Doručak, improvizacije i slobodno padanje

Jutros sam odlučila da češće mijenjam rutinu koja mi inače daje nekakav, kakav – takav , osjećaj sigurnosti.To je bitna stvarčica za one koji pate od anksioznosti, posttraumatskih stresnih sindroma, za malu djecu i životinje.

Dakle, preskačem čitanje najnovijih vijesti.Televizor sam okrenula na neki neutralni kanal i prema mami, koja sjedi na svom krevetu, čeka majstora da nam prekopa  kuhinju i popravi ventil za vodu i u svome meditativno alchajmerskom svijetu, sasvim joj je svejedno u šta gleda, meksičku sapunicu, masakr na ulicama Nice, požar kod Splita, ili Big bang theory.Njoj je očigledno potpuno nevazno  šta se sa svijetom dešava.Zavidim joj ponekad.

Meni nije.Ali, doista, uopšte više ne vidim način šta bi običan mali čovjek mogao da uradi da se nešto promijeni na bolje.Svijet me je odavno razočarao.Kao, uostalom , i prijatelji, rodbina,djeca,ja sama sebe.

Nekad sam vjerovala.

Vjerovala sam da je čaša puna dopola.Da ima nade.Da se samo budale sa niskim dometom inteligencije trude zabavljati gdje god i kako god.Po mogućnosti stalno.

Vjerovala sam da vjerovanje samo donosi olakšanje i spas.

Vjerovala sam da se vrijedi prepustiti i dozvoliti struji da te nosi, da ima smisla jer je priroda tako napravila da se i najjadnija bića bore, nekad sasvim nesvjesno, za opstanak , za sebe , za pobjede.

Svijet me je razočarao.Revolucije su me razočarale.Shit happens.

I ljubav, a tek ona! Kako je ljubav uspjela da me razočara , to samo vrag zna, jer tu sigurno nisu čista posla.Nikako se nije moglo desiti da ja svojom voljom i zdravim razumom prestanem vjerovati u ljubav i njezinu moć.Nema šanse.Kako sam i gdje sam polupala lončiće, nemam blage veze.

Voliš me? Aha, malo morgen.

Volimo se, volimo prirodu, bicikliranje,životinje, zalaske sunca,izlaske sunca, mille-feuille, dječicu, bebeći miris ispod kosice na potiljku kad se probude oznojeni, mirise mora i Calvina Kleina, cipele, cipele, i još cipela,Sex i grad…malo morgen.

Kako sam postala ovako otrovna ?

Gdje je nestala Mirelica koju ste poznavali?

Huh, teška pitanja.Nestala.Nema me.Sakrila sam se u tamu ispod mog ćebeta sa nacrtanim noćnim nebom i žućkastim zvjezdicama koje se , sve redom, smiješe.I mliječno boležljivi mjesec se smiješi.

Više nisam žena.Teško je biti žena u mojim godinama i kad ti ništa ne fali, kada imaš još dosta da daš i pokloniš, još mnogo planova i stvari koje želiš da uradiš, kad imaš sve potrebno za preživljavanje i još malo preko toga  za slatke i gorke nestašluke, za zadovoljstva i ludiranje, teško je biti žena u ovim godinama i kad te život mazi i pazi, i kad ti sve ide na ruku.Akamoli.Akamoli kad nije tako.

Više se ne osjećam kao žena.Ako nisam žena, šta sam koga vraga? Starica.Baba.Babuskara.I to sam jednom čula od neke prepotentne dječurlije čiji smisao za realnost traje jedva dvije sekunde u budućnost.

Kažu da je ljepota u očima posmatrača.Ne govorim o ljepoti zato što me brine njezino nestajanje, ako je ikad i bilo, jer ja ljepotu, koja je u očima posmatrača vidim svuda.I u sebi.I na sebi.Potpuno je besmisleno i apsurdno, sasvim bolesno, vidjeti ljepotu kao stanje ženskog tijela zategnutog u proporcije propisane trenutno aktualnim brojkama i to u preciznom odnosu masnoće, hidratiziranosti i boje iz perioda kad je doseglo svoj vrhunac, otprilike između dvadeset pete i tridesete godine života.

Ostalo je borba sa silom gravitacije, potpuno ponižavajuća i sramotna i za žene jednako kao i za muškarce, i  za sve one koji samo  blebeću o tome kako je ljepota u očima posmatrača.Zašto se onda ne bismo fokusirali na godine koje ima dotični posmatrač, ili posmatračica, ha? Bilo bi to tako logično , vidjeti ljepotu u sakupljenim godinama.

