A sad, spektakl

o demokratiji, rođendanima,radikalnim krugovima,dugim cijevima i naravno, vitalnim nacionalnim interesima….iz ugla običnog građanina koji jedva preživljava od rođendana do rođendana…svog

Kakav divan dan za boravak vani, u prirodi!

Ili za izlazak na referendum.Nažalost, ja sam bolesna i nemam pametnija posla nego sam uključila teve i gledam RTRS.Kanal kojiiz zdravstvenih razloga najčešće izbjegavam.Kažu da će RS danas da bude u centru pažnje cijelog regiona, pa čak i svijeta.Dragi bože, zer zaista još ima nekoga ko misli da smo mi ovolicki, malecki da manji ne možemo biti, ikome u svijetu još važni?Jer, veličina je, u današnjem svijetu političkih preseravanja, važna.Pa , ako niste Sjeverna Koreja, ili nemate manijake koji uprkos svemu razvijaju nuklearni progam, na svjetskoj političkoj sceni ste manja ili veća mrva.Ali, mrva.

Kažu na teveu da će danas popone da objavljuju komentare običnih građana o referendumu, sa njihovog fb naloga.Ajde, de.Evo moje mišljenje.Ne vjerujem da će ga objaviti, zato pišem na moj blog.Ne vjerujem ni da ću završiti u muriji, jer u našoj je maloj slobodnoj državici entitetu omogućena sloboda govora i izražavanja vlastitih misli.Poznati smo po tome.Pogotovo kada se tiče slobode govora političkih i javnih lica, naročito onih u vrhu vlasti, ovo važi na nivou cijele jadne, bijedne i gladne nam BIH.

Baš me briga.Boli me kita.Uopšte me ne zanima niti me se dotiče kad je rođendan RS, i da li ona kao dio BiH ima pravo da ga slavi ili ne .

Zašto me baš briga?

Evo:

Prvo, ja nisam uopšte emotivno vezana za RS.jednostavno, nismo se od početka skontale, ništa nije kliknulo između nas dve i sticajem nezgodnih okolnosti samo se podnosimo.Iskreno, više ja nju , i to zato što nemam izbora, nego ona mene.

Da se razumijemo: ja sam rođena i odrasla u Banjaluci, u Jugoslaviji, kao jugoslavenka po nacionalnosti, i ateista. Rat sam provela u istoj.Zbog sumnjivog prezimena, sam istjerivana iz svog stana, prijetilo mi se oružjem, i telefonom, pljuvalo se po mojoj maloljetnoj kćeri i meni. Nisam otišla odavde zbog stjecaja okolnosti, inaće bih, jer amosfera i prije svega kulturna i civilizacijska , naprosto, nije na mom nivou.To su činjenice.

Moj se dom, dakle, sasvim slučajno, stjecajem ratnih i istorijskih okolnosti , zatekao u RS , kada je potpisan mir u Dejtonu i ustanovljen Ustav baziran na tom mirovnom dokumentu.

Sjećam se da sam tada radila u jednoj maloj novinskoj redakciji, i da smo iščitavali dijelove dejtonskog ustava ne bismo li shvatili na koji način će buduće država da funkcioniše, jer smo znali da od toga zakona zavisi sve.Na terenu je i dalje klijalo sjeme mržnje.Sjeme nekog budućeg rata.

Dakle, moja je domovina Jugoslavija, i za nju sam bila nekako , kao umjetnik i free spirit, ne pretjerano snažno, ali emotivno vezana.

Ja mislim da ne možeš mijenjati domovine kako vjetar puše.Čak i ako su odavno nestale i umrle.Čak i ako su ih odavno pojeli crvi gladni istorijski neupotrebljivih lešina.

Ja nisam od onih koji se nezivaju jugonostalgičarima.Ja vjerujem da sve umire, nestaje ili se rađa sa razlogom.Ako je Jugi bila sudbina da propadne i nestane, neka je nestala.Ali, to je moja jedina domovina.

Jedina koja mi je nešto znaćila.Jedina čijeg se rođendana sjećam.Iako ga nikad nisam slavila.Sjećam se da se nije išlo u školu, što je mladima uvije dovoljan razlog za slavlje, pa ma kakav praznik bio.Mislite da je sada drugačije?

Nisam čak bila ni član KP.Iako su mi govorili da bih se trebala učlaniti jer da ću se lakše upisati na fakultet.Nisam.Upisala sam se , na faks u Zagrebu, bez veze, bez Parije, i to među najboljima u generaciji.

Zašto mi je još svejedno? Zato što sam, otkako je počeo rat, a kao teški emotivac, jednostavno izgubila povjerenje u političare, politiku,i još ga nisam vratila, ne zna se kad ću. I dalje

ne mogu da vjerujem da su dozvolili da se sva njihova prostačka i nevažna prepucavanja pretvore u rat.Ne mogu da vjerujem da se u toku rata nisu masovno samoubijali zbog osjećaja krivice jer je toliko mladih nevinih života ginulo okolo za njihove nacrtane ciljeve na salvetama, toliko dobara je pregaženo, toliko domova uništeno , sve nečijom rukom stvoreno. Ne mogu da vjerujem da su po zavšetku rata i zbra zdola sklepanog mira, ti isti likovi nastavili da se bave politikom, da su im ljudi i dalje davali svoje glasove i da su im vjerovali.Da su im dozvoljavali da u njiohovo ime vode male , jadne, siromašne i raspamećene državice koje su nastale.

