i ja sam marširala

I ja sam marširala danas sa mojim prijateljicama u Americi, Australiji,Velikoj Britaniji, Evropi. Marširala sam na moj način ali za njih i zbog njih, nosila sam umjesto ružičaste kapice i transparenata, svoj pussy žuti šal i kolica za kupovinu.Ali, u mislima i srcem , sam bila sa svima njima , sa svom tom milionskom ženskom družinom prošaranom prekrasnim muškarcima i još krasnijom dječicom.

Da se razumijemo, Trump je doista bio samo povod.Nije on neka faca niti neko zaguljeno muško sa kojim niti jedna od učesnica protesta ne bi mogla lako da izađe na kraj, onako – jedan na jedan.Čak i činjenica da je taj muškarčić postao Predsjednik po mom mišljenju nije pravi razlog protesta protiv Trumpa, iliti womens marches around the world događaja. Trump je samo inicijalna kapsula.Pravi razlozi su mnogo dublji i širi.

I tiču se nas , i tiču se cijelog svijeta.

Šta će biti sutra, već pitaju oni koji uvijek vole da postavljaju pitanja, kao da se na sve u životu može iste sekundice odgovoriti.Ne znam.Ne znamo šta će biti. Svijet treba da bude svjestan koliko nas je i da imamo snagu i da imamo energiju, i da godine pritiskanja i potiskivanja iste te energije mogu samo da izazovu pritisak koji će u nekom momentu biti nemoguće kontrolisati.Nije to od jučer.Nije to od prekjučer.To je snaga koje trebate biti svijesni, svi vi koji imate tu nazovi moć sa kojom bahato raspirujete vatru, poput aktualnog amričkog predsjednika, potpuno nesvjesni činjenice da je samo jedna iskrica dovoljna da sve ode u kurac.Nekad, negdje, desiće se eksplozija.I onda će da se desi lančana reakcija.I nema tih zlatnih telefona i nema tih milijardi zelenih novčanica koje će to moći da zaustave.

Danas sam sama marširala, a skupa sa mnom marširale su sve moje prijateljice iz cijelog svijeta.Danas je Trump bio povod da jedna žena u jednoj maloj zemlji trećeg svijeta koja više ni ne zna kako se zove, ostavila svoga bahatog supruga.Pokupila se i otišla.Dosta je , rekla mu je , gledajući tv prenos inauguracije američkog predsjednika.To je revolucija.Tako počinju sve revolucije.

Danas sam marširala , sve vukući kolica za kupovinu, dva kilometra po snijegu i minusu, sin nije htio da ide sa mnom i pomogne mi, ali ja sam marširala, i nazad, sve sa pretrpanim kolicima, za novce koje sam dobila za rođendan, kupila sam fasungu i gazila sniježne prtine, prkosno.

A ne, nemate vi pojma dragi moji, koliko smo snažne.I nemate pojma kako tu snagu možemo začas da okrenemo u našu korist.

Marširala sam ulicom jer je pločnik bio zakrčen nanosima snijega, i u slijepoj ulici u kojoj stanujem, neki mladi budući Donald, ili Mile, stajao je nasred  nje u svom crnom uglancanom audiju, ičekao da mu se maknem s prolaza. Nije htio da me pusti da se provučem između njega i brda snijega.Nije htio ni da ode u rikverc pedesetak metara da me propusti da prođem očišćenom stranom.Ne.Sjedio je u toplom automobilu,i gledao kako se borim vukući kolica  prvo preko tog nanosa snijega ,potom na stazicu za pješake uz iždžikljalo žbunje , neočišćenu, naravno. Oh, kako sam mu odmarširala! U ime svih žena  svijeta, svih starica, svih invalida i svih djevojčica koje je u svom životu ikad povrijedio.U ime svin nas koje je podcijenio.

Ja, koja više od 25 godina ne bih smjela da dižem više od dvije kile tereta.Ja koja sam u tih više od 25 godina, iznijela jednu trudnoću, nosala dijete koje je raslo, i teglila, vukla, i iznosala milion kilograma tereta.jer sam žena.Jer imam snagu koja vas plaši.I treba da se plašite.Jer kao i sve moje prijateljice koje su danas marširale, i ja sam nekad nepredvidivo agresivna, a to, ta nepredvidivost i nekontrolisanost je nešto o čemu dobro treba da se zamislite .

Zato, kao poruka svima onima koji će već noćas, ili najdalje, sutra da postave pitanja tipa: što ste marširale, šta ste postigle, gdje ćete sad, šta je bilo sa occupy pokretom, kako je neslavno završio,šta će biti sa vašim  pobunama.Jedan odgovor, ne znam.Ali znam da je bilo moćno, da je bilo puno nade, energije , sile koja će jednom da odlučuje o sudbini svijeta.Prije ili kasnije.Tačka.

Slikale smo se za fejsbuka i tvitera, eto šta smo radile i zašto smo marširale.I to je nešto.Ostalo ćete osjetiti kada taj dan dođe.A doći će sigurno, jednom.

Ovdje je trebala biti slika Mirele kako maršira sa fasungom iz Konzuma,sve sa žutim pussy šalom, starim krombi kaputom iz pedesetih, u pariško plavim martinkama iz osamdesetih, vukući kolica kao tovarni magarac, ali nije imao ko da me uslika.Samo mladi budući  Trump Mile kojemu sam zakrčila prolaz u mojoj maloj ulici. Selfi nisam mogla sama opaliti, jer imam nažalost, samo dvije ruke. Kao i većina mojih prijateljica koje su danas marširale svijetom, sa samo po  dvije ruke, sa samo po dvije noge, ali sa  snagom koja se ne smije prenebregnuti. Računajte na nas, što bi rekao Đole. Računajte da nećete znati ni šta vas je snašlo kada sva ta potisnuta energija eksplodira.I na zapadu i na bliskom i dalekom istoku, i na sjeveru i jugu, svuda.A onda, kom obojci kom opanci, pa šta nam  bude.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s