim knedlama.Ah – naravno da sam nekad iskorištavala svoju trudničko invalidsku situaciju.

Mama je otišla,a suprug ostao da nas čuva.Ne podnosim svjetlo koje mi gori iznad glave. Ne ulazim u prostorije sa lusterom nasred plafona i žaruljama od 100 wati.Kad se zateknem u takvoj prostoriji,a ne biste vjerovali kako su ljudi nemaštoviti što se tiče osvjetljenja,odmah izlazim.Jer mi jedno užasno sjećanje oduzme dah.Jer sam se jednom probudila usred operacije i to jako blješteće svjetlo iznad glave mi je ostavilo dubok, precizan,laserski ugraviran trag u sjećanju.Tako je Adi skupio svu žutu štampu sa odjela i od raširenih novina napravio nekoliko sjenila za ledeno hladnu bolničku rasvjetu koja je morala da gori svu noć.

Svako malo izlazio je da zapali cigaretu,a da bi to mogao,uspostavio je prijateljske odnose sa dežurnim sestrama na odjelu i to već prve večeri kada je mamurajući donio tri prepune gajbe paradajza i voća.Vjerujem da je to bio plijen iz neke vesele pijanske krađe povodom Makovog rođenja.Više je bio tamo s njima nego sa mnom,ali iskreno, meni je bilo svejedno.

Bilo mi je svejedno i kad sam jednom ostala uplakana,jer nije znao kako da mi pomogne da obavim nuždu u krevetu u pljosnatu bolničku tutu.Sestara naravno nikad nema u blizini kad vam hitno trebaju.On je otišao,a došla je moja mama.Moja Olivera koja je skupa sa mnom prošla sve moje bolesti i bolnice i ni jedna bolnička gadost i prljavština joj za mene nije bila teška.

On i ja nikad nećemo profunkcionisati kao par,kao partneri koji jedno drugo podržavaju i pomažu si, postalo mi je kristalno jasno baš tog prvog jutra poslije poroda.

Dotad sam se još i nekako nadala ali tog dana kada sam sebi i njemu poklonila najveći poklon koji jedna žena može ikome da pokloni – djetešce,naš zajednički nastavak u budućnost,pravi živi život kojeg ćemo skupa odgajati i u tom odgoju skupa uživati,znala sam da tako neće biti,da ću prije ili kasnije ostati sama u svemu.

I bilo mi je svejedno.

Malog sam Maka sama presvukla i obukla mu njegovu prvu majičicu sa rukavima.Ručice su mu napokon bile slobodne i razmahao se njima u svim pravcima onako smiješno i bespomoćno kao što to rade sve zdrave male bebe na svijetu.Pokušavala sam ga zamisliti odraslog.Imaće velike šake.Ogromne.

  • Mali,ovo ti se zove sloboda!rekla sam mu uhvativši njegove dlanove u svoje a on je snažno stisnuo moje kažiprste i to je uvijek radio kada bih ga hranila.A potom bi se vratio hvatanju nevidljivih leptira po zraku.

Sloboda počinje kada novorođenčetu odmotate pelene stegnute preko prsa i ruku.Posmatrajte njihovu reakciju.Ne stežite djecu ni tada a ni kasnije u životu.Pustite ih da love svoje snove.

Ali dovraga,ko sam ja da vam dijelim savjete?Falična,pogrešna mama,i to dva puta.

Napokon sam dobila naručenu supu u narandžastoj širokoj termosici za hranu koja me je,kao i televizor pratila u svim bolnicama u kojima sam stanovala.

Od Borika do Paprikovca,u autobusu,supa se pretvorila u pileću kašicu od griza,ali je meni ipak imala taj pobjednički,divljački,hajdučki okus skupo plaćene slobode.

#

A prije toga.

Leđa su me boljela, bila sam trudna tek oko šest mjeseci i jedini položaj u kojem mi je bol bio podnošljiv bio je leći na pod,na leđa i umiriti disanje.

Tako sam i tog popodneva radila, pored mene na podu je bila šolja sa kafom,a preko puta na trosjedu su se poredali tata,mama,budući suprug.Planirali smo vjenčanje,dok ja još mogu da povremeno hodam bez grimase na licu.

Zapravo,ja sam planirala vjenčanje jer sam ja sama odlučila da se udam,a onda sam samo navela njega da to i prihvati.Iskreno,nemam pojma zašto sam tako htjela.Šta mi bi?

