elementarne čestice smisla

Kada se svijet okretao brzinom od 33,3 okretaja u minuti

Moj prvi gramofon je bio plastični , žuti, Iskrin. Vjerovatno jedan od najboljih koji su se mogli nabaviti na našem tržištu tada.Kada ga se sada sjetim, više me podsjeća na neku kinesku dječiju igračku koja će se pokvariti za dva dana, zapaliti , istopiti,ali…nije se kvario, dapače, nas smo dvoje proveli mnogo dobrog vremena skupa.Imao je priloženu i onu neku krpicu za brisanje ploča i igle koje bi se eventualno trebale promijeniti.

Imala sjajan komšiluk.U neboderu u Boriku, muzike nije bilo jedino kad mene nije bilo kod kuće.Nikad se niko nije bunio.Muzika je dreždala i dan i noć.Komšinica ispod mene je znala ,kad me sretne u liftu, da kaže, ajde , danas sam baš umorna imam sutra neki sastanak, pusti onu laganicu od jučer, baš sam uživala.Važi.

Hejira.

Moj posljednji gramofon je bio mnogo jači i kvalitetniji.Ustvari, tata je kupio sebi neku kombinaciju pojačala, zvučnika i gramofona koje mu je predložio prodavač, a ja sam ga naslijedila nakon što je tajo skontao da mu se toliko velika linija uopšte  ne uklapa u entrijer. Između moj prvog i posljednjeg gramofona proteklo je mnogo vode Vrbasom i jedan cijeli cjelcat rat.

Komšinica je otjerana iz stana sa kćerkom i bratom ,nikad ga nije povratila, jednom nas je pozdravila iz Hrvatske, i napisala da putuju u Kanadu i da nikad neće zaboraviti muziku kojom sam joj ja uljeppšavala dane.

Najbolja prodavnica ploča u Banjoj Luci je bila u NAMI , preko puta Palasa.Odmah iza ulaznih vrata, sdesna, nalazio se zid na kojem su bile izložene ploče, ustvari, samo omoti ploča.Kako sam birala koje ću kupiti? Nasumice.Intuitivno.ILi, baš kad mi neki dobro odrađen omot privuče pažnju.

Kasnije, poslije zemljotresa, NAMA se preselila u Gospodsku ulicu, na sredinu, preko puta  Jugotona, a taman dovoljno daleko da između stane par hurmašica i boza u Minjonu.Sjećam se da sam tamo stajala na ulazu i propala u zemlju od sramote jer sam užicala dva dinara da kupim Leonrda Cohena.Cijena, sitnica, 22 dinara.

 

Poslije smo putovali u Trst po ploče.Mislim, većina je putovala u šoping , po cipele, krpice, farmerke, pravu minas mješavinu kafe, nutellu, ali ja ne…Ja sam kupovinu završavala brzo, osim Lewisica, moram da priznam da sam bila opsjednuta mekoćom, udobnošću i izgledom, i cipela koje smo zvali sajmonice…ja sam kupovala još jedino pribor za crtanje i ploče.Moja omiljena prodavnica je bila u ulici Via Milano, stješnjena na sredini između nekih zgradurina, na samo pet, šest kvadrata površine.Kada bih ušla , oglasilo se malo viseće zvono i iz unutrašnjosti bi izašla jedna sijeda , postarija gospođa, prava njegovana Tršćanka,sa mnogo zlatnog nakita na rukama i odjevena po posljednjoj modi,za koju niko nikad ne bi rekao da radi u prodavnici ploča.

Ja bih uvijek donijela spisak i uvijek je sve sa spiska bilo moguće kupiti.Nikad nije bilo da neke ploče nema, ma kako rijetka ili nedostupna bila.Nekad sam putovala sa ocem i to je bila udobnija verzija, ali nekad sam putovala sa mamom i komšinicom autobusom i to je bio pravi, jugociganluk.Ploče koje sam kupila držala sam kao rođenu djecu, u krili, cijelim putem od Trsta do Banjaluke, da se ne izvitopere ili slome.Kad samo jednom stali na granici da odemo u wc i da carinici pregledaju autobus, u povratku, primjetim da je neka debela gospođa nafajtana sa makar sedam slojeva farmerka i džempera, sjela na moje mjesto i zasjela cijelom svojom glomaznošću na moje ploče.Dobila sam slom živaca.Vikala sam da će se pješke vratiti u Trst ako i jednoj ploči nešto fali.Ne znam šta sve još nisam drobila na jadnu ženu, a onda je carinik ušao, pregledao ploče, Tom Waits, Allman Brodhers, Neil Young,Stonesi,pomilovao me pogledom, rekao na savršenom srpskohrvatskom, super izbor muzike, i sve je u redu, nasmiješio mi se.

 

Kada smo mislili da će nas sigurno istjerati iz stana za vrijeme rata, spremala sam neke stvari koje sam mislila da trebam ponijeti.Naravno, moju kolekciju ploča nisam mogla ponijeti, a nisam je imala ni kome ostaviti jer su svi moji prijatelji već uglavnom bili otišli.Nisam puno razmišljala.Ok , odlazimo.Imala sam neke primjerke koje sam za sitnu lovu prodala na tržnici.Ostalo nikog nije zanimalo.

Poslije policijskog sata sam tiho sišla, u nekoliko navrata i sve moje ploče, ostavila na  pločniku pored kontejnera za smeće.Nije mi bilo žao, bilo mi je čudno.Rat mi je bio čudan, sve što se dešavalo bilo mi je nadrealno.To nije moj svijet.Moj svijet ima malu dijamantsku tačku na vrhu   gramofonske igle i  hronično škriputanje i pucketanje elektriciteta  na tačno određenim mjestima. Moj svijet je tišina dok ploča ide ka kraju prve strane i za vrijeme koje možeš da napišeš cijelu knjigu pjesama o svom životu..U mom svijetu nikome ne prijete telefonom u pola noći~ spremite se, dolazimo, gotovo je!

Ujutro, kad sam se probudila, prvo sam pogledala kroz prozor, na ulicu , između breza, prema kontejneru za smeće.Ni jedne ploče više nije bilo.Nadam se da su makar na kratko vrijeme, bile sretno odomljene kod nekog čiji se tihi svijet škriputavih snova nepovratno povezao sa mojim u toj vjetrovitoj  noći za vrijeme policijskog sata  , za vrijeme jednog skoro pa zaboravljenog rata.

 

 

 

Advertisements

2 komentara na “elementarne čestice smisla

  1. Svaka Vam čast, i hvala Vam na ovom predivnom, nostalgičnom postu, čija se suština krije već u samom naslovu.

    “Rat mi je bio čudan, sve što se dešavalo bilo mi je nadrealno.To nije moj svijet.Moj svijet ima malu dijamantsku iglicu na vrhu i hronično škriputanje i pucketanje na tačno određenim mjestima. Moj svijet je tišina dok ploča ide…”

    Pozdrav!

    Volim

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s