Zašto mi je još svejedno?

Jer sam bijesna.Bijesna sam još od rata i nikako da me popusti.

Bijesna sam na narod koji ne misli svojom glavom.Na likove koji su zauzeli medijski prostor i tupe vam i popuju šta da mislite, šta da osjećate, kako da se ponašate,a niko vas ne pita kako plaćate račune, kredite, kako uspijete da samo dopola napunite potrošačku korpu svakog mjeseca, a onda od pola, na tekicu,ko vam plaća preglede kod ljekara, ko kupuje lijekove, kako se grijete, kupate, ko vas vozi kada nemate svojega mercedesa ili makar audija.

Alooooooooo, ima li koga?

A ne.

Ne smijete to da pitate.Ne da ne smijete jer vam je neko zaranio, nego ne smijete jer vam je u glavi jebeni čip isprogramiran da vam se ukoči mozak ako vam nešto slično padne na pamet.

Jer to nije važno.Važan je referendum.Simbol RS.Čuveni, simpatični, kažu evo sad, srpski inat.

Bijesna sam jer ste glupi.Svi redom.

Da niste, ne biste dozvolil da se nekoliko miliona maraka, ne znam tačno koliko, ali ako će nas lokalni izbori koštati oko 4 miliona, onda je ta cifra tu negdje….da se potroši na organizovanje ove šarade, a koliko se besplatnih ručkova moglo napraviti za te pare?Koliko besplatnih ljekarskih pregleda za nezaposlene , ili za zaposlene bez osiguranja?Koliko se struje moglo platiti najsiromašnijima? Koliko se moglo lijekova kupiti?Koliko se metara drva moglo obezbijediti najjadnijima?

Nemojte mi reći da je simpatični entitetsko nacionalni inat važniji od života i jednog ( ponavljam, jednog jedincatog ) čeljadeta bez posla.

Evo zašto mi je još svejedno, ali, ono, baš baš sveejeeeedno.

Zato što je moj rođendan 8.januara.Zato što sam stara 54 godine, nezaposlena, invalid od 1991. godine, zato što nemam nikakvih svojih prihoda.Zato što nikad ne mogu da proslavim, niti da makar obilježim svoj rođendan tog datuma.Jer ne mogu da napravim obični ručak, ništa posebno.Ne mogu da napravim kafu i običnu tortu, i počastim prijatelje i porodicu.Prijatelje ste mi otjerali.Novih imam samo na prste edne ruka za nabrojat.

Živim od mamine penzije.Bijesna sam jer svo ovo vrijeme živim na teretu roditeljima koji me održavaju na životu, hrane, odijevaju, griju i liječe.Kupuju mi i knjige ponekad.Ponekad ih sama ukradem.

Bijesna sam jer nisam imala novaca da si doplatim desetak mjeseci radnog staža na osnoovu kojeg bih imala pravo da podnesem molbu za invalidsku penziju.A nisam ih mogla doplatiti jer ne radim i nemam svoj novac.Bijensa sam jer znam likove koji su si kupili invalidsje penzije, a ja nisam imala para ni da si kupim jednu.

Bijesna sam jer nemam pravo na socijalnu pomoć jer živim sa mamom u istom domaćinstvu, a ona na neki način ima previsoku penziju, nešto preko 600 KM. A imam još i maloljetnog sina, za kojeg uredno primam alimentaciju, koja naravno, ne može da pokrije niti samo hranu koju dječak u pubertetu, od skoro 2 metra može da pojede za mjesec dana. Plus tri mačke.Fuj.Mogla sam se makar životinja riješiti, rekla mi je zaposlenica na psihijatriji kada sam završila kod njih zbog hroničnih napada klasičena panike, koji me hvataju redovno u periodu između prvog ili malo prije i desetog u mjesecu kada liježe penzija, iz čega se lako može zaključiti zašto mi se to dešava.

Elem, moj rođendan. Da dan prije nije pravoslavni božić i da se vlasti ne sažane na penzionere, iako, budimo iskreni, nije to sažaljenje, nego jeftino kupovanje glasova za neke nove izbore i neki budući referendum.Da nije Božić , vjerovatno bih se bila ubila jednog od mojih osmojanuarskih rođendana, ovako, penzije legnu obično tog dana , jer je dan ranije neradni, pa sa ja sjurim u kupovinu fasunge, i na vrhu obično bude mala manjina čokoladna torta sa narandžom, jeftina a dobra.Jedina joj je mana što je stvarno mala i ja bih je u napadu rođendanske depresije mogla bez problema sama pojesti uz dugački ohlađeni nes sa šljagom.

Eto vam moje mišljenje, jeblo vas mišljenje.