Trudnoća je doista drugo i čudno stanje.Ne prepoznajete sami sebe,ne samo fizički.Sve se u vama promijeni,dan po dan, pa te promjene uglavnom ne primjećujete.Ja sam već jednom jedva izašla iz lošeg braka,imala sam iskustvo lošeg roditeljskog braka i uopšte nisam željela da se više ikad udajem.Pa,zašto onda? Ni danas nemam odgovor.

Sjećam se dana kada sam mu rekla da mislim da sam trudna.Bili smo u jednoj turbulentnoj ratno – poratnoj vezi koja je čak i svakom površnom posmatraču ličila na propalu priču.

  • Ta vaša kombinacija jarca i vodenjaka je toliko nemoguća da vas jedino ludost može držati skupa,rekao mu je Nikola.

Odlučila sam da je prekinem,po ne znam koji put.Osjećaj promašenosti,pogrešnog izbora,usamljenost.Ali moja usamljenost nije nalik ni na jednu drugu usamljenost na svijetu.Zato mi je tako teška.

A onda sam shvatila da sam trudna.Izbezumljeno sam tražila odgovore na koje ni on ni iko drugi nije mogao da mi odgovori.Onda sam shvatila da sam sama.Opet sama.

Bio je Sarin rođendan,kuća je bila puna dječurlije.U staroj bakinoj sobi smo joj upravo bili zidove obojili u plavo, nacrtali oblake,vjetar,sunce i ptice.Odvela sam ga u praznu špajzu i rekla mu:

  • Mislim da sam trudna.Ne govori ništa dok ne završim.Voljela bih ponovo biti mama.Ali ne želim da ponovo budem mama djetetu koje će rasti bez oca.To ne znači da se želim udati za tebe.To su dvije potpuno različite stvari.To znači da mislim da su djeci potrebna oba roditelja i to bez obzira u kakvom oni međusobnom odnosu bili.Već sam jedno dijete odgajala sama,ne želim još jednom to proći.To nema nikakve veze sa brakom.Da li me pratiš?

On je čvrsto ščepao svoju flašu piva, dječurlija su vrištala u kuhinji oko stola igrajući se ledenog čiče.Mačak je spretno izbjegavao napade nježnosti djevojčica na početku puberteta.

Zaplakala sam.Željela sam porodicu više od ičega,još otkako sam davno,poslije zemljotresa,ostala bez nje.Nisam si mogla pomoći.Nisam mogla prestati da se nadam da sam poslije svega što sam prošla,kao da u životu išta dolazi po zaslugama, i ja trebala dobiti malo sreće.A porodica u kojoj se partneri podržavaju i pomažu si,u kojoj dječica rastu kao iz vode,u kojoj vlada pozitivna energija bila je moj san o sreći.

Istog momenta kad sam mu izbiflala sva ta pitanja,postalo mi je jasno da nam neće ništa od toga uspjeti.Pa ipak sam ostavila trudnoću ubjeđena da je to bio samo moj loš predosjećaj.

I tako,ja sam ležeći na podu organizirala kućno vjenčanje.Tada to nije bilo tako lako izvesti pa sam morala da potegnem neke veze, porodične i prijateljske,da bismo mogli već istog tog mjeseca pristati da se instituišemo.Da nisam ja sve to odradila, možda se ne bismo nikad ni vjenčali,i da budem sasvim iskrena,možda bi to bila mnogo bolja opcija od ove moje bajkovite verzije sretnog kraja.

  • Ups, uzviknula sam, bebac me ritnuo u rebro!

Tata je prišao i pitao da li može da dodirne moj trbuh,koji se sasvim izvitoperio udesno, kao vrlo, vrlo krivi toranj u Pizzi.

Stavio je ruku na trbuh i zagledao se u njega kao da mene,sebe,cijeli svijet vidi prvi put u životu.Oči su mu se caklile od čuđenja.

Tata je odrastao u sredini u kojoj su djeca, od majčinog trbuha pa sve do odrasle dobi, ženski posao.Nikad u životu sigurno nije doživio ništa slično,a ja sam prepoznala divljenje u njegovom pogledu,kakvo nikad ni prema kojoj ženi nije pokazao.

Mora da mu je bilo teško živjeti na taj način,s jedne strane ja,njegova jedinica koju je silno želio voljeti,ali nije smio, nije znao kako,nije pokazivao.S druge strane planina patrijarhalnih propisa uz koju se teško uspinjati.Nikad ga tako ushićenog nisam vidjela u životu.

  • Sad ćeš vidjeti kad se ovo čudo Mireli osladi,pa kad iz nje krenu frcati dječica kao đaci iz škole na velikom odmoru! šalio se.

