Marta,krotiteljica divljih voda

 

 

Danas se završava Svjetsko prvenstvo u kajaku i kanuu na divljim vodama.Svake godine kada počnu takmičenja na Vrbasu, obećam sama sebi da ću uraditi intervju sa Martom,nezaboravnom banjalučkom kraljicom divljih voda,ili makar opsežnu priču o njenoj karijeri i njenim uspjesima, ali uvijek nekako zakasnim.Termini i tajming mi nikad nisu bili jaka strana.Da budem iskrena, nekako mislim da ne bi ni pristala na razgovor jer je,koliko ja znam, godinama niko nije pomenuo u pričama o banjalučkim sportašima i zaslužnim građanima, niti je pozvao na neke svečanosti,susrete sjećanja i slično.Marta i danas živi u svom gradu sa porodicom i unučicom, sretnemo se ponekad, sve što nam se dešavalo u životima proteklih decenija nije ostavilo ni traga u njezinoj energičnoj prirodi, dobroti i optimizmu, samo ponekad neka sjena gorčine i razočaranja zamuti joj pogled.Ali samo vrlo pažljivim sagovornicima.

Zato- evo samo ovo malo, intimno podsjećanje na Martu iz mog ugla.

U nekoj ne tako davnoj prošosti, u jednoj skoro pa sasvim sasvim zaboravljenoj Banjoj Luci, Marta je bila poznata faca. Sportašica kojom se njen grad ponosio.Marta je rođena u Banjoj Luci, znam da je se mnogi i danas sjećaju i pamte njezine sportske uspjehe, i druženja sa tadašnjom vrbaskom rajom.Možda više ne žive ovdje, ali srećom, naša sjećanja uvijek idu tamo gdje idemo i mi.

Imala je i Marta , kao i svi mi,neku svoju ratnu priču, koja se opet nekako završila u Banjoj Luci,na početku.Možda i ne znate da ste nekad u gradu, u šetnji pored Vrbasa sreli nekadašnju krotiteljicu divljih voda svjetske reputacije.Odrasla na Vrbasu i uz Vrbas poznavala je svoju rijeku u dušu. Svojim kajakom bi se sjurila niz stazu i ostavljala bez daha gledaoce na domaćim i svjetskim natjecanjima. Nema te divlje evropske rijeke koju ona nije ukrotila. Marta je bila idol mnogim generacijama banjalučke mladosti i simbol našega grada i njegove zelene Vrbas vode.

Ali za mene i nas nekoliko klinaca iz dvorišta u Ulici Vladimira Nazora, Marta je bila prije svega obožavana tetka naše najbolje prijateljice.Vazda vesela i glasna, uvijek nas je zadirkivala, prodavala nam fazone i fore na koje smo se mi zeleni i neiskusni, kačili kao klenovi.

Marta je imala energiju koja se mogla gotovo dodirnuti.Osjećali smo ogomno strahopoštovanje što to nešto- nismo znali što, doživljavamo iz neposredne blizine i nije bilo pitanje da li je neko hrabar i neustrašiv, nego da li iko ima petlju kao ona.Marta nam je bila kao neka mjerna jedinica neustrašivosti.

Što se mene tiče,sigurna sam da joj niko iz mog svijeta nije bio ni blizu.Osim, možda, nekih junaka iz knjiga koje sam čitala.Ali ,sa znatnom razlikom – Marta je bila stvarna.Priče koje nam je pričala bile su žive, a ne izmišljene.Dobro, možda je koji put pretjerala ili dodala ponešto zbog atmosfere i drame, ali to je bio samo začin za kojeg niko od nas nije znao da će tako dugo trajati.

Ne znam da li sam joj to ikada rekla, ali ja sam bila očarana što mogu da budem u njenoj blizini.Moja najbolja prijateljica Rada- njena nećakinja, i ja smo u maloj martinoj sobi znale da provodimo sate.Gledale smo njene medalje, pehare i plakete , raspoređene u regalu iza staklenih vrata, prebrojavale ih, sricale prva slova na njima i raspoređivale po nekoj samo nama znanoj važnosti.

Igrale smo se Marte.Sastavile bismo dvije sive fotelje , okrenute jedna prema drugoj, to nam je bio kajak, a onda bismo mlatile martinim veslom po zraku, snažno, lijevo, brzo, desno,boreći se sa nekom još strašnijom rijekom nego što je naš Vrbas. Ponekad bismo dozvolile i Radinom bratu Borisu da nam se pridruži, on je bio sudija i stavljao nam je na kraju natjecanja martina odličja oko vrata. Poslije pobjedničke galame i slavlja , a častili smo se Kiki bonbonima, Kraš čokoladicama i Coctom ,sve bismo pažljivo vratili na svoje mjesto.

Marta je bila i ostala snažna žena.I tijelom i duhom.Prva živa snažna žena koju sam upoznala u životu.Superwoman. Željela sam da budem poput nje. Strahopoštovanje su pokazivali i odrasli, posebno mladići,što je nama klincima bilo još znakovitije.

Ali ona sama nije dozvoljavala da se tako ponašamo prema njoj.Željela je biti jednostavna i obična, ali, jednostavno, ona to nije bila. Pričala nam je priče sa svojih putovanja i treninga, vragolije sa kampovanja na obalama jugoslovenskih planinskih rijeka, od kojih smo se mi klinci valjali po podu od smijeha. Živjela je život u punoj brzini.Nije se zaustavljala, osim kad bi neko od nas razbio koljeno ili zaplakao zbog nečega.Sa Martom na svojoj strani, sve je bivalo riješeno na brzaka.Flasteri na koljenima i duši zaljepljeni ,plus  neka nova avantura u nastavcima.