Ali ono što gotovo niko ne primječuje jeste slična verzija te teze o ljepoti u očima posmatrača – i ljubav je u očima posmatrača , ili, preciznije, ljubav je u srcu onog koji voli.Onog ko nije izgubio sposobnost da voli.Onog ko vjeruje u nju.Onog ko je daje ne očekujući odgovor. Ne očekujući kusur,niti  povrat uloženog, onog ko ne računa , onoga ko se prepušta.

Ljubav je u duši onog koji voli.

Zajebali su vas.Mislite da to ima veze sa ljepotom, vremenom, borama, dobrotom, plemenitošću , i općenito, svim nekim osobinama koje biste sad počeli  nabrajati o osobi koju trenutno volite.Jok.Ljubav je u vama.I nema nikakve veze sa vanjskim svijetom.Ne volimo se zato što smo ovakvi ili onakvi, zato što smo neodoljivi i prekrasni, ne.Nego zato što imamo potrebu da volimo i da budemo voljeni.Gotovo kao nagonska potreba da budemo nahranjeni, da se osjećamo sigurni, da nismo žedni, da nam je toplo i da se ponekad naslonimo na još jednu toplokrvnu jedinku poput nas samih prepuštenu da slobodno padajući hvata sitnice u letu i od njih gradi ono što tako omalovažavajuće nazivamo svojim životom. Te paučinaste sitnice koje su proletjele pored nas u atmosferi kojom vlada sila gravitacije, te majušne stvarčice, bića, osjećaji , koje smo imali neko vrijeme a onda su odletjeli dalje , svojom  sebičnom  brzinom, te sitničice od kojih pletemo tkanje koje zovemo život.Moj život.Tvoj život.Naš život.

Stalno sam pokušavala da nađem nekog kome će se moji opori stihovi svidjeti dovoljno da uloži novac u njihovo objavljivanje.Jer volim knjige, njihov miris.To je jedini razlog. Volim onaj isti font koji imaju stare štamparske mašine i miris olovne boje , glomaznost prese za štampanje, volim smišljati raspored stranica, veličinu slova, i mrzim kada se stranice odvajaju jer nisu dobro spojene.Međutim, ne smeta mi kada neko piše po knjigama komentare i asocijacije.To mi je tako divan znak da su knjige voljene i čitane.Možda i po nekoliko puta.

Stalno sam se borila da ne pišem o svojim najžečćim borbama i naružnijim iskustvima.Jutros odlučujem da hoću.Vrijeme je.Nisam nikome ništa obećala, nisam nikome ništa dužna.Makar se nadam  da nisam.

Biću opet djevojčica .Biću iskrena do kosti, i okrutna kako to samo djeca znaju.Neću biti slatka da zaslužim kiki bonbončić.Neću više da budem slatka i mila da zaslužim knjigu.Pisaću o mučenjima o kurčenjima  koji su me načinili ovakvom.Otrovnom.Pisaću o usamljenosti cinika.O svakodnevnoj  rascjepljujućoj bolnoj želji za jednim običnim , iskrenim, toplim zagrljajem.A da ne moram pritom da budem slatka, mekana, dugonoga, bisernozubata dvajestpetogodišnjakinja.

Pisaću o planinama na koje sam se penjala sama samcata i to bez opreme, pisaću o rukama koje su me gurale nazad u provaliju i krvavim naporima da se vratim na stazu.O sitnicama koje me drže na životu.O besmislenoj nadi koju ponekad osjećam, kao i užasu koji me obuzme kada pomislim da vrijeme ima rok trajanja.Da negdje ima neki kraj tog vremena i da neću uspjeti da ispričam svoju priču do kraja , ili o užasu koji osjetim kad pomislim da za mene ovako otrovnu više nigdje ne postoji neki mirisni muškarac sa zagrljajem u koji se mogu ponekad sakriti od čudovišta  ispod kreveta.Iza vrata.U slastičarnici.Ta su najslađa i najokrutnija.

Pisaću o sitnicama.One postoje tamo gdje malo ko od vas zagleda.One nas drže za ramena kada slobodno padamo.One su zapravo  jedini padobrani koje  možemo da imamo.

