NEČIJI PAS

Često prolazim obalom rijeke.Uskom starom ulicom koja mjestimično uopšte nema ni pločnika.

Ima među starim kućercima na samoj obali i novim nakinđurenim  kućerinama , jedan plac, ograđen a prazan, bez temelja, bez šupe, bez ičega…samo iždžikljala trava , dva tri drveta i kućica za psa.

U toj kućici uvijek sjedi jedan žuti pas.Obični, banjalučki avlijaner, srednjeg rasta sa tužnim očima i repom koji se više ničemu ne veseli. Na cijeloj toj velikoj  parceli koja čeka bolja investicijska vremena, žuti pas živi na kratkom lancu u kućici koja je ograđena žičanom ogradom ,na njegovoj vlastitoj maloj parceli  veličine svega dva , možda tri kvadratna metra.Jedva da se može okrenuti oko sebe, sjesti na sunce i ništa više.

Stanem svaki put pored njega i pozdravim ga, kad sam dobre volje.Nekad samo malo stojim i ćutim, ne znam šta bih mu rekla, ali želim da zna da sam tu.Onda  odem.On ostane, onako sam i besmisleno zarobljen na lancu u ogradi oko kućice , na ograđenoj parceli koja čeka bolja investicijska vremena.Ponekad nisam ni za šta, pa spustim glavu i prođem.Samo mu fale još i moje muke.

Poslije nekog vremena je počeo da prepoznaje moje korake i znao bi da izađe da me dočeka,proturi glavu kroz mrežu ,  ja pružim ruku koliko dalje mogu ne bih li ga nekako dodirnula,ali ne mogu.  Kadkad  mahne repom par puta, stidljivo ,tiho. Nikad nije zalajao, ne znam da li uopšte zna da laje.

Nikad u životu se nisam osjećala toliko bliska sa nekim , kao sa tim banjalučkim avlijanerom, kojemu ne znam ni ime.Možda ga ni nema.Mozda se zove samo Pas.Pas.

Nikad nisam  u zivotu bila bliže nekome nego tom psu Psu, s kojim nikad nisam prošetala , ni dodirnula se, niti razmijenila tuge.

Nas dvoje nikad nećemo shvatiti zašto je od cijelog slatkog , čokoladno gorkog , životnog kolača, posutog mrvicama kokosa i ukrašenog šlagom, nas zapao samo komadićak , da ga glođemo i sanjamo, da ga lickamo i štedimo,stalno uplašeni i zabrinuti, sve dok od njega ne ostane samo ljepljivi trag na asfaltu.

Jer porculanski tanjirići sa oslikanim jorgovanom, sa zlatnim listićima i srebrnim kasičicama, cvijetne livade za trčkaranje po njima s jedne na drugu stranu dok ne padneš od umora i sreće, poljupci za laku noć,zagrljaji usred oluje ~ zapali su nekog tamo, nekog drugog, nekog ko nikad neće znati kako se ja zovem, niti  kako se zove bezimeni pas Pas, žućkasti banjalučki avlijaner , sa repom koji je odavno zaboravio da se raduje.

1014241_686799174693957_1061004935_n

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s