noćna smjena

januar, 2016.

Nikad u životu nisam bila u grđoj depresiji nego ovih proteklih mjeseci. Nije samo to, nego sam uvijek u nekim raspravama tvrdila da depresija ustvari, ne postoji, da je neko izmišljeno stanje koje je dobilo službeni naziv, dijagnozu, i svjetskoj farmaceutskoj industriji priskrbljava redovno ogroman profit od prodaje lijekova koji bi nam trebali pomoći da se osjećamo dobro…normalno…pozitivno, šta ja znam kako. I dalje mislim da je tako.Tuga, malodušnost, apatija, nevoljkost, sve su to stanja koja su dio svačijeg života u nekom periodu , prije ili kasnije;i samo slabointeligentna osoba može misliti da se život sastoji od same pozitive, optimizma, i da se može sa njim upravljati.E, ne može.

Jedina razlika između mene i vas je što ja mislim da se kroz ta razdoblja može proći.Treba proći.Ne treba bježati na drugu stranu, što dalje od njih, nego se zaletiti direkcione usred oluje.Pa, kom obojci, kom opanci.Dakle, ja sam živi dokaz da se i kroz konstantna govna u životu može proći,ili,preciznije,prolaziti dostojanstveno i damski.

Kako god, zdrmalo me je.I ne znam kako da opišem to stanje sama sebi nego ,tom besmislenom riječju, depresivna sam.Gadno.Žestoko.Satjeralo me u ćošak.Ne pušta.

Nije da nisam potražila pomoć.Išla sam prošle godine banjalučim psiholozima i psihijatrima i uzalud trošila vrijeme na neprofesionalne , bedaste,da nijesu tužni bili bi smiješni, razgovore.Odustajala ili bila odjebana poslije par sastanaka.Jer sam obilježena kao tvrdoglava, uporna, kontraproduktivna-sic!- osoba sa kojom je nemoguće raditi.Preciznije, zaraditi za platu.Jedenostavnije je bakćati se sa deset šizofrenih pacijenata, psihotičnih bolesnika koji nisu skrenuli, nego su skrenuli i žive u svom malom izgubljenom svijetu, dovoljno im je propisati lijekove, ušutkati ih, uspavati ih, i kazati dvije pristojne rečenice i oni su bolje.Ali, ova….Već su počeli da kolaju tračevi o meni, pa se više nisam morala maltene ni predstavčljati….Evo je, dolazi.Sa novom uputnicom.Još nije odustala.I sa novim pitanjima.Sa novim razlozima zašto neće da pije antidepresive, xanaxe i ostala govna.Zašto neće da bude vještački sretna.

Eto, neće.Tačka.Kada sam osjetila strah i nelagodu u glasu mlade psihologinje koja mi je savjetovala da se riješim životinja, jer sam zaplakala pričajući o tome kako nekad nemam čime da ih nahranim,odustala sam .Digla sam ruke od njih.Da se riješim životinja?pitala sam je.Kako? Da napravim mačji paprikaš? Da ih pustim da lutaju gradom u kojem svaki deseti malac svršava smišljajući načine na koje bi strpao petardu u usta psu lutalici ili mačku nabio na šiljak ograde školskog dvorišta?

Jadnica.Mora da se namučila razgovarajući sa mnom.Nije mogla reći da se riješim mame koja sve češće luta nekim svojim svijetom, daleko od stvarnosti, obuzeta sablasnim alzheimerovimm čudovištima, sakrivajući se u daleke sjene vlastite zaboravljene prošlosti.

Znam ja o depresiji mnogo.Ona je postala moja životna saputnica davno, kada sam oboljena od neizlječive bolesti.Ali, dugo joj nisam dala pravo glasa.Nisam je puštala da pisne.Držala sam je na kratkoj lajni i oprezno grickala nokte.Mislila sam, jednom ću te dokrajčiti, neka te.Samo ćuti i gledaj.

Znam milion raznih načina kako je prevariti.Zaobići.Ostaviti sa razjapšljenom čelkjusti, zabezeknutu.

Uposliti tijelo.Uposliti mozak.Ne popustiti ni milimetar, osim ako moraš-Grunf.

Ali.Ali.Ali.

Smisao.Razlog.Besmisao.Sve velike riječi ovoga svijeta.

Čitati.Nekad sam čitala mnogo.Sakupljala sam knjige i ploče.Odavno nemam novaca da kupim sve knjige koje bih voljela pročitati.Ni ploče.Nemam gramofon.Više nemam ni radni sto.Nemam ni jednu jedinu stolicu u stanu.Čučim na krevetu kao student, okružena svojim papirima, knjigama, filmovima i mačkama.Večeram u krevetu.Zalutam u kuhinju, operem kosu u lavabou.Bojler pokvaren.Osigurači ispali.Pepeljara prepuna čikova, iz obijesti ne želim da je istresem.

Ustajem u podne, nikog ne moram više da budim u školu, nikog da budim na posao.Moja stara boljka mi se smije.Mislila si da možeš da pobijediš, ha?

Mislila sam.Jebeš mi sve, mislila sam.Kako sam bila tako glupa?

Jednom davno, jedan banjalučki književnik je čitao moje pjesme.Bila sam mlada, i bila sam stidljiva, a njegov komentar me je razbucao.Ima tu nešto.Nešto će možda da bude od mene, ako budem više čitala.

