Riječi

“Now I've heard there was a secret chord
That David played, and it pleased the Lord
But you don't really care for music, do you?
It goes like this
The fourth, the fifth
The minor fall, the major lift
The baffled king composing Hallelujah”  L.Cohen

početak je nekako najlakši slažeš riječi kao musaku od povrća ali u svijetu je mnogo riječi ponekad mi se čini i previše na primjer zašto bi jutro trebalo da bude pametnije od večeri jer eto bila je noć i ona je zamotala njegov crno – bijeli karirani šal tri puta oko vrata boljelo ju je grlo kao kad se neka tuga kandžama bori da izleti van ta je noć baš bila nekako pametna i hladna i ona je znala da ga nikada ponovo neće sresti ne takvog ne tako a bol će sjutrom postati plava kao modrica i jutro će uprkos uvriježenom  vjerovanju postati najgluplje jutro na svijetu

ili na primjer neki kažu da vrijeme zapravo ne postoji ne dolazi ne prolazi ne odlazi a ona svejedno primjećuje promjene koje su sigurno nekakav naučni dokaz te gluposti s vremenom smežurane ruke prve staračke pjegice osmijeh koji je postao obična bolna grimasa nekada je bila solidna palanačka krojačica pa ispred ogledala rukama razvlači kožu u svim pravcima i tačno zna gdje bi trebalo odrezati i koliko gdje suziti i skratiti ne neće se oni nikada ponovo sresti jer pitanje je postoje li čuda

ili na primjer u jednom malom procjepu vremena koje ustvari ne postoji ne dolazi ne prolazi ne odlazi u nekom neurotičnom ponavljanju sa zapada prema istoku prelijeće plavkasto nebo boje njegovih odavno mrtvih očiju za koje bi ubila bez pitanja samo da ih može još jednom vidjeti jedna te ista umišljena ptica nepodnošljivo dosadna ptica

ili na primjer on je dugo gledao u mrežu svojih koščatih prstiju isprepletenih kao u akordima pjesme koju je jednom smislio o njoj ali joj nije rekao jer bila je zima ona je uvijek imala o svemu  šta da kaže samo da ne bi govorila istinu i bila je promukla i pila je čaj od jabuke i cimeta umjesto pjesme o tome kako se nikada ponovo neće sresti i kako vrijeme ne postoji i zato će možda zauvijek ostati zajedno u tom zaleđenom trenutku života umjesto te pjesme samo joj je zamotao svoj karirani šal oko vrata triput prošao dugačkim koščatim prstima kroz kosu i sjurio se niz serpentine od stepenica prema sivom jutru koje uopšte nije bilo pametnije od večeri savršeno svjestan da se oni nikad ponovo neće sresti jer pitanje je postoje li čuda i ako postoje pitanje je mogu li se pipkati prstima i probirati kao što biramo crvene naranče složene u pravilne piramide na tezgama u tržnici koja je već budna i puna naspavanih i bezrazložno sretnih domaćica

 

vmed2845141

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s