PISMO ZA JEDNOG SEDAMNAESTOGODIŠNJAKA

000_1691 (2)

Dragi moj sine

Danas je tvoj rođendan.Sedamnaesti. Znam,znam ,odavno više nisi dječak,nego mladić,moj mali visoki čovjek.

A ja sam i dalje samo tvoja mama,i za mene ćeš uvijek biti dječak,ma koliko svijećica na tvojoj rođendanskoj torti bilo.Znam da ćeš se gadno mrštiti kad budeš vidio da sam ti pisala ovo pismo ovako javno, pred svima.Možda ćeš se i naljutiti.Možda ćeš mi narediti da sve obrišem,možda ćeš provaliti moju novu šifru i sve sam obrisati.

Neka.

Radi se o ovome.Željela sam da ti čestitam rođendan.I jednostavno, odjednom nisam znala kako.Znam da bi se ti obradovao nekoj skupoj tehničkoj novotariji,ali ja ne mogu to da ti kupim.A nikad nisam ni voljela da nečiju ljubav i naklonost kupujem poklonima.Posebno nisam željela da rođendanskim poklonima kupujem necije emocije.Ja sam od onih frikova koji vole iz čista mira da naprave nekome dragome poklon koji će ga obradovati,i uvijek sam uživala u tome.Čak i da mogu, ne bih ti kupila iphon 6 ili neko kakosetozove čudo za igranje igrica.

Nemam pojma kako da ti ove godine čestitam rođendan.Kao da te odjednom uopšte ne poznajem.Ne znam šta bi te obradovalo.Šta bi moglo taj tvoj dan učiniti svečanim, posebnim, a tebe sretnim.

Iako….nije to samo tvoj dan, znaš.To je i dan tvojih roditelja, dan koji samo nama ,tvojoj mami i tvome ocu, znači nešto nešto više od običnog četvrtka.Dan kada smo prvi put ugledali mali,živi dokaz da naša ljubav postoji.Danas više ne, ali je lijepo znati da ti, taj naš dokaz da ljubav nije samo fantazija ili san, rasteš i sve si viši i viši.I ljepši. Naš majušni dokaz koji se nikako ne može zanemariti sa naučne tačke gledišta postao je skoro pa punoljetan.

Meni su rođendani moje djece nekako uvijek bili najvažniji praznici, daleko važniji od svih drugih praznika koje ljudi običavaju slaviti. Uvijek sam nalazila način da ih obilježim,čak i u ratu, rođendane tvoje sestre smo slavili ,iako uglavnom nije bilo struje i tortu koju bih nekako napravila, nosala sam sa jednog balkona, sjevernog,ujutro, na dugi balkon,popodne, da se ne razbuca i rastopi.Za tvoje sam rođendane uvijek pokušavala da smislim neku novu ideju, tragali smo za sakrivenim poklonima,pravili porodične fešte,išli u igraonice…Sjećaš li se torte u obliku lika iz tada nam omiljenog crtaća, Fosters home for imaginary friends,Bloo~a?

Kupovala sam ti knjige i na njima pisala najluđe šaljive posvete, rimovala sam stihove, koje sam smišljala samo za tebe.Još su uvijek ovdje na policama, među mojim uspomenama.

I evo sad,poslije svega,ne znam kako da ti čestitam rođendan.Ne znam kako da te obradujem,iznenadim.Već neko vrijeme ne živimo zajedno,iako sam znala da će se to desiti, jer tako i treba da se desi,nisam očekivala da će biti tako brzo.Ja , koja sam oduvijek savjetovala roditelje da ne koče svoju djecu i da ih puste da odlete kad osjete da je došlo vrijeme za to.Ja sama nisam bila spremna za rastanak.Ne još.

Jako smo se udaljili ,u svakom smislu.Ne znam kako nam se to desilo.Ti i ja! Još nisam shvatila zašto.Možda nije ni važno.

Ti i ja! Mi smo trebali biti najbolji drugari za cijeli život.Mi smo dugo bili najbolji drugari i ja sam bila najsretnija mama na svijetu što je to tako.Bili smo bliski i znala sam da će doći vrijeme kada ćemo morati da se viđamo sve rjeđe i da će tvoj život morati da se udalji od mog na neku dovoljno razumnu udaljenost,jer život tako ide.I to je u redu.Ali, nikad nisam mislila da ćemo izgubiti tu bliskost sa kojom smo zajedno rasli,ti ,kao mali pametni zvrndov,i ja,kao mama jednog jedinog muškarca u kojeg sam u životu željela i mogla da vjerujem.