Marta je nosila najuže farmerice koje sam u životu vidjela, još u vrijeme kada ni Rada ni ja nismo imale ni jedne, nego smo u školu išle u nekim zvoncarama od žerseja ili ručno ispletenim helankama.Ona bi svoje farmerke iz Trsta skvasila u toploj vodi, navukla naopačke i onda joj je mama morala da ih ručno sužava, sasvim uz tijelo, sve dok ne bi izgubila dah. Marta~ znači život se ne živi po tuđim pravilima i standardima.Samo ga krojimo i prekrajamo, kao preširoke farmerice iz Trsta.Osušene, bile su taman savršeno tijesne.Marta je bila prva prava, živa rokerica u mom životu i inspiracija za sve što me čekalo na mom putu.

Marta je bila studentica na Pedagoškoj akademiji.Pisala je pjesme, slikala .Nemam ni jednu njenu sliku , ali ih i danas pamtim.Kao i iz nje same, sa njenih je slika prštao život, energija, boje. Smijala se glasno i kratko, sa nekakvim prekidima , kao da hvata zrak i nestaje pod vodom, obrne se pod vodom u svom kajaku, izranja sa druge strane i nastavlja dalje žustrim zamasima vesla.Kroz život.Koji je nije mazio.Ali, Marta je uvijek grabila dalje.

Vjerujem da ni danas nije drugačije, kada živi mnogo mirniji porodični život, sa unučicom koju obožava.

Išli smo zajedno na ljetovanja.Marta , mi klinci i naše mame.Sve redom razvedene.Vozom u Makarsku , sa presjedanjem u Pločama.Jednom smo se nekako jedva ukrcali u poštanski vagon, koji nas je bacakao sa jedne strane na drugu zajedno sa vrećama punih pisama.Sendviči od gavrilovićevog parizera koji je stvarno bio od mesa.Isti bikiniji , samo druge boje.Energetski doručci, martina izmišljotina: parče hljeba, med, kobasica,sir i drugo parče hljeba.Trebalo je da potraje do kasnog poslijepodneva kada bismo se vraćali sa plaže.Zajednički klozeti, tuširanje na plaži.Koja je bila besplatna.More joj je uvijek bilo pretoplo, kad život provodiš u hladnom Vrbasu koji je u svojim naboljim danima bio 17 stepeni topao, onda ti je more kao juhica u kojoj se rastapaš, na nekom izgubljenom otoku ,okružen gladnim domorocima.

Jogurt u trokutastom tetrapaku koji je potopljen u more, izgledao kao ošto leđno peraje ajkule,i uz malo martine imaginacije , trčali smo po vodi do obale.

Poslije zemljotresa Marta je morala da napusti svoju kuću pored Vrbasa i odselila se u montažni kućerak u Budžaku, sa mamom.Ja i mama smo imale žućkastog fiću i često smo je posjećivale.Njezina nećeka Rada i ja ostajale bismo da prespavamo.Za jednog posjeta, Marta je bila na nekom putu, izvadile smo njen mali , crni Tomosov motor iz garaže i vozikale se po Budžaku, glumeći ne znam kakve frajerice – ja, smotana ko sajla, stidljiva, uvrnuta,introvertna, i Rada, samo nešto malo komunikativnija od mene.Nikad ničim nismo mogle da upecamo niti jednog dečka.Čak ni martinim Tomosom, koji je u jednom momentu stao, crko, prestao da radi.Nas smo dvije, prestravljene od sigurne martine jezikove juhice, gurale ulicama naizmjenično zablokirani motor do garaže.Niko se nije ponudio da nam pomogne, naravno.Na kraju se ispostavilo da je samo bilo nestalo goriva.

Marta je pričala viceve koje niko drugi nikad prije nije čuo.Marta je radila u meteorološkoj stanici.Vozila se u helikopteru samo da raji u Zagrebu odnese tepsiju domaće banjalučke baklave.Marta je prošla kroz tolike životne stupice i bitke i uvijek je izgledala jednako neporaženo.Ne znam koje su njene sve sportske titule, ne znam koliko je medalja i pehara bilo na njenim policama, ne znam kako joj je uspijevalo da na životne udarce odgovara spremno i precizno.Mislila sam na nju kada je mene moj život potapao pod vodene brzace i kada sam morala da hvatam dah na vrijeme inače…Mislila sam na nju kada ju je rat oveo, pa vratio u rodni grad, kad su banjalučki kajakaši, neki novi klinci osvajali medalje, tražila sam njeno ime negdje na portalima, u novinama.Nije ga bilo.U nekom drugačijem svijetu, Marta bi bila počasni građanin svojega rodnog grada, doživotni sportski i životni trener generacijama mladih koje su u međuvremenu našle svoj dom u našem gradu.To bi bilo tako negdje. Kod nas,niko se možda više ne sjeća da smo imali kajakaša svjetske reputacije u našem malom gradu davno prije rata, krotiteljicu divljih voda, koja svoje divlje vode nadalje kroti sama,daleko od očiju javnosti.

20160528_2_16948343_10521189
Banjaluka, Vrbas, Tijesno 2016. ( Miomir Jakovljevic – Anadolu Agency )
Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s