Mislio je da sam hrabra i ponosio se mojom hrabrošću,kao kad bi pričao o mojoj operaciji koja je trajala šest i po sati, ali on je toj priči uvijek dodavao po potrebi pola sata ili petnaestak minuta više,da naglasi moju hrabrost i volju za životom,tako da smo svi na kraju i zaboravili koliko je operacija zaista trajala.

#

A prije toga.

Sjedili smo u kafiću iza naše kuće i pričali o nečemu.Sad kad je sve to toliko daleko, uglavnom ne mogu da se sjetim naših razgovora.Sjećam se kako sam se osjećala,to znam.Beba je bila u mom trbuhu,još malena i nezahtijevna a on je ponekad znao da me navede da pomislim da sam pronašla svoj mir.Svoju drugu polovicu,svoj broj.

Lipe su opojno mirisale,a narod u mom gradu nije pri zdravoj pameti kada gradom mirišu lipe.Svi su u nekom svom filmu i svakoga se na sve može nagovoriti iako nikome nije jasno zašto je tako.

Lutala sam pogledom okolo,dozvoljavajući si da ne mislim ništa.To je taj čarobni osjećaj koji sam obožavala i u prvoj trudnoći, osjećaj da napokon mogu da uzmem odmor,da odem na godišnji,da ne mislim apsolutno ništa.Priroda će da uzme stvar u svoje ruke i ja sam joj bila beskrajno zahvalna na tome.Kad sam sve stavila na svoje mjesto, nestale su dvojbe, nestao je strah.Samo ta prepuštenost i predavanje životu,kakvu nikad poslije ni u čemu nisam osjetila.

Izvadila sam iz torbe oveći komad bakinog medenjaka (u mojim su torbama uvijek zalihe grickalica i suhe hrane) i jela ga polako,umačući dio po dio u kafu.

  • Ja ne znam kako ćemo da se snađemo i šta će dalje biti, bilo bi glupo da kažem da znam,ali imam ime za našu bebu.I to samo jedno jedino koje mi je palo na pamet.Hoćeš da ti ga kažem?

  • Reci.

  • Ako ti se ne sviđa, tražićemo dalje polako, nije frka.

  • Reci.

  • Mak,po Maku Dizdaru.Da li ti se dopada?

  • Savršeno.Dogovoreno.Mak,dakle.Bolje ime ni sama ne bih pronašla.

  • Šta ćemo ako bude curica?

Mislila sam Olivera,ali sam rekla:

– Pa, logično: Makovnjača!

Mislio je da se dvoumim jer sam zaćutala, ali ja sam u mislima već bila daleko, u Hercegovini,u Stocu,ušuškana u veliki topli zagrljaj moga djeda.Kojemu je baš na taj dan bila ne znam koja po redu godišnjica smrti.

#

A poslije toga.

Tek kad je sve prošlo u redu, doktor koji mi je vodio trudnoću i operisao me prvi put mi se nasmiješio.I to tako da sam ga jedva prepoznala.

  • Sve sam usput pregledao i očistio u vašem trbuhu,biće sve u redu,malac je dobro.

Već mi se to jednom prije desilo.Ljekari uopšte nisu znali šta da očekuju kad im budem na operacijskom stolu.Gotovo istu je rečenicu rekao doktor koji se spremao da me operiše osam godina prije u Beogradu.

  • Ko zna šta ćemo mi tu naći kada je otvorimo.

Pravila sam se da spavam za vrijeme vizite.Niko nije primjetio da sam ih čula.A vjerujem da nikome nije to bilo ni važno.Hirurzi su posebna ljudska vrsta.Njima smo svi mi samo pokvarene mašinice od živog mesa koje postanu osobe tek kada odu od njih.Žive i popravljene,zakrpane,ili mrtve.Dovesti sebe u takvo stanje duha i imati takvu kontrolu nad emocijama nije ni malo lako.Hirurzi su rudari koji kopaju po našem smeću,nastojeći da se izbore sa bogovima,svemirom,proročanstvima,urocima,naukom i sve to u jednom malom djeliću vremena omeđenom doručkom s nogu i kafom u prljavoj čajnoj kuhinjici na odjeljenju,dok im se njihov vlastiti život polako pretvara u kamenu gromadu u kojoj je nekada kucalo već i njima samima neprepoznatljivo srce.

Spakovala sam svoje stvari u torbu,Maka zamotala u prekrivač koji sam sama za njega sašila od raznih šarenih materijala,plavih kockica,žutih i ružičastih cvjetića,tufnastih volančića,ljuljuškala sam ga u krilu,gledala vani u budućnost prekrivenu zaleđenim snijegom,koja mi se tog jutra činila boljom od svega što sam sanjala o njoj.