Jutros  ću da pišem o sitnicama.Malim naduvanim jastučićima koji nas drže da ne potonemo u plićaku.Jutros nisam starica, jutros sam djevojčica.Pišem o  djetinjim radostima.O moru koje nikad nije bilo veće ni ljepše nego kad sam sjedila na plaži ispred Ćirine kuće u Drašnicama, stara jedva  sedam-osam godina, sama, ranoranilači uzbuđena, sunce je tek izašlo i obasjava samo prvi red kamenčića uz rub mora, a ja sam sa punom ratnom opremom koja je podrazumijevala šlauf sa Miki Mausom, jastučiće na rukama, jastukom na naduvavanje da se za njega držim ako otkažu sve ostale naduvane spravice i malim Hiawatha  kajakom koji je tada bio skupocjena stvarčica a koju sam dobila od strine koja me je tada voljela i slala mi stalno  iz Osijeka  razglednice malih mačkica , imala sam cijelu kolekciju u kartonskoj kutiji za cipele, a onda je prestala da me voli , i to je trajalo neko vrijeme dok nije počela da me mrzi i osujećuje  sve moje jadne pokušaje da odem na godišnji odmor u porodičnu kuću na selu,zamrzila me je jer volim životinje i imam tri mačke kojima nije dopušteno da tamo borave.Biću ponovo ta djevojčica koja prva na plaži čeka izlazak sunca dok svi spavaju, a plaža miriše na jučerašnje kreme za sunčanje i morsku travu. Čekaću da me sunce pomiluje po obrazima.Učiću da bacam pljosnate kamenčiće koje smo zvali žabice, more će se meškoljiti pod mojim nespretnim izbačajima ,  smijuljiće mi se prijateljski, sve dok prve galamdžije ne dođu i okupiraju  svojim velikim i glasnim peškirima za plažu moju malu privatnu državicu na tih par kvadrata kamenja u prvom redu do mora.Priceless.

Pisaću o sitnicama.Ja imam samo sitnice, ništa drugo.Mrvice .Nekad sam ljuta i bijesna što je tako  i mislim da zaslužujem više i bolje i mnogo i puno . I mislim da mi je.Ali vidim samo mrvice.Imam samo mrvice.Uzmi ili ostavi.

Jutros doručkujem i pijem kafu i ne čitam najnovije vijesti na internetu, jer tako hoću.Čituckam knjigu.Samo gledam u limeni ružičasti bokal sa buketom poljskog cvijeća i margareta koji sam baki na tržnici platila  više nego što je tražila .Mislila sam kako je pocrnila  i osušila se na ovom hirovitom i vrelom ovogodišnjem ljetnom suncu usred grada, mislila sam kako je sigurno žulja izvrnuta kanta od boje za krečenje na kojoj sjedi, jer je mršuljava, i žilava; a opet, činila mi se jača i izdržljivija od mene.Mislila sam, kada bismo se sad potrkale, ona bi sigurno pobijedila.

Ne kupujem si cvijeće često.To je za mene luksuz koji ne mogu da si priuštim.Niko drugi mi odavno nije poklonio cvijeće.

Taj dan sam bila tako umorna, iscrpilo me svakodnevno nadrkavanje sa maminom i mojom bolešću, osjećala sam zbog toga ogroman tovar krivice na leđima , plus skoro svakog jutra imam verbalne incidente sa sinom koji završe njegovom pobjedom i mojim bolovima u trbuhu i duši, i kad sam se napokon dovukla do tržnice , pomislila sam, dovraga, zaslužila sam nagradu.Danas sam imala  pravi maraton sranja.Kupiću si najveći i najsvježiji buket cvijeća koji nađem.

Čitam knjigu.Istoga dana sam naišla na nju i sad me zbog tolikog troška uhvatio bol u leđima kao najgora kazna koja se može desiti friškoj i nabijeđenoj zaljubljenici u jogu.I  još savjest  koja ne prestaje da me muči.Govorim 

si , jebeš savjest.Kao da mi neko može na čelu pročitati da li je imam ili nemam.Praviću se da je nemam i da je nikad nisam ni imala.

E.Jong, Fear of dying.Sviđa mi se kako se naslov rimuje sa njezinom prvom knjigom Fear of flying. Pa djevojčica u meni ponavlja brojalicu :  fear of flying- fear of dying- fear od ovog- fear od onog – nigdje hlada nema…Imala sam prilično zanimljivu kolekciju “ feminističke “ literature, prije rata.Osim gospe Jong, i Doris Lessing, Virginiu Wolf, Silviu Plat, Simone de Beauvoir, Marguerite Yourcenar…Dobar dio tih knjiga sam izgubila u ratu na najblesaviji mogući način.Posudila sam ih mome tadašnjem dečku na čitanje , jer nikako nije mogao da skonta moje feministične frustracijje .On je tada bio oficir u JNA i radio je u Prištini.Imao je prijatelja sa kojim je stanovao,slušali su  Carminu Buranu, čitali Silviu Plat i  u noćima kada ih je hvatala sumnjičavost, napili bi se a prijatelj koji je bio vojnik slikar amater, je crtao po zidovima momačkog stana u Prištini sve njihove nadrealističke strahove.