Ako ja ne mogu da slobodno i demokratski proslavljam svoje rožendane 8.januara, još od perioda prije nego što se RS i bila rodila, zašto bi mi uopšte bio važan njen rođendan?

Šta ona meni znači? Ništa.

Pta ja njoj značim? Opet ništa.

Šta je ona meni dala?

Ništa.

Ne dam ni ja njoj.

Lažem.Dala mi je pravo da mi isključe struju svaki put kad mi račun preže 200 KM duga. Iako mi svake godine u januaru to pratim već godinama ali ne mogu da dokažem,ukradu oko cirka 400 KW struje, koje uredno stignu na naplatu na moj račun, i to sa kamatama.Dali su mi pravo da se isključim sa sistema centralnog grijanja, i za to sam se pravo jedva izborila, i da se cijelu zimu smrzavam ko djevojčica sa žigicama, pokušavajući da uštedim struju.A grijalice je naprosto proždiru. U kupatilu , svaki dan , bukvalno, zbog bolesti provedem oko cirka 5 ili čak 6 sati, i zimi pravim male hrpice zapaljenih šibica da se ugrijem.Ako imam šibica.Babuskara sa žigicama.

Dali su mi pravo da napola krezava hodam bez kompleksa gradom godinama, jer, ko danas u RS ima toliko para da si može kupiti zube? Ja ne poznajem takve.Lijepo mi je davno rekao moj prvi zubar , čika Draško, da se kako god znam udam za zubara.

Mi nemamo love za zube, a i šta će nam kad samo parcijalno jedemo , ali imaju neki.Dodik, Ivanić, Radojčić.Sve blistaju osmijesi na referendumsko uskoro izbornim plakatima.

Ima i Krajišnik, upravo ga gledam i slušam.Kojeg jednostavno iz nepoznatog razloga ne mogu očima da gledam.Taj pogled ispod obrva, te poluprazne rečenice o ničemu, ti subjekti i predikati koji tuknu na znoj, ta fizionomija predsjednika mjesne zajednice u Điđimilovićima Donjim, taj naglasak iz polja kukuruza, taj osmijeh prevaranta šibicara.( opet žigice, 2.epizoda). Da prostite na izrazu, gospon Krajišnik, ništa lično.Ja ima opravdanje.Dijagnozu.Dijagnoze.

I na kraju, zašto bi meni uopšte trebalo biti važno da li će taj sporni deveti januar, ne autoput, nego datum u kalendaru, biti neradni dan?

Možda mi jeste važno.Ali iz sasvim primitivnih razloga.Preživljavanje. Jer ako iz nekog razloga nisam osmog januara digla penziju, jer je osmi drugi dan Boćića i radi se samo pola radnog vremena, onda ćemo morati biti na nezdravoj nema ničega za jesti dijeti sve do desetog.I ja i mama i sin, i vražje mačke.

A ako je deseti nedjelja, jer i to se znalo destit, onda i duže.

Da budem iskrena, nije mi važno ni da li će i koliko će Republika Srpska biti živa.Svejedno mi je.Ja ne želim neki novi rat i nema niti jedan razlog zbog kojeg bi svoga sina ili kćer poslal u bilo koji rat.Jok.Basta.

Zašto bi mi išta od ovoga uopšte bilo važno, kad se ja već više od 25 godina rukama i nogama borim za opstanak , za preživljavanje, puko preživljavanje ove moje male porodice.Jedva na jedvite jade.Samo da postojimo.Ništa posebno, nikakvi praznici, ludiranja, slavlja.Puko , malo , preživljavanje.

I dovraga, kad sam već stigla dovde, šta vam to znači , vitalni nacionalni interes?

Osim šupljih rečenica tipa Momčilo Krajišnik, šta? Evo vam nacionalni interes.Ja da vam kažem.

Hrana i voda da dotekne od početka do kraja mjeseca.

Pravo na istu.Pravo na krov nad glavom.Pravo na liječenje i lijekove .Pravo na školovanje i učenje.Po mogućnosti besplatno.

Koliko ste talentovanih stručnjaka i umjetnika izgubili, samo zato jer im roditelji nisu mogli plaćati fakultet?

Pravo da se grijete i mogućnost da to grijanje platite.Znaći prihode koji mogu da se razvuku bez tekice, bez kredita i bez posuđivanja, od početka do kraja mjeseca.Znači, posao.

Pravo da budete slobodna jedinka u uređenom društvu.Da mislite, odlučujete , pitate i sumnjate sve svojom istom glavom.

Eto vam vitalni nacionalni interes, jebo vas on. Redovno.Od početka do kraja mjeseca.

Opsaka autora.

Da se razumijemo, ja sam po struci etnolog, to mi je trebala biti profesija, prije nego što sam postala invalid i čistačica stubišta.

I kao etnolog, zalažem se da kultura, običaji i tradicija – bilo svjetovna bilo crkvena – budu debelim berlinskim zidovima odvojene od države , njezinih interesa i politike.Ne samo kod nas, nego u cijelom svijetu.

Eto, to je moje mišljenje. To je moje ime i prezime, moj blog.Moje demokratsko pravo da ga imam, kad ste već pitali.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s