SAVRŠENI SENDVIČ OD SIRA

Okrenuo se na stolici i desnom rukom otvorio frižider.

Izvadio je sir i stručak vlasca, potom pivo i paradajz.

Sve je polako posložio na stari drveni stol između nas.

Otvorio je pivo, kratkim snažnim udarcem,prislanjajući flašu uz rub stola, na kojem se protezao već podugačak niz  ožiljaka nastalih na isti način.

Moja je baka preživjela tri rata : onaj prvi, onaj drugi i ovaj naš , nedavni.

Uvijek sam joj se divio.

Čini mi se da je sav taj užas  prošao kroz njen život ne okrznuvši je. I dan danas  pred njom osjećam  stid zbog mojih posttraumatskih poremećaja, napada panike, užasnih sjećanja zbog kojih noćima ne  mogu oka da sklopim, zbog moje nemoći i bijesa.A ona  uvijek ima smiješak na usnama.Nikad ogorčena , nikad ljuta.

Samo ponekad,kad  misli da je niko ne gleda, u svojoj maloj kuhinji,popravljajući nabore na zavjesama , tiho zajeca. Ti jecaji zvuče kao da se neka  nemirna, vižljava životinjica otrgla sa njenih grudi i otrčala u mrak.

Ponovo se okrenuo na stolici ,dohvatio pepeljaru.

Bez obzira na veličinu stolice na koju će da sjedne, on uvijek sjedne na sami rub , kao da želi da ostavi prostora nekome da se ugura pored njega, nekome  da bude tu, sasvim blizu, naslonjen na njegova leđa, i da dijeli sa njim tu njegovu  kržljavu stvarnost popola.

Znaš, uopšte nije jednostavno napraviti savršen sendvič od sira.Najbolje tople sendviče u životu sam napravio na grijalici koju smo pokupili iz jednog razrušenog  kupatila, i postavili je naopačke,licem nagore, između dvije gajbe.Ostavljala je savršeno pravilne, paralelne otiske hrskavih prugica na sendviču, jedino je istopljeni sir znao napraviti katkad kratki spoj, pa bismo ostali bez struje.Malo za promjenu,nasmijao se.

Svaki put kad se pomjeri na toj staroj drvenoj stolici da nešto dohvati,  ona  bolno skikne i opasno se zaljulja ~ kroz tijelo mi prostruji strah  da će da se prostre po podu koliko je dugačak i širok, ona proteza na nozi  će da se polomi i nikad više nećemo moći da šetamo zajedno. Jer ja više ne znam da koračam bez njega. Jer on ne može da hoda  bez mene.

Ja sam rezuckala tanke šnite hljeba sa sjemenkama i odsutno klimala glavom.Znala sam sve njegove priče napamet. Umirivala me je njihova predvidivost i njegov glas. Obožavam njegov glas. Šta god da priča taj glas umiruje moje drhtave ruke, kao da samo zbog toga i postoji. Glas koji je snažan i tih istovremeno, glas koji može da odjekuje među planinama i da šapuće u istoj rečenici, glas koji u sebi ima  neku tamnu melodiju čak i kad se ljuti.

Za razliku od mene koja više ne mogu da pjevam, ponekad ni da govorim.Otkako se rat završio stalno u grlu nosim nekakvu knedlu,veliku i gorku od koje ni sama ne prepoznajem svoj vlastiti glas ~ mrzovoljan i tuđi. Sa vremenom sve manje pričam, a sve više pišem. Sjećanja, istine, laži, spiskove za kupovinu,pjesme,poruke na frižideru, pisma školskim pedagozima i prijateljima, mejlove i statuse na fejsu.

Ali on govori tiho i mirno i usput rukama pravi pokrete u zraku koji prate svaku priču, kao da pleše.Ponekad ga namjerno navedem da priča o bojama, kistovima,o drvenim paletama, vodenim sjenkama, nijansama neba,o čišćenju sita za sito štampu i najboljim načinima kako da se urade grafički otisci.Ušuškam se u ugao između  njegovog pazuha i ramena i kunjam.Mirna kao beba.Kao kada je, tako davno, djed sjedio pored malene bolesne mene u groznici i pričao mi priče o svom životu , sve dok ne bih usnula,umirena.

Večeras sam mu priznala svoju tajnu. Uvijek  sam, svima, lagala o ljubavi.Sebi i njima.Nikad nisam bila sasvim iskrena.Niko nije znao da sam njihovu ljubav, ustvari, iskorištavala.Osjećam se kao prokleti prevarant.I tebe i tvoju ljubav iskorištavam.Da preživim.  Ona  mi toliko treba da se stidim.Ona zna kako sam samo obična kukavica i slabić.

