Moji kokuzni recepti

U namjeri da malo povećam promet na mome blogu, a po savjetu iskusnih dugogodišnjih blogera, odlučila sam da malo prodrmam situaciju.Vele da treba da pišem makar jednom sedmično ili češće. Dobro.Evo.

Iako, ja ne samo da sam tvrdoglava , pa ne mogu ni riječ da ukucam po narudžbi, niti mogu da pišem po narudžbi, a opsesivno mrzim reklamiranje, promovisanje i podilaženje eventualnim čitaocima ili kupcima.Međutim, rečeno mi je da makar ponekad treba da budem fina.Ajde,de.

Znači, recepti.Ali ja vam nisam nikakva kuharica.Niti domaćica.Ni čistačica.Ni organizatorica porodičnih evenata.Nikakva sam u sastavljanju popisa za kupovinu, uvijek mi na kraju ispadne neka pjesma.Još sam gora u odgoju djece, zapravo, tu sam pravo zafulala u prazno.Nikad ih ničemu nisam naučila.Ja sam bila loša mama, umjesto da ih dresiram, i da za njima spremama i da za njih spremam, ja sam se igrala sa njima.Kao što bi to bili radili njihovi očevi da su tada imali vremena za njih.A kada je sve došlo na procjenu validnosti, ispalo je da sam iz mamećeg posla dobila keca .Minus.I sad ću po preporuci mog dragog prijatelja iz djetinjstva, koji me poznaje još iz vremena kada nisam morala da budem žensko, nego samo drugar, da objavljujem svoje recepte.Koji su uglavnom odoka.Od onoga šta imam u frižideru i od onoga šta imam u nekom dalekom kutku sjećanja na mirise i okuse djetinjstva u siromašnoj ali ambicioznoj, više gladnoj, nego sitoj, ali odvažnoj Jugoslaviji.Na jela iz kuhinja mojih baka, koje recepte nikad nisam zapisivala i koji mi nikad nisu poslije uspjeli kao njima, niti su bili onako ukusni kao u mojim sjećanjima.

Ja kuham kao histerična slikarica.Ili, kao bubnjar u bendu koji je upravo ostao bez basista.Kuham kao psihosomatična opsesivno kompulsivna Silvija Plat.Zaletim se u frižider, ljuta što moram skuhati neko jelo i što moram još i da ga pojedem, umjesto da sjedim i pišem i crtam i tako odokativno smućkam neki složenac kojemu poslije izmislim neko fensi francusko ime.Quiche with no fish.At all.

Elem, za današnju priču je potrebno da se zna koji je datum.Datum je neki pred penziju.Što znači da su špajze i frižideri, a bogumi i novčanici, prazni.Što znači da svi nekako gledaju u mom pravcu jer sam ja kao kreativna.pa od ničega uvijek mogu da napravim nešto.E pa, dragi moji, razočaraću vas.Od have ne može da se napravi pita.Ne može ni od govneta, a jedino nam have i govana u ovoj našoj maloj mahali ima za džabe.

A kad sam već tu, da zamolim lijepo gospodina Milorada , milog i radog, Dodika, poznatog u narodu kao Mile od Laktaša preko Stričića, da nam u duhu predizborne kampanje, umjesto driblanja referendumskim loptama, što se pokazalo kao vrlo upitno, lijepo penzije umjesto desetog septembra, uh , pardon, deseti je subota, dodaj još makar dva dana, znači umjesto jadna mi majka dvanaestog septembra, lijepo podijeli petog u ponedjeljak, pa da vidiš ljubavi i podrške.

Nema boljeg marketinga od punog stomaka.E sad, koliko će  taj stomak da drži, do izbora u oktobru ili samo do referenduma, to je već vrlo individualno.U onih jadnika koji imaju po 250 maraka penziju- vidjela svojim očima jer volontiram na bankomatima kada penzija stigne i jadnim pregladnjelim starcima pomažem da ukucaju u bankomat sve potrebne podatke, u njih penzija traje samo nekoliko dana a kako sam uz volontiranje i popričala sa ponekim od njih, znam da im političke aspiracije nisu ni blizu postojećim.Bankomati su čudo.Ima onih nekih sitnih slova odozgo i sa strane i izgleda da računaju na korisnike samo do pedesete godine života. A onda ih kada im vid drastično oslabi, jednostavno otpišu.Doviđenja penzionerčići, glupančići, dobrodošli mladići.Iz dijaspore po mogućnosti.

Elem, da se ja vratim na predpenzijski sirotinjski recept koji bi trebao da poveća promet na mom malom blogiću.

Pa evo:

Desert “ Nostalgija “

Ne kuha se, ne peče se, gotov za otprilike minut i po.

Uzmete šolju za kafu, srednje veličine, u nju sipate kraš expres, a ako ne znate šta je kraš expres, onda vam nema pomoći.Lezite i čekajte nebo da vam se sruši na glavu.

Zatim u kraš , dodajte pola kesice, ili cijelu , zavisno od ukusa, vanilijinog šećera, i prstohvat cimeta sa Cejlona i sve lagano promiješajte.

Zatim dobivenu smjesu sipajte malo pomalo na dlan desne ruke, ako ste dešnjaci, ili lijeve ruke , ako ste ljevaci, i polako lickajte i lizuckajte, potom dosipajte , sve dok ne potrošite cijelu smjesu.

Prijatno.

Umirujuće miriše.Na toplu postelju, crtaće u sedam i petnaest, na Branka Kockicu, na Mazu i Lunju.Miriše na nas same prije nego što smo postali robovi sistema u kojem više ne postoje vesela , sretna i malim zadovoljna djeca.

2016-09-03_10.31.01[1]

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s