Moda je sranje

Naslov je možda pretežak.Sigurno je pretežak.Ali, nisam ja određivala pravila ponašanja na društvenim mrežama.Psovke, blamaže, bljuvotine plus seks, to je uglavnom ono što na prvi pogled privlači pažnju.Pa, iskali ste, eto vam ga.

I naslov je sranje, ali nemam trenutno bolji.Kontam, kad može Vedrana da sve po spisku svima, mogu i ja.Ona je poznata i etabilirana spisateljica, ja nisam, ali nije to nekakva posebna razlika.Dakle, moda je sranje.

Još je veće sranje jer ta izjava dolazi od osobe, u daljem tekstu : mene,koja se svojevremeno bavila dizajniranjem, krojenjem i šivanjem odjeće.I to strasno.Jedno vrijeme sam , mnogo davno, prije postojanja ikakvog blogovanja, pisala male kolumne, kratke esejčiće od karticu i po o modi i odijevanju, u lokalnim novinama.A kao esteta sa pomalo pomjerenim i nonkonformističkim ukusom,te uvrnutom da ne velem usukanom duhovitošću, nikad mi nije svejedno u čemu sam, čak i po kući, čak i kad perem haustor, čak i kad krečim.Na svoju prvu rektoskopiju u životu, a uslijedilo ih je potom mnogo, previše, otišla sam odjevena u uske bijele farmerice, bijelu majicu sa isplaženim jezikom Stonesa, i sa tamnim crnim naočarima za sunce.Dr Ružica mi je iz nekog razloga zamjerila samo naočare koje sam skinula, iako ona zbog toga ništa bolje nije vidjela kakvo je stanje u mom jadnom malom , mladom colonu.

Čak i kad izgleda da mi je sasvim svejedno, nije mi svejedno.Odavno odjeća nije samo u funkciji zaštite naših nesavršenih tijela od vremenskih neprilika; odjeća je odavno nekakv način komunikacije.Sa svijetom i sa svemirom.Na ovom mi mjestu pada na pamet ko drugi, nego majstor komunikacije sa svemirom, Mr Bowie, kojemu odijevanje sigurno nije bilo samo puko prekrivanje niti samo umjetničko izražavanje, nego dio cjelokupnog paketa.On,muzika, umjetnost postojanja .Sve u jedan. Jedini i neponovljivi, unikatni Black Star.

Ali ova digresija bi me odvela na sasvim drugu stranu, tako da Ziggyja ostavljam na njegovom mjestu, kao sliku drage osobe na radnom stolu.

Moda nije isto što i odijevanje.

Moda je izmišljotina modernog društva , opsjednutog stvaranjem profita i umnožavanjem i povećavanjem istog, sve dok se sve vezano za nju,ne pretvori u čisto sranje.I tako se vraćam na naslov koji se nije činio primjeren, ali sve čega se dohvati moderna kapitalistička privreda , zasnovana na stvaranju zarade, ima samo jedan cilj: natjerati ljude da što više troše, da što više kupuju , da žele još i još i još.

Odavno sam obožavalac djela poznatog talijanskog fotografa Oliviera Toscanija, poznatog po kontroverznim fotografijama za reklamne kampanje Benettona.Kada sam davno kao studentica francuskog jezika, uspjela da nagovorim tatu da me pretplati na franscuski Elle, da bih bolje naučila jezik, u prvom broju koji je došao u moje poštansko sanduče, bio je opsežan intervju sa Olivierom.Bila sam fascinirana, ne samo famoznim fotografijama, na koje je usput, Oliviero stavljao svoj potpis u tako sitnim slovima da bi vam trebala lupa, ili debela dioptrija da ga pročitate.Skroman, genijalan, lijep starac, mislila sam.

Priznajem da dotad nisam znala gotovo ništa o njemu, ali sama ta činjenica o potpisu svoga autorskog rada, mi je rekla mnogo.I svidjelo mi se, jako.Potom, pričao je o svom porodičnom životu u Toskani, O načinu na koji radi , kako smišlja ideje za fotografije, i šta doista misli o modi.

I rekao je sve ono što sam ja mislila a nisam imala gdje da napišem i objavim.