Gdje smo izgubili tu čaroliju, koju su svi mogli da vide na prvi pogled?

Šta nam se to desilo?

Ne znam.

Odjednom, kao iz vedra neba , naš mali stan je ispunio crni olujni oblak.Munje su svaki dan frcale iz njega, oluje su bjesnile, moja mala mirna luka je postala uskomešani vrtlog bola i patnje. Sve mi se srušilo.Vidjela sam da se i ti mučiš i da nisi sretan.Ništa nam nije išlo od ruke.Kad si pošao u školu i kad je priča o tvojoj disleksiji postala javna i naš najveći kamen spoticanja, mislila sam da nikad neću odustati od borbe i pokušavanja da se izborim za tvoja prava.I adekvatnu pomoći podršku.Što sam se ja više borila, ti si sve više zatvarao vrata između nas, dok bukvalno, nisam morala da kucam na njih svaki put kad bih htjela samo da ti poželim dobar dan.Ni tadmi nisi uvijek odgovarao.Pričali smo krot zatvorena vrata mjesecima.Nigdje nisam mogla da pronadjem malu,najmanju rupicu kroz koju bih mogla da doprem do tebe.A onda su se u sve upetljali socijalni radnici i psiholozi,kojih nigdje nije bilo kad sam ih ja zvala da pomognu.Šteta je već bila učinjena. Ja sam morala da priznam da ljubav nije dovoljna.

Molim te da mi oprostiš.Gdje god da sam griješila , nisam toga bila svjesna.Sve što sam ti učinila,učinila sam iz ljubavi.Ljudi griješe.A onda neki pokušavaju da poprave svoje greške.Dozvoli mi to.Želim da znam šta sam toliko zabrljala. Ja sam super popravljačica svega.

Sad mi se čini da nisam bila nikakav junak , što sam,uprkos bolesti,rodila dvoje djece.Bila sam čini mi se,samo sebična i svoje bitke sam vodila tako što sam iskorištavala tvoje postojanje i tvoje djetinje potrebe da ih ispunjavam, da te učim, vodim, namsijavam,pripremam,zabavljam, uprkos svemu što moja teška bolest nosi sa sobom.Nije to nikako bilo fer sa moje strane od samog početka.Ali , svaki tvoj osmijeh bio je moja nagrada.Svaki tvoj pogled.

Možda sam zaista pogriješila prema tebi i tvojoj sestri jer sam vas donijela na ovaj svijet bez ikakve prethodne računice i provjere da li mogu da vam pružim život kakav svako dijete , svaka beba na planeti, zaslužuje. Čini mi se kao da sam jedino željela svojoj fantomskoj bolesti da poručim,jebi se,vidi me, ja to mogu uprkos tebi, ja imam svoje čudo,svoja dva mala čuda, i oni će da pobijede! Vi ste bili jedini pokretač mojeg dana.Kad sam se otrijeznila, bila sam ljuta na sebe i osjećala sam se grozno.Krivica me izjedala.Bol i tuga također. Ni životne okolnosti nam nisu išle na ruku.Ali, nisam mogla nazad. Morali smo naprijed.Život sam podijelila u male sitne djeliće i pokušavala da prolazim kroz njih sa tobom i tvojom sestrom,pažljivo,od tačke A do tačke B , sa što manje ranjenih oko sebe, sa što više mrvica sreće i što više zezancije. Pokušavala sam da ostavim neke tragove u vašim malim dušama,koji će vas voditi kroz život.Radila sam čarobne napitke ,snimala male filmove u vašim srcima,pjevala,pravila predstave.Možda sam pogriješila.Sredina u kojoj si rastao nije ličila ni na šta od čega sam ja plela našu svakodnevnicu.Na kraju, umjesto zajedničke sreće, oboje smo ostali ranjeni.Oboje smo patili.Oprosti mi boli koje sam ti nanosila, misleći da činim dobro.Gurala sam te i gurala, nisam se predavala, a ti si samo vapio za odmorom i da te pustim na miru da se sam nosiš sa problemima u sredini koja te nije podržavala,makar to bilo na tvoju vlastitu štetu.