Koliko čovjek mora da  pročita knjiga da bi ga nazvali načitanim? Petsto?Dvije hiljade? Pedeset hiljada? Tri? Da li se računa čitanje jedne te iste knjige više puta? Da li se računa čitanje internetskih postova, koji nisu objavljeni u obliku predmeta zvanog knjiga?

Slušam muziku.Malog plavušana zvanog Ben Howard, koji je godiše moje kćeri i na  kojeg me je ona  uputila…Kad sam dole, odozdo, cijelo nebo ima boju njegovog glasa.Podsjeća me izgledom na mladića koji je bio najveća ljubav koju je moja mladost doživjela.I glasom.Nekako stidljivim, drhtavim ,kao da bi svakog momenta mogao da prestane da pjeva usred pjesme.Kao da se pita ima li sve to smisla.I način na koji svira gitaru.Hoće li ovaj akord uopšte znati da pliva? Ne znam kud idem, ali, idem, prebirem po žicama i neka djevojka me hvata za ruku da pređe rijeku na mojim snovima.Brodovi  nose imena naših poraza.Pobjede nemaju kredibilitet.One nemaju dušu.Samo je umjetnost način da budemo ljudi.Ona koju činimo i ona koju    proživljavamo kao svoju rođenu.

 

 

Donedavno nisam uopšte željela da koristim slušalice i mobilni telefon.Samo za hitne potrebe, napad panike usred gužve na tržnici ,ili puknuta guma na glavnog gradskoj prometnici…A onda sam shvatila da sam toliko prokleto usamljena kada sam vani da mi treba društvo.I kupiula slušalice.I naučila da si kopiram muziku u telefon.Nekome za mučno natezanje sa depresijom, pomaže muzika sa Tibeta, meditacijske melodije morskih valova ili kiše, meni momci iz benda The Revivalists.

Čista adrenalinska infuzija životne energije kojoj se nemoguće oduprijeti.Sedmočlana grupa nevjerovatno talentiranih mladića iz New Orleansa,mi se uvukla pod kožu bez pitanja, i napravili ono što cijela banjalučka psihijatrija nije ni htjela a vjerujem ni znala, sve sa svojim prosacima i xanaxima plus mudrim savjetima o rješavanju problema tako što bih trebala  da napustim svoju malu životinjsku porodicu.

Dužna sam im.Slušam ih na dnevnoj bazi.Osim ako me ne obori neka gadna gripa sa temperaturom, svaki dan šetam:prehodam sa psom ili sama daljinu od nekoliko svjetlosnih godinica po gradu kojeg mrzim, i volim istovremeno.Nemam društvo za kafu.Svi moji prijatelji za kafu su negdje u inostranstvu.Hodam i slušam.Muzika mi je u glavi.Nije me briga hoću li ručati danas.Opet sam student u domu na Savi, u Zagrebu.Mama i tata su daleko.Ako želim da ih čujem, moram da se obučem, izađem vani, pronađem elfonsku govornicu i nadam se da su kod kuće kada bude zvonio telefon.Ili da napišem pismo.I cijelu sedmicu čekam odgovor.

Opet ima smisla to što ne vidim smisao i ne znam da li će neki novi rat da nam prekine mladost.Opet znam da ništa ne znam i u tom neznanju uživam kao mačkica koja upravo sada sjedi u mom krilu i tjera me da odem u krevet na spavanje , jer neće da zaspe ako se ne ušuška u ugao ispod moga pazuha.

Opat sam samo čudakinja sa slušalicama u ušima koja prolaznicima samo kimne glavom  a pozdravlja se sa životinjama.Izvadi slušalice i sa svakom nešto prozbori.Nosi kartonske kutije sa drugog dijela grada ne da bi ih prodala u stari papir, nego da se mace igraju u njima.Napunim ih ping pong lopticama i gledam kako se vesele.Učim živjeti od mačaka.Ne spavam  noću.Ponekad , kad me niko ne gleda, plešem.

Taj vokal.David Shaw pjeva kao niko koga sam ikad slušala.A  to je vec  mnogo godina slušanja muzike.Minus pet godina ratnih bez struje i komunikacije sa svijetom.Minus jos pet godina postratne zabezeknutosti.

Hvala bogu na internetu.Ko zna gdje bih ja sada lutala i šta bih koga vraga radila sa svojim vremenom, da se internet nije ponudio kao način da nastavim da živim u svijetu a ne u zatvoru. Ovaj nemirni mladić pjeva kao da se boji da  će mu neko oteti mikrofon .Kao da ga neko šakama udara u pleksus, i izbija mu dah svako malo. Ali, ne.Pjesma je sve.Svaka sinkopa između nota.Svaki uzdah koji se ugurao između stihova.Neispolirano i nesavršeno, na način na koji mama stavlja začine u pastu i kaže , ja to odoka.Odokativno savšenstvo.

Muzika će preživjeti sve ratove.Neka niko ne čeka da bude spašen.Neka niko ne spava.Žao mi je odraslih koji su zalijepili fotografije u savršeno posložene albume svojeg života i čekaju spasenje u mekanoj kožnoj fotelji na ljuljuškanje.Žao mi je svih koji su odustali od ludosti.Jer umjetnost je ludost.Ludost je mladost, a mladost nikad nije bila i nece biti stanje vašeg dnk lanca, nego vaših neispunjenih snova.Sve dok ih imate, negdje u džepu, među mrvicama duhana iz pokisle cigarete, svijet je ok.Život je ok. Ne biti ok je ok.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s