Ja se zovem Tegoba.Klimakterična Tegoba.

 

ILi – šta je bilo sa Pipi Dugom Čarapom kad je ušla u menopauzu, kad joj je dragi vjerni prijatelj, pjegavi konj, davno odapeo, drugari iz škole otišli svojim utabanim putevima, uhvatila je osteoporoza i više nije mogla da se kliže niz gelender , nije čak mogla ni pješke stepenicama sa štapom da se spusti u prizemlje, kad je Vila Propuh odavno sazrela za renoviranje i generalno čišćenje, reuma zavladala mišićima, a dukata iz tatine škrinje odavno ponestalo?

Ili – sav normalan svijet se zaglavi u liftu, sam ili uz malo sreće sa Antoniom Banderasom, zaglavljuju se ljudi  u okruglim vratima na ulazu u banku,  ili na uskim parkirnim mjestima u  centru u vrijeme rush houra,samo se gospođa Tegoba zaglavila u kćerkinom sportskom grudnjaku marke Nikepatike i cijelih 10 minuta pokušavala da se iz istog iskoprca.Srećom bez vidljivih prijeloma kostiju ramena ni rebaraca.Možda će uskoro da iskoči neka modrica, ali da ne cjepidlačim, sa njima ću da izađem nekako na kraj.Ionako me niko ne zagleda u tom regionu.

To je bio uvod, da se malo opustite .Vickasta neka gospođa Tegoba.To jest ja.To jest moj prepoznatljivi alter ego već cijelih desetak godina.Za vrijeme kojih sam pojela cijelo jednu livadu osušene crvene djeteline, cijelo cjelcato polje soje , neidentifikovane na gmo, tonu leksilijumova od kojih sam postala sasvim impotentna i nezainteresirana za bliske susrete sa bilo kojim polom, što je sreća u nesreći , jer nemam nikog ko bi se na tu tačku optužbe  kačio, prigovarao i tako dalje.

Drage moje mlade prijateljice, čitateljice, nisam htjela da budem pretjerano gruba na početku teksta jer ga onda niko ne bi niti nastavio čitati, ali , sad ću da budem – htjela sam da vas uplašim.Da vam se oči okrenu okolo glave za 360 stepeni.Da vam se upali crveni , najcrveniji mogući alarm.Evo zašto.

Džabe nam feminizam.Borba za jednaki društveni tretman, za ovo, za ono…kad u startu nismo dobili jednake pozicije.Hoću da kažem, lakše je roditi se kao muško.Tačka. Jadne žene. Još jedna tačka.Sve ste ovo nekad, negdje čule od svojih baka, prabaka, komšinica i tetaka.I niste vjerovale da imaju pravo.I niste mislile da se to odnosi i na vas.I znale ste da se to ne odnosi na vas nego na neko tamo ženskinje koje je dozvolilo da ga se zarobi, iskoristi, maltretira, upotrijebi,odbaci i tako više puta, u kući, na radnom mjestu, u dragstoru, na autoputu, vani i unutra, svuda i svagdje.

Hoću da kažem da ovaj jebeni život  nije nikakva trka, a ipak u startu su nam dodijeljene lošije  karte.Teret na leđima, poludjeli hormoni u hipofizi i ostalim žlijezdama sa unutrašnjima lučenjem i da se takve ne bismo trebale takmičiti sa muškima koji su u startu dobili zlatne ordene za hrabrost, i hormonski disbalans kojim će  eventualno izazvati nekoliko tuča po kafanama, ili  neki novi rat, i otići u njega , i vratiti se kao junaci  i li poginuti kao junaci, u svakom slučaju, čak i kad se vrate sa posttraumatskimstresnim sindromom, biće tretirani kao junaci.Što se vama sigurno neće desiti.Jer uglavnom ne idete ratovati.Eventalno , u najboljem slučaju, idete da liječite ranjenike u Engleskom pacijentu i smiješi vam se neodoljiva statua golog muškog tjela nazvanog Oskar.Uvijek i svuda , čak i od svojih ženskih saputnica, tretiraće vas prvo kao histerično ženskinje, a tek onda eventualno, kao nekakvu personu vrijednu pažnje, i to tek kad dogurate daleko , mnogo dalje nego vaši muški ekvivalenti.

