06.01.16.

danas sam  se sjetila  rata….

u zimu 91.na 92.nestalo nam   je   struje,grijanja,tople vode….stalno sam  mislila o sebi kao slabicu , koji tako  tesko podnosi nedostatak osnovnih  civilizacijkih mogucnoti,kao sto su  svakodnevno  tusiranje,boravak   u   toplom  i cistom,na sigurnom,redovni obroci  i  slicne   budalastine…mislila  sam, boze,kako sam  ja  jedna razmazena gospodjica …fuj….dok na moju  baku uopste nije uticala ta hladnoca i neimastina….prekalila  se  zena   u dva  prethodna   rata,ovaj  joj  je bio treci…

spavala sam u pidzami ,na koju bih navukla dugacke pamucne   strample preko koljena, sa svjetlucavim  srebrnim nitima, pomodarka  i kaciperka stara…sve, potkosulju,majicu i pidzamu bih uvukla u donji dio  pidzame a na glavu bih zavezala bakinu maramu od vunenog prediva  od koje me hvatao nesnosan svrab po tjemenu… legla  bih pored kcerke koja je vec ugrijala svojom djetinjom toplinom cijeli nekada bracni krevet,koji je sada pripadao nama dvema….sve bi to bilo nekako podnosljivo da ja nisam morala da ustajem nocu u wc i to vise puta,jer sam neporedno pred pocetak rata imala dvije teske operacije koje su mi spasile zivot,ali sam ostala invalid zauvijek…po    povratku  iz mracnog kupatila ~tek  kasnije  cu savladati  tehniku pravljenja uljanica od starih pertli~ u mracnu sobu,cekao me mrzli,potpuno rashladjen krevet  sa kcerkom koja se zamotala i u moj dio jorgana…

razmazena….a  junacki  sam  izdrzala sve sto je trebalo izdrzati,sav taj  moj mali privatni rat…i sad sam trebala da budem  negdje na  moru ,da moje  bolne  kosti zaborave  hladnocu operacijske sale,pa  zatim  u banji,da promrdam,da se udebljam i povjerujem da buducnot ipak postoji….ali~dikrekcione iz bolnice,za samo 6 dana,zabasala sam u rat o kojem nista nisam znala….niti sam mogla da pretpotavim sta me ceka….u hladnim nocima prve ratne zime , kada jos nismo imali nikakvu pec,zamiljala sam….kako ljudi koji su slijepi odlaze  na wc?….kako se obrisu?…kako se snalaze ako dobiju sracku?… da li neko  provjerava  da li su muski   promasili rupu?  oh,jadni i neprilicni   pokusaji da sama sebe nasmijem…wc   sam  proglasila  svojom direktorskom kancelarijom…

kada smo dobili pec na drva,kako sam bila sretna! i dalje je odlazak u wc bio pravo mucenje, a daska za wc omotana ostacima krpenih pelena moje kcerke…ali,makar je  povratak u stvarni svijet imao obrise gorucih drvenih patrljaka  i omamljujuci  zvuk pucketanja  vatre…

dvadeset cetiri godine kasnije…narod nosi naramke osusenih hrastovih grana,posrcuci po nanosima neociscenog snijega….crkla mi grijalica….crkli mi neki osiguraci…u kancelariji nemam svjetla…majstori ne rade za klikere,niti na badnje popodne…naravno, penzije nisu legle,ali se zato na svakom cosku grada nalaze nemastoviti  grafiti povodom proslave rodjendana i krsne slave republike srpske… ocigledno  napisani po narudzbi ili naredjenju…za rucak falicna supica…plus slani sir, poklon od komsinice…grijem se na fen i rokenrol  ~ moje proslogodisnje muzicko iznenadjenje i ljubav na prvi akord  ,The Revivalists,band iz NewOrleansa koji posjeduju  nevjerovatnu sposobnost  da  moju  izmrcvarenu dushu i nakaradnu  realnost  dovedu u stanje  podnosljivosti….vani  snjezna  mecava sa grmljavinom,to nikad u zivotu  nisam dozivjela…pravi ateisticki i badnjasti badnji dan…preselicu se  jednom  u  toplu kacelariju sa bibliotekom ,stolom,svijecama  i  cvijecem u vazi …

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s