Princess Leia

P

2016-08-20 21.04.38

Princeza Leia je bila jedna od mačkica na boričkom parkiralištu pored Kajaka, uvijek pretrpanom automobilima, motorima, kombijima, svime i svačime, tako da pješaci najčešće uopšte nisu mogli uopće da prolaze tuda, osim ulicom.Hranila sam nju i njezine sestrice cijelog ljeta prošle godine.Uveće, kasno, skrivećki.Morali smo da se sakrivamo od mahnitih mrzitelja životinja iz zgrade pored parkirališta, od mahnitih mrzitelja životinja koji su polupijani izlazili iz kafana, i od čopora pasa lutalica kojih ima u svim gradskim kvartovima. Mace su nekako skontale da im je najsigurnije da se zavuku ispod parkiranih automobila, i tu jedu, tu ih ni bijesne komšije ni lajavi psi nisu mogli da dohvate.Ja sam imala sva izgrebana koljena jer sam puzala kao specijalac da uguram hranu ispod auta, amalene su se gurale oko nabrzaka servirane većere.

Jedino Leia nije htjela da jede.Ona je ostavljala svoj dio klope i išla za mnom, sve do kraja ulice.Pomazila bih je , malo smo poprićale i ja bih otišla.Leia je ostala i mijaukala dok joj se ne bih izgubila iz vida.Ona je htjela mene.Uvijek je tako, mace biraju svoje udomitelje.Grizla me savjest jer sam već imala tri mace u kući, i psa, a ni njima nisam mogla da priuštim sve što sam željela, često smo bili u krizi i za hranu.

Početkom jeseni je prestala da se pojavljuje na večeri na parkiralištu.Nisam se previše brinula, mislila sam da je negdje odlutala, a sama sam sebi zabranila da mislim na najgore.Ipak je ona bila samo obična ulična maca, a njihov životni vijek je samo dve-tri godine, u našoj bolesnoj sedini i mnogo mnogo manje.

Onda, kad je zahladilo, saznala sam da je zarobljena u jednom podrumu u toj zgradi punoj frustriranih mrzitelja maca.

Te sam večeri provirila kroz rešetke i čekala da vidim hoće li se iko pojaviti, nemalo sam se iznenadila kad sam ugledala moju pričalicu.tada sam joj dala ime.Znala sam da neću odustati dok je ne donesem u našu malu porodicu.Ali, ona je bila zaključana u podrumu sa tri svježe postavljena katanca, očigledno je pokupala da se sakrije od hladnoće, i vlasnik podruma mi nije dopustio da uđem i izvadim je odatle.

Tako smo uspostavile našu noćnu rutinu.Ja bih se došuljala ispod balkona do podrumskog prozora, zovnula bih je, a ona je već najčešće čekala na nekim letvama kojima je bio poduprt prozor sa unutrašnje strane, i kroz rešetke sam je prvo mazila.Jedva sam mogla da proguram dva prsta kroz njih, ali ona je prvo čekala maženje i prela nasav glas. A tek poslije je uzimala hranu.Nisam joj mogla ubaciti vodu nikako, pa sam joj prije dolaska hrenovke namakala u toploj vodi dugo.Bacila sam joj u podrumski mrak ružičastog miša na stapu sa zvončićem i kad bih odlazila , čula bih je kako se igra u svom zatvoru , loveći miša od ružičaste vune.

Imala sam neki neodređen plan da ću jednom kasno noću da ponesem kliješta i šrefciger i da nekako odvalim zakovane rešetke i oslobodim ju, ali se to razvuklo puna dva mjeseca.Sve do pred Novu godinu.A kada je jedne večeri baš pravo zazimilo, smrznutim sam rukama odvalila dio rešetke, nogom završila posao, ali sam napravila toliku buku da se istoga momenta na neprijateljskoj tritoriji upalilo svjetlo, a bila je skoro ponoć i svi penzioneri sa čistom savjećšu su mirno spavali; gajbe i drva u podrumu na koja se maca Leia penjala, su se stropoštale uz još više buke , ja sam se sakrila u žbunje, a Leia je nestala. Tek kad sam došla kući, primjetila sam da mi je nokat na palcu kojim sam odvaljivala rešetku, sasvim polomljen , do korijena.Hladnoća je valjda bila anestetik. Svake sljedeće večeri me je, oslobođena iz podruma, ipak čekala na istom mjestu da se pomazimo i malo nešto zamezimo.

Na staru godinu , dok su se svi spremali negdje na proslave, odlućila sam da , mimo mamine volje, koja je stalno gunđala protiv novih mačaka u kući, kao djevojčica od desetak godina, uvedem leiu u kuću i sakrijem je u svoju sobu.Samo što nisam imala svoju sobu , nego sam jednu jedinu sobu dijelila sa ostarjelom mamom i svim životinjama.