Ja sam u međuvremenu zaglavila na operacijama u Beogradu, a on je zaglavio ne znam  gdje,jer je počeo rat i  tek jako puno kasnije sam saznala da je bio  premješten u Benkovac  kod  Knina. Sve moje  knjige, skupa sa kojekakvim glupim  intimnim više-manje psihotičnim zapisima na marginama su ostale same samcate  na Kosovu polju.Ko zna šta je bilo na kraju sa njima.Elem, sitnice.

Doručak iz velike staklene tegle na kojoj su nacrtane maline, jagode i borovnice kako lebde u nekom međuprostoru između pekmeza od šumskog voća i kolača sa kremom od vanilije i preljevom od crvene krvave slatkoće.Kažu da su sad te teglice in.I njih sam kupila isti dan.Kad pojedem doručak , mene će cijelu u jednom ogromnom zalogaju da pojede osjećaj krivnje.

Ustvari , što se teglica tiče , ja nisam kriva.Kriva je jedna Mirjana. Ne bih ja ni znala da su te teglice in, da nisam negdje na netu nekidan pročitala komentar gospođe spisateljice Mirjane Bobić Mojsilović , beograđanke , dame, cure sa sfalta, sve sa manirima i osjećajem za klasiku – kako joj ne pada na pamet da kafu pije iz tegle ma koliko to bilo in , ni slučajno.Odmah sam zamislila stari porculanski servis za kafu , sa motivima iz vremena Austrougarske,kako se šepuri raspoređen na nekom vrijednom stoljnaku ručno heklanom , i na  bidermajer stolu od punog tikovina drveta i odmah  sam krenula u potragu  za  teglama .Samo su me čekale i to tri komada, jedna manja za kafu, druga malo veća za ajskafe i treća za doručak.Teglice su krasne i doživljaj ispijanja kafe iz njih je simpa, ali je još slađi jer  Mirjana  i ja nismo nikako na istim frekvencijama niti u istom tonalitetu.To je jedini razlog zašto sam se bacila u toliki trošak.Cijele 4 marke konvertibilne,2 eurića.Ćeif je ćeif.

A možda sam samo ljubomorna i zavidna.Ona više ne treba ni da namigne ni da se nasmiješi dok joj sa strane u obrazima  niknu medene rupice, koje same od sebe govore, objavi me ,objavi me, ova mi  je knjiga još bolja od svih prethodnih! Dok  kažeš mirjaninaškolapisanja , već prvi primjerci izlaze iz štampe.

A možda sam samo otrovna i zavidna, priznajem.

Cijeli taj doručak sve sa Erikom, Mirjanom, bokalom sa margaretema, i breskvama potopljenim u jogurt sa sjemenkama i medom , posutim cimetom, posložila sam si na stari vojni sanduk koji sam dovukla iz kontejnera preko puta, izbačen iz nekog podruma.Odmah sam požurila da ga uzmem, jer me podsjetio na sličan sanduk mojeg djeda, koji  sam izgubila u nekoj od mojih mnogobrojnih životnih selidbi. I nikad ga nisam prežalila. Mislim da je ovaj prilično star, možda čak iz prvog svjetskog rata ; namjeravam  ga ofarbati u  shabby chic tehnici, ili  možda ostaviti takvog kakav jeste,jer je i takav prekrasan. Ispod slojeva boje,  ogrebotina, mirisa baruta i municije vidi se jasno ime vlasnika, nekog  vjerovatno odavno pokojnog Dragana M.Božića.Doživjela sam ga kao nježan dar s neba, kao poljubac u obraz nepoznatog nekog nebeskog djelitelja pravde.

U njega sam smjestila svoj pribor za šaranje, po zidovima, papiru, tkaninama i pisaću mašinu koju je Mak odnekud dovukao, stare novinske članke, keks za kad me uhvati glad u pola noći i kutiju sa lijekovima.

Eto.Sitničave sitnice za koje se ja hvatam u slobodnom padu  nekad uopšte ne liče na padobrane.Neke od njih su čak i prilično teške. Gravitacija koja  je vječno ljuta na mene.Nekako joj se uvijek izmigoljim  i ne razbijem u paramparčad ,čak i kad sjedim na teškom drvenom vojničkom sanduku iz prvog svjetskog rata i pušim svoju prvi cigaretu za danas, mlatarajući klompom u ritmu iz slušalica koji mi uporno bježi.A ja uporno mlataram .Du du du du dum dudum.Du du du du dum dudum.

SDC10206

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s