Treba mi kao voda , kao zrak.Treba mi stalno.Ne mogu, nikad nisam mogla da se suprotstavim demonima moje bolesti, ako ne volim, ako nisam voljena.Bez nje, usamljena i namučena , mogu samo da sjednem i čekam da se raspadnem na smrdljive trule komadiće kože i kosti, koje na  životu ništa drugo ne može da održi.

Sve sam probala. Probala sam da budem arogantna i jaka, da budem sama kao svemir i moćna kao ocean, učila sam da volim, voljela sam djecu , životinje, strance , nemoćne,bolesne, one koji to ne zaslužuju,drveće, cvijeće, more.Ništa.Samo ljubav muškarca u  kojeg moje srce uperi prstom, može me očuvati živom.Sve ostalo je puko životarenje.Preživljavanje u pustinji  osušene duše.

I tako, lagala sam  njih i lažem tebe i iskorištavala sam njih i iskorištavam tebe.Svaki dan to radim.I sad to radim.

Očekivala sam neku reakciju, makar upitni pogled, ili uvrijeđeno namrgođeno čelo.Ništa.Nije ni trepnuo.

Samo je nastavio svoju priču, isprekidanu dugačkim gutljajima piva iz flaše.

Između onog prvog i onog drugog rata, pola moje porodice sa mamine strane završilo je u logoru.Druga polovica je izbjegla.

Onda su naši rekli ono, a njihovi  zato uradili ovo, onda su naši smislili ono, a oni zaboravili  to isto. Svaka priča je bila po receptu pola istine, a pola govana.Nikad kraja.

Mazao je tanke slojeve majoneze na šnite hljeba, a ja sam na svaku pažljivo, kao da mi

od toga život zavisi, ljepila  tanke niti vlasca.

Obrisao je mokro čelo krpom.Dvadeset i kusur godina , i dalje ga muče fantomski bolovi u nozi koju nema,a on i dalje misli da ja to ne znam.  Otpuhnuo je dim iz cigarete, polako, duboko.

A onda se istorija ponovila.

Ništa nismo naučili,samo smo ponovo izmiješali karte, opet je neko morao bježati, oni odavde,ovi tamo,opet je bilo važnije poginuti nego preživjeti.A možda i pametnije.

Svaka sljedeća generacija je nastavila da nosi u krvi taj otrov .I mi ga nosimo.Uzalud sve.

Na vlasac sam redala tanke listiće sira,poput trospratnice sa crvenim ravnim krovom od paradajza.

Naši su nas ostavili opkoljene u tom gradiću, i otišli. Dok smo shvatili šta se dešava, više nismo imali kud. Niko nam se nije javljao, nikog nismo mogli dozvati u pomoć. Gruvalo je i pucalo sa svih strana.Ostavljeni.Žrtvovani.Bili smo ludi od bijesa.

I taj osjećaj.Nikad nisam bio u uraganu, ali taj, takav. Kao da si u centru oluje.Prividni mir.Gotovo kao more.Bonaca. Trajalo je nekoliko sedmica,mada mi uopšte nismo primjećivali da vrijeme prolazi. Mogao  je komotno da bude samo jedandan u pitanju, a mogla je da bude i vječnost. Obijali smo vrata trgovina i krali hranu, sokove,čiste majice,viski.

U jednoj smo kući pronašli pravu biblioteku , punu knjiga , koje smo palili noću u sobi, da se zagrijemo.

Jednog smo dana od ranog jutra bili sasvim pijani i na vatri koju smo zapalili na letvama  parketa, pekli crvene paprike roge od kojih se inače pravi najbolji domaći ajvar.Paprike, koje smo ubrali pod prozorom, puzajući,bile su jako ljute.M je otišao u wc na drugom kraju kuće.

Malo zatim,čuo se samo jezivi jauk , pomislio sam  goto je, neko ga je skinuo snajperom.A onda pijansko hihotanje i cerekanje nazad kroz predsoblje do sobe.I valjanje po podu.Obećali smo mu da nikome nećemo ispričati kako je zaljućenom rukom dohvatio kitu i istog momenta zažalio.Vode nije bilo.Pokušao je da je ugura u hlače, ali je onako pijan,omamljen i već jadan, ciferšlusom zakačio nježnu kožu i samo se srušio na pod vrišteći.

Mi mislili mrtav, pokošen.A on uštinuo kurac ciferšlusom, u opkoljenom gradiću, usred ničije zemlje, usred rata u kojem niko od nas nije ni htio da bude.

Znam i ovu priču.Svaki put kad je čujem , znam da je dobre volje i da ga dok je priča, ništa ne boli.

Obećanje o tome da niko neće saznati za ovaj morbidni karambol prekršio je sam M. Već sutradan njihova desetina je prepolovljena, za da dana ponovo, matematički precizno , tako da su ostali živi samo njih dvojica.