Elem, da ne skrećem sa teme, ni na šta nismo bile spremne.Nisu nas upozorile naše mame.Ni mi nismo upozorili vas, naše voljene , obožavane, prekrasne uspješne, neodoljive djevojčice.A trebale smo.Morale smo.Jer cijeli svoj život ćete da lagano ili žestoko  surfate na valovima hormonskih promijena.Samo neke sretnice, poput moje matere, nemaju osjećaj da će svake sekunde da se strovale u namrgođeno more.Kad sam je pitala , kako je ona prošla kroz menopauzu, rekla je, nemam pojma.Dobro, sad to ima veze i sa njenom demencijom, ali svejedno, ne sjećam se da je imala nekih žešćih tegoba.Za razliku od mene.Ja sam se sva pretvorila u klimakteričnu tegobu i neka mi niko ne trubi da je to podsvjesno i da sam ih sama sebi navukla i slične budalaštine.Navukla.Malo morgen.I da je to samo prirodna , normalna, faza u životu svake žene.Jest faza, jeste faza, mater joj jebem desetogodišnja faza.Tako je prirodna da sam zaboravila kakvo je moje tijelo bilo prije nje.Sad imam novo tijelo.I ne volimo se baš najviše.Ni blizu.I svađamo se svaki put kad me obliju valinge usred neke gužve u gradu, na kasi, i mladice za računarom kreću da snifaju okolo koja se to grdobina namjerila u njihov mirišljavi kozmetički kutak.Tu dezodoransi ne djeluju.Nekad sam spavala sa čarapama na nogama i usred ljeta, i skunula ih tek kad sam ušuškana u svoj dragi jorgan dosegla optimalnu temperaturu za slatke snove.Sad ni zimi, u čizmama ne mogu da podnesem čarape.Jer mi se može desiti da ih nasred ulice, u snijegu, skinem i krenem da se češkam po stopalima.Jebemti vaku fazu.Sgrbila sam se ko Kvazimodo, a nekad najšira u ramenima, sada sam u struku.Jest, navukla sam se.

Prvo sam si navukla pubertet.Nisam jedina, naravno.Kad su mi počele rasti sise, mislila sam da sam dobila rak o kojem su odrasli sve nešto tajnovito šuškali u kuhinji, kao da ja ne čujem…Ja sa svojim žoharskim sluhom, uvijek mogu da čujem i vlastito srce kako udara ritam, i nikad mi za aparat za mjerenje tlaka ne treba stetoskop. Napipala sam  kvržice na mjestu budućih gospođica sisa, i danima patila što ću umrijeti tako mlada i nepoljubljena, a kad sam jedva tetki u povjerenju ispričala da umirem, ona ih je nježno popipala  i rekla: budalice, rastu ti grudi!

Ah, kakva sreća.Ipak ne umirem mlada kao Sejdefa.Ali, svejedno, dugo sam ostala nepoljubljena.Prvo sam sedamdesetih dobila jednu od onih strašnih oblika velikih boginja, umiljato prozvanih dječije ospice, od kojih sam skupila mali milion ožiljaka na cijelom tijelu, od jezika i ušiju, do čela i guzice, i jedva se spasila fotografisanja za medicinsku arhivu tadašnje vojne bolnice u kojoj je radio mamin kum.Na te ožiljke poslije su se same nalijepile milijarde bubuljica , kojih se nisam godinama riješila, a na moju nesreću, imala sam mamu koja ni sama nije znala kako se bude žensko i kako se nosi sa zahtijevima društveno poželjnog  ženskog izglednja, tako da sam tek u kasnim dvadesetim otkrila kremu koja se zove tečni puder, kremice za lice protiv masne kože i maskaru.Ha!Čupkaste trakice za depilaciju nogu.Aj, nije to ništa prema duševnoj boli koju je izazivala očigledna nepripremljenost na ulogu žene u društvu.Menstruacija.Gadljivost same sebe prema samoj sebi.Pitanja na koja nisam imala od koga dobiti odgovore.Stidljivost, povučenost,samoizolacija.Šuškave takozvane higijenske gaćice  koje su bile sve samo ne nečujne.Niti su bile nepromočive.Niti su bile udobne jer nisu propuštale zrak pa si poslije jednog časa sjedenja u školskoj klupi imala, lokvu znoja sa unutrašnje strane higijenskih gaća za koju, sve dok  ne pogledaš, nisi znala da nije možda krvava bajka. Zatim sve ostale tegobe odrastanja u tijelu ženskice. Lekcije o čišćenju doma.Jedinica.Lekcije o kuhanju Kec ko kuća.Lekcije o osvajanju i zadržavanju muške pažnje.Pala na popravnom, nikad se nisam digla.