Ali, uradila sam to.Tačno kad je otkucavala ponoć, kao u bajkama, samo što nisu zvonila zvona nego su pucale petarde sa svih strana, a Leia drhturila u mom kaputu, i istovremeno prela, ja sam je uvela u naš stan.

Brzo se navikla na sve životinjske stanare, iako je malo zazirala od psa, jer Deisy ima glasan, uznemirujući, emotivan sopran i nije je briga da li neko spava ili je pola noći, ona pjeva kad joj se pjeva i kapak.

Dok je Dejzika nastupala u operi, Leia je bila na sigurnom, ispod mog kreveta.

Inaće je bila najbrža od svih ostalih mačaka, uvijek ih je pobjeđivala u ganjanju za crvenom laserskom tačkom, ili u trkama za ping pong lopticama.To je obožavala.Prodavačica u kineskoj radnji preko puta me jednom pitala, da li ja to igram stoni tenis, jer je i ona dobra u tome, to je omiljeni sport u njenoj zemlji, ja sam se nasmijala,moje mace vole da ga igraju, ali svako malo pogube sve loptice, ispod namještaja i bijele tehnike , tako da moram da obnavljam zalihe,narandžastih skakutavih nejestivih demona.

Leia se nije lako opuštala pred novim ljudima, ja sam bila njen čovječji primjerak od povjerenja.Čim bih joj se primakla, počinjala je da prede, glasno, duboko, ravnomjerno , kao neki dobro naštiman traktorčić.Čak je pobijedila šeficu Milicu i izborila se za mjesto za spavanje,na jastuku tik do moje glave.Ležala bi na strani i prednje šapice spustila protegnute sasvim niz tijelo, kao da je čovjek.Osim što je voljela da priča sa mnom a i ja sa njom, znala je da uzdahne, duboko, smireno,kao da želi reći, ok, vrijeme je za spavanje, sve je na svom mjestu i svijet neće noćas prestati da postoji.

Svi koji su ikad živjeli sa životinjama, poznaju taj uzdah.Kada životinja, pas ili mačka, osjete da su na sigurnom, da su zaštićene, da je sve u redu , da nema opasnosti, onda se malo vrte tamo ovamo, unazad , ukrug i namjeste u pozu za spavanje, potom uzdahnu, opuste se o otplove u svoje misteriozne snove.

Leia je ispuštala prave filozofske, ratničke , borbene uzdahe.Bila je prva za doručkom i nije bila probirljiva kao ostatak mog malog čopora.

A onda je došlo proljeće.Uvijek se plašim da će neka maca da padne sa balkona i povrijedi se, tako da sam uvijek na nekakvom oprezu i u strahu da ih ne izgubim.Godinama već planiram da na balkonu napravim nekakvu zaštitnu mrežicu da one mogu mirno da se izležavaju na suncu,ali nikako da skupim dovoljno novca.

Krajem juna je pala sa balkona, ganjajući velikog zelenog skakavca.Ja sam gledala u nju iz sobe, gledala sam kako se uhvatila za lim na ogradi i skliznula sa njega.Dok sam se ja sjurila niz stepenice, leia je već prestrašeno jurila travnjakom, sve dalje od mene, a ja bas i nisam u nekoj trkaćoj kondiciji i …Danima sam je tražila.I nalazila.Ali, izgleda da joj se život na slobodi, u travi, među mušicama, leptirima, pticama i mnogobrojnim macama lutalicama previše sviđao, nije htjela da mi priđa ponovo ni jednom.Čim bih je zovnula, pogledala bi u mom pravcu, prepoznala me i odjurila kao da je svi mačji crni đavoli jure.

Ja sam bila isprva jako tužna.Mislila sam da me ne voli, da me nije nikad nimalo voljela.A onda sam shvatila.Leia je odabrala slobodu i neizvjesnost, odabrala je ono čemu ju je njeno malo slatko srce vuko, nasuprot sigurnosti , redovnih obroka, topline moga jastuka za spavanje i moje ljubavi.I odlučila sam da to poštujem.I dalje sam joj odnosila večeru na isto mjesto i zdjelicu sa vodom.Ali nisam više pokušavala da je ulovim, niti da je dozivam.

Nedostajala mi je i bila sam pomalo ljuta i uvrijeđena, ali , ih, nije ona prva kojoj moja naklonost i ljubav nisu bile dovoljne da bude sretna.