Moda je bezveze.Moda je mamipara.Pitate li se ikad zašto svake godine poznati svjetski brendovi i dizajneri rade dvije opsežne kolekcije, jesen-zima, i proljeće-ljeto? Pa,upitajte se. Iz jednog jedinog razloga: da staru odjeću bacite,da kupite novu, da mislite da niste in, da opet kupite novu i onda opet novu, i sljedeće sezone ponovo novu.Sva vaša pomodnost je zapravo samo obični i to vrlo providni psihološki trik kojim se ogromne sume novaca slažu u nečije već pretrpane džepove.I račune, naravno.

Zašto bi dobra stara bijela muška košulja ikad imala ikakav razlog da izađe iz mode? Ili, mala crna haljina? Ili farmerice.Da li su uske, široke, spuštene , dignute, izlizane, našarane, pocijepane, čitave, to bi trebalo da bude samo pitanje vaše naklonosti i stilske određenosti. Ili neodređenosti.Ili stava: ma, baš me briga.Možda i neke tjelesne korektivne intervencije.Ne plastičnom hirurgijom pobogu, nego oblikom jeansa prilagođenog vašim i samo vašim tjelesnim proporcijama.

Zašto bi šarene ljetne haljine ikada bile out?Ili kaubojske čizme?Patike?

Moda je industrija koja radi samo za sebe,brine samo za sebe, ima svoje ekonomske parametre i zakonitosti dizanja profita.
Pomodnost je osobina, ne naročito vrijedna pažnje.Pomodne osobe silno žele da predstave same sebe u trenutno modernom svjetlu,muče se sa inferiornim odnosom prema okolini, i zapravo samo su figurice na velikoj tabli Monopola, u kojem se šakom i kapom rasipa novac, kojeg svijet može mnogo pametnije i bolje iskoristiti.Često je simptom kompleksa manje vrijednosti.

Odijevanje je nešto sasvim drugo.Odijevanje je vaš rukopis,jedan jedini. Jedinstven način na koji pričate svoju priču.Odijevanjem govorite ko ste, šta vam je važno, čemu se radujete i kako, da li ste sitničavi, neuredni,tvrdoglavi, glupi,duhoviti, posvećeni, strasni, hladni kao špricer.Kako se nosite sa godinama i starenjem, kako i koliko volite svoju mladost, svoj život.Sve.Da li volite i poštijete svoje tijelo i sebe u svome tijelu.Da li ga slušate.Da ne govorim sad o tome da odjećom pričate i koju muziku volite, koji kulturni milje je okosnica vašeg života.Odjeća je kao privremena tetovaža.Nikad nećete pogriješiti ako ona liči na vas i vaš život.A ima mogućnost transformacije, jer već sutra nismo isto što smo bili jučer, pa će nam i tetovaža biti drugačije obojena.Na drugom mjestu naglašena, s druge strane nevidljiva.Neke ćete jednom staviti i više nikad.Neke ćete nositi i nositi sve dok se neko ne naljuti i ozbiljno vas opomene da biste mogli ponekad i da operete tu majicu.

U tom smislu, polovna garderoba ima sve osobine savršene odjeće.Jeftina je, nije prostački skupa, niti priprosto pomodna, a kombinacijom sitnih detalja i jeftinih komada odjeće možete začas da stvorite iluziju priče koju želite ispričati.Osim svega toga, odijevanje polovnom garderobom , je zanimljivo poput dječije igre, kada ste kopali po majčinom ormaru i radili modne revije za ukućane a oni sa oduševljenjem pljeskali, bas svakoj ludosti koju ste natakarili na sebe.Zar to nije smisao svega? Da se igramo.Da se radujemo.Da budemo mračni i tužni kad to jesmo.Da budemo nevidljivi kad nam se ne bude ni sa kim.Da slavimo život, kakav god da je.

Oliviero Toskani , u pomenutom razgovoru , je na kraju priče , otvorio svoj ormar sa garderobom i novinaru pokazao koliko ima košulja.Ravno, sedam.Zašto će mi više košulja? Kad sam na putu, potrošim ih, i isprljam , kad dođem kući, operem ih.Nove ću kupiti kada se ove stare, koje volim, pocijepaju.Zašto bih ormar napunio košuljama koje ne mogu u dogledno vrijeme da izližem? Ja ne radim tako daleke planove.Moji su snovi danas i ovdje, sad.Najdalje sutra.A za sutra imam čistu košulju.Imam samo jednu kuću koju zovem domom.Ne mogu da živim u tri kuće istovremeno, i da mi sve tri budu dom.Semplicemente.2016-09-12_19-06-371

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s