Onda, iznenada i neobjašnjivo, brak.Pa trudnoća.Pa ples sa vukovima i ples sa hormonima.Trudnoću pamtim kao izuzetno nadrealan doživljaj u kojem sam uživala.Čini se da su moji hormoni tada odradili sasvim dobar posao, jer je moje tijelo bilo nekako, nikad prije doživljeno, sretno i bezbrižno.Bila sam dovoljno mlada trudnica, pa me je moja životna energija ispunjavala vjerom u budućnost, vjerom da mogu sad da se opustim i prirodi prepustim da odradi svoj posao, bez da se moj mozak muči sa odlukama i sumnjama na koje nemam pravo.Moram da priznam na ovome mjestu, da biti u drugom stanju jeste nešto najluđe, najčudnije, najljepše ,najnajnaj sve, što se ljudskom čeljadetu može desiti u životu.Kakav god ishod bio, tih devet mjeseci u životu svake žene su nezaboravan period, i ništa se sa njim ne može porediti.To je momenat kada i sama sebe pitam, da li je sve ostalo samo priprema, uvod, i posljedica tog dogadjaja u našim životima.Jer ako jeste, onda ima smisla da same sebe tjeramo da budemo samo to.Žive mašine za reprodukciju, inkubatori i mamice kravice.Sve što nam se dešava u komunikaciji sa muškim rodom ima svoj korijen u zavisti na toj mogućnosti.Sve što nam oni zamjere prije i poslije toga,, sve što nam pripisuju, za šta nas optužuju, je samo obični kompleks niže vrijednosti.Za koji mi same nismo krive, nego samo cijelog života za njega plaćamo račun.

A onda dođe beba.I dojenje.I postporođajna depresija.I hormoni koji skakuću uokolo ko razbacane pin pong loptice.Ja sam bila spremna za porođajne probleme, eventualne komplikacije, čitala sam o tome u biblioteci, nije tada još bilo ni na vidiku googlanje i internet, i sve sam savladala, kao prava štreberica.Međutim, nisam uspjela da zaustavim cerekanje dežurnih medicinskih sestara jer sam na porod došla sa knjigom ispod pazuha_ hehehe, kada ti počne frka, zafrljacićeš ti tu knjigu na pod , draga moja,bila mi je dobrodošlica na porođajnom.Ali ja sam odabrala dugačku spavaćicu na crvene tufne i znala sam da će sve biti ok.Imam ja tih nekih momenata kada izgubim osjećaj za realnost i vjerujem u magiju.Poslije sam morala  da se derem da ih nekako dozovem, jer sam radila tiho vježbe disanja, sama, nisam paničarila, nije me nepodnošljivo boljelo i da nisam dreknula beba bi mi ispala na pod.

Ali, niko me nije pripremio na mogućnost upale dojki. Kako bi bilo da izmuzaš to mlijeko inače ćemo ti je odrezati? Rekao mi je brkati ginekolog.Dobro, izmuzam.Ja krava.Prije sam bila vo, sad sam degradirana u kravu.Ustanite i iditie da se istuširate, ovdje smrdi kao u štali, sestre su nas častile čestitkama.A u socijalističkoj Jugoslaviji si išao da se postporođajno istuširaš samo sa jednim krvavim uloškom od vate među nogama, bez gaća i kada bi zatražila još jedan rezervni, jer mi se stari napunio krvlju od napora, nema, ne može, kapak, gibira.E jebiga, sastro Gogo, ukrala sam ti dva uloška ispred nosa.Izvini, ali sestre bi si trebale čuvati leđa.

Sa drugom bebom mi je bilo još gore.Razmak između beba je bio desetak godina tako da su savjeti koje sam dobijala za vrijeme prve dvije upale dojki, sada bili sasvim drugačiji.Opozitni.Prije dojenja, topli oblozi, poslije dojenja, hladni oblozi i bez kuknjave, sve je to prirodno i svaka žena je to šprošla.