Leia me je naučila još nešto što nisam znala o mačkama.Uvrijeđeno je mišljenje da se psi vežu za osobe, a mačke za mjesto.E , nije tako.Shvatila sam da su i mace na neki sasvim drugačiji način od pasa, u stanju da budu odane i lojalne svojim ljudskim vlasnicima.Moje ostale tri mace, su odabrale da budu sa mnom, iako je i Sunčica pala sa balkona jednom, a dok sam ja sišla, ona je onakva malena i kržljava, jer je kao beba preživjela ozbiljan lom karlice, verala se uza zid da se vrati na svoj balkon, kući.Milica , koja nije neka mazulja od mace, već đefica i zafrkant, ona je mali milion puta pala sa balkona i uvijek je pustila da je nađeamo i da je vratimo kući.Najdraže joj je da izjuri čim neko otvori ulazna vrata i penje se stepenicama gore dola, zafrkavajući nas koji idemoza njom, sve dok ne isplazimo jezike od umora.

Ali, one su odabrale mene.Odabrale su da žive sa mnom.I to ne zbog hrane, vode i toplog skloništa.Već zbog ljubavi i privrženosti.

Leia je odabrala slobodu.Znala sam da me je voljela, i znam to i danas pogotovo, jer sam popodne, kao da me je nešto vuklo , sa povriježenim zglobom , odšepala do balkona da zapalim cigaretu.I prva stvar koju sam ugledala bio je automobil koji odlazi u punoj brzini iza sebe ostavljajući tijelo neke crne mace.Strčala sam se niz stubište brzo koliko mi je bolna noga dozvoljavala, i našla moju Princezu Leiu kako odlazi negdje tamo, iza duge u mačji raj.

Milkila sam je, mislim da sam jecala, poslala sam mamu da mi donese neku kutiju i cigarete i tako smo sjedile na pločniku, nas dve, obe prekaljene intergalaktičke ratnice, jedna krvava, druga uplakana, i opraštale se.Nadam se da će, kada se sljedeći put sretnemo, Leia da mi dozvoli da je ljubim i grlim, mazim i pazim u krilu , jedinom krilu u koje je htjela da sjedne. Nadam se da će me i tamo voljeti.Jer tamo, kada se ponovo sretnemo, svi će biti slobodni i sve će slobode da budu jednake.

Naši ljubimci, naše životinjice, su sa nama kratko i u tom kratkom periodu, mogu da nas nauče mnogo toga.Ne samo o tome da je vrijeme dragocjeno, i da se prema njegovom proticanju odnosimo vrlo nonšalantno, uvijek nekako vjerujući da se ta kratkoća nekako nas ne tiče.

Ne samo da je život tanan i krhak, čak i kada ih imaš devet komada u rezervi.

Ne samo da je smrt nešto od čega ne treba praviti dramu niti tragediju, nego je dio tog tako sićušnog momenta u nekom zajedničkom trajanju i da je stoga treba prihvatiti, zagrliti, poštivati.

Sjedile smo tako na pločniku, ja sam pušila, Leia je odlazila , a njeno maleno lijepo tijelo je ostalo da se sad ja nekako pobrinem za njega.Nisam znala gdje da je sahranim.Vjerujem da njoj ne bi bilo važno, ali meni jeste.Baš zbog toga što mi je otkako je odlutala u vanjski svijet toliko nedostajala, njezina mekana dlaka, dugački bijeli brkovi, flekica na njušci, i taj uzdah pred spavanje, dubok kao uzdah iz neke pozorišne predstave.

Smrt je tako obična, i bezznačajna.Ako niste bili u stanju da iskoristite vrijeme dok ste bili skupa i živi, odjednom vam postane jasno da je sad kasno.Kraj doista postoji.I svi koji kažu da je vrijeme beskonačno i nedodirljivo, odjednom ga postanu vrlo bolno svjesni kada neko pored nijih umre.Gotovo da se može dodirnuti.Gotovo kao da je vrijeme životinjica koja se hrani samo svim našim istrošenim vremenima.

Zamotala sam je u bijelo , platno sa izvezenim cvjetićima, poljubila sam je u flekicu na nosu, i odnijela na livadu pored rebrovačkog groblja da bude u blizini moga djeda i da je mogu ponekad posjetiti.Nisam mogla da kopam još jedan mačji grob.Mačke umiru u mom gradu ko muhe i komarci.Ko leptiri.

Leia nije dopustila da joj sklopšim okice.Otišla je zagledana u daljinu u svemir i u avanture koje je čekaju i u kojima će bez svake sumnje da maestralno pobjeđuje.Laka ti noć, mala moja intergalaktička ratnice.2016-08-20 21.01.48

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s