Banjaluku je u tih petnaestak dana koje sam provela u porodilištu zatrpao snijeg u tolikim količinama da je proglašeno stanje elementarne nepogode.Odsutno sam pogledala u kesu koja je visila sa vanjske strane prozora.U kesi je bila bočica sa sokom,koji sam pila kao smrznutu poslasticu sa užitkom djeteta.Uzimala bih je svana,treskala je snažno sve dok se zaleđeni dio ne bi pretvorio u slatke komadiće pomiješane sa tečnošću i pila bih ga kao ne znam kako ukusan koktel na plaži usred ljeta.

Stvarno nisam bila pri sebi.Inače uopšte ne volim hladna pića.Ljeti uopšte ne koristim led niti pijem išta direktno iz frižidera.Ojećala sam kako mi je od samog pogleda na tu smrznutu ušećerenu vodu hladno u kostima.

Vraćala sam se polako sebi.Završeno je povlašteno stanje,gotovo je sa privilegijama hrabre trudnice,sokom od ledenica. Dobrodošla nazad u stvarnost.Morali smo skuckati novac za taksi jer se tata nije mogao probiti automobilom na Paprikovac.Kući me je čekala gozba:bakina rukom razvučena krompiruša i jogurt,loše grijanje,kupatilo bez bojlera.

Doktor je lično došao da mi preda otpusnu listu.Pozdravili smo se.Ne sjećam se da li sam mu se propisno zahvalila.Ispratio me do lifta sa zabrinutim osmijehom na licu i duboko uzdahnuo:

  • Sretno i molim vas, nemojte da rađate više djece.Ni slučajno.Obećajte mi.

#

A poslije toga.

Kasno je noću,svi spavaju.U uglu moje sobe su kolica koja služe kao kolijevka,a u njima spava i moj dječak sa smiješkom na licu,miran.Grijalica koja inače klopara kao lokomotiva,radi tiho kao da se i ona trudi da ne remeti san novom članu naše male porodice.U kolicima mu prave društvo jedan plavi mali Štrumf i naša zajednička igračka, medvjedica Uška,poklon od Djeda Mraza još dok je malac bio u mom trbuhu.

Svjetiljka na stolu je prigušena,na televizoru je film La vita e bella.Prvi put ga gledam i plačem kao kišna godina.

Ali,sretna sam.

Cijeli grad,cijeli svijet je disao tako mirno kao da više nikad nigdje neće biti rat.

Pušila sam i pila ohlađenu slatku kafu sa čokoladnim mlijekom,navika još iz studentskih dana,kojoj se uvijek vraćam u momentima kada mi se čini da bi mi stvarnost mogla izbjeći kontroli i koja nekim čudom, sve nekako posloži na svoje mjesto.To je to,dakle.Dosta je bilo godišnjih odmora i prepuštanja talasima.

Sad sam ponovo sama u ovoj karikaturi od života.Bilo je tu još posla kojeg će trebati obavljati za malenoga.Radovala sam mu se.

Bila sam tiho sretna,mirno sretna,te prve večeri u našem domu;u kolicima koja su služila kao kolijevka spavao je moj mali cvrčak koji uopšte nije znao da plače.

Kada bih ga presvlačila,uvijek smo brbljali o svemu.Kocenuo se od smijeha mojim vokalnim imitacijama životinja.Ili kada bih mu majicom polako prešla preko lica.Sad nas ima,sad nas nema!

Dozvoljavala sam mu mnoge stvari koje dobri normalni roditelji ne bi svojim potomcima.Jednom smo napravili tvrđavu ispod kuhinjskog stola i u njoj vitešku gozbu,sve sa bijelim šećerom serviranim na tacni od rostfraja i pečenim listovima toalet papira koji je glumio pohovane šnicle.Trava iz dvorišta je bila zelena salata.Igrali smo se Betmena i Robina sa bakinim svilenim maramama,kuhačama i oklagijama.Sjedili smo jedne zime na smrznutom balkonu,noću,uz svijeću na koju smo se grijali i pričali strašne priče,pjevušili pjesmice vrlo širokog repertoara od Los Lobos do Vlade i Gileta;pravili smo Snješka Bijelića,unosili ga na mojim starim sankama u kuću i gledali kako se topi na pod u predsoblju.