E nije.Meni su morali dati ne jednu , nego dvije doze hormonskih injekcija da mi zaustave laktaciju, jer sam bila previše isrpljena i slaba zbog moje osnovne bolesti.Onda kući, i pelena krpena oko grudiju, kockice izdrobljenog leda i grudnjak.Sreća božja da je bilo ljeto pa sam mogla da danima budem tako ohlađena i stalno mokra bez posljedica.

Drage moje djevojke, drage čitateljice, ne uzimajte svoje život i svoje vrijeme zdravo za gotovo.Ne puštajte da drugima budete samo ukras, skupocjena igračka, statusni simbol, čak i kad imate razloga da vjerujete da ste pronašli ljubav svog života, koja vas inspiriše, potiče, ispunjava i koja je vaš oslonac i partner u svim danima koji dolaze…preispitajte taj osjećaj ponovo…i ponovo…i ne obmanjujte same sebe, ja sam to stalno radila…ne dozvolite si racionaliziranje…budite okrutne prema samima sebi, jer , možda ćete propiustit neki detalj zbog kojeg ćete cijeli život sve sa svim gorenabrojanim hormonskim turbulencijama biti sa osobom koja će prema vama biti okrutna i neosjetljiva na činjenicu da je vaš, naš, ženski žživot konstantan izazov ispunjem usponima i padovima, da nam je priroda dodijelila ulogu koja je sama po sebi dovoljno teška, te da vam ne treba , ni sek sekundicu da u toj svojoj ulozi ne leđima nosite i još jedan tovar nezadovoljnog i isfrustriranog partnera , željnog, svjesne ili podvjesne osvete.

E , a onda, na kraju, ako ste dobro odigrale sve karte, kao što ja nisam, onda vas čeka još jedan, nezasluženi izazov, klimaktrijum:Menopauza.Bez pauze, nekima čak i više od deset godina , bakćanje sa promjenama i tegobama na koje niste računale, čak i da vam je mama ili tetka sve to ispričala u detalje, sve sa receptima od sirćeta protiv znojenja i kako sačuvati mladalački struk kada se sva hrana, zdrava ili ne, lijepi samo na jedno mjesto, oko istoga.

Eto.Na kraju , dođoh i do scene u kojij se ja, samoproglašena  Pipi Duga Čarapa pokušavam bezuspješno iskoprcati iz kćerkinog sportskog grudnjaka Nikepatike ,koji bajtvej, košta ko svetog Petra kajgana a jednini je koji ima nekog efekta u borbi sa silom koja je proporcionalna proizvodu masa, a obrnuto proporcionalna njihovom međusobnom rastojanju na kvadrat,dok se moje stare dobre gospodične sise svom snagom opiru sputavanju u oklop bez kopčica, sasvim  neopterećene činjenicom da ih je  gravitacija nepovratno udaljila od njihove vlasnice za  vrlo neodređen broj centimetara u dubinu i širinu.

Ali, to nije sve.Sve je kada na kraju svih svojih putešestvija  možete da uveče uhvatite jedan pogled koji pripada samo vama.Kada imate zagrljaj na kojeg možete da računate.Kada ruka u ruci znači tu sam, i biću tu i kada svemir od svega odustane, tu sam i hvala ti što si mi dozvolila da budem tako blizu tebe, da učim i da pomažem, da budem osoba od povjerenja ;hvala ti što si mi dozvolila da spuštam i dižem jedra na vjetru i da navigam našom barkom, hvala ti što se nikad nisi rugala mojim slabostima i hvalila svojim pobjedama, hvala ti što si sve to ti svojim rukama stavila u jedan špil karata i jednu zajedničku kasicu , iz kojih više niko osim nas samih ne može izvući ni jedno pohabano zrno istine, odanosti i ljubavi.

To je sve, ako ste  pametno igrale i bile sasvim iskrene prema samima sebi.Ako niste, onda možda završite kao ja – sa čoporom mačaka , koje po sili prirodnih zakona ljudsku vrstu doživljavaju kao svoje lične sluge.Što i nije tako loše, jer ne boli , ni blizu, ni slično, kao kada vas vaša muška polovica tako tretira.Vjerujte mi na riječ, ne morate eksperimentalno dokazivati.Bila sam,probala, znam.

Sedam-desetljeca-Pipi-Pjegava-djevojcica-i-politicki-korektna-cenzura

 

 

 

 

 

 

Advertisements

1 komentar na “Ja se zovem Tegoba.Klimakterična Tegoba.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s