Dragi moj mališane, nije uvijek bilo tako.

Nije nam uvijek bilo tako teško.Jedno vrijeme smo bili jako sretni. Ljudi su nam zavidjeli na toj sreći.Moglo se to pročitati na njihovim licima.

Ti se možda ne sjećaš, možda si zaboravio,ili si bio premali.Ja ne želim da zaboravim.Želim da se svega između nas i u našem odnosu i zajedničkom životu, sjećam.Sa smiješkom na licu.

Dobro se sjećam dana kada sam dobila zvaničnu potvrdu da postojiš.Iako sam ja to već znala.Mame to nekako uvijek znaju, nisam ja jedina.

Bio je kraj juna mjeseca, duvao je jak vjetar,i gurao me nizbrdo niz Rudarsku ulicu prema gradu , sa potvrdom o tvom postojanju u torbi.

Svi Banjalučani, stari i novi,znaju da vjetar u junu u našem gradu znači samo jedno.Svi su začarani, kao pijani od ničega,omađijani,luckasti,blesavi jer lipe vladaju gradom tih vjetrovitih dana juna.Ljubav je posvuda.Smijeh, veselje,radost i glasovi prolaznika koji se pomiješaju u neku našu, banjalučku, odu radosti.

Imala sam na sebi dugačku crnu haljinu sa bijelim tačkicama, ravne otvorene sandale, dva muška ručna sata na ruci, koje sam nosila kao narukvice jer su bili pokvareni .Nisu pokazivali vrijeme nego nešto drugo.

Vjetar mi je stalno zapetljavao haljinu oko nogu, ali ja sam marširala kao da sam upravo oslobodila moju Banjaluku od švaba, sama samcata.U torbi, koju sam sama sašila od jutane vreće za brašno iz ratne humanitarne pomoći , i izvezla po njoj svilene cvjetiće i plave arabeske, imala sam svoju nadu.Moju srećku. Novi, najljepši i najbolji razlog da ja postojim.Bar još neko vrijeme.

Hvala ti na tom osjećaju.Nikad ga neću zaboraviti.Bilo je nenadjebivo divno.Svijet je postao opet tako čarobno mjesto.A život vrijedan življenja.

Oko vrata sam imala dugačku oglicu sa privjeskom od alabastera, očev dar sa puta u Egipat.Dodaj tome još i plitki , ravni slamnati šeširić na koji sam zavezala traku sa tačkicama od istog materijala kao i haljina, i eto….. romantična scena iz nekog francuskog ili talijanskog crno bijelog filma, u kojem se sprema neizbježna ,glasna, dramatična oluja.

Da nisam u BiH u kojoj je samo prije nekoliko godina bjesnio rat, mogla bih da se zamislim, sve sa slamnatim šeširićem, i ravnim sandalama punim pijeska, baš u Egiptu, na nekom arheološkom nalazištu, kako u hladovini ispod bijele tende, pijem mlaki čaj od hibiskusa i planiram neko svoje naredno naučnoistraživačko putovanje.To je bio plan.Tako je trebalo da bude.Tu sam ja sama sebe vidjela kada sam imala godina kao ti sada.

Od cijelog tog plana, ostala je samo ta od suza zamrljana scena sa haljinom na tačkice i vjetrom iz pješčane oluje koja dolazi.

Jer život se ne živi po planu.Život ne ide kako mi želimo.On je sam svoj gazda.Nikad nisam završila svoj san o antropološkim istraživanjima.Dobila sam neizlječivu bolest.Pa Saru.Pa tebe.Ponekad sam zbog toga malo tužna, ali nikad nikad i nikad nisam požalila što je ispalo tako. Tada , tog dana, bila sam savršeno sretna i pomirena sa činjenicama.Čak mi se činilo da sam izvukla najveći zgoditak na lutriji.Još jedan mali život.Još jedan mali, ali samo moj razlog.

Znala sam da ti neću moći pružiti mnogo toga, ali sam nekako vjerovala u svoje sposobnosti izmišljanja, snalaženja , prekrajanja i recikliranja razloga.Bila sam sigurna da sam ja sama dovoljna za sve to.