Padali smo i dizali smo se.Uvijek smo bili tu jedno za drugo.Imali smo cijelu kolekciju Mućki i Allo, allo,gledanje kojih smo pretvorili u pravi porodični ritual.Prije spavanja smo redovno čitali ili pričali o onome šta smo doživjeli toga dana.Bili smo najbolji prijatelji i ja sam jedno vrijeme mislila o tome kako moram da postanem lošija mama nego što jesam i tako napravim prostor u kojeg će moj dječak da smjesti neke svoje nove buduće najbolje prijatelje.

#

A poslije toga.

Onda je jednom sve nestao.Prestalo.Vrijeme je izgubilo važnost.Prljavim ulicama sam hodala poput duha.Ništa više nije imalo vrijednost, ništa mi više nije bilo važno.Preživljavala sam od dana do dana, od sata do sata,od cigarete do cigarete.A onda mi je i to postalo nevažno.

Tačno osamnaest godina poslije.

Gotovo da uopšte ne pričamo.Jedva da se poznajemo.Prošlo je mnogo puta po sedam godina u kojima su naše stare ćelije umrle i zamijenile ih nove.Više to uopšte nismo isti dječak i ista ja koji smo te davne zime grijali jedno drugo toplom privrženošću kojom život sam ,bez pitanja,obezbjeđuje nastavak svoje priče bez obzira na sve usputne kolateralne štete i nevolje.

Više ne znam ko je on.On više ne zna ko sam ja.U jednom smo se momentu prestali družiti i on je to podnio mnogo bolje od mene.

Ja sam počela skupljati,liječiti i hraniti ranjene i napuštene mačke po gradu.

On je zaključao svoju sobu kao i svoju dušu za svoju nekadašnju najbolju prijateljicu,a mamu je ostavio između stranica neke od knjiga koje smo čitali,kao osušenog maslačka za herbarijum,zaklopio ju i negdje zaturio.Možda sam u podrumu.Možda u kontejneru.

Jedino što i dalje dijelimo jeste par kvadrata zajedničkog predsoblja,kupatilo i nekoliko identičnih nizova dezoksiribonukleinske kiseline u hemijskom sastavu iste krvne grupe.Be minus.Osamnaest godina poslije,on pred spavanje ćuti ili se ruga brbljavim osobama poput mene,a ja pred spavanje pričam sa mačkama.Ne žalim se.I to je nešto.

#

A prije toga.

Bila sam sretna.Preživjela sam.Moći ću da gledam svoga sina kako raste.Moći ću da mu se radujem.Trbuh me je bolio,

ali bol meni nije mogao ništa.Na krevetu pored mene je ručicama lovio nevidljive viline konjice moj dječak,moja pobjeda.

Obukla sam ga u najljepšu opravicu koju je dobio,sa dinosaurusom na grudima,preciznije,sa brontosaurusom koji je u usta zagrabio cijelu cjelcatu lisnatu granu,i tepala sam mu o tome koliko mi znači.Gledao me onim smiješnim bebećim mrkim pogledom ispod naboranog čela.

  • Ti si moj bingo! škakljala sam ga posvuda a on je vrištao od dragosti.

– Ne smiješ da se braniš,ti si moj bingo i ja sa svojim bingom smijem da radim šta god mi se hoće!

Zagrcnuo se i lupao ručicama po brontosaurusu.Mislim da se i brontosaurus zagrcnuo s onim lišćem u gubici.

  • Ti si…Znaš li šta si ti?…Ti si moj Risto!Ti si moj hercegovački kamenjar! Ti si moj vreli hercegovački kamenjar na podnevnom suncu!

Podigla sam ruke i naglo ih raširenih prstiju spuštala prema njegovom licu a on je cičao od radosti svaki put kad ga je minuo strah i kad bi osjetio škakljavi mamin dodir.

Sretna sam bila.

  • Hej, Hercegovino moja, ljubavi moja, smijala sam se s njim glasno.A ja se nikad ne smijem glasno.Toliko se rijetko ja smijem glasno da to uopšte nije vrijedno pomena.

  • Hoćete li više jednom da prestanete, vas dvoje? zagrmio je sa svoga dijela kreveta,malčev otac .

  • Ne može niko živ da spava pored tolike buke!Začepite!

A ja sam i dalje bila sretna.

Dobila sam svoj bingo,pobijedila sam u ovoj trci i neko je vrijeme cijela vrela Hercegovina sa svojim kamenjarima,svojim zvizdanima,sa strelicama od čempresa uperenim u nebo, slatkim prezrelim smokvama na granama i treperavim podnevnim zrakom koji miriše na more,sa kolačima od rogača i limuna,oh,da – cijela je djedova i Makova Hercegovina jedno kratko vrijeme bila samo moja.

16521795_10210571909446335_2117578680_n

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s