I svaki put kad bi je pričali ,dodavali su neki novi začin u tu ludu  priču o ajvaru na ratni način.

Nikad ovdje neće biti mira, bagra smo mi,pametnije ni ne znamo.

Baka je sahranila svu svoju djecu i dva unuka, i svako od njih je platio glavom svoju ratnu sudbinu.

Krpa je bila već sasvim mokra.Ovaj put oznojeno čelo je obrisao rukavom.

Ja sam guckala pivo , grijala sendviče sa sirom i potom ih pažljivo izrezala na jednakostranične trouglove.Zabavljala sam se slažući ih na veliki bakin tanjir koji je ona inače koristila za suhe sitne božićne kekse.

U sredini tanjira je bio vjenac od imele, a okolo maleni  djeda mrazovi  pomoćnici sa crvenim kapama i šarenim poklonima u rukama.

Nas dvojica smo se izvukli kroz ne znam ni ja koliko šuma i provukli kroz brisane poljane , po prvoj septembarskoj kiši. Taman kad sam pretrčavao cestu, prema našima, pogodilo me je. Ne znam šta, osjetio sam samo ogroman umor ,nesvjesticu i toplinu u predjelu prepona i  cijele desne noge i….ništa više.

Tek mnogo, mnogo vremena poslije M mi je ispričao šta se desilo.Pao sam, i krv je liptala na sve strane.Vratio se po mene i pogođenu nožnu arteriju začepio svojim prljavim palcem.Prevezli su me helikopterom u bolnicu, tamo sam bio na operacijskom stolu, u anesteziji a M je i dalje držao svoj prljavi palac u mojoj nozi.Jedvva su ga natjerali da me pusti. Tako mi je spasio život taj glupi  brbljavi ,smotani kuhar ajvara na ratni način.

Ostalo znaš.

Onda mi se nasmiješio.

Volim taj osmijeh, više od vlastitog života.

Usne mu se samo malo, jedva primjetno podignu nagore,  i pogleda me nekako odozdo, ispod trepavica….Samo se meni tako smiješi.I  sav mu je smiješak u očima.Inače nježno plave, tada se potpuno smrače , kao da je neko odjednom ugasio svjetlo.  Duboko indigo ~ plavo more.U uglovima očiju mu se koža nabora i  skupi u sitne linijice, kao da zapravo namiguje na mene. Mogla bih cijeli život da provedem u tom smiješku.Ni za čim nikada ne bih požalila.Ništa mi više ne bi trebalo.

Pođimo, rekao je, dok još možemo hodati.

Na istok, ili na jug.

Možda na zapad.

Mada ništa ne fali ni sjeveru.

Pođi sa mnom , negdje.

Opet me pogledao onim smješkom.

A zatim se postidio , svoje invalidnosti i stid zaronio u mjehurićima orošenu flašu sa pivom.

Otpio je dugačko, umorno.

Pođimo,meni ne moraš lagati o ljubavi.Meni ne moraš praviti doručak ni skupljati prljave čarape  ispod kreveta.Ja želim da budem iskorišten, da me lažeš ako treba i da se nasloniš na mene kad ti god treba.Ne da to želim, nego mi je potrebno, kao tebi ljubav.

Nisam ja od jučer, znamo  se nas dvoje još od kad si mi sjedila u krilu na ljuljašci u parku, a mjesec škiljio na zemlju nagovještavajući oluju.

Prekinula sam ga lupivši dlanom po stolu. Suzama sam zasipala  svoj jednakostranični savršeni sendvič od sira.Nisam mogla ni da beknem.

Ne govori dalje, ne pričaj.Ćuti.Znaš dobro  da hoću da želim da samo o tome sanjam.Šaputala sam, mrmljala sam, grlila sam njegovu ruku pruženu preko stola prema meni.

Idemo.Sutra idemo.Idemo odmah sutra.

Idemo negdje napraviti dom , sa kuhinjom u spavaćoj sobi, sa prozorima bez zavjesa , sa pogledom na more ,kafom u krevetu i savršenim sendičima od sira, dom u kojem više nikad ni jedna istorija neće biti ponovljena.

Pomogla sam mu da ustane i legli smo u krevet,zagrljeni.

Tri sata je noću.Svake noći u to doba, on ustane i poskoči na krevetu , od nečeg strašnog šta sanja, a nikad ne može da se sjeti čega.To se dešava svake božje noći otkako se vratio iz rata.

Ja sam naučila da u to doba uvijek budem budna.Gledala sam stoti put „Shawshank Redemption“ i zakunjala. U zoru, shvatila sam da se te večeri prvi put nije probudio sa jaukom, obliven znojem. Ustala sam , napravila kafu.Izvadila naše najveće putne torbe.On je još  uvijek mirno spavao.

 

 

 

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s