Nisam željela da mislim o svijetu u kojem ćeš živjeti o disfunkcionalnoj porodici u koju ću te donijeti.Odbijala sam da budem zabrinuta.Jednio što mi je bilo važno jeste da taj osjećaj ushita i blagoslovljenosti tobom, potraje što duže.

Samo par dana poslije, izabrali smo ti ime.Bio je samo jedan prijedlog i jednoglasno je prihvaćen.Dobićeš ime najvećeg pjesnika sa ovih naših prostora.Dobićeš ga kao nagradu meni i kao obećanje tebi.Protiv uroka, baksuza i teških riječi.Za tebe i za mene,Makove riječi, kao znakove pored puta.

Želim da te zamolim da mi oprostiš,sve što sam zabrljala.Želim da ti čestitam rođendan, tvoj dan, i da te prati sreća na tvom putu na kojem stojiš sam, često nesretan i zbunjen.Da nađeš nekog sa kim ćeš moći i željeti da pričaš o svojim problemima i ko će možda moći da ti pomogne.Znam da je ovo najosjetljiviji period u životu mladića i da je oluja koja ti nosi brodicu i bacaka je na sve strane stvarna i živa. I znam da sam bila budala kad sam mislila da ću ja znati da je ukrotim i da ćeš ti željeti da baš od mene učiš kako se krote oluje.

Želim ti život pun svega što tvoju dušu raduje, želim ti da uvijek imaš nekoga sa kim ćeš to moći da podijeliš, i nekoga kome ćeš ti biti važan i potreban.Želim ti mir u duši i radost stvaranja. I još mnogo toga.A ako se negdje zapetljaš ,ako ne budeš znao na koju stranu da kreneš, ja sam uvijek tu.U istom starom gnijezdu.Na istom starom drvetu.U istoj staroj čarobnoj šumi.

Na dan kada si se rodio , siva blatnjava i prljava zima je nestala.Noću je počeo da pada snijeg , tišina je pokrila grad i mir se naselio u moju dušu. Tvoje postojanje me je radovalo.Dugo, dugo sam uživala u toj sreći.Nikad ne mogu da je zaboravim.Ona je još tu, sa mnom.Ti si spavao u krevetiću pored moje bolničke postelje, pored tebe je spavala Uška, medvjedić kojeg smo zajedno dobili još dok smo bili jedno, od Djeda Mraza.Uška je još uvijek živa i još uvijek spava pored mene.Tog dana, tvog imog dana, cijeli grad je bio zasut velikim pahuljama snijega i sličio na naš vlastiti dvorac iz bajke.Slušala sam Pretenderse, i budna čuvala tvoj san.Nisam ni morala jer si bio najmirnija beba na odjelu.Uopšte nisi plakao.Kući smo se vratili na Valentinovo .U gradu je bila proglašena elementarna nepogoda jer je snijeg danima padao bez prestanka.Imala sam tebe, toplu sobu, grijalicu, kolica u kojima sam te ljuljuškala kad sam bila previše umorna da te ljuljuškam u rukama.

Prve večeri sa tobom u mom životu u našoj maloj sobi, gledala sam jedan od meni najdražih filmova ikada , La vitta e bella.Život je lijep, dječače. Sretan ti rođendan.Jednom ćemo  možda da se cerekamo ovoj čestitki zajedno.Jednom ćemo možda da napravimo novi most između nas ,od recikliranih zagrljaja. Jednom ćemo možda da se napijemo zajedno.Ili da se tetoviramo skupa.Jednom.

Do tada,pazi kad prelaziš ulicu.Prvo pogledaj lijevo,pa onda desno .Redovno jedi, pazi da što manje ljudi povrijediš na svom putu i gledaj da što više ljudi učiniš sretnima na tom putu. Smijeh neka napuni tvoju dušu.Javljaj se ponekad.Mašina za veš nam ne radi. Utičnica ispalaiz ležišta.Treba podignuti neke daske na ormar.Volim te.Uvijek.Jako.Najviše.

Mama.

Advertisements

4 komentara na “PISMO ZA JEDNOG SEDAMNAESTOGODIŠNJAKA

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s